субота, 26. јул 2014.

Novi portal Konkretno

http://www.konkretno.co.rs/kultura-i-umetnost/o-zenama-u-i-za-umetnost

Ne znam ti ja nista

…Kada se zavrsio rat, kada se zavrsio rat, otisao sam iz Zemlje. Spasli smo sta se spasti moze. Mnogo sta je bilo izgubljeno. No, takvo je to vreme bilo. Nisi mogao da spases glave svojih ljudi, a kamoli citavo nacionalno blago Vukovara. Stvari su se desavale. Prosto je tako.
Zenu i decu sam sklonio na sigurno. Ona mi je i ovako dosadila. Nisam mislio da je napustam, svakako ne. Bila je majka moje dece i odlicno me je razumela. Nikada nista nije pitala. Bila je prokleta Turkinja.
Ali, ja sam rastao, a ona se smanjivala. Vise ni od cega nisam morao da perem ruke i nicega nisam morao da se odricem. Otisao sam u Rumuniju. Rumunke su bile podatne. Godine bede i tranzicije su ih naucile tome. Jebo sam sta sam hteo. Zene diplomata i devojcice iz kraja. Neke su bile lukave i duze me zadrzavale kod sebe, svojim cutanjem i igricama. Ni jedna nije mogla da me ima. Bio sam jebeno fatalan.
Ima jedan pisac ciji sam roman voleo da citam. Bas me je nasmejao. Jirzi Kosinski. Nije to vise bila moderna literatura, nekako pase za kraj dvadesetog veka, kada se svet vec uveliko promenio. Bio je Poljak koji je ziveo u Americi i umro taman kada je kod nas, u zemlji, pocinjalo zlo. Roman je preveden kao Prisutnost. Ostra satira o americkom sistemu vrednosti. Glavni junak je mentalno zaostao čovek koji čitav svoj život provodi u usamljenosti i izolaciji, radeći marljivo u svojoj bašti i s ljubavlju negujući biljke u njoj. Sve svoje znanje o svetu stice gledajući neprestano i neumorno televiziju. Iznenada, kada njegov dobrotvor umre, Čens (tako se zove) je primoran da napusti svoju voljenu baštu i kuću u kojoj je dotad živeo i da po prvi put zakorači u svet izvan nje. Potpuno se prepuštajući, poput lista na vetru, okolnostima i dešavanjima oko sebe, iznenada upada u svet krupnog kapitala, visoke politike, seksa, novca i mas-medija.
I ja sam gajio ruze, tu u Rumuniji.
Temisvar je bio odlicno mesto za zivot jednog disidenta, kako sam laskavo i posprdno sebe imenovao.
Disident, koji ce jednog dana vladati svetom. Ne onako kako je to radio junak omiljene mi knjige. Svakako ne. To je bila sala.
Puno sam vezbao. Spavao. Citao. O seksu sam vam vec sve rekao.
U kuci u kojoj sam se smestio i zaposlio, sacuvao sam samo nekoliko voljenih artefakta.
Porodicno nasledje.
Ostalo je ekipa iz Novog Sada spakovala i poslala za Ameriku, na tamosnje crno trziste. Vredniji primerci su isli preko Nemacke i svi su spaseni. Ali jedan deo je drugorazredna srpska drzava, jedan deo sa vrednim muzeoloskim primercima, poslala diplomatskim putem preko Francuske.
I tu je nastao kursus.
Francuzi su, zbog lose sredjenih papira, sve zadrzali na carini. Pretio je da izbije diplomatski skandal.
Bilo je komicno, sto je to i onako bio srpski deo, pa me nije interesovalo sta ce da se desi sa tim.
Ziveo sam dakle, u Temisvaru.
A onda se pojavila ona…

недеља, 6. јул 2014.

Ne znam ti ja nista

Prvog coveka sam ubio bas tu, kod Vukovara. Nisam bio srecan zbog toga. Smrt jeste moj posao, ali je ne volim. Nije ona cilj, ona je samo sredstvo.
Prosto radite neki posao i trudite se da tu ne bude nista licno. Imam ja svoju porodicu…
Bitka za Vukovar je bila najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslovenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga. Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubistvima i progonom hrvatskog stanovništva. U bitci je poginulo između 2.900 i 3.600 ljudi.
Morao sam da osokolim moje ljude. Pucao sam precizno, pravo u celo. Momak je zastao sirom otvorenih ociju, dok se tanak mlaz krvi spustao preko oka kao suza. Pao je pokosen.
Posle sam nocu, presao u Srem i isao mu na sahranu. Mnogo mladih, suze, majka.
Bio je prva zrtva rata, dobrovoljac. Student filozofije, sahranjen na svapskom groblju sremske provincije. Secam se cak i njegovog imena.
Posle sam cekao i birao. Ubijao ljude, bez milosti.
Prolazile su razne srpske vojske. Mocne, umazane, drogirane, hrabre i kukavicke.
Ratnici i kriminalci. Secikese i jajare. Bednici i krvnici.
Dzimija sam odmah procenio, cim su mi ga doveli. ( A svi su svracali do mene u pauzama izmedju puskaranja).
Imao je taj osmeh vitke zivotinje i inteligentan pogled. Imao je dobre veze u muzeoloskom svetu. Bio je iz Novog Sada, sto mi je odgovaralo. Sa bahatim Beogradjanima koji bi me prevarili u hipu, nisam hteo nikakvu vezu.
Ovaj lepi Montenegrino sa zlatnim narukvicama na divnom zglavku, je dolazio u pratnji nekog Marka koji bi, tako je izgledalo, mogao da zdrobi coveka jednom rukom. Bio je cutljiv i veran, kao pas, Dzimiju.
Njih dvojica nikada nisu bili ni pijani ni drogirani.
Negovan i inteligentan, Dzimi je odmah ukapirao velicinu posla koji mu se nudio.
Blago Kazimira Anselma, koji je umro mlad i bio moj predak, moralo se izneti iz zemlje, po svaku cenu.
Povezani sa odgovarajucim institucijama, preko regiona, mogli smo da se obogatimo i vratimo korenima.
Bas kako je trebalo.
I jos nesto: Iako je bitka kod Vukovara bila značajan i simbolički gubitak za Hrvatsku, koja nije povratila kontrolu nad gradom do 1998. godine, to je, takođe, bila pobeda, koja je koštala JNA i pomogla da Hrvatska dobije međunarodnu podrsku za svoju nezavisnost. Budući da je široko cenjena kao ključni trenutak tokom rata, to je pirova pobeda Jugoslovenske narodne armije nad hrvatskim braniteljima Vukovara.
Jednim udarcem…

Ne znam ti ja nista

…Sve je bilo dogovoreno. Kao u sahovskoj partiji. Pusenje nisam ostavljao, mada me je nerviralo. Mogao sam da se odreknem svega. I hrane i zena i luksuza. A te bede od cigarete, nikako. Pusio sam Camel tada, orginal. Mirisao je slatko i dobro, na smokve. Na detinjstvo.
Dok sam sedeo za stolom i mezio, tanke, tanke kriske Paškog ovcijeg sira uz zeru prsute, stizali su izvestaji. Inace, taj sir, kad zatvorim oci, secao me na more. Posebnost paškog sira je u ostrvu Pagu, njegovoj čudesnoj vegetaciji koja je vrlo oskudna, a opet tako posebna zbog raznog aromatičnog bilja, ali i posolice koju s mora donosi bura tokom zime…
Zupanija je pocinjala da gori.
Krenulo je danju. Ubijen je iz pistolja starac, od jednog naseg, u jednoj nasumicnoj svadji. Bar je tako izgledalo. Bio je praznik a on je imao petokraku.
To vise nije bilo obelezje.
Za njim je ostala velika porodica.
Sledeci je bio jedan policajac. Umro je majci na rukama.
Bio je otac deteta od dve godine.
Posle smo isli nocu. Razaranje, klanje, unistavanje.
Bacanje u Dunav.
Hapsenja.
Svuda je mirisalo na krv.
Slatko i tesko.
Kad perem ruke, nisam mogao da ih operem.
Iako nikog nisam pipnuo.
Bile su mi ispucale do krvi od pranja.
P.P (51), predratni poslovođa jedne trgovine,rođen u obližnjem selu, voleo je fudbal i druženje. Bio je primeran građanin iz ugledne srpske porodice koja je u tom kraju živela 400 godina.
Tada, u 23 sata ispred njegove kuće došli su naoružani ljudi u crnim odelima. Tražili su P. da izađe iz kuće. Ubijen je rafalom na kućnom pragu.
S.M. rođen 1955. godine u Vukovaru, vratio se krajem 1980-ih godina iz Nemačke, gde je radio kao šofer. Želeo je da se skrasi u rodnom gradu i da otvori privatnu firmu. Njegov komšija iz ulice je dojavio MUP Hrvatske, u Vukovaru, da se on vratio iz Nemačke, i da je on „neprijatelj hrvatske države“. U atmosferi potpunog rasula i straha, takva dojava bila je praktično smrtna presuda. Nasi ljudi su došli po njega u kuću, i odveli ga u privatni zatvor. Tu su ga svirepo mučili i ubili. Posle su leš odvezli do obala Dunava i zatim ga i bacili u njega. Kasnije, Dunav je u Srbiji izbacio njegov leš.
Odrezao sam jos jedan komad sira.
Istorija se desavala.
Rat je pocinjao.