недеља, 1. август 2010.

Kisa i moje nove cipele - devetnaesti deo

Preko telefona sam urlala! Plakala i pretila. I Hamzi i Ministru, koga sam za divno cudo, dobila licno. Obojica su se smejali, tumaceci napad sasvim slicno. Otprilike, da se lokalna mafija, kao i u Srbiji, kada su me u Novom Sadu napali,sluzi skoro jednakim sredstvima, jer najvise vole lov u mutnom i lazne diplome. Samo su, eto, Bugari agresivniji. Obojica su istakli da lazne diplome sigurno nece moci da izdaju, kada pocne da se primenjuje sporazum, a da je to velik posao i ogromna zarada.. I da treba da izdrzim pritisak, za "vise interese" "nacije", rekao je Ministar, "regiona" rekao je Hamza. Obojica su rekli da, uostalom, imam na raspolozenju najboljeg specijalca koga Srbija prosveti trenutno moze da da.
"Koga, Gorana?" Upitala sam ja, po stoti put, naivno.
Obojica su me precula. To me je posebno razbesnelo. Hajde sto mi muz cuti, ima u sustini dobre razloge za to, ali sef i Hamza!?
Obojici sam zalupila slusalicu!
Odjurila sam do Goranove sobe i kucala na vrata. On mi ih je otvorio sveze istusiran, sa tek navucenim pantalonama. Kosu je jos brisao. Mirisao je dobro. Kaplice vode su se slivale niz njegove misicave plecke. Hm, hm. Pogled na njegov torzo me je malo smirio i umeksao, mada sam poprilicno imuna na cari mladjih muskaraca.
Jesam li Vam to vec rekla!?
No, nisam previse saznala od njega. Poceo je da mi prica o romanu (!?) Tery Pratchetta, u kome cetiri jahaca apokalipse uzimaju moderna oblicja, a rat dolazi u formi ratnog vojnog izvestaca... Mislim, kakve to veze ima sa tim da su meni u nos nabili onoliku pistoljcinu!? Sta je ovo, literarna sekcija mojih sinova!? Uzbudila sam se ponovo.
I od kad specijalci citaju epsku fantastiku!? Pitala sam ga zlobno. Zar ne treba da cita Vuka Draskovica i Legiju!?
Goran se razoruzavajuce nasmejao i seo za laptop, komentarisuci da je on zavrsio koledz na zapadu i da je vreme Sudije, Noza i slicnih gluposti neumitna proslost. I da on mora da nadleznima posalje izvestaj, pa ako hocu, narucice nam pice u sobu, a ako ne, da ga ostavim da to uradi.
Vratila sam se u moju sobu da se odmorim. Jos uvek me je cekala vecera sa Bugarima.

Kisa i moje nove cipele - osamnaesti deo

Strasno mi je i da pisem o ovome; stalno imam osecaj da me neko iz prikrajka posmatra...Da mi se nije desilo to sto mi se desilo, postala bih tezak ksenofob...Ovako, za sve imam opravdanje. I to veliko.
Izmedju posete Univerzitetu i vecere u nasem hotelu Plaza, imala sam dogovoren nezvanicni sastanak na Americkom univerzitetu u gradu, koji mi je ugovorio Hamzo, uz pomoc svojih veza. Postalo mi je jasno zasto je Blagoevgrad imao tako jak univerzitetski zivot. Smesten u podnozju planina, bio je razmedja izmedju dva sveta - hriscanskog i muslimanskog. Dzamija i obliznji Rilski manastir, jedan od najstarijih u pravoslavnom svetu.
Americki univerzitet je moderno zdanje kroz cije prozore se nazire arhitektura stare Bugarske. Svi su bili poslovni i ljubazni. Odmah su mi, bez uvijanja, rekli da njih ne interesuju nikakvi evropski sporazumi, i da je Torinski, cist gubitak vremena. Ponudili su me flasiranom vodom. To je bilo sve. Njihov sekretar, mi je objasnila da na svojim misijama (tako je to nazvala) nikada ne propusta da popije po dve litre vode, jer "ona cuva mladost i izvor je zivota". Zavrsen citat. Bila je u jednom sjajnom sivom kostimu iz koga su izvirale dugacke, suvonjave noge gospodje profesorke u poprilicnim godinama, koja je u mladosti sigurno bila sjajan sportista i toga se ne odrice ni danas, u svom Kapa-Alfa-Beta sestrinstvu.
Bila sam iznenadjena elegancijom i lakocom sa kojom me je odbila, naglasavajuci da "jedva ima vremena za bilo kakav rad, osim misije dobre volje izlivanja americkog duha demokratije na multietnicku studentsku grupu na njenom Univerzitetu".
Takodje je pomenula i svog dragog kolegu iz Sarajeva, preko cijeg sticenika sam uopste primljena u njen radni i "trenutno i zivotni prostor".
Pitala sam se zasto je Ministar insistirao da uprilicim ovaj susret, koji ocito nije urodio plodom. Pitala sam se, kakva je uloga Bosne u ovom susretu. Pitala sam se, po stoti put, sta cu ja tu!?
Posto je sastanak trajao kratko, zamolila sam Gorana da posle rucka u hotelu, odemo do cuvenog Rilskog manastira, mada je i sam Blagoevgrad imao svojih cari. Gradic okruzen raskosnom planinom i divljim sumama, pocinjao je da mi se dopada. Blizina manastira je privlacila znacajan broj religioznih turista, tako da je i u hotelu bilo ugodno drustvance.
Iz Plaze smo izasli oko dvojke.
Put u planinu je bio dosta dobar, uspon ne preteran, iako je manastir na kilometar nadmorske visine. Na izlasku iz grada, primetila sam jos crnju limuzinu, nego sto je nasa, ako je to uopste moguce.
Taman sam htela da se nasalim na racun kopi/paste limuzina, kada je Goran naglo povecao brzinu.
I limuzina je takodje povecala brzinu, sustizuci nas, sto je izgledalo skoro nemoguce. Put u planinu se penjao, gume su skripale, nebo je pocelo da se muti.
Goran je pritisnuo dugme za otvaranje prozora...I limuzina je pocela da spusta svoj.
Bang. Bang. Fiju. Culi su se udari ispaljenih metaka po, sada sam shvatila, blindiranom automobilu. Bila sam u soku. Goran sa nekom ogromnom pistoljcinom u stilu Magnuma koji vozi ..ne znam kojom brzinom, jer je upravljacka tabla naseg BMW-a pre licila na kompjuter nego na...auto.
Bila sam u TAKVOM soku da sam sve vreme ponavljala "Gorane, ko ste Vi? Brzo mi odgovorite, ko ste!!!? Ko ste Vi covece?"
Limuzina je skoro udarala u nas auto, toliko je bila blizu. U njoj su se kroz taj tek otvoren prozor, nadzirala dva mracna muska lika. Jedan koji je vozio i drugi koji je nisanio - ravno u mene!!! Na svu srecu, Goran je sjajnim skretanjem u krivini izbegao taj metak.
Ne znam kako bih se zavrsila ova suluda trka, da se nismo neverovatnom brzinom priblizavali manastiru. Limuzina je odjezdila dalje, a Goran je uz skripu kocnica zaustavio auto na parkingu rilskog kompleksa.
Izbatrgala sam iz automobila potpuno zblanuta. Usi su mi zagluhnule, sto zbog nagle promene nadmorske visine, sto zbog pucnjave ciji sam bila akter.
Oboje smo cuteci usli u lepotu ovog starog zdanja. Nisam imala snage da uzivam u njoj. Srucila sam se na klupicu, trepereci.
Prva stvar koju sam pitala Gorana, bila je kako cemo se pobogu, uopste izvuci iz Bugarske i spustiti, kao prvo i najurgentnije, sa planine. On mi je pokazao jedva primetnim pokretom lica na grupu turista koja je upravo zavrsila posetu manastiru i bucno se utovarala u cak tri autobusa. Sve sam razumela.
Ususkani izmedju drugog i treceg busa, u Blagoevgrad smo se vracali mileci u bezbednoj koloni, daleko od mocnih pistolja placenih ubica u crnoj limuzini.
Pocela mi je strasna glavobolja, sto je kod mene uvek posledica stresa.

уторак, 27. јул 2010.

Kisa i moje nove cipele - sedamnaesti deo

Dan me nije slusao. Ustala sam sa takvim osecanjem mucnine da bih mogla ponovo napisati Sartra. Celog. I njegov Zid i Mucninu. Trebalo mi je sigurno dvadeset minuta buljenja u jednu tacku, da bih se osvestila. Momci su me upitno gledali, zavirujuci u nasu spavacu sobu. Muz je vec ustao (kad pre!?) i otisao od kuce. Nikakvu poruku nije ostavio. Nocu sam ga, kao kroz maglu, osetila kada se uvlacio u krevet. I kada je ustao iz njega, vrlo brzo, vukuci prekrivac da legne negde drugde. Valjda je spavao na sofi u dnevnoj sobi. Kao da nije cuo moje "ostani". A mozda to i nisam rekla. Mozda sam samo sanjala. Zazvonio je telefon, tako jako, da mi je probusio bolnu tacku u mozgu, negde blizu slepoocnice.
"Halo, gospodjo Vladislava, ovde Vas novi vozac, Goran. Vama sam sav na usluzi". Cula sam uzbudljiv i mlad muski glas sa druge strane. Sta to znaci, SAV!?
"Ah, da, mi danas krecemo na put", rekoh, zevajuci.
"Oprostite sto sam Vas probudio, tako neuvidjavno sa moje strane, samo sam hteo da Vas podsetim da krecemo odmah posle rucka. Imamo uplacen hotel u tom gradu u Bugarskoj, i cak i neku kasnu veceru, ako sam dobro razumeo...Pa sam mislio zbog granice da krenemo malo ranije..."
"Mi necemo imati problema na granici?"
"Svakako ne, ali je sezona godisnjih odmora, guzve su na putevima ogromne. Mozemo li da krenemo oko 11.00, da ne cekamo dvojku, kako su nam u putnom nalogu napisali?"
"Znate sta, Gorane, znam da ce ovo zvucati neprofesionalno, ali sam ja imala nekih privatnih obaveza, pa se jos nisam spremila",lagala sam bezocno,"neka ostane u 14.00, molim Vas".
Sta sad, da mu jos kazem kako sam se sinoc napila!?
Znate da to ne dolazi u obzir. Nikako ne dolazi u obzir.
Spakovala sam se, kao i uvek, uredno. Moji lepi firmirani smedji koferi su bili dupke puni. Cak sam ponela i one droljaste cipele Pigalle pumps od Loubotina.
Posle jake kafe i dugog tusiranja, naprskala sam se dobro jednim opojnim Kenzom, obukla najuze farmerice koje imam i navrnula manolice sa perjem! Kad je bal, nek ide zivot!!!
Samo je jedan.
Ni sama nisam znala koliko sam u pravu.
Muzu sam ostavila jedno zanosno pismo. I koliko ga volim i koliko ucestvujem u spasavanju obrazovnog sistema celog Balkana, a ne samo Srbije, i koliko ce mi nedostajati i gde je klopa za klince.
Njih dvojicu sam posteno izljubila (od kad su stariji, TO nikako ne smem da radim) i dala im hiljadu i jedan savet. Stariji se smejao, a mladji je bio ljut na mene:
"Boze, majka, pa kao da se neces vratiti. Nije ti ovo prvo putovanje"
Majka! Bila sam na ivici suza. Od kad mi se nije tako obratio.
Ali, velike devojke u manolicama ne placu.
One krisom brisu oci.
Tacno u dva, stigao je auto ministarstva.
Neka besna limuzina, kakvu nisam ni znala da imamo u voznom parku. Crna kao noc. I Goran, u istom paketu. BMW serije 7, blindiran, kasnije sam saznala. Kad mi je otvorio vrata, opet sam osetila od juce poznato grcenje u stomaku; strah. Auto je bio potpuno crn, ne samo spolja, nego i iznutra. Kao luksuzan mrtvacki kovceg.
Bilo mi je jasno, zasto se zaposlene u Ministarstvu pale na tog frajera. Bio je gibak kao crni panter, vucijih celjusti i sjajnih ociju. Pomislila sam, kako li svetle u mraku!?? Njegove oci, mislim.
Da se razumemo, Goran ni malo nije licio na vozaca, pre na nekog opakog telohranitelja iz filmova sa XXX. Ne onih za odrasle, nego onih sa onim zgodnim celavim glumcem... Vin Dieselom, tako se zove, ako se ne varam.
O bogo, pa ovo ce biti uzbudljivo, pomislila sam dok je strah odjednom nestajao!
Cutali smo satima.
Lecila sam se od ponizenja koje mi je svojim cutanjem svakodnevno nanosio muz, ali i od jucerasnje pijanke. Ispostavilo se, da i Goranu takav ritam odgovara.
Serija 7 je cistila nase puteve kao oluja. Leteli smo kroz siromasnu Srbiju i kisu, koja je u medjuvremenu pocela.
Ali, o putu sam vam vec pricala...
U Blagoevgrad smo stigli vec oko deset sati. Posto je ipak bilo kasno, vecera sa ljudima sa Univerziteta je bila odlozena za sutra uvece. Ja sam narucila mali hladan obrok u sobi.
Ne znam sta je radio Goran.
Hotel je bio, za divno cudo, cist i topao. Posebno mi je prijao posle one kisurine. Perje na manolicama samo sto nije otpalo.
Svanulo je divno, skoro ruzicasto jutro. Rano sam se probudila, kao i uvek, kada sam mirna i spokojna. Sada sam bila sve, samo to ne. Probudilo me je uzbudjenje pred novi zadatak.
Na Univerzitet sam stigla tacno u devet. Goran je bio sjajan saradnik, tih, tacan i precizan.
Pored njega sam se osecala sigurno, i moram priznati, privlacno. Umeo je zeni da da na znacaju.
Cim sam sela sa Bugarima za sto, bilo mi je jasno, zasto su zemlja sa najvise propusta i neregularnosti u EU, kako ih je procenio Brisel. Kao da sam sedela sa nekim kafedzijama, a ne univerzitetskim profesorima. Predsednik saveta za sprovodjenje torinskog sporazuma na njihovom Univerzitetu mi je non stop namigivao, i cak pokusao da me ispod stola gurka cipelom. Govorili su na svom jeziku, ja na ruskom, ali sam se brzo, obzirom na okolnosti, prebacila na srpski, tako smo se bolje razumeli. Sve vreme su govorili "njama problem", sto je trebalo da znaci, "nema problema" i "relaks, relaks" sto je valjda znacilo "opusteno".
Pa sta je ovo? Sa kim ja to pricam!?
Nista nisu potpisali. I ja u stvari nista nisam uradila. Obecali su mi da cemo razgovor nastaviti u "intimnijem drustvu", za vecerom.
Ljutito sam sela u auto,do koga me je ispratila skoro cela delegacija. Dve profersorke su me ljubomorno merkale i pre nego sto su videle vozaca, a kad su videle Gorana i auto, samo sto nisu pukle od muke.
Nek crknu, bar neku satisfakciju da imam za ovo gubljenje vremena!

,

недеља, 25. јул 2010.

Kisa i moje nove cipele - sesnaesti deo

Kada sam usla, on je ustao i posao prema meni. Tigrastog osmeha prema zeni u haljini sa pitonovim printom. Pomislila sam na pesmu Viljema Blejka: "Tigre! Tigre! plame što sjaje Sred šuma noći, ruka čija je Besmrtna, ili oko čije Tvorac strašne ti simetrije?"
Opet sam progutala knedlu."Moram nesto da popijem", prosaputala sam umesto pozdrava. On se nasmejao krajem usana. Oci su mu bile ledene. Takvog sam ga se i secala.
Ne mogu i necu da Vam pricam sta mi je sve rekao tog kisnog popodneva. Medjunacionalni sukobi se u Bosni, u njegovim pricama, jos nisu zavrsavali...U svakom slucaju, sad sam znala ko je"moj stari prijatelj iz sarajevske Medrese",kako se izrazio moj sef, Ministar licno.
Dao mi je imena, kontakte, sve. Objasnio kako da komuniciram, a da me shvate kao ozbiljnog igraca a ne sluzbenicu ministarstva iz Srbije. Rekao mi da mi je stil grozan (!?) i da ga za put ucinim profesionalnijim. Objasnio mi da male bivse jugoslovenske republike ipak moraju da se drze zajedno, iako to ne izgleda tako. Nisam kapirala za koga radi. Nisam kapirala ni dalekovidost plana. Ni dalje nisam kapirala ni sta cu ja u Turskoj?
"Ma opusti se, Ti si srednje resenje. Poznajes nas dvojicu, a radis u Ministarstvu. Bez obzira, sta god mislila, mi smo svi dobri momci. Cuvamo evropske vrednosti, verovala ili ne. Odluka da to budes Ti, doneta je jos posle Tvog puta u Brisel...Sa kim si se tamo druzila?"
"Ma, samo sa jednim hrvatskim kolegom, on je iz Ministarstva znanosti,obrazovanja i sporta..Stalno je jeo vafle i udvarao mi se..."
Hamzo je podigao obrvu .
"Sta Ti to znaci?" upitala sam.
"Boze ostala si naivna, kao i kad smo bili studenti. To me je uvek ocaravalo kod Tebe. Stalno sam zeleo da Ti ga uvalim, ne zbog ljubavi, nego da progledas...Da mi nisi nasla dnevnik, svasta bi bilo. Mozda bih se i zaljubio u lovinu..."
Moram jos jednom da podvucem, da sam ostala da sedim za stolom, samo zato sto sam ga se jezivo plasila, a ne zato sto su me njegove skarednosti uzbudjivale.
"Hamzo, mnogo je lazi izreceno i tada i sada, sa Tvoje strane. Kako da Ti verujem?"
"Svi mi radimo protiv americke dominacije u Evropi. Svako na svoj nacin, veruj mi"
"I kolega sa vaflima?"
"I kolega sa vaflima." Rekao je Hamza umirujucim tonom.
Nista mu nisam verovala.
Ali, nisam imala izbora.
Dakle, dva univerziteta u Blagoevgradu i putovanje u Ismir.
"Torinski sporazum ce mi doci glave", pomislila sam, ni sama ne sluteci koliko istine ima u tome.
Cak sam i vecerala sa Hamzom. Nisam imala gde da zurim. Sinovi su isli svojim putem, a muz mi nije odgovorio ni na jednu poruku koju sam mu poslala.
Cak smo se i smejali. I pored svega, Hamza je imao puno duha i uvek je umeo da me zasmeje. Malo sam popila i ispricala mu cak i o problemima sa muzem. On je meni ispricao, mozda po prvi put iskreno, po nesto o svom privatnom zivotu. Kako je posle godina lutanja po zenskim krevetima upoznao svoju zenu. Kojoj je bio prvi. Savrsenu muslimanku. Cak mi je pokazao i njenu sliku. Lepa, beloputa, fragilna smedjokosa. Sliku je nosio kod srca. Sa njom je imao dve kceri. Nasmejala sam se, sad ce on morati da se brine o casti svojih kceri. I da ih cuva. Kao da je od njega neki otac mogao da sacuva svoju cerku!?
Skoro sam zaboravila na mutne godine iza nas i njegovo ne malo ucesce u dogadjajima, koji od njega nisu pravili dobrog momka.
To ne, svakako.
Mislim da sam mu bila tako jadna, da cak nije ni pokusao nesto sa mnom. Rekao je, da je videvsi me u toj haljini, tako uplasenu, izgubio svaku zelju za seksom.
Strpao me je u taksi oko desetke, i rekao da se dobro naspavam, jer vec ujutru krecem na put...Poljubio me je u celo (!?), mahnuo mi i odjezdio nazad u hotel.
Ja sam kuci stigla poluonesvescena. Odmah sam povracala u kupatilu, sve po haljini, koju sam iste sekunde bacila u kantu za smece. Na stolu me je cekala poruka gde su decaci, ali od muza ni retka.
Pala sam na krevet u vesu i zaspala, dok mi se isti vrteo kao karusel.

понедељак, 19. јул 2010.

Kisa i moje nove cipele - petnaesti deo

"Kakav Ismir!?I kakva pobogu, sarajevska Medresa!?"upitah ja, sada vec na ivici nervnog sloma.
"Razgovor je zavrsen.Sada Vas molim da se obratite mojoj sekretarici za detalje puta. Imam vazan posao. Do vidjenja".
Tako me je iskulirao Ministar.
Ne mogu da dodjem sebi. Dakle, ostajem bez muza i bez stila - kriticki sam odmerila svoju siluetu na prozorskom oknu. A i bez razuma, nastavila sam ironicno.
Sa vrtoglavicom sam se uputila do naseg racunovodstva u koje me je najavila Ministrova sekretarica.
Dobila sam putne naloge i informaciju da ce mi drustvo praviti novi vozac ministarstva, koji vozi Ministra samo u specijalnim prilikama, neki Goran, ako sam dobro razumela. Sve tri sluzbenice su se kikotale na pomen njegovog imena, a dve su i pocrvenele. Na moj upitan pogled, rekle su mi da je Goran ubedljivo najbolje parce piletine (!?)koje se moze zamisliti. I da mi bas zavide. I da bi du.. prodale da putuju sa njim... I do Panceva, a ne na tako dalek put...Devojke su me malo opustile i razveselile. Ionako sam u novoj fazi zivota. Mozda bih mogla sada da se upustim i u strasnu avanturu!? Ovako frivolna, mislim.
Groznicavo nastavljam da razmisljam o ministrovim recima. Kako on zna sta se meni desilo u Novom Sadu?! O kakvim mojim prijateljima on prica? O Kupusu? Pa on nije musliman. Odjednom povezujem.. I poznati glas koji se predstavlja kao saradnik dr Kupusa i toda sam sporazum dobila, a ne ukrala iz ministarstva. Dakle, to je regionalno povezivanje!!!
Mislila sam kada sam slusala price starijih kolega o Titovom vremenu, onda kada sam se zaposlila, da je isto zauvek proslo...Ocito sam se grdno varala...
Vibracija iz torbice. Neko me zove. Dizem slusalicu,a jos sam u liftu firme. Kako se vesti brzo sire. Al sluzba radi !!!
Daleki poznati glas saradnika dr Kupusa, koga cujem sa druge strane dobija i svoje ime: Hamzo Mirzic, nas davno izgubljeni kolega sa postdiplomskih, najbolji Kupusov drug. Kako sam mogla da ga zaboravim?
Bio je najveci zavodnik na studijama. Spavao je sa svim zenama koje su to mogle i htele. Svilen u ponasanju, misicavog tela jednog izgladnelog lava. Bivsi siromasan, negde od Tuzle, jedan medju sedmoricom brace, izdrzavao se noseci dzakove preko studenjaka, u ono sretno socijalisticko vreme u kome sam ja naivno verovala da svi zive isto - odlicno.
Vec tada, bio je fanatican pristalica svoje vere. Nikada nije jeo sa nama hriscanima strogo se pridrzavajuci svojih rituala, za koje bi ga mi, tada bez osecaja nacionalnog identiteta i nikakvih verskih, sigurno zezali. Bio je strasno zavodljiv, pisao neznu poeziju, zanosno mirisao i izgledao. Nedostajalo je tek, tek, da me zavede, na Kupusovu zalost, da jednom prilikom, na nekoj zajednickoj sedeljci, nisam slucajno otvorila njegov dnevnik. Misleci da je poezija u pitanju, uzela sam da citam, slobodno, posto je neke od pesama posvetio i meni. On je spremao pice, pa nije video sta citam. Dnevnik je bio najneverovatnije pornografsko stivo koje sam videla u zivotu: detaljan opis seksa sa svakom od njegovih zena. Susreti sa dve - tri zene istog dana. Minutaza, poze, ginekoloski pogled na vulvu doticne... Sve po redu.. Kada sam ga sokirana upitala sta je to, on je sa osmehom rekao da je to muska stvar i da vodi beleske o zenama sa kojima spava, da ga neka slucajno ne bi navela da se zeni. Ako ostane u drugom stanju, jer on se cuva i ne svrsava ni u jednu... Setila sam se njegovih zena. Jedne udate koja ga je i finansirala povremeno, jedne slatke male, koju je on ostavljao nocima da place na njegovom pragu, ne pustajuci je unutra... Bio je demon, sardonican i sarkastican. Tada sam ga se prvi put uplasila...
Sada sam se opet bojala. Bio je to on, licno. "Hamzo?"promucala sam. "Hamzo", rekoh malo sigurnijom glasom "ti li si? sto se ne predstavljas? Koliko se godina nismo videli? Dvadeset?"
"Dvadeset i cetiri, draga moja, dvadeset i cetiri. Cekao sam da se sama setis. Sada se moramo videti, svakako. I to odmah."
"Sta, pa ti si u Beogradu ?!" osecala sam kako mi se dlanovi znoje i vrtoglavica pojacava:"dosao si da se vidis sa mnom specijalno".Osecala sam da je stvar krupna i da to jedva mogu da svarim...
"Da, tu sam na Slaviji u hotelu. Dodji, cekam te u baru." Zvucao je vise nego zapovednicki.
Isla sam, dok su mi klecala kolena. Peske naravno, u mojoj zmijskoj haljini. Pocinjala je kisa. Opet, stoti put ovoga leta. Stikle su mi proklizavale po trotoaru, dok mi se lak, namerno lose nanesen ljustio...

недеља, 18. јул 2010.

Kisa i moje nove cipele - cetrnaesti deo

Pronaci smisao u obrazovnom procesu Srbije je isto kao na sajtu Ministarstva prosvete pronaci neku informaciju za kratko vreme - ko to uspe, svaka mu cast!
Idite na sajt, pa probajte da pronadjete neki podatak. Bilo kakav!
U stvari, toliko sam se uplasila svega sto se desilo, da oklevam sa pisanjem. Odugovlacim. Mnogo toga je na kocki. Zato malo kritikujem firmu koja me hlebom hrani...
A da vam iskreno kazem, od kad me je ona zmija davila, jedva govorim.
Mada, taj siroti piton mi je mozda i brak spasao.
Mada, to sa spasavanjem braka jos visi na koncu.
Sta bre, treba iz Turske da me dovozi klinika A....ve helikopterom, pa da on obrati paznju na mene!?
Dakle, sve redom.
Ovako je to bilo:Posle povratka iz zlosrecnog Sorenta, te nasih sinova iz letnjih kampusa,imala sam nekoliko dana mira."Ledeno doba", kako sam ga vec nazvala. Jedno jutro, jos sam bila sanjiva, pozvala me je Ministrova sekretarica licno. Bila sam ljuta - ipak sam ja drzavni sluzbenik na GO. Sto me uznemirava!?
Kaze, trazi me Ministar, hitno. Salje vozaca po mene. Njegov auto. Za 15 - 20 minuta, zavisi od guzve u saobracaju...
Obukoh se ja u nekom kemp fazonu. Namerno. Kao odraz stanja mog duha. Kic teski! Neku haljinu sarenu, sinteticku, od pre sto godina sto imam i neke crne sandale sa malo iskrivljenim stiklama. A haljinu mi kupila tetka iz Amerike ( kao da je znala, sirota, sta ce da me snadje) sa zmijskim dezenom!? Mislim, sta reci. Kad sam na odmoru, neka me ne diraju.
Na odmoru sam. I tacka.
Stigla sam i nokte da namazem, drecavo, crveno. E kad sam za kupljenje pred kucom, ima sta ministar i da vidi. Inace, koristim iskljucivo bezbojni lak i imam uredne nokte. Cak sam ih malo i trljala dok se nisu osusili, da delujem neuredno. Kezual, kao.
Ministar je izgledao tako zabrinuto, da me je samo letimicno okrznuo pogledom, podigavsi usput jedva primetno obrvu. Malo se lecnuo - u stilu - pa zar ovoj da dajem zadatke...ali se brzo pribrao...
Situacija je dakle bila goruca...
Poceo je nesto oko bezbednosti drzave i visih nacionalnih interesa, te kako se moramo izdici iznad situacije...Da smo mi svi sluzbenici koji moraju da polazu racuna Drzavi licno i svom narodu i tako...
O bogo moj, sta je ovo!?
Pocela sam od nervoze da guzvam krajeve suknje.
I jos, da je on nije siguran da tako delikatan zadatak moze da poveri meni, ali da drugovi na visim pozicijama misle obzirom na moje veze...
"Koji drugovi!? Kakve veze?" Upitala sam povisenim tonom.
Prvi put me je pogledao i obratio mi se direktno: "Vasa epizoda u Novom Sadu nije ostala neprimecena, ako ste to mislili, koleginice. A i Vase komunikacije sa kolegama sa postdiplomskih studija sa Univerziteta u okruzenju..."
Nebo mi je palo na glavu...
Mislim da sam cak i pocrvenela...
Dakle, "zadatak Vam je", nastavio je "da odete u Bugarsku, i tamo na Drzavnom univerzitetu u Blagoevgradu, predstavite nacrt torinskog..."
"Pa oni su u EU", ne pazeci na etikeciju, prekinula sam Ministra...
On je nastavio, tonom profesora koji koristi na katedri kada brucose upoznaje sa planom i programom studija..."Medjudzavna saradnja je neophodna, koleginice. Mnogi nasi profesori iz Novog Pazara su tamo, na tom Univerzitetu gostujuci. Neki su ga i studirali...Osim toga, u istom gradu je jedan Americki univerzitet koji moze da nam bude koristan. Uskoro cemo imati ozbiljne goste iz Turske, moramo biti spremni na otvorenu i tolerantnu komunikaciju na svim nivoima. Obrazovanje je vazan segment evroazijskih integracija..."
Zanemela sam.
"U svemu tome, vaznu ulogu ima Vas prijatelj iz sarajevske medrese", nastavio je, "njegovi kontakti ce Vam pomoci da se infiltrirate u intelektualni krug Ismira.."
"Kakav Ismir!?" zavapila sam !!!
"Ma da, posle Bugarske idete za Tursku. Ceka vas opasna avantura, draga moja."

Kisa i moje nove cipele - cetrnaesti deo

Pronaci smisao u obrazovnom procesu Srbije je isto kao na sajtu Ministarstva prosvete pronaci neku informaciju zakratko vreme - ko to uspe, svaka mu cast!
Idite na sajt, pa probajte da pronadjete neki podatak. Bilo kakav!
U stvari, toliko sam se uplasila svega sto se desilo, da oklevam sa pisanjem.Odugovlacim.Mnogo toga je na kocki.Zato malo kritikujem firmu koja me hlebom hrani...
A da vam iskreno kazem, od kad me je ona zmija davila, jedva govorim.
Mada, taj siroti piton mi je mozda i brak spasao.
Mada, to sa spasavanjem braka jos visi na koncu.
Sta bre, treba iz Turske da me dovozi klinika A....ve helikopterom,pa da on obrati paznju na mene!?
Dakle, sve redom.
Ovako je to bilo:Posle povratka iz zlosrecnog Sorenta, te nasih sinova iz letnjih kampusa,imala sam nekoliko dana mira."Ledeno doba",kako sam ga vec nazvala. Jedno jutro, jos sam bila sanjiva, pozvala me je Ministrova sekretarica licno. Bila sam ljuta - ipak sam ja drzavni sluzbenik na GO. Sto me uznemirava!?
Kaze, trazi me Ministar, hitno. Salje vozaca po mene. Njegov auto. Za 15 - 20 minuta, zavisi od guzve u saobracaju...
Obukoh se ja u nekom kemp fazonu. Namerno. Kao odraz stanja mog duha. Kic teski! Neku haljinu sarenu,sinteticku, od pre sto godina sto imam i neke crne sandale sa malo iskrivljenim stiklama. A haljinu mi kupila tetka iz Amerike ( kao da je znala, sirota, sta ce da me snadje) sa zmijskim dezenom!? Mislim, sta reci. Kad sam na odmoru, neka me ne diraju.
Na odmoru sam. I tacka.
Stigla sam i nokte da namazem, drecavo, crveno. E kad sam za kupljenje pred kucom, ima sta ministar i da vidi. Inace, koristim iskljucivo bezbojni lak i imam uredne nokte. Cak sam ih malo i trljala dok se nisu osusili, da delujem neuredno. Kezual, kao.
Ministar je izgledao tako zabrinuto, da me je samo letimicno okrznuo pogledom, podigavsi usput jedva primetno jednu obrvu. malo se lecnuo - u stilu - pa zar ovoj da dajem zadatke...ali se brzo pribrao...
Situacija je dakle bila goruca...
Poceo je nesto oko bezbednosti drzave i visih nacionalnih interesa, te kako se moramo izdici iznad situacije...da smo mi svi sluzbenici koji moraju da polazu racuna Drzavi licno i svom narodu i tako...
O bogo moj,sta je ovo!?
Pocela sam od nervoze da guzvam krajeve suknje.
I jos, da je on nije siguran da tako delikatan zadatak moze da poveri meni, ali da drugovi na visim pozicijama misle obzirom na moje veze...
"Koji drugovi!? Kakve veze?" Upitala sam povisenim tonom.
Prvi put me je pogledao i obratio mi se direktno: "Vasa epizoda u Novom Sadu nije ostala neprimecena,ako ste to mislili, koleginice.A i Vase komunikacije sa kolegama sa postdiplomskih studija sa Univerziteta u okruzenju..."
Nebo mi je palo na glavu...
Mislim da sam cak i pocrvenela...
Dakle, "zadatak Vam je",nastavio je "da odete u Bugarsku, i tamo na Drzavnom univerzitetu u Blagoevgradu, predstavite nacrt torinskog..."
"Pa oni su u EU",ne pazeci na etikeciju, prekinula sam Ministra...
On je nastavio, tonom profesora koji koristi na katedri kada brucose upoznaje sa planom i programom studija

петак, 16. јул 2010.

Kisa i moje nove cipele - trinaesti deo

Velik je to posao. Sacuvati muza. A ja sam nekako zakljucila da mi je svejedno. Neka cuti. Mene je istina oslobodila i osecam se tako lako. Skoro frivolno. Skoro spremno na razvod. Ako njemu ne znace OVOLIKE godine braka, sto bi meni znacile? Sto smo mi zene drugacije od njih, muskih? Nije nama nista teze da presecemo. Ma, presecicu, ako treba.
Mozda taj nas brak u kome sam ja toliko kupovala i nije bas bio idealan. Mislim, uvek je on imao karijeru, a ne ja. Ja sam isla na posao, a on je imao biznis. A mozda je ovo sto pricam efekat "kiselog grozdja". Mozda ne mogu da podnesem pomisao da ga gubim...
Ma cutim ja, cutim. A dosta sam i govorila. Pre neki dan je nesto mrmljao sebi u bradu, ali ga nisam najbolje razumela. Valjda nesto tipa "zbog dece"!?
Mene nikad nisu interesovale sudbine drugih zena, sem mozda mojih sestara. Ali slucajno znam sudbinu dve moje drugarice (jedna iz skolskih dana, druga sa posla) koje su ostale bez muza u kljucnom momentu zivota - kada su bile bolesne i najranivije. Pa i ovo moje se moze shvatiti kao bolest. Teska i opasna. Po zivot. A mozda i neizleciva.
Uostalom, sta je to sa muskarcima? Zar ni jedan posao ne mogu da izvedu kako treba?
Cutanje svakako nije nacin sa mnom.
No, mi smo se vratili iz Italije i nastavili zivot, na izgled po starom.
Samo sto on nocu spava u dnevnoj sobi. Ponekad me pogleda upitno kad krecem na posao i osecam da prisluskuje moje telefonske razgovore. Ipak, ima dana kada ga uopste nema. Cak sam nasla u kompu broj telefona neke nepoznate zenske osobe. Mail ovakve sadrzine "izgubila sam Tvoj broj, zovi na..."
Jutros sam, dok sam sirila ves ( i ja to radim, naravno, pa sta ste mislili?!) na zici naisla na velikog vilinog konjica i pozelela da sam on. Da odletim u svojoj lepoti prema suncu, a posle da me nema...
U svoj toj emotivnoj gunguli i hladnom ratu izmedju mene i muza, moja karijera medjunarodnog spijuna ide dalje. Na zalost.
Bila sam u Bugarskoj i Turskoj. Jako sam se uplasila. Pa sta sam ja - pomiritelj velikih sila!?
Pre nego Vam ispricam kako sam prosla tamo, neke impresije o ove dve zemlje koje na srecu, ranije nisam posecivala...
Putovali smo kroz Bugarsku kolima. Kisa je lila - bas kao i u Srbiji. Bugarska je plivala kao ceo Balkan. Odjednom Markesovi romani dobise siri znacaj, a Juzna Amerika se preseli ovamo...Mislila sam da je samo Srbiji lose. Mislila sam da se samo Srbija gusi u kisi i dugovima...Da li me je ova slika sveta utesila?
Da li treba uopste da komentarisem!?
Da li ste procitali naslov mog romana?
Odseli smo u nekoj vuko.....i koja ima cak dva univerziteta !? Jedan drzavni i jedan americki.Moram odmah da napisem kako se mesto zove, jer cu posle zaboraviti: Blagoevgrad. Kada smo sledeci dan (vozaci ja, to je bila cela delegacija) nastavili put iz Univerzitetskog kampusa ka Turskoj, svanulo je divno suncano jutro. Rode su nas pratile celim putem. Rode na stubovima bandera u svakom i najsivljem bugarskom seocetu...citava ogromna gnezda roda...Kao da i za ovu zemlju ima nade. Kod nas, rode vidjam samo u banatskim selima, a i tamo sve redje, kad putujem ka Vrscu ili Beloj Crkvi, nesto sluzbeno.
Putevi bez zastoja, njive poorane...Na putu do Bugarske cak tri zastoja u Srbiji; jedan prelazak preko Gazele, i dva sudara. Sudar kod Dimitrovgrada nam jer oduzeo skoro tri sata cekanja...
Koliko je lakse putovati avionom. Nista od toga ne vidite i svet se cini idealnim.
Samo, kakav je bio let?
U stvari sam zahvalna mom Ministarstvu i Vladi sto je uvevsi mere stednje za nas manje sluzbenike, mene aterirala na zemlju. Skroz. Da vidim bedu voljene nam zemlje u svim njenim aspektima. Mada posao koji sam ja sada obavljala nije bio za zenu. Posebno u Turskoj. Mozda je ministar to i hteo? da posao ne bude uradjen? Ko ce ga znati...
Bas mi je tesko...
A Turska?
Ona je ooogromna.Osvajacka sila. Moc islama. Ima delova koji lice na Ameriku, tacnije Kaliforniju. Alternativno vidovi elektricne energije- vetrenjace. Ogromni shoping centri pored puteva. Imala sam osecaj da nas jedno ogromno americko oko gleda iz svemira ceo nas put...

четвртак, 15. јул 2010.

Kisa i moje nove cipele - dvanaesti deo

Strasno. Sve je stalo. Beograd se topi u jari, a ja zivim u ledenom dobu. Ne znam sta mi je to trebalo.Stvarno ne znam. Mislim, da kazem istinu muzu. Koja zena govori istinu!? I TO MUZU!?
Koja!?
Dakle,sad zivim sa posledicama istine...A imam toliko obaveza...Sorento nije bio pun pogodak.Smislila sam, da je pravo vreme da kazem cime se u poslednje vreme bavim, dragom u Sorentu. Naivno verujuci da ce ljute papricice,limun i narandza, te Tirensko more mu definitivno pomutiti pamet...U Sorentu smo bili smesteni na obroncima Vezuva, u jednom pitoresknom klub hotelu kaskadno gradjenom,za koji verujte, Vi sa srpskim primanjima ne zelite da znate koliko staje pansion. Svaka kaskada je jedan izazov - na jednom spratu je sistem otvorenih djakuzija, u koje kada sednete, gledate direktno u raskosni tirkiz tirenskog mora, na vise njih su najraznovrsniji restorani, a na ostalim mali bungalovi u kojima imas sve sto ti je potrebno. I vise od toga. Miris mediterana, eukaliptusa, ogromnih limunova, koji su u ovom svetu velicine omanjih dinja, oleandera i ruzmarina su me podsetili na onu divnu pesmu Jovana Ducica koju recitujem u svakom susretu sa raskosi mora:"Nad ostrvom punim cempresa i bora,mlado,krupno sunce przi puno plama..."
E,u takvoj jednoj scenografiji, posadih ja muza,odmah prvo jutro, za vreme dorucka,da mu kazem istinu.Sve sam mu ispricala. Sve. Dok sam govorila, vec sam videla kako se ona tri para vrtoglavih stikala oprastaju od vrelih italijanskih noci sa muzem...Rekla sam mu i kako sam osecala zimus da mi je zivot tesan(sta mi bi!?)i o kupovini u kojoj sam se gusila i konacno, o susretu sa Kupusom... O napadu u Novom Sadu,o uceni, o sporazumu...Sve.
On je sedeo sokiran.Sunce je potamnilo.Cutao je. Zavrsio dorucak. Rekao da ide na plivanje. Survao se niz onih nekoliko stotina stepenica do nase male plaze u podnozju Vezuva sa koje je pucao pogled na ceo Sorento u stenama.Ja sam trcala za njim, lomeci se niz stepenice. Sta je ovo!? Pa zar posle toliko godina ne poznajem sopstvenog muza!? Zar je toliko uskih vidika? Tako sebican? Uronila sam u more ciji je ukus bio slican Jadranskom, onih srecnih godina letovanja u Dubrovniku i skakanja sa stene na Lokrumu. Cak me je i miris mora podsetio na mladost. Boze u toj lepoti,osetila sam se toliko staro.I tim cutanjem, toliko zaprljano.Kao da sam uradila nesto lose.Izdala otadzbinu, ili nasu porodicu...
Cutao je cele nedelje. Svako je odlazio za sebe na plivanje. Ja nisam otisla ni do jedne fine robne kuce za koju znam da u Sorentu ima stalna snizenja. Nismo otisli ni do Kaprija. Ni do Pozitana i Amalfija...Nigde. Ja sam ustajala rano ujutru, radila vezbe, gledala sa terase na kojoj je bio natkriven neki zanosno mirisni ruzmarin more i duboko disala. Pila ledenu kafu koju sam sama spremala(imali smo kuhinjicu u bungalovu) i odlazila na rana plivanja.Sunce je busilo morsku povrsinu,treperilo i poigravalo se sa mojim osecanjima. Zatvorenih ociju lebdela sam svako jutro. I cekala. Da on nesto kaze. Bilo sta.

четвртак, 3. јун 2010.

Kisa i moje nove cipele - jedanaesti deo

Kakva godina! Ljudi,kakva godina! Meni se i sir u frizideru i hleb u kutiji ubudjali u Beogradu od silnih kisa (tako bar kaze moj muz,sinoc smo se culi telefonom)a ja imam tri para novih NEVEROVATNIH cipela.Ovo mi se nije desilo u zivotu. Moj prvi Jimmy Choo! Moje prve Cristian Loubotin.I u cast, cujem od prijateljica preko Fejsa,beogradske premijere Seks i grad 2, moje prve manolice!!!!Boze,nikad nisam bila necasnija i nikad nisam bila ovako puna kao brod sa lovom. Dakle,Jimmy Choo su na snizenju kostale celih 895 evra. Stikla ima 12 cantimetara. Sedam traka je oko stopala,te osma ona oko zglavka koja pridrzava celu konstrukciju!Divna mekana zmijska koza,boja vanile. Nikako nisam razumela trgovkinju koja nije znala dobro engleski,o kojoj je zmiji rec. Mada pise na deklaraciji. Toliko sam uzbudjena da ne mogu sad da prevodim. Loubutinke su oko 150 evra,fine rubin crvene salonke sa ooooooogromnom stiklom,takodje i crvenom oplatom na djonu, a manolice sandalice imaju perje!!!Mislim to je sve takooo chic i trendy,da ja TO ne mogu nigde da nosim. Nisam pevaljka! Salonke mogu na primer, da nosim samo u krevetu!Eto kako cipele zeni pokrecu adrenalin. Jos se i zovu Pigalle pumps.Mislim cipele, ne ja!!!
Dakle,sad sam u avionu,idem kuci i jedva cekam da isprobam moj cipelasti afrodizijak!!!
Da,bila sam u Torinu. Da nesto dogovorim na Univerzitetu oko onog zlosrecnog sporazuma. Cak sam morala da razgovaram i sa nekom Katedrom za menadzment,koja je pre neku godinu sklopila neki sporazum sa nasima oko Fijata.Ljudi,verujte mi na rec. NISTA NISAM RAZUMELA. Ali sta cu. Sad moram da budem na raspolozenju.
Od kad sam se vratila iz Novog Sada, sa onom slomljenom stiklom,stvari su se kretale neverovatnom brzinom...Ministar je bio izuzetno zadovoljan mojom saradnjom sa Lalama,pa me je brze bolje preimenovao u svog licnog pomocnika( na platu oko 6000 dinara)oko Torinskog saporazuma. Koja ironija!!!
Da podcrtam jos jednom! Ovo ne radim zbog novca,iako sam pomenula povecanje plate,to cisto da vidite kakvo je stanje u drzavnoj administraciji.Ja nikad nisam stvari radila zbog novca ili novih cipela,DA SE RAZUMEMO.
Moram da zastitim moju porodicu.
Sad,sto u tome strasno uzivam...druga je stvar. Blagoslovena sam karakterom koji u svemu nalazi lepotu,zabavu ili izazov.
Posle samo dva dana bila sam u avionu za Italiju, u kojoj nisam bila od pre uvodjenja sankcija. Sa sve duplim dnevnicama, zbog usputnog zadatka oko Fijata,koji su mi uvalili ljudi sa Instituta ekonomskih nauka...Kao, vec kad idem..Ma,ministar se druzi sa njihovim sefom,pa stednja,racionalizacija, pa ajde, ja pametna, pa sta fali...Pa samo jedan hotel,pa bez delegacije i jedna avionska karta,pa duple dnevnice...I eto...
Ali pare za cipeliske nisam navukla sa duplim dnevnicama sa kojima sam jedva uspevala da skrpim klopu i jedno divno popodne za najam bicikla (to sam uvek zelela,da doterana vozim bicikli u Italiji, a ne u Beogradu, gde me u nekim ulicama samo sto ne pokupi uzas od GSB-a), pa momcima kuci po parfemce.
Pare za cipeliske sam navukla sa neocekivanim saldom na mom uvek providnom racunu, posle one sramne noci kada sam dzodzala u ministrovom kabinetu kraduci sporazum...Legle su neposredno po dolasku iz Novog Sada,pa je ta isplata izgledala kao nadoknada za pretrpljeni strah posle neuspelog atentata.
Znate da dame ne pricaju o novcu,zato do sada nisam govorila o tome. Mada moja drugarica Sanja kaze da zena nikad ne moze biti dovoljno bogata i dovoljno mrsava.To je rekla neka vojvodkinja,ili tako nekakva.Pa sad, mozda u tome ima i istine. Ja sam se od ovih visokih stikli i jurcanja po Evropi bas zategla...
Dakle,toliko sam zaradila,da mi je osim ovih ludackih cipela, za koje definitivno moram lagati muza posto su, planiram da istog odvedem jos jednom u Italiju. Amalfi obala,Sorento,Napulj,poseta Kapriju.Pompea. Bice to malo izvinjenje za to koliko sam ga zapostavljala u poslednje vreme.A inace ide sezona godisnjih odmora. Momci su vec isplanirali svoja letovanja.
Dakle, kada sam se vratila iz Novog Sada,pozvao me je Kupusov saradnik i mutno mi nagovestio da zna o kome je rec u onom napadu na moju personu. Definitivno sam im prvi put bila zahvalna,i njemu i Kupusu, sto imam dvadesetcetvorocasovnu pratnju, na koju sam se vec navikla. Anonimni saradnik, zvacu ga Gospodin X, mi je nagovestio da bi to mogla biti jedna tamna struja sa beogradskog Univerziteta,koja pravi haos oko sporazuma, jer vise ne bi mogla da lovi u mutnom. To Vam je dragi moji, kao fiskalna kasa za advokate i taksiste. Da bi razumeli o cemu pricam. Imas kasu, ne moze da muljas.Imas sporazum, ne mozes da muljas...I da to nema veze sa njima, vec sa minstarstvom. Vesti se u Beogradu brzo procuju, pa su oni vec unapred znali(!?)da cu ja biti proglasena za minstrovog pomocnika...Malo mi celo objasnjenje nije pilo vodu, ali, hajde... Mislim, ni ja ni ministar nismo znali da cemo se sudariti na vratima onog jutra kada sam vracala sporazum. Cista je slucajnost, sto sam bas ja Ministrov pomocnik...Ili nije!?
Boze,pocinjem da sumnjam na sve...
Gospodin X kaze da su napad namerno preneli u Novi Sad, da bi ispalo kako Vojvodina hoce autonomiju i na polju znanja.Jer,navodno,Lale nisu sposobne na onakvo nasilje...
Kao da ja to ne znam!?
Inace,bez obzira na svu muku,Italija me je preporodila...Reka Po i barokni grad i mirisi i ukusi i cipele i posao...Sve delikatno i mirisno.
Italijo, cekaj me! Vraticu ti se opet.
Ciao!
U Italiji ne pada kisa.

понедељак, 17. мај 2010.

Kisa i moje nove cipele - deseti deo

Da ne pada ova kisa, ponovo i ponovo, preskocila bih celu ovu neprijatnu i uznemirujucu epizodu.Ovako, nemam kuda, u skladu sa naslovom,moram da nastavim...Dakle, u Novi Sad nisam isla da kupujem cipele ili da jurim garderobu, vec po zadatku i sluzbenoj duznosti...Ministar me je licno poslao...Vec u ponedeljak,posle onog zlosrecnog vikenda, kada sam se usunjala u kancelariju u ranim jutarnjim satima, da se ne bi nadigla dzeva oko nestanka dokumenta, naletela sam na njega.Na srecu, dokument sam vec vratila na sto, jer sam znala da Ministrova sekretarica pre pola devet ne dolazi na posao.Ni ponedeljkom, time jasno izrazavajuci protest zbog kasnih ostajanja na poslu. Na vratima njegove kancelarije smo se skoro sudarili...da li je bas mislio na mene, kada mi je dao ovaj zadatak, ili sam se ja samo nasla na pravom mestu u pravo vreme, nejasno je. Tek,od tog sudara postala sam njegov licni poverenik na poslovima oko zlosrecnog sporazuma!!!Ministar, sa telefonom u rukama:"Da, da ne brinite,"-meni tiho grimasom i polusapatom"vlada",pa glasno"Sve ce biti u redu, evo bas sam sa nasim strucnjakom za Torinski. Ne brinite, vec sutra je saljem!" Ulazeci u kancelariju, skidao je mantil, i zatvarao svoj telefon u isti mah:"Vladislava,zar, ne? Ma samo Vas je providjenje poslalo u moju kancelariju ovako sabajle! Ne mogu da se oslobodim ovih iz Vlade, a nemam ni vremena pre brifinga da Vas pitam sta radite ovde ovako rano ujutru...Koleginice? sta znate o Torinskom sporazumu?"
Ukocila sam se. Mozak mi je radio brzinom cestica pred veliki prasak. Sta zna?Od koga?
Srecom,Ministar je nastavio:"Molim Vas, ja znam da ste Vi nezavisni savetnik,ali moj tim je preopterecen.Vi ste vec nekako preziveli vise sastava ministarstava, pa znate da radite razne poslove....Vi ste elegantni,inteligentni,nacitani...Siguran sam da cete se snaci"..Shvatala sam polako...Znaci, treba mu moja pomoc,kad deli komplimente. Ipak, jos sam napeto cutala...
"Morate nam pomoci,"nastavljao je Ministar tonom mucenika,"dani prolaze a sporazum treba pod hitno da se primenjuje..Javljaju mi da se u Novom Sadu Univerzitet priklanja studentima.Eh,samo sto nisu usli u pricu o autonomiji, a jos jure glasove studenata.Kao, bice strajka,sta li? Idite sutra tamo,sastanak je Odbora za strateski razvoj Univerziteta...Moze?"
Vec sam se sabrala: "Naravno, gospodine Ministre.Sve je pod kontrolom...A to sto sam dosla do Vas i nije tako bitno.Sacekace...Upoznacu se u hodu sa problemom..."
Naravno da sam SVE znala.Vikend sam provela u groznici. Nisam bila sigurna sta radim.Skenirani dokument sam poslala mailom, ali je orginal bio u mojim rukama. Sto sam ga vise citala, manje mi se dopadao...Nisam sigurna, ali u sustini izgleda kao propast svih dobrih i starih obrazovnih vrednosti...Kao tiha privatizacija koja ce ubiti sve osim raznih privatnih skolica,koje kao, prate evropske trendove, na papiru, bez vrhunskog kadra i sa malo novca...Pa nemamo mi Oksford,pobogu! Nego ......unum i ....trend...
Muz je bio zaprepascen, a sinovi zabrinuti. Isla sam po kuci bez trunke sminke, krseci prste. Momci su mi kuvali caj, a ja sam se zatvarala u spavacoj sobi groznicavo citajuci izvestaje sa naseg sajta...Mislim da sam za prosli vikend saznala vise o poslovima Ministarstva nego od kad radim!!!
U Novi Sad sam stigla odevena cakum-pakum. Divan kostim u bojama zacina od sirove svile. Jedne fine cipele od zmije ista takva torba... Definitivno, novosadski studentski kampus izgleda bolje od beogradskog...Primili su me u Univerzitetu. Predsednik odbora prof.dr M.B.je malo previse pricao, za moj ukus, ali volim ga, kao starog demokratu i opozicionara. Sve u svemu,stekla sam utisak da su stvari pod kontrolom i da se Lale nece previse trsiti kad dodje stani-pani,pa sam posle jednog laganog obroka sa pogledom na Novi Sad, krenula preko puta, na Spens, da vidim neku izlozbu tapiserije,koje su mi preporucile clanice Odbora...Nikakav soping, naravno, nije dolazio u obzir,obzirom na ozbiljnost situacije. Mislim, nema smisla da licni poverenik Ministra kupuje po rasprodajama.I bas kad sam izlazila iz radnjice Roko Baroko na koju sam slucajno naletela trazeci tapiserije,gde sam pazarila jedan izvrstan crni asesoar (nesto volim crno posle one noci, tako je fatalno!?) primetila sam...
Primetila sam da me neko prati....
Bio je to skoro isti tip kao u Beogradu, pre pojave Kupusa...Skoro sam pocela da trcim.Usta su mi se osusila...Ponavljala sam u sebi-opusteno,opusteno...Na javnom si mestu.Imas novu torbu i kais i esarpu Roko Baroko...Imas novu torbu i kais i esarpu...Imas novu torbu i kais i esarpu...Izletela sam iz Spensa skro trceci preko ulice,prema Pravnom fakultetu gde sam ostavila nas auto i vozacu dala voljno par sati...Odjednom je, dok sam prolazila pored studentskog doma, uz skripu izleteo crni ogromni automobil, krenuvsi pravo na mene...Neko me je gurnuo svom snagom i ja sam pala na stranu...Posle zamracenja i trenutka straha,okrenula sam se da vidim ko mi je spasao zivot...Bio je to onaj covek koji me je pratio na SPENSU. Vec je odlazio, skoro trceci. Oko mene se okupila grupica uznemirenih studenata. Auto je uz skripu zamakao prema stadionu Vojvodine, tako mi je rekao student koji je potrcao za kolima, pokusavski da vidi registarske tablice..."Gospodjo,kako ste?", pitali su klinci. Jedan mi je pomogao da ustanem. Moje cipele od zmijske koze su bile upropascene. Ja sam na srecu, bila ziva.

субота, 24. април 2010.

Kisa i moje nove cipele - deveti deo

Dizem slusalicu:"Halo!"
U glasu mi je treperilo.Kola se krecu. Adrenalin raste, kao da kupujem...Glas je meni negde daleko poznat:"Vladislava, saradnik sam doktora Steve P. Od sada cu sa Vama komunicirati ja, a ne profesor. Da li je to jasno?"
Glas je blago zapovednicki,sa notom ironije, autoritativan.Ipak, suvise sam uzbudjena da analiziram podatak o dalekom prepoznavanju.
"Da,naravno",kazem,"cekam prvi zadatak". Boze,kao u petparackim spijunskim filmovima!
Gledam kroz prozor.Opet pada kisa,a vece se spusta u bojama plavog i zelenog, raskosnog proleca.
"Veceras nam je hitno potreban nacrt torinskog sporazuma.."
"Kako to mislite,veceras?" Sada sam vec zabrinuta.
"Imate li skener?"
"Naravno,ali"...
"Kada ga nabavite,snimite nam ga i posaljite nam ga na adresu.....@yahoomail.com"
"Cekajte, ne mislite da cu valjda veceras da idem u Ministarstvo...Kako da opravdam kasni dolazak!?"
"Vladislava, to je vas problem. Vi ste se obavezali.Cekamo izvestaj,obavezno pre ponoci.Laku noc".
Pobogu,petak vece,a ja po kisi treba da izadjem.I da se vratim na posao...Sta da kazem muzu?
Sta da kazem nocnom cuvaru u Ministarstvu?! Kako da iznesem taj dokument?!Da ga fotokopiram!?
Pa u Ministarstvu nikad ne radi foto-kopir aparat...Da ga saljem odatle!?Kako da...Imam svega pet sati vremena,moram da pozurim.Mislicu usput.Prvi put posle dugo vremena, oblacim crno.Mahinalno,kao kada sam bila studentkinja,stavljam najsvetliji puder, crnu olovku i maskaru, bez trunka rumenila.Ta dramatika mi je odradjivala bar cetvrtinu na ispitima. Bleda, ispijena studentkinja, koju ne interesuje nista sem ispita koji polaze...Mahinalno sam se nasmejala sama sebi.Drama je tu, ne treba mi sminka.Narucujem taksi, muz me gleda zaprepasceno;kad sam ja vikend zapocinjala obucena u crno, izlazeci z kuce bez najave. Momci su srecom, kod drugara. U trku muzu lazem da sam zaboravila na poslu neki izvestaj i da moram da ga "proradim za vikend". On se smeje iznenadjeno.Setim se teksta iz dnevnih novina, o visku savetnika u ministarstvima i da su se u Vladi uzburkali duhovi...kao, bice smanjenja broja savetnika, pa se ponovo treba dokazivati....Muz uzima novine. Da, tekst je tu.Tesko sakrivam uzbudjenje. On kaze - "pa sta,nije prvi put da Vas prozivaju,uradices to u ponedeljak...Sami smo kuci, mislio sam da se kupamo zajedno u onoj tvojoj slatkoj peni..."Zastajem za trenutak, skoro uzbudjena,osecam cak i bradavice da mi se krute...Ali,brzam "Moram da idem, ovo je sad drugacije...Ako cemo u Evropu"...Vicem vec sa vrha stepenica, izlazeci iz stana...Taksista je stigao, ja ga pozurujem, vozimo se oko Zeljeznicke stanice...Trazim otvorenu prodavnicu,trafiku, da kupim nesto za nocnog portira...cak ga ni ne poznajem...Kupujem pivo,sok,neki keks,cokoladu,muski magazin...
Ispred ministarstva sam. Krupno udahnem vazduh.Ulazim nasmejana, drzeci propusnicu ispred sebe.
Portir je mlad, plavusan,skoro ne dize pogled. Upisuje vreme dolaska jer je automatika ugasena. Pregleda mi kesu. Nudim mu nesto i brbljam sto na sat;kao kakvo vreme, kisa pada i cipele sam upropastila (fine mekane crne mokasine,za maciji hod- naravno, nije im nista)i izem ti petak i drzavu u kojoj covek i uvece mora na posao.Kao, zaboravila sam nesto..Kao,brzo cu...Moze slobodno da uzme pivo? (Odmahuje glavom)Keks?("Ne,ne hvala gospodjo Petrovic", cita sa kartice -samo bi novine da prekrati dugo vreme.Vidim da ceznjutljivo gleda cokoladu.Guram mu je pod nos sa najsirim osmehom, kao i novine...Ulazim konacno.Penjem se liftom do n...tog sprata.Tu je moja kancelarija. Bucno palim svetlo,pevusim,palim komp, odvrcem muziku sa njega...Dalje cu morati peske.Tiho se sunjam iz moje kancelarije. Vazna dokumenta nisu u njoj, vec u ministrovom kabinetu. Cak nisam ni videla nacrt sporazuma..Pretpostavljam gde je.
Sunjam se po pozarnim stepenicama. Mrak oko mene, ustajao vazduh, prasina. Zapinjem, kao u svakom spijunskom filmu za nesto. Brojim spratove. Gresim..Oseca se ustajao vazduh pun zadaha duvana i kafe. Na pogresnom sam spratu,u mraku. Brojim u sebi...popela sam se dva sprata vise nego sto je trebalo. Silazim..Noga mi se opet zaplice u lepljive trake kojima se omotava hartija za stampanje..Moram reci na brifingu-da nam je firma neuredna...Imamo li mi spremacice?!Ma sta sad mislim?! Gluposti, suzdrzacu se od komentara na temu spremacica...Od kad se pa ja interesujem za to?!Sta cu reci?! Eto,tako, nocu se ja spremala da provalim u ministrovu kancelariju, kad zamalo nisam noge slomila!!!
Na dobrom sam spratu.Ulazim u kancelariju...Mobilnim telefonom (fini Samsung Diva)osvetljavam prostor...polako se navikavam na polumrak.Ostrim...Vidim ministrov sto..I..evo ga! Sporazum, nezasticen, potpisan, zavrsen!Bice lakse nego sto sam mislila...Odjednom se cuju koraci!Pa sta je ovo!? Zar mali ne cita muski magazin?!Sakrivam se brzo u ogroman bar pored radnog stola. Hvala bogu,pa sam malecna!Scucurena izmedju flasa najfinijeg konjaka...mali je odbio pivo!?Pa sta radi!? Dolazi gore da pine ministrovo pice? Virim kroz poluotvorena vratasca bara,uzasnuta!
Vrata se otvaraju, baterija sara po prostoriji. Gasi se i ja vidim da je to onaj sumnjicavi debeli brka, koji nas zene svaki put odmeri kad dolazimo na posao, a cesto i pretresa.Cak znam i njegovo ime.Boza...Radi dugo kao portir.Stari vuk.Znaci, dvojica rade nocu...Da znam, za drugi put!Sta mi je!? Koji drugi put!? I sta ako Boza otvori bar!? Sta cu mu reci? Da sam solo drinkerka, koja nocu mulja po ministrovim konjacima?!Vrata se ipak zatvaraju. Ostajem u baru dobrih desetak minuta. Mozda i duze. Gola sam voda.Dodje mi da nesto popijem. Od muke. Sva sam utrnula. Dobro su mi dosli onih par casova joge na koje nisam nastavila da idem, jer nije to za mene. 100% sam balkanka, kupoholicarska. Iskobeljam se iz bara. Uzimam dokument. Ne treba mi ni Divino svetlo.Teturam niz stepenice do moje kancelarije.Sedim dugo i sminkam se. Tako dolazim sebi. Imam jednu Pupa kolekciju na poslu, za zlu ne trebalo.Uspravljam se, izlazim u lift iz kancelarije. Sa sirokim osmehom pozdravljam oba portira. Boza me gleda podozrivo, a plavusan zahvalno,jer sam mu ostavila magazin. Polako peske krecem kuci. Noc je sad vedra, a ja imam dosta vremena do ponoci. Plocnici su oprani. Sve mirise na prolece...

среда, 7. април 2010.

Kisa i moje nove cipele - osmi deo

I sta sad? Divni aprilski dani prolaze, a niko mi se ne javlja. Tajac.
Pre neki dan sam se opet suocila sa bedom i mrakom  naseg grada. Bila sam u kupovini u jednom od mojih omiljenih trznih centara.Ispred mene je bila zena koja je pokusavala da plati racun sa karticom na kojoj nije imala novac.Vracala je predmet po predmet. hleb,jaja,voce,mleko...Na kraju je rekla:Pokusacu sutra ponovo. Svi smo cutali.I prodavacica i citav red kupaca koji se napravio dok je trgovkinja na njeno insistiranje provlacila karticu na 800,700,600,500,300 dinara... U novcaniku je imala nesto vise od 500 dinara. Racun je u startu bio 1600 dinara...Znala je od samog pocetka. Sta je htela? Da se neko sazali na zenu u Moninom koznom mantilu?I plati racun?! Ili se nadala da u nekom nevidljivom poslanstvu pakuju novac za zene u nevolji i salju im na racune?! Pokrivaju minuse?! Stajali smo posramljeni.Niko se nije bunio.Kada se tuzna kupovina zavrsila, a ja stigla na red, trgovkinja me je samo tiho upitala? Imam li ja novca na racunu? Pretpostavljam da imam, rekoh,a sa zebnjom pomislih na Kupusa i na to da mogu brzo da izgubim sigurnost.Presedose mi tirkizne carapice i vesic u istoj boji, koji sam kupila na akciji.Dok sam se vozila u autobusu,opet sam slusala onog sto peva Zdravka Colica.Sada sam se smejala sa olaksanjem.Nisam se nervirala. Njegovo ludilo je bilo skoro utesno u odnosu na oluju koja je besnela u mojoj glavi...
Stalno imam utisak da me neko prati. Ispred nase zgrade je automobil slican onom kakav me je vozio u Maderu...
Skoro isti takav je i ispred ministarstva, sa drugim tablicama,samo...Posle te voznje sa tirkiznim stvarcicama u kesici, pokusala sam da pobegnem...Odjurila sam opet na Usce, zadrzala se par sati.Cula se sa prijateljicama,pozvala ih na kafu.Popila je. Isla po prodavnicama. Muz i sinovi nisu prestajali da me zivkaju. Muz ce mi do kraja pomisliti da imam neku aferu.Kada sam izasla iz usca, bio je vec mrak...I bas sam odahnula, kad...Kraickom oka...Onaj isti automobil, koji me prati, kada sam u kucnom izdanju. 
Ovo cekanje me ubija. 
To vece sam pekla sjajnu curetinu za veceru koju sam posluzila momcima sa tartar sosom (bila je malo suva), tostom i krastavcicima.Svi smo se opustili i puno se smejali...A onda je zazvonio telefon...


субота, 27. март 2010.

Kisa i moje nove cipele - sedmi deo

Ima vec dve nedelje kako sam se vratila iz Beca, a nisam stigla da Vam se javim. Stvari su se zahuktale neverovatnom brzinom; skoro ne znam odakle da pocnem.Mislim, ne bih Vam ni pricala dalje o susretu sa Kupusom da se,posle dolaska iz Beca nisu pocele desavati neobicne stvari;bas kao sto je on, Kupus i  najavljivao. Poslovni partneri moga muza su listom poceli da otkazuju saradnju,sto je za posao kojim se on bavi pogubno. Da ne pominjem, da niko nije izmirio ni jedan dug prema njegovoj kompaniji.To bih jos i prezivela,ali cinenicu da je moja najbliza saradnica imala neobjasnjivu saobracajku...To vec ne mogu. I ona je majka dvojice decaka...Ppre neko vece se na nju zaleteo automobil sa zatamljenim staklima iz mraka,kada je izlazila iz kancelarije i na parkingu pokusavala da upali auto. Na srecu, samo je povredila celo, vazdusni jastuk se odmah podigao, a i ona je stavila pojas cim je sela u auto. Ne znam da li je to bio slucaj, ili pretnja upucena meni, obzirom da prilicno licimo...U svakom slucaju, idem u Maderu na ponovni sastanak sa Kupusom...Ne pazim ni sta oblacim,dotle je stiglo.
"Drugarice,prijateljice, kako si mi", smeska se masno, u medjuvremenu, dr, Kupus. 
"Kuda ide ovaj svet,ko sve nece biti doktor nauka u Srbiji !?",pitam se ja u sebi smeskajuci se kiselo. Oklevam sa odgovorom.
 Postavljam kontra pitanje:" I sta si mi ono rekao, na cemu si doktorirao?"
"Ma, na onom Hegelu na kome sam i magistrirao i diplomirao. Ma ne mislis valjda da bih ja imao vremena da se bavim necim dalje, kad je ovo sasvim dobra krava za muzu. Malo prepravio ovde, malo tamo, nesto mi uradili studenti...Znas da sam na katedrama u B... .... i u N... Samo, daleko sam od centra zbivanja i pravog uticaja. A ti si se bas uglavila. Nigde drugde nego u ministarstvu." Gladi Kupus svoju retku bradicu.
"Pa znas da nam plate nisu velike",odgovaram sa osecajem teskobe.
"Ma daj, Vladislava, ti zeno, radis za Srbiju i devizne dnevnice",smeje se Kupus, gladeci bradurinu i dalje."Koliko si podigla u Becu?" 
"Kako znas za Bec", zagrcnem se. "Ja niti se slikam ,niti sam bliska saradnica ministra...Ja sam kao neki nezavisni saradnik"...
Kupus me prekida razveseljen mojom nelagodom:" Ma,draga, zato mi Ti i trebas. Ma ko ce, zeno, posumnjati na tebe, savetnika. Imas mogucnost da svuda zabodes nos, a vidim da si spremna da me i saslusas...Prosli put si bas zurila. Ja cu vinjak,a Ti?"
Uzimam jasmin caj da se smirim i mislim kako nije promenio, ni posle toliko godina i toliko titula, vulgarni i jeftini ukus...Vinjak je i dalje vinjak, a Hegel i dalje krava muzara...Neke se stvari ne menjaju, a ja sam postala medjunarodni obavestajac po pitanjima primene torinskog sporazuma.
Inace, odmah kada sam napustila Kupusa, posle prvog sastanka na kome sam na brzinu srucila jedan sokic zgadjena njegovim insinuacijama i izletela iz Madere u opet kisni Beograd, imala sam los osecaj u stomaku. Da nista nije gotovo, nego da nesto pocinje. 
Taj osecaj sam imala i sve vreme boravka u Becu, koga inace ne volim. Potpuno mi je jasno da je Frojd morao tu, u tom gradu, da iskroji svoje sulude teorije. U tom gradu klasicne simetrije i tisine, u kome samo vidis odbljesak velike grabezljive imperije, koja je rasla na krvi pokorenih u proslim vekovima. Kad mislim na Bec uvek pomislim  na Serbrun sa onim obeliskom u njegovoj mocnoj basti kao suludim tripom kica i dominacije.Savrsena ravnoteza i on koji para becko nebo,kao ukradeni falus tudje kulturne matrice, a perspektiva savseno iskrojene ulice. 
Posao je bio relativno uspesan, opet je bilo puno oficijelnih obecanja  i finog osecaja da bas mi, kao delegacija, ne znamo sta radimo. Zaista smo lepo ustedeli na dnevnicama, posto je svako spavao kod nekog prijatelja, a naravno, prijavili smo hotele sa cetiri zvezdice, kako i prilici jednoj drzavnoj delegaciji. Samo je ministar spavao rezidencijalno, ali njegovi izvori prihoda inace nisu tema ove price...
Kada se skup zavrsio, u Graben ulici pila sam sjajnu kafu i uzivala u danu bez kise u hladnom gradu koji ne volim. Pazarila sam malo kao nekad Sisi, srebrenine i porcelana, a bogami i nesto Armanija, Gucija,Prade i Versacea (ziveli second hand shop), pa za decake Nike kozne patike za po 30 evra. Koleginice su trcale sa kesama po Marijahilferstrase jureci groznu svetlu ljubicastu koja je carevala po svim izlozima.
Dan je bio skoro savrsen, ali,osecaj mucnine me nije napustao...
Dakle, to je bilo to.Tako. Zvanicno sam prihvatila Kupusovu ruku i postala strani obavestajac. Odatle i mucnina.I skromno se nadam da me necete doziveti kao licemera. Ma i ja sam covek.I majka dvojice decaka. Dvojice.

среда, 10. март 2010.

Kisa i moje nove cipele - sesti deo

Potpuno neobicna situacija.
 Jutro kada sam se vratila iz Brisela je bilo sjajno. Momci su me sacekali na aerodromu. Bio je divan dan. Vise nisam imala onaj osecaj usamljenosti, nikako. Posto je putovanje bilo naporno, na poslu su me ostavili na miru,tacnije dan je bio slobodan. Moj dragi je posle zajednicke kafe i odmotavanja poklona, otisao na posao, a decaci na svoje obaveze. Otisla sam da se istusiram. Blazeno. Odlican sluzbeni put, one sjajne cipele u mom ormaricu, momci zdravi, ja preporodjena. Uzela sam onu slatku penu koja je ostala od praznika, koja mirise na novogodisnje slatkise, da se apsolutno podignem. Pustila sam vodu, usla pod mlaz moje tus kabine...kad...Telefon.Uzimam bade mantil,ogrcem ga, brisem se rukavom,dizem slusalicu. Voda curi niz vlazne noge:"Halo, izvolite", kazem. 
"Vladislava,cao,gde si drugarice?" 
"Pa, kuci, kazem. Upravo sam izasla..."prekidam samu sebe, pojma nemam sa kim pricam...Sta,sad treba da pricam nekom nepoznatom muskarcu kako sam polu gola i vlazna!? "A, ko je to?"
"Pogodi gospodjo, devojacki Petrovic".
"Hm...ne mogu da se setim"
"Tvoj drug, Steva kupus"
Kakav crni Steva kupus,pa njega nisam cula bice...petnaest godina..
Panicno prebiram po glavi sta sad on radi?Cime se bavi?Za njega me ne vezu bog zna kakve uspomene. Vazio je, dok smo bili na fakultetu - mladi i ludi, za dousnika. Trcao je u, vise ne secam ni kako se to zvalo, komitet valjda, svako malo. 
Sta prica napredna omladina na Filozofskom fakultetu? Hoce li biti strajka, ili nekavih demonstracija?
Zajedno smo bili, ustvari, na postdiplomskim studijama.
On je svoj magistarski prepravio od svog diplomskog rada...Ma,to se moglo tada tako, kazem Vam. Smutna vremena Slobe Milosevica, u kojima je svasta prolazilo.
Nadimak je dobio, jer su mu strasno smrdele noge. Sta reci dalje? A i trag mu nije bio bolji. Mislim, onako simbolicno.Jednom prilikom je organizovao i humanitarnu pomoc, neku dobrotvornu akciju, od koje je citav prihod otisao njemu u dzep. Od toga je podigao ogromnu kucu na selu....Meni je jednom izvodio striptiz, ne bi li me zaveo. Ma,jedva sam ga izbacila iz stana.
No, takva persona me je zvala.
Sve to, citava njegova grozna biografija mi je prolazila kroz glavu,dok je on predlagao hitan sastanak. Kakav sastanak, crni?! Umorna sam, jos nisam ni isprobala stvarcice koje sam kupila...
Ne,ne,ne.Drugovi (koji drugovi u Beogradu u XXIveku?!) zure, a auto je vec ispred zgrade. Ceka, da se spremim, pa da se nadjemo...Pomenu ime mog omiljenog restorana...Pogledah kroz prozor...Limuzina sa zatamljenim staklima, pored koje stoji dasa kao u americkim filmovima, sa zatamljenim naocarama. Sad sam vec radoznala, a i volim Maderu...A i drug mi je sa postdiplomskih...Ma ko ga sisa. 
Idem da se nadjem sa Kupusom....