понедељак, 30. март 2015.

Ne znam ti ja nista

"Objasnite Vi meni zašto smo potpisali taj IPAP sporazum sa NATO-om, ako se tvrdi da je taj sporazum posledica zakona „Akt o prevenciji ruske agresije 2014” za period od 2015. do 2017. koji je doneo Kongres SAD u jeku ukrajinske krize, u maju prošle godine?!" Upitala sam, dok je ekipa birala igracke, a ja se odjednom osecala kao neka potpuno iscasena verzija Lazanskog. Sva sam bila od vojnih intervencija. Najezila sam se od gadjenja.
"Mi smo tu u društvu Ukrajine, Gruzije, Moldavije, Azerbejdžana, BiH, Kosova, Makedonije i Crne Gore. Sad će NATO moći da kruži po Srbiji kako hoće i da koristi vojnu infrastrukturu Vojske Srbije, da ima eksteritorijalni i diplomatski status." Rekao mi je jebeni Zvonko Bogdan, nas mladi domacin, koji je gostima upravo pokazivao jedan pistolj. "Postoji ritual prenošenja oružja ovde, gde sam odrastao. Oružje se nasleđuje od predaka. Moj brat je dobio očevo, a ja dedino još dok sam bio u obdaništu. Pozitivna strana toga je što me je otac naučio da poštujem oružje", nastavio je. Bio je to obican mali m84, ali sa lepim okvirom za drsku, izgleda od tresnje. Gledao ga je sa ljubavlju i cak ga pomazio.
Istog trenutka je prestao da mi bude zgodan.
Setila sam se kako sam tu noc sanjala vuka koji mi prilazi,a ja ga odvracam tako sto ga gadjam svojom patikom. Mislim, tako ste mogli oterati psa, ali ne i vuka. On se nije ni stresao, samo je pregazio patiku i nastavio zureci u mene onim zutim neocekivanim ocima.
Probudila sam se jedva srcuci vazduh, uzasnuta. Trebala sam odmah da znam; ali, nisam. Bila sam vidovita za druge, ne i za sebe. Verovatno bih se roknula, da sam vidovita, pomislila sam skepticno, zezajuci se na sopstveni racun.
"Ako smo vojno neutralni zašto nismo takav isti status dali i Rusima, pripadnicima srpsko-ruskog humanitarnog centra u Nišu? Gasili su nam požare, spasavali ljude u poplavama. Da li je iko u ovoj zemlji svestan šta je potpisano? Pa, sutra će nam Albanija tražiti da stacionira četu svoje vojske u Bujanovcu, ili na Kopaoniku." Nastavila sam skoro mrmljajuci.
"E, vidiš, Vladislava, kako ne razumeš stvari. Naši su to lepo smislili, dođe Vama četa albanske vojske u Bujanovac, a Vi odmah četu vojske Srbije pravo u Prištinu." Nastavila je Olivija, konacno vadeci tompus iz usta." Osim toga, sada možete da pošaljete Vaše vojnike i u Čikago, tamo je mnogo Srba, da ih zaštitite. Možete da pošaljete vase oficire u supertajne američke baze, odakle se komanduje nuklearnim sredstvima." "Recimo u bazu Ofut u Nebraski," dodao je zadovoljno najstariji gost, za koga sam pretpostavljala da im je bio mentor, jer je bio negde mojih godina. Mislim da je to prvi put da je i rekao nesto meni licno.
Vise mi nisu licili na hipstere, a ni ja sebi na sluzbenicu Ministarstva kulture.
Bila sam izdajica, a oni Amerikanci. I kao izdajica sam se i osecala. Izdato, iznevereno, prodato.
Ima Seoba, al smrti nema, ponovila sam gorko u sebi. E necu pucati, pa nek me jebu, pomislila sam prkosno.
I onako bih mogla umesto mete samo da roknem neku domacu zivotinju na salasu.
Ili ne daj boze, nesto od divljaci u zoloskom vrtu koji je bio u blizini, osetilo se i po mirisu.
Mirisalo je tu, na Palicu na rano prolece, stale, jezero ali i na divlje zivotinje.
Provirila sam napolje, jer se dobovanje kise vise nije culo. Sunce se stidljivo pomaljalo iza oblaka. Kisa je prestala.

четвртак, 19. март 2015.

Ne znam ti ja nista


U suštini, da sam bila alfa mužjak, uživala bih u ovom neverovatnom otkriću. Jebene mornaričke foke! Ili već…Uživala sam i ovako u divnom danu i ravnici koja se pružala do u beskraj. Vojvodina mi je uvek bila jednako uzbudljiva. Isparcelisana, uredjena, definisana. Iz tek napuklog kraja zime, koja se i nije razmahala, nego onako, više štipala obraze tek, tek zarumenjene od hladnoće, virile su ljubičice. Bledo ružičaste, svetlo plave i one modre, mirisne, kakve ljubičice i treba da budu.
Posle kasnog doručka, domaćin nas je odveo u jednu omanju zgradu za koju sam bila sigurna da su u pitanju pomoćne prostorije, eventualno neka soba u kojoj se može predahnuti posle rada ili timarenja konja.
Unutra je u stvari bilo najveće skladište oružja koje sam videla.
Bio je tu, savršeno složen Heckler & Koch Mark 23 Mod 0, jedan od temeljno testiranih pištolja. SEALsi koriste ovaj pištolj kada su u džunglama i tropskim šumama, kao i SIG-Sauer P226. To je osnovni pištolj SEALsa, koriste ga i savezni agenti i brojne druge zakonske službe uključujući FBI, teksaški rendžeri, saobraćajna patrola Ohaja i policija u Mičigenu. SIG ima izuzetnu ergonomiju i balans. SIG-Sauer P228 je krajnje pouzdan kompaktan pištolj. U američkoj vojsci zove se M11. Bio ih je čitav red. Nisam stigla da ih prebrojim, vrtelo mi se u glavi.
Hell, nisam ja bila mužjak, ni u naznakama.
Nekoliko 357 Magnuma. Olivija ih je prokomentarisala da se više koriste kao alat, nego oružje. Koriste se u vodi i izvan, zbog jake vatrene moći.
Remingtonke 870 koje se koriste za razvaljivanje vrata i nekoliko sačmarica Mossberg 590A1 i Benelli M 1014.
Glavno oružje kod većine SEAL-sa COLT M4A1 je zauzimao ceo zid. Najčešće SEAL-si stavljaju optičke, refleksne holografske ciljnike poput EOTech-a 551, 552, 553 itd. Bilo ih je pun sto.
Onda nešto kraće varijante M4, koji se koristi u zatvorenim strukturama i za blisku borbu. HK416, i najpopularniju FN SCAR H da i ne pominjem.
Snajperi su bili tako visokog sjaja da sam skoro oslepela.
Rat je neodoljivo čudovište, pomislila sam. Guta ljude i ne zaboravlja se nikako. Barrett M 107 me je očarao. Velikokalibarska poluautomatska snajperska puška dizajnirana za mete na dalekom dometu. S ovom puškom može se zaustaviti bilo kakvo neoklopljeno vozilo.
Cela polica snajperske varijante M4 ili M16.
Pet vrsta mašinki i kao kruna, kompaktan prenosni raketni bacač M72LAW koji je nemarno stajao u ćošku.
„Šta radimo ovde?“ upitala sam teskobno.
„Dosli smo da malo vezbamo gadjanje, da budemo u formi“ rekla je Olivija lakonski, uzimajući u ruku jedan divan i lagani dugi pištolj.
„Izaberi nešto“, dodala je.
Sakupljali su se niski oblaci, svuda. 
Čule su se krupne kapi kako dobuju po krovu. Napolju je počela da pada kiša.
A šta ću sad, pomislila sam potišteno.
Puške i ja. Aha.
Vladislava has a gun.