недеља, 30. октобар 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i cetvrti deo

Ih, bre. Da sam bar Isidora, pa da iz Panceva zbrisem na sever...Ili muskarac, Crnjanski svakako, pa da pozovem njihovog dekana na fudbal, koji kao odlicno igram, i ako ja pobedim... Ima Torinski da se potpise...Jakako. Dasta. I svasta.
Nego, znate li da su Isidora Sekulic i Crnjanski dvadeset godina kasnije, stvarno bili nastavnici u Pancevu?
Ne znam sta ce mi to, ali prelistavajuci kulturnu istoriju Panceva, bezala sam iz sumornog Beo voza i jos sumornijeg dana, putujuci konacno na zakazano mesto. Na ispostavu novopazarskog Univerziteta...
Bas sam sad nasla da putujem!
Samo par dana posle onog cuda u Sarajevu.
Izgleda da je sada bilo jasno i laicima, da se novopazarci nece poklanjati nikome, i da ce destabilizovati sve sto se moze destabilizovati.
Juce sam opet isla kod Ministra, ne bi li otkazala ovaj besmislen put, a on me je pogledao tako ledeno...Da sam se smrzla.
"Hajte Vladislava, manje price, vise rada. Samo Vi idite na sastanak. Moramo pokazati dobru volju...Uostalom zeno, zaprecili ste mi put, pa pomerite se malo, ne mogu od Vas kroz hodnik da prodjem...O ljudi...Moracu sekretaricu i u klozet da vodim sa sobom..." Mrmljao je sad vec nestrpljivo do krajnih granica, ministar.
Na putu do WC.
Sta da Vam kazem? Kriva sam.
Bila sam ocajna. Prvo u njegovom ormanu, a sad kod njegovog toaleta...
Jebacina cista.
Ugrizla sam se za usnu.
Ovo je bilo previse za moj ukus. Necu vise psovati, obecavam.
Cim me je nazvala Ministrova sekretarica, i pre nego sto mi je rekla, znala sam sta ce to biti.
Prvi put u zivotu Vladislavi Petrovic je poslovni sastanak zakazao neko drugi, a ne ona sama...
Eto.
A za psovke...Stvarno je bilo previse.

U Pancevo sam stigla izguzvana, sa onim specificnim mirisom zeljeznice koji davno nisam osetila... Od detinstva mojih decaka, koje sam, bez obzira na guzve cesto vozila od Vuka do Zemuna, da deca vide i osete caroliju putovanja.
To sam uvek radila krisom od muza, a on bi nas svaki put provalio po mirisu.
On nije voleo te sentimentalne gluposti i zarazu koju bi klinci mogli da dobiju...
A ja bih im obavezno kupila burek i tako bi jeli burek iz masnog papira i vozili se.
Mislim da me je to negde i samu vracalo u sretne dane moga ranog detinjstva, kada smo, pre nego sto smo kupili Skodu, pa posle boga mi i Ajkulu, isli na more vozom.
Secam se jednog bracnog para koji je do Sida, na vozu Beograd - Ploce, vec pojeo celo pile kupljeno na zeleznickoj stanici i celu jednu tepsiju bureka...
Majke mi!
A sto bih Vas lagala?
Dakle, posle jednog ozbiljnijeg zastoja na mostu, stigla sam u Pancevo , ledenog jutra, skoro jos po mraku, leta gospodnjeg , 29. oktobra 2011...

понедељак, 24. октобар 2011.

Kisa i moje nove cipele, pedeset i treci deo

Sledeci dan sam sve perjajuci bila na poslu. Odmah u ministrovoj kancelariji. On je bio jako neraspolozen, studenti Filozofskog i Filoloskog fakulteta su mu se penjali po glavi. Pokusala sam da odlozim neizbezno, mrljajuci kako idem u Banat, a to je Vojvodina, pa novosadski univerzitet...On se skoro izderao na mene - "Mani se novosadaskog, bre, oni se bave ekologijom... Brisi u Pancevo. Nema vise femkanja. Vidis da im dekanu ni Turska ne dopusta da se prtlja u politiku. Sad je vreme da im pruzimo ruku. Ovo je pitanje od nacionalnog znacaja. Shvatas li Ti to uopste?!" Odmerio me je poluprezrivo, polusazaljivo, kao da sam neki neizleciv slucaj od koga je i bog digao ruke. "Toliko si putovala...Drzava Ti je omogucila takve benefite... Znas li Ti zeno, gde zivis uopste??? Vreme je da platis ovaj lepi zivot koji si vodila toliko godina." Rekao je na kraju skoro pomirljivo.
Pobogu, kakvi dugovi. Mislila sam ja dok sam cutala zagledana u vrhove svojih bez cipela. Kakvi crni dugovi... Ako ih Boo nije naplatio, ne znam ko ce...
Pogledala sam ga svojim najtuznijim pogledom, koji zaista nije bio manipulativan, ni trunku, onim pogledom kojim sam nekad, kada su bili mladji, gledala sinove kada sam pokusavala da ih nagovorim na nesto sto za njih ni u kom slucaju nije dolazilo u obzir.
Samo ovo nije bio pogled moleciv, nego pogled ruznih pancevackih isparenja i maglustina...
Oh. Crnjanski. I Pancevo i reka i barustine i umiranje.
Umiranje.
Odoh ja u patetiku, u picku materinu!

уторак, 30. август 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i drugi deo










Kako god bilo, strasno i pretece, nove cipele bar kratkotrajno ispune prazninu. To je bar jasno.
Ovih dana sam citala da su u modi one boje koze, "koje vizuelno izduzuju nogu", pa sam u skladu sa istim trendovima, sestre zene britanskog princa,(HA!) odmah kupila dva para. Jedne prakticne, sa zumbanim djonom, stabilne i nepromocive, prve jesenje, naravno firmirane i druge, Perline, vise u boji uvelog zlatnog lisca koje se sprema da padne na nas grad, nego u boji moje preplanule koze. Vrtoglave, pomalo kic, sa malo strasa i sa spicem koji bi se lepo zabio u dupe svakome ko bi pokusao da ugrozi moju individuu. Ako bi pokusao.
No salu na stranu, kako je stvarnost uvek fantasticnija od teksta koji pisem,i ja sam se u stvarnosti susrela sa porodicom moga komsije koji je dobio svilen gajtan.
Njegova majka me je, kada sam isla da im izjavim saucescsce i ponudim neophodnu komsijsku pomoc, sva uvela i uvijena u crno, suzno nudila domacim sokom od breskve. Njegova zena i sin su komentarisali da nije bilo nikakve istrage, a sin je rekao da ce on toljagom presuditi onome ko je to uradio njegovom ocu...
Eh, dragi moj, kada bi to bilo tako jednostavno...Mislila sam ja pijuci rakiju za dusu komsije.
Ma, znamo se godinama.
Kada smo konacno sahranili komsiju, bacila sam se na mesenje i kuvanje.
Ne bi li me i to udaljilo od obaveza koje su me cekale na poslu.
Konacno sam naucila da pravim krofne, iako su i moje sestre i moja majka imale citav niz najrazlicitijih trikova za postizanje zlatnozute supljine u istim.
Pravila sam krofne do iznemoglosti, posebno onih ledenih dana koji nisu licili na letnje.
Moji sinovi su bili izrazito zadovoljni: kuca je ponovo licila na dom, a mirisi kuhinje su privukli i mog muza da cesce svraca.
No, ja i dalje nisam bila srecna. Zuljala su me ona muzevljeva druzenja sa drugim zenama (nista nisam zaboravila, naravno), zuljalo me je lose vreme, pa lepo vreme, pa najradosniji muslimanski praznik, a u Srbiji: Ramazanski Bajram...
Jebali nas muslimani!
A i ako ce...Kanda skoro.
Bas sam peti sat relaksirano i koncentrisano, posto sam ustala u cetiri ujutru, da to radim po jeftinoj struji, mesala varjacom po najvecoj serpi sa divnim i mirisnim sljivama od kojih sam pravila dzem sa vrlo malo secera i ni malo aditiva, jer krofne nisu krofne bez dobrog pekmeza, kad je zazvonio telefon.
Bilo je pola devet ujutru, kasni avgust, a na telefonu je bio ministar, licno.
Bez ikavog pijeteta i popustljivosti - pretecim glasom sipao je na mene.
Nesto u stilu - dokle mislim da budem na odmoru i da "vucem dupe u Pancevo, momentalno".
I kada sam rekla da ce pekmez da mi zagori - " jebo me pekmez".
Verovali ili ne, tim recima.


четвртак, 7. јул 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i prvi deo









Vise mi ni cipele ne mogu pomoci!
Temperatura u gradu je rasla, a sa temperaturom i moj osecaj beznadja.
Zato sam resila da napravim veliko spremanje.
Kad ne mogu u zivotu, gde je sve postajalo sve teze, ono bar u kuci. Uzela sam bolovanje, bez obzira na Ministrovo insistiranje da pod hitno zavrsavam posao u Pancevu.
Pobegla sam glavom bez obzira. Zvao me je i Goran i dr Kupus i Hamza, bas ovim redom. Sinovi su komentarisali, da imam visoku temperaturu i gusobolju i da ne mogu da se javim. Nikom.
Gorana sam ipak nazvala na neki broj koji je ostavio mom mladjem sinu. Rekao je da nije u Srbiji i da ce me on nazvati. To me je malo umirilo. Brine o meni!
Valjda nece dopustiti da se ledena ruka sa gajtanom spusti i na moj vrat. Dok sam pricala sa njim, mlatila sam nogama u mojim svilenim nebesko plavim papucicama koje sam donela iz Turske. Bile su decenntne i krajnje neuobicajene za islam, sa samo jednim zanosnim perom na njima. Osecala sam se kao rajska ptica, ugrozena vrsta, naravno.
Goran mi je rekao da se ne brinem, da ja nisam kriminalac i da moj komsija sigurno nije udavljen zbog obrazovanja i Torinskog sporazuma. Ko zna kakve je poslove on obavljao...Na moje insistiranje, samo je rekao da je on bio dvostruki igrac i da je suvise znao o nekim mnogo vecim poslovima za koje ja bolje da ni ne znam...Zbog svoje bezbrednosti, dodao je , sada vec ironicno.
Ipak, meni je neki glas u uhu saputao, da to nekako ipak ima veze sa mnom i sa celom gungulom u kojoj sam.
Izes proklete evropske integracije, mrmljala sam sebi u bradu, dok sam pomerala namestaj.
Jebo me Torinski, dok sam prala prozore i da bog da svi pocrkali, dok sam lastila parkete...

четвртак, 30. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeseti deo











Nocas sam opet sanjala zmijurinu. Nikad vecu. Sklanjam se da me ne ujede, a ona pokazuje znake blagonaklonosti. Uvija se oko mene kao pas, a ja znam i vidim da nije. Belicasta, velika, sluzava.
Ustaje i oblaci odelo od zmijske koze. Hoda kao covek. Sakriva rep i upasuje ga u pantalone da se ne vidi. Ali vidi se, jebi ga, rastimovano hoda, zmija je, a ne covek.
Boze!
Vidovita sam nacisto.
Ujutru sam ustala potpuno osamucena. Jucerasnji dan na poslu mi je bio totalno porazavajuci, pa onda mama i sestre i sad ova luda noc koja se nikako nije zavrsavala.
U ogledalu sam videla podocnjake jos crnje nego juce.
Pogledala sam se i sa ledja, da taj rep koji sam sanjala, kojim slucajem nije moj. Iza mene, na zalost nista nije bilo. Nista sa mene nije ni visilo.
Eh. Kamo lepe srece da je sakriveno repiste bilo moje.
Bar bi sve podavila. Kao Boo.
Na poslu sam dobila slobodan dan, zbog jucerasnjeg poginuca.
A sva ona Ministrova obecanja o povratku na stare obaveze su izgledala, kao i ona koja je davao naciji.
Prazna prica!
Nas Ministar je bio tipican demagog.
Ponekad sam se pitala, kako je moguce, da nas prosecan politicar izgleda isto kao i oni kada sam bila dete.
Mozda oni ne umiru?
Mozda ih drze u nekom zombilendu i pustaju po potrebi?
Funkcija i politicar po potrebi?
Fraza i obecanje po potrebi?
Eto, radila sam u srcu drzavne uprave, a nisam znala najvaznije odgovore.
Jos jednom sam samoironicno pomislila, da nikad od mene...
Nista...
Jos uvek su mi pred ocima igrali krstici statistickih podataka koje sam ubacivala u kompjuter juce, posle male mature.
Celo ministarstvo je radilo punom parom, ali gde mene da zapadne takva pilula?
Ma, nisam ja ni najmladja da radim takav statisticki posao.
Objasnjenje je bilo da to svake godine zapadne nekog drugog, da se ni mi iz samog vrha uprave ne mozemo izvlaciti, da nemamo dovoljno ljudi (!?) i da sam stigla na red.
Tako su mi kroz ruke prosle sve nade, sva znanja i strahovi osmaka Srbije.
Svih 80000 strahova i nada.
Kamioni testova.
Pocesala sam se po ruci po kojoj sam se bila osula nekim ljuspicastim osipom.
Pomislila sam da bih trebala da odem kod koznog lekara svakako.
Mora da sam alergicna na papir.
A mozda i menjam kozu.
Ko ce ga znati!?
Obukla sam se bolje nego ovih dana, jer je prilicno zahladnelo, a i krenula je da pada i neka kisa.
Opet sam isla u prodavnicu sa osecanjem straha i gadjenja, pred jos uvek neskinutim snom sa sebe.
Na ulici sam srela jednu komsinicu, koja je uvek znala sta se desava u kraju.
Mislim, mi smo svi voajeri u neku ruku,volimo da znamo sta se desava u nasem okruzenju.
Kad nisam kupovala, moram priznati, bolovala sam od radoznalosti.
Nije imalo smisla da joj krijem da mi muz vec danima ( mesecima) nije kuci,pa sam je informisala u kojoj smo sad fazi, te kako smo isli porodicno na veceru.
Jedva me je slusala, sve vreme masuci rukom, da me zaustavi:
"Je li komsinice, pa Vi ne znate?"
"Sta treba da znam?" Upitala sam zabrinuto.
Pogledala me je uplaseno:"Znam da ste putovali u Novi Pazar...Komsija, Vas komsija je nocas nadjen mrtav"...
"Koji moj komsija"? Pretrnula sam, unapred znajuci odgovor...
"Znate koji" , prosaptala je.
"kako je stradao? Neko ga je upucao?" Pitala sam ja, uzalud se nadajuci.
"Ne, udavljen je. Velikim i belim svilenim gajtanom..."

недеља, 26. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i deveti deo



Quod est inferius, est sicut id quod est superius...
Ono sto je dole, odgovara onome sto je gore...
Hermes Trismegistos


Sledeci dan su mi dosle obe sestre. I mama. Kao u mirovnu misiju. Osetila sam ozbiljnu nelagodnost. Slicnu onoj kakvu sam osetila kad sam pricala sa komsijom.
U stvari, nocas sam osetila, dok sam spavala, ozbiljan pritisak na grudima...
Kada sam otvorila oci, u krevetu pored mene, umesto mog muza, videla sam komsiju kako zuri. Ne pomera se. Samo zuri, onim njegovim urokljivim ocima. Pravo u moj mozak!!!
I nije ni go, ni u pidzami, pa da pomislim na nezdravu erotsku klimu koju sam verovatno sama stvorila oko sebe, nego onako obucen, u neku svilenu trenerku kakve je voleo da nosi; zeleno- plavu, naravno, u bojama lokal patriotskim.
Munze konza svuda. I na Novom Beogradu.
Zatreptala sam u soku, a on je nestao.
Da su tada i petlovi zakukurikali, kunem se, umrla bih!!!
Naravno, posle toga, o spavanju nije bilo ni reci.
I sad, posle takve noci ( a i na poslu je bilo ludo) samo su mi nedostajale njih tri.
Unosile su mi se u lice i huktale.
Kao tri Parke, boze me oprosti, pomislila sam.
Samo sto su imale odgovarajuci broj ociju.
Valjda bih Parke lakse podnela. One su imale samo jedno oko.
A ove sest razrogacenih...
Onda su mi izvadile poklon...
Mili boze, zabezeknula sam se!!!
Cak mi je neprijatno da govorim o tome.
Ipak sam ja opasno delikatna dama.
Bez obzira na sve!
Ja sam cutala i prevrtala po poklonima, a mama je, mrtva ozbiljna progovorila.
U stilu - da nije normalno da zena mojih godina zivi u celibatu i da ako necu da se mirim sa muzem, treba da krenem dalje...Pa su mi eto, njih tri, dosle da mi kazu da imam njihov blagoslov. Sa poklonima. U ruzicastoj, crnoj i drecavo crvenoj boji.
Ne mogu da kazem da je to bio neukusan poklon...
Daleko od toga.
To je stvarno bio neverovatno seksi cipkani ves.
Nesto sto nije bilo grudnjak ni donji ves...
Nesto sto je bilo trake cipke koje se preklapaju preko grudi, pa pozadi kao duboko izrezano preko guze, pa onda neke trake sa strane... Cudo.
Eroticno do granice nepodnosljivog.
Ali, ja sam nosla iskljucivo boju bisera, peska, vanile i bez kao ves. Nikada nista ruzicasto, to svakako ne. Vulgarno i kurvanjski.
Crno kao fatalno i crveno kao vamp.
Sedela sam sa ogromnim podocnjacima i gledala belo u njih tri.
A onda sam pocela da se smejem.
Smejala sam se i dok su pile kafu i dok sam ih pratila.
Sestre su bile uvredjene, a mama bas zabrinuta.
Mrmljala je nesto u stilu, da mi je klimaks bas rano poceo, a sestre, da sam nezahvalna.
Cuj klimaks?!
Zena na medjunarodnoj spijunazi i klimaks!?
Ma, hajte, molim Vas...
A i nek sam nezahvalna.
Nek ture poklon sebi u...

субота, 25. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i osmi deo












Isli smo na porodicnu veceru. Svi zajedno, posle... Skoro godinu dana. Ili je prosla i cela? Ne znam. Necu da znam. I necu ni da mislim. Muz mi je dosao lep, podmladjen, mirisan. Kao da i nije moj. Kao neki stranac. Nismo nista planirali. Uzivali smo u ponovo pronadjenim vezama. Ako smo ih pronasli. Ako smo ih pronasli.
Bili smo na Tasmajdanu. U onom istom restoranu u kome je i zapocela moja epska prica.
Toplo prolecno vece koje je rosila ona fina vodena izmaglica koju u tom restoranu pustaju na terasi, ne bi li gosti uzivali u ozonu. Eto, kisa me prati i simbolicno. Kada se vecera zavrsila, decaci, sada vec nasi momci, su insistirali da otac dodje sa nama kuci.
Ja sam cutala.
Ta odluka je ovoga puta bila samo i iskljucivo na njemu.
Vise nisam bila sigurna ni u sta.
Pa ni u ljubav.
Moj mladji sin je besno krenuo za mnom u toalet, posle mog cutanja. Siktao je. Bio je sladak.
Nesto u stilu - sta sad izvodis? Sta hoces vise? Da kleci pred Tobom? Sta li!?
Nisam htela nikakvo izvinjenje.
Htela sam toplinu u oku i izgubljeni sjaj.
To nisam videla.
Videla sam opustenost, zanimanje, brigu.
Ali, ne sjaj u oku.
Gde se to izgubilo?
Sin je bio ljut na mene. Urlao je u zenskom toaletu iz koga sam ga jedva izgurala:" Da li si Ti mama, normalna!? Koliko Ti zeno, izvini, imas godina?! Kakav te sjaj u oku spopao? Da li si Ti, ne daj boze, u klimaksu!? Pa to ne traze ni moje devojcice, pobogu!!!"
E eto.
Hocu sjaj u oku.
Pre cu da crknem bez sjaja.
Duh je za mene najveci afrodizijak.
Eto.
To mu nisam rekla, naravno.
Pomirljivo sam ga posasoljila po njegovoj pametnoj glavici.
Srecom, usla je jedna zena u toalet, koja nas je pogledala sa prezirom.
Starija zena i mladji momak.
Ko zna sta je pomislila.
Moj pametnjakovic je sve ukopcao, pa je izleteo iz klozeta, kao furija.
***
U krevet sam to vece otisla sama.
Opet i opet.

субота, 11. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i sedmi deo

Apsolutno pomilovanje i vise od toga!!!
To je ono sto sam dobila kada sam se pojavila sledeci dan na poslu.
Mislila sam u glavi: mora da se blize te evropske integracije, cim je sef tako ljubazan.
A ko bolje poznaje sve zavijutke evropske administracije, sve mracne budzake i precice od mene?
Trenutno sam u stvari, bila jedan od najduze zaposlenih u Ministarstvu.
Bilo je par brilijantnih mladih, moram to priznati, ali njihove glave su bile jos uvek evropski usijane ; prvaci koji su se skolovali na najprestiznijim svetskim univerzitetima i koji jos nova saznanja nisu uspevali da usklade sa nasom scenom...Divni mladi rodoljubi koji su se ipak, i uprkos svemu vracali, da klepe nosom o nasu, srpsku, uzoranu ledinu...
Ostali su bili...trice i ...kucine.
Trebala sam mu.
To je bila sustina ministrove ljubaznosti.
Nije znao gde mu je dupe, a gde glava...
A kao vrhunac, blizio se dan novoustanovljene male mature, kada ce svi osmaci, sa svojim roditeljima, babama i tetkama da kucaju na vrata Ministarstva, trazeci vezu za upis u zeljenu skolu...
Trebalo je razuzdanu gomilu drzati na uzdi...
Dakle, ministar mi je obecao; vracanje svih prinadleznosti, ukoliko hitno zavrsim sve sa odeljenjem u Pancevu koje je bilo kljucna ispostava novopazarskog Univerziteta. I uoliko se jednako brzo vratim u Beograd, da se prikljucim, rukovodeci naravno, operativnom timu za upis u srednje skole. Posle toga, vratice mi se svi evropski poslovi, svecano je obecao ministar. A i mogu da uzmem ceo godisnji odmor - od polovine jula do kraja avgusta, ako treba.
Trebalo je samo da se nadjem sa pancevackim dekanom, popijem kaficu, dam na uvid Torisnki i sacekam potpis..
Zasto sam onda bila tako uznemirena?
Jesam li ja to postala vidovita?
Vidovita stvarno?

четвртак, 9. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i sesti deo

Joooj. Sanjam Nedodiju, a nalazim Stradiju.
Pogledala sam u moje anatomske papucice, koje sam sad jedino mogla da obujem, posle onih egzibicija.
Mislim na stil bosonoca kontesa, naravno.
Pobeci u tekst, nestati sasvim, istopiti se zajedno sa kisnim kapima koje precesto padaju ove godine na zemlju Srbiju.
Precesto.
Mogla bih da placem.
Opet. Opet. I opet. Do kraja zivota.
Ako ga igde ima.
Jer, moj sve vise lici na imitaciju.
Komsija me je seretski pogledao:"Gde si, bre, gospodjo. Sta ima?"
"Nista. Stigla sam kuci". Promrsila sam ja.
Jedva.
" Cujem i muz ti se vraca, a?"
Pogledala sam ga zaprepasceno.
Stajao je i cerio se, kao da je znao sve o mom zivotu.
Mislim, bas SVE.
Setila sam se one price njegove cerke kad je bila mala. Kako tatica prisluskuje sa svojim kolegama na nekoj masini.
"Pa, to je dobra vest" Rekoh pomireno, svesna da nesto negirati ili se zatrpavati recima ne vredi.
Sve je jasno.
"Nikad od mene ministar. Ne bih ja mogla sa ovakvima..." Pomislila sam.
"Slusaj, oni dole prave i akademiju nauka, a ti ides na bolovanje. Povezuj, zavrsavaj poslove, radi. Ne sedi. Treba nas ojacati. Treba pokazati dobru volju. A sa njom ide i kontrola. Nosi taj sporazum u Pancevo. Sta cekas?"
Komsija je, sada sam bila sigurna, necastivi licno.
Najezila sam se.
Vidojkoviceve Kandze su mi se zarivale u vrat.
"Uh, komsija... Opasan si...Ko si ti u stvari?" Zapitala sam, trudeci se da zvucim bezbrizno.
"Tvoja necista savest"". Brecnuo se on na mene.
"Sta bre seres. Kao da me ne znas."
"Ma, ne znam ni sebe..."
Tuzno sam dodala.
U samousluzi sam kupila: kefir, crni hleb i jedan bavarski, mleko sa smanjenim procentom masnoce, maslinovo ulje, nesicu, kafu, nesto voca i malo ribe.
Trebace mi omega tri masne kiseline.

четвртак, 2. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i peti deo

U ponedeljak sam resila da otvorim bolovanje. Ma ko ih sve jebe, mislila sam muljajuci po krevetu u koji sam se vratila, isprativsi sinove na njihove radne zadatke. Iz kreveta sam nazvala i Ministarstvo, ne bi li rekla da otvaram bolovanje. Mrzovoljni glas koji nisam poznavala mi je rekao da ce zabeleziti poruku, kao i da nema pojma sta ima novo, posto sam to pitala. Naravno, posto nije imala pojma ni sta je staro, pomislila sam zlurado. Mora da je to bila jos jedna nesuvisla ministrova rodjaka. Nema pojma gde je upala. Tako se to kod nas desavalo. Dolazili su srecni rodjaci iz unutrasnjosti, opijeni cinjenicom da se zaposljavaju u tako vaznu instituciju... Nesretni provincijalci, koji su posle par meseci siveli od prestonickog blata i postajali osorni i nesigurni. Sjaj ministarstva je brzo bledeo.
Kao i moja vec pomalo usahla lepota, pogledala sam se ceznjutivo i tuzno u ogledalo koje mi je bilo na ormaricu pokraj kreveta.
Eh mladosti, mladosti moja. Zapevala sam u glavi. Arsen Dedic, valjda.
Uzged, ja sam na poslu bila uvek ljubazna i nasmejana. Jok, jok, sto bi rekli prokleti turci.
Jok ja.
Sta ko mora da zna ?!
Dok sam se i dalje ispitivacki gledala u ogledalo, nasla sam neke nove bore. Ove nisu bile od smeha. One su me naterale da ipak ustanem, iscedim sebi jedan sok od grejpfruta i uletim pod tus.
Dizanje tonusa.
Stopala su me bolela od one akcije sepetanja bosonoga od kola do naseg stana. Iskocio mi je plik na tabanu, koji nikako nije hteo da zaraste za vikend.
Taman sam zavrsila sa tusiranjem, kad je zazvonio telefon. Digla sam slusalicu, a sa druge strane je bila licna ministrova sekretarica. Mal nisam onako gola i mokra stala mirno.
Koja je ono prica u kojoj se frajer duboko klanja milicajskom dugmetu na ulici?
Danga ili Stradija?
Radoje Domanovic?
No, da ne duzim, sef je trazio da odlozim bolovanje, ako je to moguce i sutra, odmah u osam ujutru budem kod njega na brifingu. Inace, danas mi daje jedan dan slobodno, rekla je velikodusnim glasom sekretarica, bivsi iznenada izuzetno ljubazna.
Sta je ovo znacilo?
Da su drugovi, pardon, gospoda IPAK zadovoljni sa mnom???
Da sam pomilovana i da su mi vracene stare prinadleznosti, mislila sam, sad vec seretski.
Eto, kako je potrebno malo da se zena pokondiri.
Gospodja ministarka, smeskao mi se brk.
Branislav Nusic?
Razgaljena, pristala sam na sve, terajuci knjizevne reminescencije iz glave.
Kad sam krenula na pijacicu u mom kraju, postavsi svesna da moje odsustvo u kuci zaista nije napunilo frizider, malo mi se smracilo.
Nisam prosla ni stotinak metara, kad sam naletela na onog mog komsiju krimosa koji mi je bio veza za Novi Pazar.
Niste ga valjda zaboravili?
Hm. Da ga poznajete, to Vam se sigurno ne bi desilo.
Da sam mogla da biram, on bi sigurno bio poslednja osoba na svetu koga bih sada volela da vidim.

понедељак, 23. мај 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i cetvrti deo

Kuca je bila u poprilicnom neredu, kada sam se napokon nasla u njoj. Stajala sam na vratima zeljno udisuci poznati miris. Momci su me oberucke docekali. Podsetili su me na vreme kad su bili mali i kada smo bili bez dilema. Svi smo bili srecni. Pricali smo u isti glas.
Beograde, Beograde, na uscu dveju reka ispod Avale, pevalo je moje srce, moja krv, moj zivot. "Necu vise da putujem nigde". Objavila sam im, skidajuci pocepane carape sa nogu.
"Crna majko, sta Ti je to. Gde su ti cipele!?" Pitao je moj mladji. Stariji ga je zaustavio jednim pokretom ruke, komentarisuci da im se otac redovno javlja i da mu je ispricao, do detalja, nas susret u Novom Pazaru. Pitao me je, da li moze da mu javi da sam stigla.
Klimnula sam glavom. Zivot nam se vracao u normalne tokove.
Bar sam se tome nadala.
Posle kupanja i pijenja nesice sa momcima, te detaljnog izvestaja koji sam im konacno podnela, legla sam da spavam.
Ne treba ni da vam kazem koliko se moj mladji decak uzrujao, kada je konacno sklopio celu pricu. Bio je uzasnut i ocaran u isti mah. "Moja majka, tajni agent 001!!! Kako cu ovo preziveti!? Sad mi je jasno sto se tata tako naljutio. Nije fer, trebala si ranije sve da nam ispricas". Stariji je cutao. Iz njegovog pogleda sam shvatila da mu je otac rekao sve, odavno. Imala sam zmajeve za sinove, pevalo je moje srce, po drugi put ovog dana.
Beograd mi je bio divan. Mirisan, pun rascvetalog bilja i vetra, kao i moja porodica.
Posle desetocasovnog sna u kome nisam nista sanjala, ustala sam, spremila veliki dorucak koji sam pojela zajedno sa sinovima. Razgovarala sam i sa muzem. Kratko, ali slatko. Manje je bolelo.
Vikend koji je bio preda mnom, sam provela na reci.
Na stazi ispred kuce suncala se jedna velika i raskosna belouska, koja je podigla glavu kada me je videla, cak ni ne bezeci.
Izgleda sam naucila nemusti jezik.
Bila sam junakinja bajke.
Beograde, Beograde.

четвртак, 5. мај 2011.

Kisa i moje cipele - cetrdeset i treci deo


Sedela sam pozadi u kolima, drzeci ruke na Goranovom naslonu. Imala sam neodoljivu zelju da ga odalamim po glavi, onako kako sam to, doduse jako retko, radila mojim decacima, kada bi za vreme jela, pravili neke gluposti.
Postajem opasno nasilna.
"Dobro", rekoh,"osecam se gore nego kad me je smotao Boo. Mogao si me bar upozoriti..."
Goran se okrenuo ka meni, cak zaustavivsi auto:
"Ti stvarno imas jako visoko misljenje o meni. Sta mislis, da mene informisu bas o svakom koraku unapred?! I ja stvari saznajem, tek kad se dese."
Prvi put sam ga videla da se nervira.
"Sta mislis, da je meni svejedno!? Insistirao sam da ostanem u Ismiru, onaj dan kad su te doneli iz bolnice. Ali, povukli su me."
Pokusala sam da se ubacim, ali me je nestrpljivo zaustavio:
"Rekli su da nekog sa dosijeom kakav je moj, ne treba mesati sa Tobom. I da bi moje prisustvo napravilo od price medjunarodni incident...Ovako je to bila mala nezgoda sa nesmotrenom turistkinjom..."
Zacutali smo oboje.
Ja sam sedela umazana u secer.
On me je sa zaloscu odmerio, uzdahnuo i upalio motor:"Dakle, nista od nase vecere..."
Ja sam cutala i dalje zureci sa gadjenjem u moje cipele.
Onda sam otvorila prozor i bacila ih kroz isti.
Pomislila sam da skinem i svoje eklekticno crno, sa flekama, pa da i njega bacim kroz prozor. I umotam se u neko cebence koje je bilo pozadi...
Goran me je samo pogledao u retrovizoru i pustio muziku.
Na ceo sistem.
Odustala sam od striptiza i upitala ga:" Kako si uopste stigao do sporazuma"?
" Doneli su mi ga par sati posto su ti ga ukrali...Samo su ga kopirali..."
Sada sam bila stvarno...
Bez reci.
Kako se ono zove Sekspirova komedija - Much Ado About Nothing!?
Oh boze, prava sam Seherezada...
Ispredam price za poludelog sultana...
"

уторак, 3. мај 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i drugi deo

Sedela sam i jela kolace. Pocelo je kao da ne ispadnem nepristojna... Jedan mi je iscurio na moje decentno i ekleticno crnilo. Sa sve orasima.
Setila sam se kako sam se napila sa Hamzom. Sta je to sa mnom i sa muslimanima u Srbiji??? Navode me na prezderavanje. Sedela sam, slusala i umesto knedli, gutala te teske i lepljive slatkise koje odavno ne volim...kako li cu se samo slatko ispovracati...
Gospodin je bio opasno iznenadjen mojim apetititom. Valjda je naucio na licemerne novopazarske bule koje sigurno pred muskarcem usta nisu otvarale, osim u nekim prilikama...
Razumete sta hocu da kazem!?
Sa ceznjom sam se setila studentskih dana, kada smo sa ovakvim slatkisima mlatili po finom avganistancu.
Eto, to je moja najgora mrlja na savesti.
Pa sta?
Nista...
Morala sam nesto da kazem:"Uvazeni gospodine", nakasljala sam se prociscujuci grlo od meda - " da je sinoc bilo autobusa, ne bih ni bila sa Vama ovde na razgovoru...Molim Vas"...
Htela sam jos da kazem da skrati pricu, pa da krenem mojoj kuci, ali se on slatko nasmejao: "Pa sta Vi mislite gde ste?! Pa mi imamo bolje veze do Beograda nego Ovca, Borca i Crvenka koji su samo sa druge strane pancevackog mosta. Autobus, moja Vladislava, za Beograd ide na svaki sat, nego sam hteo da Vas vidim...Jos se prepricava prica o vama i onoj zmijurini u Turskoj. Ah, tako ste me nasmejali...Kako se ono zvala zmija!?"
"Bo", procedila sam kroz zube, potpuno ponizena, trpajuci jos jedan zalogaj baklave u usta. Pogledala sam cipele. Bile su umazane od meda koji je, ko zna kako, kapljao sa kolaca. Odlucila sam da kad dodjem kuci sve sa sebe bacim u kantu za djubre. I vise se ne osvrcem.
Kako je poceo da se smeje, tako je i prestao. Pogled mu je sve vreme bio zlurad i potcenjujuci, sa malom dozom dosade. Osecala sam se kao Ahmet Nurudin kad ide da moli milost za brata, a svi od kojih ista zavisi, gledaju kroz njega kao kroz staklo.
"Ustvari, imam zadatak za Vas, Vladislava. Inace, ne brinite za povratak. Vratice Vas Goran. Poznajete ga, zar ne?" Upitao je vise retorski, nego zainteresovano.
Klimnula sam glavom, pomireno.
"Treba da uz Torinski, koji Vam je vracen, dodate i klauzulu koja ce zadovoljiti nas Bosnjake u svim carstvima...Ona je spremna. Ne treba da Vam kazem, od kolikog je znacaja, da tih par recenica provucete u Ministarstvu..."
Htela sam da prokomentarisem, ali sam zaustavljena jednim pokretom njegove obrve... "Znate da Vasa vlada sve vise zavisi od Turske drzave, i ekonomski i kulturno...Klauzula je pripremljena u Turskoj. Nismo hteli da namecemo sporazum, pa smo pustili da sve izgleda kao kradja.. Da se sve resi tiho i bez buke. Kada je o obrazovanju mladih rec, svi smo osetljivi...Izraziti i radikalni sledbenici bi se ljutili da uzimam ista iz Evrope...A ja nisam tako kratkovid...Treba uzimati sa svih strana...a to kazite ministru. Neka to izgleda kao potez dobre volje Srbije...I svi cemo biti zadovoljni..."
Naglo je ustao, sto je bio jasan znak da je audiencija, sada je bilo jasno da je o tome rec, gotova.
Njegov cuvar mi je otvorio vrata i ja sam sva ulepljena, otpustena.
"Samo idite do recepcije, tamo Vas ceka dokument". Rekao mi je gorila naprslim glasom.
Gospodin Mehmedspasic je vec bio zaronio u neke papire,jedva mi klimnuvsi glavom na pozdrav.
Na recepciji sam dobila kovertu i komentar, da me auto ceka na prilazu zgradi.
Sve je bilo organizovano savrseno.
Kisa je stala, a magla se davno povukla. To sam videla i kroz prozor prijemne sobe.
Isla sam u mojim umazanim cipelama ka Goranu, koji je polu seretski,polu zabrinuto, izvirivao kroz prozor:"Pravo za Beograd, a?"
"A moje stvari?"
"Ma sve sam Ti spakovao. Sedaj! Idemo kuci!"
"Za Beograd".Pomislila sam sa olaksanjem.

понедељак, 2. мај 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i prvi deo


"Evo i Bil Laden je ubijen, ali terorizam u svetu nece nikad! U vojnoj rezidenciji u Karađorđevu pored Bačke Palanke pokojni predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević su 1991. godine dogovarali podijelu Bosne i Hercegovine.A sad...Vidite sta imamo sad!" Slavobitno mi je rekao moj vrli sagovornik. "Svi znamo da je proces evropskih integracija zemalja regije od izuzetne važnosti, kao i da je regionalna saradnja neophodan preduslov uspjeha tih integracija. Ipak,nepravda koja je napravljena Bosnjacima i Albancima Belinskim kongresom, pocela je da se ispravlja. Bosne je bilo prije Srbije i CG, a o Hrvatskoj da i ne govorimo. Bit ce Bosne i Bosnjaka, a i Sandzaka u Bosni, to dobro upamtite. Ne zaboravimo da je skoro deset miliona Bosnjaka u Turskoj i da jos mnogi cuvaju svoje tapije i da je Bosna, Sandzak i veliki dio Srbije gruntovno Bosnjacki."
"Uz duzno postovanje..." Krenula sam da se meskoljim, prilicno oborena sa nogu,iako sam sedela, ovim predavanjem.
Nije mi dopustio komentar:"Jedan musliman ne moze imati drugi cilj osim Alahovog zadovoljstva. Ostalo su sve sredstva. Ipak,a ovo ne kazem prvi put - ono što se događalo na trgu u Kairu moglo bi lako da se dogodi na Trgu Isa-bega u Novom Pazaru ili na Trgu Republike u Beogradu. Balkan je zemlja Ilira, pa nije samo njihovo do Nisa, nego do Dunava i Save, a Bosnjaci su potomci tih drevnih balkanaca.
Vi Srbi ocekujte egzodus i seobu, jer dosta su zla nanijeli narodima sa Balkana..."
Zastao je, nasmesivsi se:"Ipak, nisam ni malo dzentlmen. Sta bi ste popili?"
Bilo mi je muka po ko zna koji put...
Sta bre da pijem, kad su mi najavljene Seobe, po ko zna koji put u nacionalnoj istoriji.
Samo sam mahnula rukom, sto je u ovom svetu ocito imalo neko drugo znacenje.
Gorila je otvorio vrata, na kojima je stajao kelner sa neverovatno sarolikim posluzenjem. Slatko u svim oblicima - tulumbe, baklave, tufahije, orasnice...
Too much sugar...
Pomislila sam.