петак, 1. март 2013.

Ne znam ti ja nista

Izgubila sam zub, izgubila sam otoman, izgubila sam muza, a sinovi su mi se javljali povremeno. Na kratko i po osecaju, njihovom unutrasnjem. Izgubila sam sa hladnim danima i uzitak u lepom Temisvaru. Kako je lisce opalo po divnim parkovima i pored reke, tako su se videle oronule fasade i sirotinjski kaputi po ulicama. Zice iznad grada su umesto na dalekovode licile na neku tajnu vezu koju je Rumunija jos uvek imala sa Istokom i nesrecnim godinama istorije. Veliki trzni centar u Temisvaru, svakako veci od beograskih je bio poprilicno neuredan i soping mi nije predstavljao zadovoljstvo. Jedina sreca je bila u obilasku galerija i poslu koji mi je oduzimao sve vise vremena...
Sve cesce sam mislila na Gorana, mog starog prijatelja iz epizode Kisa i moje nove cipele. Nisam mogla da saznam ni gde je ni sta radi. Ali negde duboko u sebi, bila sam sigurna, da ako mi zaista bude trebao, pronaci cu ga. Kao neku "sobu po potrebi".
Konzul je nekim svojim diplomatskim poslom bio u rumunskoj prestonici, a kasnije mi se javio i iz Srbije gde je imao privatnih problema sa majkom obolelom od valjda, Alchajmera.
Nedeljama sam bila sama u konzulatu.
Imala sam pristup u sve prostorije, pa sam cesto dokona mlatila po istoj, zavirujuci u svaki coskic.
Jedno vece, kada mi je vec dosadilo uljudno sredovecno drustvo temisvarskih gospodja (kao da sam ja bila devojka, eh), zadremala sam u biblioteci citajuci knjigu u modi, po kojoj je snimljen i film, visestruki dobitnik Oskara, Pijev zivot. Knjiga je inace dobila Men Bukerovu nagradu pre neku godinu.
Razmisljala sam o tome kako me je taj roman podsetio na Mobi Dika, Starac i more, Robinzona Krusoa, po tom morskom toposu koji je nudio. A opet je bio jedinstven u svojoj lepoti i temi borbe za opstanak okruzen mocnom prirodom...U potrazi za licnim bogom koji ce prevazici okvire religije.
Tako, diveci se sebi, i sopstvenim reminescencijama u umetnosti, zaspala sam, sa knjigom na grudima i naocarama na na nosu, kao kakva baba, cemu sam se, istini za volju polako priblizavala.
U po noci, tako sam bubnula sa tog uskog lingistula u koji sam se uglavila, da su mi sve kosti zazvecale. Pale su mi naocare sa nosa i knjiga i cebence, cak se i casa soka od svezih jagoda koji sam sa zadovoljstvom pila ( carolija zivota u konzulatu) prosula.
Dok sam po podu u mraku pipkala, trazeci naocare, zrak mesecine je, kroz uski prozor, osvetljavao tanku liniju na podu, koju nikada nisam primetila, a ne bi ni sad, da je nisam prvo napipala. Pronasla sam naocare, upalila svetlo, pospremila stvari. Podigla sam tepih, ispod koga je virio tanki usek i pronasla vrata u podu, za koja nisam znala ni da postoje.
Kao malima mojim sinovima citala sam Bas celika nebrojeno mnogo puta. Tako cesto sam je citala, da je moj mladji sin u svojoj petoj godini uspevao da isprica bajku za dvadeset tri minuta svojim drugarima sa sve zvucnim efektima (onda azbaja, pljus, pljas).
Setila sam se najmladjeg carevog sina kome je svekar kad je krenuo u lov zabranio da otvara zakljucana vrata, a kad je to ovaj ipak ucinio, Bas celik mu je ugrabio zenu i odneo je daleko, daleko, preko sedam mora i sedam gora, sedam planina i reka.
Dakle, nasla sam vrata i u panici, jer sam bila sama u celoj kuci, i onako punoj senki i skriputanja, odjurila u krevet, odakle sam cvokocuci od straha odgledala cak dva glupa filma, neke komedije. Pored kreveta sam obesila i venac belog luka koji je neopisivo smrdeo. Zaspala sam izmucena, kad su prvi zraci zore, jer sunca u zimu u Temisvaru nema, provirili kroz prozor...

недеља, 10. фебруар 2013.

Ne znam ti ja nista

Konzul je naredio rasprodaju svog suvisnog namestaja, zato sto je neki klipan u Vladi saznao da Amerikanci koji su na mestu ambasadora u Londonu, Parizu, Berlinu, Pekingu, sami, iz svog dzepa, placaju sve prinadleznosti oko svecanih prijema i ukrasavanja prostora. Kazu da su to nekad milionske svote, ako se zna, da je na primer sediste ambasade u Londonu samo malo manje od Bakingemske palate. Kazu cak, da bogati Ameri, koji su inace najvise doprineli svojim donacijama uspehu aktuelnog predsednika, pa ih zato on licno casti pozicijom ambasadora, mogu tu pocast da izdrze svega dve godine, toliko je to skupo...
Dakle, brka je sve rasprodao, jer je resio da kad stigne revizorska grupa iz Srbije (Gogolj, Gogolj) pokaze samo ofucanu postavu kaputa, nikako nista, sto bi licilo i na najmanju raskos. (Bora Stankovic, Bora Stankovic).
Tako sam ostala bez mog sofisticiranog otomana i uglavnom sam snuzdena jela kolace lezeci u nekom skripavom krevetu kome su se daske razisle ko zna kada. Jos u vreme Causeskog, verovatno.
Imala sam zastrasujucu zubobolju koja me je mucila mesecima i neverovatno osecanje da me neko posmatra. Sto je bilo vec uobicajeno stanje moga duha, od kad sam imala ono skoro gazenje u Novom Sadu, ono skoro upucavanje u Bugarskoj i ono skoro davljenje u Turskoj.
Nista se posebno nije desavalo. Isla sam na rezidencione ruckove, druzila se sa istoricarima i etnolozima, saznavala cinjenice iz nacionalne istorije koje nisam znala i koje su nam bile neophodne za izradu monografije.
U Temisvaru je upravo trajala pozorisna sezona, pa sam cesto odlazila u teatar. Zgrada Opere mi je bila najbliza, do nje sam mogla da stignem i peske, a i najvise mi se dopadala. Puno starog sjaja, jedva primetni red memle, pa neka nova pozlata i san o umetnosti kome sam i sama bila sklona.  Divan veliki prostor, pun rozeta, mermera i nesto malo Vizantije. Ova zgrada je potvrdjivala da je Temisvar najmocniji kulturni centar zapadne Rumunije. Ovaj prostor, u kome je smesteno cak nekoliko pozorista mi je govorio da sam deo multietnickog i multikulturalnog, sto mi je puno znacilo. I znaci mi. Model evropske civilizacije, a ne pustog turskog...Pfuj!
Jedno vece sam isla da gledam Toscu. U momentu kada je nesrecna pevacica ubijala onog zlosrecnog sefa policije, ucinilo mi se da u lozi sa moje desne strane (od 700 mesta za diplomate je uvek bila cuvana neka loza, eh. Privilegije.) vidim Cvetna Todorova.Trgla sam se i uplasila. Pogledala sam ponovo, misleci da pojava takvog formata iz susedne drzave, Bugarske, ne moze biti neprimecena ni od medija.
U lozi su bila neka gospoda, ali niko od njih nije ni licio na Todorova...
Na pauzi, jos uvek uznemirena lepotom Pucinijevog zamesateljstva izmedju politike i ljubavi sam silazila niz raskosne devetnaestovekovne stepenice, kad mi je stikla zapela za taj visoki uglacani sjaj. Posrnula sam i opet mi se ucinilo da vidim Todorova. Obula sam neverovatnu obucu koju mi je on poslao, koju sam jedva ukonponovala uz priliku u teatru. Pomislila sam da haluciniram, jer sam, kad sam ponovo pogledala, opet gubila Todorova iz vida.
Ako je to bio on.
Bilaa sam u drustvu neke lokalne srpske gospodje, ciji muz je finansirao dobar deo projekta oko monografije, pa sam morala da budem ljubazna. Ona je mlela neke gluposti, saputala mi ko je ko u zivotu Temisvara (nisam znala ni ko je ko u zivotu Beograda), a ja sam se grcevito smeskala, jer sam mislila da cu ako skinem osmeh da je posaljem...
Pravo u Transilvaniju da je pojede grof Drakula.

субота, 9. фебруар 2013.

                         
                  Na blogu  http://aleksandranm.wordpress.com/ pratite roman Kisa i moje nove cipele                        na ovom zlesvekrve-zlesvekrve.blogspot.com, novi roman Ne znam ti ja nista

понедељак, 28. јануар 2013.

Ne znam ti ja nista

Posle ispijanja caja lezala sam na svom otomanu...Izgleda da sam zaspala. Taj zen luksuz me je po svemu sudeci opio. Divni dani po Temisvaru. Parkovi, galerije, pozorista. Opera, vecernje haljine. Rucak sa mladjim sinom koji je doputovao za Novu godinu, da istu provede sa majkom, prvog januara u nekadasnjoj vili Causesku. Zivot diplomatije, cak i tu, u komsiluku mi je neopisivo prijao. Gospodski maniri grupe Srba iz Temisvara, sa kojima sam pripremala tu sjajnu monografiju, Srbi u Rumuniji, zbog kog posla sam i bila tu gde jesam. Sekretar u nasem konzulatu je licio na pesnika. Duza kosa, negovani brkovi, sladunjavi miris dobrih kubanskih cigara, svileni sal, leptir masna. Prosedi zalisci i podosta godina. Lukavi osmeh krajickom usana, koji je nagovestavao znanja meni smrtnoj nedostupna. Tih govor, ako"neko prisluskuje", stalno osvrtanje preko ramena. Ruka u dzepu. Mali Bec je bio sjajno steciste umetnickog sveta ovog dela Balkana, ovih dana. I kako mi je sekretar nagovestavao, dilera umetnickim delima koji nisu radili bas sve po zakonu.
Dakle...Spavala sam i sanjala kako idem po nekom arhivu i trazim neke rukopise...Neku knjigu, sta li...
Probudio me je miris Dunava, sto me je zaprepastilo. Bila sam u potpunom soku. U lice me je gledao ribar nize prema Pancevu, koji mer je izvadio iz vode, kada sam ono prosli put stradala jureci Torinski sporazum.
Lezala sam u mrezama. Mirisao je terpentin i neko uzeglo ulje. Mirisla je sveze ulovljena riba. Neke svetlucave, srebrne po trbusima su se pracakale u vedru pored vrata sojenice. Ribar me je gledao zabrinuto..."Gospoja, samoubistvo.."
"Ma kakvo samoubistvo", krkljala sam ja, misleci da glasno govorim. "Kakvo samoubistvo, neko me je napao". Osecala sam uzasan bol u potiljku.
Ribar je rekao da spavam, a ja sam povracala. Bljuvala sam ceo Dunav, sa pritokama.
Opet sam pala na mreze, izmozdena. U potiljku me je i dalje bolelo."Od udarca", pomislila sam. Popila sam caj, potpuno uzasnuta tim izmestanjem iz Temisvara u kome sam mislila da jesam. Caj je bio neka mesavina koja je mirisla na budj. Pila sam je iz limene solje kakvu sam vidjala samo kao rekvizit u ratnim, domacim filmovima iz sedamdesetih.
Zaspala sam tek kada je ribar izasao iz sojenice...
Probudila sam se...Bio je mrak, a kroz prozor je dopiralo ulicno osvetljenje.
Bila sam u kuci konzulata u Temisvaru i lezala sam na mom Tuttlu. Pomislila sam da sam poludela.
Jedna noga mi je utrnula, a glava u potiljku me je uzasno bolela. Tuttl nije bio za spavanje, zaista, vise za poziranje. Stresla sam se od hladnoce. Ustala sam sa olaksanjem! Nisam vise bila u Srbiji!!!
...
Ipak, u kuci je mirisalo na povracku i sveze ulovljenu ribu. Jedna srebrnog stomaka se pracakala pored mog skupocenog lezaja.

субота, 19. јануар 2013.

Ne znam ti ja nista

Mislim da je situacija na Balkanu slicna danasnjem dogadjaju sa onim bugarskim politicarem, kome je jedan od sledbenika pucao u lice gasnim pistoljem stojeci par santimetara od njega, ali ga je..Promasio. Ili mu je pistolj zakazao. Tako nekako. Da li je u pitanju marketinski trik ili politicki gest jednog kamikaze, obzirom da ga na snimku dobro izmakljase ovi iz obezbedjenja, ne ulazim u to...Sam cin pucanja smrdljivim gasom u lice jednog politicara je bas smrdljiva, neprociscena balkanska blatustina i maglusitna u kojoj zivimo. Sa senkom komunizma iznad glava koja nikako da nestane. Sa Balkanskim spijunima i zaverama. Sa siromastvom i neobrazovanjem mnogih aktuelnih politicara, koji ne mogu dalje od svoje prcije. Ili obrazovanjem nekih drugih ciji ocevi su bili komunisticka vrhuska, generali i tvorci sistema vrednosti...
Dakle, sedim u svom novom domu u malom Becu, kako zovu Temisvar (sto nisam znala i pored cestih odlazaka u njega u decenijama iza), pijem caj iz najlepsih solja od nafinijeg porcelana iz Franzove kolekcije, serija Leptiri. Solja je neverovatna, sa malom kasicicom, cvetovima i leptirom na vrhu iste, sa tanjiricem koji izgleda kao poluispruzen list...Platila sam za tri celo jedno malo bogatstvo, skoro sest stotina dolara, ali...Te sam solje kupila u Temisvaru, u americkoj galeriji koja prodaje Franzova remek dela. Tu novu redizajniranu Kinu koja nas sve vise i vise osvaja...

                                        The first cup kisses away my thirst,
and my loneliness is quelled by the second.
The third gives insight worthy of ancient scrolls,
and the fourth exiles my troubles.
My body becomes lighter with the fifth,
and the sixth sends word from immortals.
But the seventh—oh the seventh cup—
if I drink you, a wind will hurry my wings
toward the sacred island.

—Lu Tong (795-835 A.D.) 
Lezim na neverovatnom belom minimalistickom lezaju Edwarda Tuttla, koji kosta kao prosecan polovni automobil u nas, dovezen iz inostranstva... Dolce vita u Konzulatu, nema sta.
Moram priznati nisam ovo ocekivala.
Zen i luksuz u sred Temisvara, sa primesom Securitatee...

петак, 18. јануар 2013.

Ne znam ti ja nista

Kada sam bila tinejdzerka, otac je i mene i sestre cesto vodio u Temisvar. Da on kupi alat, kampersku opremu, neke planinarske cipele i slicne potrepstine koje bi stajale u garazi ili u podrumu, zlu ne trebalo. Majka nam se uvek zgrazavala nad kolicinom nepotrebnih cvikcangli, francuski kljuceva, srafcigera i kanti koje su stizale sa nama, oznojanima i nasmejanima, jugoslovenski samouverenima iz siromasne, susedne drzave, koje je sam vrh ruske cizme dobrano pritiskao, da bi tu cizmu nasledio, tih godina kada smo mi odlazili, Nikolaj Causesku.
Rumunija je bila jedna siromasna drzava, a Temisvar crn i siv, u bojama naseg Beograda danas oko autobuske i zeleznicke stanice. Ispod Brankovog mosta i oko Geozavoda. U Karadjordjevoj ulici. Secam se, jednom prilikom je moja starija sestra ponela iz Beograda neke zvakace gume,cigarete, vegetu, a ja neku maramu, pamucnu, sa sarama tada modernim , vise se ne secam ni kako su se zvale, te sare. Ponela sam ja i   neku kosulju od teksasa, US top valjda. Sve to je planulo na jednom cosku u roku od par minuta. Od tih par gluposti, sve tri smo kupile najskuplje temisvarske cipele u tamosnjoj robnoj kuci, mastodontu socrealizma, a posle toga jele bozanstvene cokoladne kolace u glavnoj ulici, podno zgrade Opere. Bile smo jedini gosti u jednoj neverovatnoj, beckoj poslasticarnici, u sred Temisvara. Devojke i decaci nasih godina, lokalci, su lepili noseve na staklo poslasticarnice da vide sretne, bogate strankinje koje jednu kolace...
Moje cipele su bile ravne, na pertlanje (bila sam devojcica) u kombinaciji belog platna i zute prevrnute koze, na lubovima i cak i preko grubo izreckanog djona, koji mi se cinio prava sreca, tada. Nisu bile udobne, kao italijanske, koje sam tada vec isprobala, ali sam ih ja nosila sa velikim zadovoljstvom dve godine. Verovatno su one bile jedan od razloga moje strasti prema cipelama, koja je sa godinama samo rasla.
Devedesetih, u ona bedna vremena, bila sam u Rumuniji jednom cak i na, hajde tako da kazemo, mozda mom prvom tajnom zadatku ikada.
Bila sam sa gradskim sekraetarom za obrazovanje, nekim radikalom, tada, inace doktrom lingvistickih nauka u jednom zastrasujucem planinskom delu Rumunije, podno Karpata, u kome je utihla teska industrija i veza sa bivsom Jugoslavijom. Gradom su duvali teski vetrovi noseci okrugle grmove, kao u spageti vesternima. Grotla visokih peci su bila ugasena i narod se iz kraja iselio. Da sam verovala u grofa Drakulu i price o njemu, mislila bih i tada da je on isisao krv iz tog kraja. Ovako sam znala. Mi smo bili u ratu, drzava nam se raspadala a Rumuni u posttranzicionom vremenu posle Causeskog. To je bio kraj pogranican sa bivsom Jugoslavijom...Mi smo u Rumuniju isli da utvrdimo znacaj jedne etnicke grupe, koja je bila katolicka, ali sa mutnim bekgraundom. Hrvati su je svojatali, isto kao i mi u Srbiji. Vreme nacionalizma je bilo zestoko i svaki covek dragocen. Kao pitanje ko ce prvi osvojiti Mesec ili Mars. USA ili SSSR, nekad.
Bili smo u nekom planinskom selu koje je zito mlelo na vodenici. Gajilo mrsave krave a narod, a narod je krajem dvadesetog veka isao u narodnim nosnjama. Devojke su na glavama imale pletenice od po dva metra dugacke. U ormanima vezenu devojacku spremu.  Sva tri sela sa tim zivljem, nisu imala struju, osim seoskog kneza koji je imao generator. U njegovoj kuci spavali smo sekretar, etnolog i ja , predstavnik ministarstva. Nikada necu zaboraviti gorak ukus u ustima, kada su nam to vece kada smo stigli spremili kulturno umetnicki program. Pogace od sveze samlevenog zita i ribe iz potoka. A pevacica peva na iskvarenom srpskom (hrvatskom) na razglas, sa svojih sesnaestak mrsavih godina: noz, noz u slaninu. Rogo, rogo rogozi, sedi pa vooozi...
Kao sto sam Vam vec napomenula, Rumunija i Madjarska su bile pod mojom jurisdikcijom (sto nije srpski centar u Parizu!?).
Kada sam se vratila sa odmora na posao, dobila sam i prvi ozbiljan posao.
Da kupim prnje i idem u tu i takvu Rumuniju...
Kad stignem u istu, dobicu dalja uputstva...
Da sam bila u braku..
Da su mi sinovi bili tu, u Beogradu...
Ma, rekla bih ja njima...
Ovako, sta sam mogla?
Kupila sam prnje i krenula u tu i takvu Rumuniju.
Temisvar, stizem!

понедељак, 14. јануар 2013.

Ne znam ti ja nista

Neke slobodne dane koje sam imala iskoristila sam za lenstvovanje. Imala sam neverovatnu zubobolju koja kao da mi je govorila da pod hitno treba da izadjem iz osecaja besmisla u koji sam upala. Eh, kao da je u ovim godinama, koje nevoljno pominjem, uvek moguce izaci iz sopstvenog zivota, tek tako!?
Bugarska epizoda mi nije bila nimalo draga. Ni ona jurnjava kolima, ni uzas i lepota mog tajanstvenog domacina. Goran, moj slatki, opasni kompanjon na tom putovanju, bio je nedostupan nedeljama...Ma kakvi nedeljama, mesecima. Ko zna na kakvom putu je bio. Iz ministarstva su mi stizale glasine o ponovnim premestajima (tresla se gora, rodio se mis!). A ja, ja sam gledala filmove, spavala do podneva, isla na moju zumbu i lecila zubobolju. Svaki dan sam, dok sam ispijala jutarnju kafu,oko podneva, bar pola sata na nogama imala moje nove cizmice koje su bile tako neprikladne za beogradski asfalt da bi mogla da ih nosim jedino na nekom ekstravagantnom kulturnom dogadaju na koje me nisu zvali, jer je  na ista isao iskljucivo ministar. Te malesne jedva primetne mrtvacke glave izmedju zmijskog printa, ta vrtoglava potpetica...Hm.. Mora da sam Cvetanu bas delovala rogato, kad mi je poslao takav poklon...I sta je taj poklon trebao da znaci? Mucilo me je to pitanje.
Osim toga, Bugarska nije bila pod mojom jurisdikcijom, mislila sam sa olaksanjem...
Gledala sam novog Tarantina. Neki omaz spageti vesternima. Jedna mracna osuda nasilja bele Amerike, koja zavrsava kao petparacka ljubavna prica. Remek delo, moram reci. Jedan junak lici na Kamijevog Kaligulu, toliko je strasan. Uzivala sam u filmu. To je meni trebalo. Remek delo sa ljubavnom pricom na kraju. Pricom sa srecnim krajem, naravno.

недеља, 13. јануар 2013.

Ne znam ti ja nista

Setila sam se crvene kapi krvi na prstu mog bugarskog demonskog domacina. Setila sam se najfinije esencije ruzinog ulja, koja je zajedno sa dragim kamenom bila na dnu moje ladice sa vesom...
Karta i pozdrav su stizali iz Bugarske. Pozdravljao me je "pesnik" Cvetan Todorov...
Znate da postoji filozof njegovog imena? Cvetan Todorov? Zivi u Francuskoj i zagovara ovakve ideje:Razumem da postoji velika skepsa u pogledu sudbine demokratije u istočnoj Evropi, očekivanja se nisu ispunila zbog samovoljnih poteza vladajuće političke garniture, i pored toga što se ne može nazad. Marksističko-lenjinističke parole očito nekima ponovo zvuče privlačno, jer bar u teoriji zagovaraju jednakost iako je to fantazija. Ljudi očigledno imaju veoma kratko pamćenje ili pripadaju generacijama koji nisu okusile diktaturu.(odlomak  iz intervjua ljubljanskom Delu, prolece 2012.)
 Ovaj binarni barokni model u koji sam upala, ovaj crno crveni eros/tanatos sklop je bio urnebesniji od bilo kakve gotske fantastike koju je neko u svom mozgu mogao da smisli...
Diktatura!?
Ej, diktatura?
Ma ove zanosne cizmice su bile gore od diktature.
Bile su nagovestaj nove avanture u kojoj cu se, po svemu sudeci, uskoro naci...

петак, 11. јануар 2013.

Ne znam ti ja nista

...Konacno sam bila prava akciona junakinja, dusu dala za neki roman. Sama i tragicna, smestena u neverovatno okruzenje i fantastican splet okolnosti!!!
Bez muza, sa sinovima na dalekim destinacijama...
Neverovatno okruzenje je svakako bio moj novi posao. Razbistrilo mi se sta je uloga novog sedokosog zgodnog ministra: da ide na partije po ambasadama i pravi poneki besmisleni hepening, kakve kazu svedoci, nisu pravili ni ministri devedesetih, cak ni onaj pesnik obucen u kozne mantile udbaske. Retro, kao.
Trebalo je ovoj skandaloznoj vlasti i poneki beogradski smeker u njoj, ne samo neobrazovani partijski prvaci, kakvi su mahom bili...No to sam vec cini mi se, pomenula. A ako i nisam, stvar je opste poznata.
U sustini, bilo je potpuno precizno ono sto je Vojvodina zaista nudila kao institucije bogate tradicije. SNP i Maticu srpsku u Novom Sadu, galeriju Milan Konjovic i fantasticno pozoriste u Somboru. Galeriju Sava Sumanovic u Sidu. Suboticki neverovatni filmski festival na Palicu...I Vrsacku enregiju KOV a i klasicne pozorisne jeseni. .Malo Sirmijuma i nesto kikindske Tere... Izmedju je bilo...More folklornih festivala, kobasicijada i svetskih takmicenja u tucanju jajima...Izmedju je bila jos ne potrosena svest da drzava MORA da se pobrine za svaki Dom kulture u svakoj ravnicarskoj rupi pored puta. Pa su se svi kolektivno uclanjivali, celo selo, ako treba, u jednu od partija koalicione vlasti. Bilo je mucno ici u perspektivi mracnih jesenjih dana po raznim jos uvek bogatim vojvodjanskim ruckovima, u bogatim kucama popova ili salasa, gde su svi ocekivali od mene samo jedno: da je njihova manifestacija, izdavacka kuca, smotra, festival najznacajnija i kao takva treba da bude na jaslama drzave. A kasicica je bila mala a usta je bilo mnogo. Oliver Tvist je trazio jos. Ohhhh!!!
Jedan dan sam dosla iz Subotice,koja je kao i uvek bila trusno tle, posebno posle nekih hapsenja, sa posebno teskim osecajem u zelucu. Ne samo sto su me nakljukali nojevim mesom (ej, nojetina iz Backe) , nego i neverovatnim zahtevima koje sam primila. Koliko ogromnog novca je trebalo za te neverovatne zelje. Znala sam, poucena iskustvom iz starog ministarstva, da se uvek trazi bar tri puta vise nego sto se ocekuje, a da se daje bar sest puta manje. I da su tada svi namireni. Samo je to u prosveti uvek bilo u sustini za neciju dobrobit, a ovde nikako nisam bila sigurna, gde ce novac zavrsiti.  U cijem dzepu od hohstaplera na vlasti koji ce sigurna sam bila minimum dati istinskoj umetnickoj eliti.
I to je Srbija. Umetnici treba da cute i budu zadovoljni darom talenta koji su dobili, a razni sekretarcici i komesarcici...Treba...E, oni treba. I mora. I bas.
A o radu Saveta za nacionalnu strategiju kulture, kojim se nase Ministarstvo i Skupstina loptaju!!!
Mnogo babica, kilavo dete. Tako je to uvek bilo. I bice, pomislila sam rezignirano.
Bar da su mi u nadleznosti informacione tehnologije...Tu su neki pametni mladi ljudi zagledani u masine a ne u druge ljude. Ili informisanje, pa da kao covek dobijem cir na nervnoj bazi...
A ovako: svargle, kobasice, kanapei, strudle i sve ostale djakonije koje Vojvodjani sluze na kulturnim i javnim mestima...
Lezala sam na krevetu u potpuno tihom stanu, zalostivo gledajuci sta je ostalo od moje uvek skladne figure, od kad mi je nadleznost Vojvodina, kad se zaculo zvono na vratima.
Ustala sam i otvorila, radoznalo, ne ocekujuci bas nikakvu posetu. Bio je to decko ovih novih usluga poste sa nekim lepim paketom u ruci, sa potvrdom koju je trebalo samo da potpisem ,i to onako elektronski. Kada sam se pobunila da nista nisam narucila  i da nista ne zelim da placam, decko je rekao da je dobio i napojnicu i da samo treba da uzmem paket...
Moram da kazem nesto  o cemu nisam govorila od kad sam pocela da Vam pricam moje najnovije avanture. Dakle, u vise navrata sam Vam rekla da mi je neko preturao po podrumu i ukrao mi obucu iz istog. Jos nisam znala sta je znacio taj gest, pa sam bila prilicno oprezna. Dzep mi je ispraznio razvod i pakovanje mojih decaka u svet, tako da sam kupila najosnovnije, da bas ne idem kroz zivot bososnoga. Nesto obuce je ostalo i u stanu. Imala sam osnovno:
Neke crne botuse kakve u zivotu nisam imala, ali nepromocive i tople. Jedne elegantne crne cizme. Jedne bele gumene i jedne braon sa visokim sarama, jeftine i pomalo iznosene. Od cipela sam imala i par klasicnih pari koje su mi bile za svaki dan, koje sam obnovila jednim tamnozelenim u skladu sa bojom sezone.
Svakako, svi dogadjaji koji su me, moram priznati, prilicno satrli i ostareli, su na citalacku veliku zalost, pretpostavljam, ubili kupoholicarku u meni...
Dakle, potpisala sam paket i polako ga otvorila osluskujuci, ne kuca li u njemu nekakva eksplozivna naprava...
Boze, srce mi je zalupalo jace...Otvorila sam kutiju u kojoj je na najfinijoj svili lezao par zanosnih polucizmica od zmijske koze.Bile su rucno radjene i neodoljivo su potsecale na onu tursku zmijurinu...
Par mi je od iznenadjenja  ispao iz ruke.

среда, 9. јануар 2013.

Ne znam ti ja nista

Apsolutno, totalno, definitivno zastrasujuca kolicina autizma u meni. Da ja ne znam sta se desava sa mojom decom!?
Tako vazne stvari!?
Stariji je komentarisao da je njemu, iako se takve stvari skoro nikad ne desavaju, sem u romanima, ova prilika iskrsla potpuno neplanirano.
Da je na jednom koncertu u publici bio gospodin iz dijaspore u cijem je drustvu bio neki cuveni inpresario, da su se odusevili etno zvukom koji su culi i da su ih uvrstili na veliku americku turneju zahvaljujuci odustajanju nekog slovackog benda, ciji je srce i mozak ansambla slomio nogu. Da je stvar bila hitna, da su im svi troskovi placeni, da ce cak imati i male dnevnice i da je to prilika koja se ne propusta.
Morala sam da se slozim sa sinom : world music je bila isplativa stvar u danasnje vreme. U sustini, dogadjaj za radost, a ne moje krsenje ruku, zar ne?
Zacutala sam.
Moj mladji sin je mudro cutao, smerno spustenog pogleda.
"Otac je sve znao". Tiho je rekao. "On je i alicirao za mene. Stajao u ambasadi. Ucio za test sa mnom."
Progutala sam veliku knedlu. Pomislila sam u panici, gde sam bila ja?
"A gde sam bila ja, mili?" upitala sam glasno.
"Ma bila si tu. Tako zabrinuta. Zamisljena. Ona premetacina po podrumu. Pa premestaj. Pa kontrole. Prestala si da se smejes, mama. Prestala si da kupujes cipele ." Rekao je moj medeni zalostivim glasom, u kome zaista nije bilo prebacivanja. Samo pomalo nostalgije za vremenima kada smo bili srecna porodica.
Znala sam da je to to.
Uzdahnula sam: "Izvini, mili, izvini".
Kao da sam zivela u drugoj dimenziji.
Kao da sam shvatila da moj muz nije bio jedini krivac za nasu propast.
Prokleta Turska!
I deklaracija i sve cipele ovog sveta!
Zelela sam svoju porodicu nazad.
A nazad se nije moglo .

понедељак, 7. јануар 2013.

Ne znam ti ja nista

 Za rucak sam posle dugo vremena napravila lazanje. Iako je otac otisao, mi nismo privid porodice. Okupljamo se, jednom dnevno, bar. Nedeljom rucamo zajedno obavezno. Ukinuli smo neke rituale, kakvo je jutranje ispijanje kafe, jer je to nekako za muza i zenu, intimno, a ne za sinove i njihovu sredovecnu majku.
Najvise mi smeta sto me osim mojih decaka vise niko ne pita kako si. Valjda se podrazumeva.
Mozda me niko ni pre to nije pitao, ali ja to nisam primecivala, jer sam bila mi. A ne ja. Nikada samo ja.
Eh.
No, napravila sam i kuglof, sto je neobicna i teska kombinacija. Lazanje italijanske i kuglof sremacki. Sve tesko i internacionalno. Puno mirisa i ukusa. Besamel i bolonjeze. Susene kajsije, smokve i bermet. Moj stariji sin je otvorio i bocu bermeta, obaska. Kroz poluodskrinut prozor se naslucivao rani mraz. Budjenje zime, na pomolu...
Neka ptica, kao ranjena, cula se u daljini...
Od kad paunovi lete kroz beogradski vazduh!?
Na kraju rucka, stariji sin je duboko udahnuo. Pogledao je mladjeg. Mladji je skoro neprimetno trepnuo. Kakva su to domundjavanja. Sada sam bila na oprezu, kao da sam oci u oci sa onom gadnom zmijurinom iz Turske, a ne mojim lepotanima. Sta sam propustila, pomislila sam u panici.
"Sta sam propustila?" izgovorila sam glasno u delicu sekunde. Jebes diplomatiju, nesto se kuvalo meni iza ledja.
"Majka", poceo je stariji. Prvo stegnuto, a onda mekano, mazno:"Majka"...
Napeto sam cekala...
"Nas dvojica idemo od kuce"...
"Kako idete od kuce", pitala sam potmulo.
"Gde idete?" upitala sam stegnuto.
"U beli svet", promrmljao je moj mladji sin jedva cujno.
"Kakav beli svet!?" Ciknula sam.
"Maama,"otezao je stariji, "pa znala si da te to ceka, kad tad..."                  
Dakle, ovo je bilo u stvari: obojica su dobili fantasticne mogucnosti, skoro neverovatne za nase srpske uslove. Stariji odlaska na godisnju turneju sa svojim orkestrom, Amerika Juzna i Severna, skoro cela, a mladji ponudu da se skoluje i bude sportista pod punom stipendijom na jednom prestiznom Univerzitetu na zapadu. Prilike kakve se samo pozeleti mogu.
Bila sam porazena. Nemojte me pogresno razumeti.
Bila sam porazena sto sam stavljena pred svrsen cin.
Bila sam porazena sto me nisu ukljucili u svoje planove na samom pocetku.
Kao da sam pala na roditeljskom ispitu...
Cela porodica je bila upoznata do tancina u dogadjaje, obe moje sestre, samo ja nisam...
Tesili su me da sam imala svojih problema i svoju krizu.
Tesili su me da su oba dogadjaj za radost, a ne za tugu...
Jebes lazanje. Presele mi.
A i kuglof isto.


недеља, 6. јануар 2013.

Ne znam ti ja nista II

Inace, Ministra jos nisam upoznala. Vidjala sam ga na hodniku u prolazu, lepo se javi, ipak je on dendi beogradski. Koliko cujem, bio je i maneken, nekada, izmedju ostalog. Skroz renesansni tip. Vidim da se na njega pale sve sekretarice. Na onog prosvetnog, nije se palio niko. Vitak i prosed, sa tim prodornim plavim ocima. Je ovaj, ne onaj, da se razumemo.
Mislim da nema pojma sta radi u ministarstvu.
Mislim da je Ministarstvo trenutno za ukras kao nesrecno Narodno pozoriste u centru grada posle paljevine. U sustini, bilo je mnogo lakse raditit u Ministarstvu obrazovanja. Prosvetari su skroman i radan svet, intelektualci. Negde znaju gde smo. Imaju i ideale. Sem mozda nekih univerzitetskih profesora, laktarosa i iluzionista, koji su u tom poslu zbog sebe, a ne zbog dece, studenata.
I ono ministarstvo je uvek, ali uvek, imalo malo novca na raspolaganju, pa su se ljudi sirili koliko mogu. Sve do one nesrecne Torinske deklaracije o kojoj i ovako ne znam nista.
A ovde. O moj bogo. Koliko je ovde polje delovanja.
Koliko razlicitih ljudi!!!
Mi sto smo preraspodeljeni iz drugih ministarstava se drzimo nekako zajedno.
Druzim sa Ljubicom iz ukinutih Dijaspora. Sta ta sve zena zna!!!
Ma ja sam za nju mala. Ona je inace udovica. Od nje muskarci beze kao djavo od krsta, tako ona kaze. Mada vidim da se mnogi vrzmaju oko nje.
Ovi sto su sad dosli u Ministarstvo, su moram da kazem , bas neka poluobrazovana gomila. Koja se divi svemu krisom, a ovako drze nos visoko. I vode neku partijsku disciplinu, kao da su u Titovom vremenu, ranih pedesetih.
I posle Tita Tito.
Meni je zapala Vojvodina na jednom jedinom sastanku koji smo imali od kad je ovaj novi usao u Ministarstvo. I taj sastanak je drzao njegov zamenik, covek iz kulture, vec trideset godina. Stari operativac.
Zna gde djavo spava, kao i Ljubica.
Kad kazem Vojvodina, mislim na sve: nacionalne manjine, izdavastvo, izlozbe, festivale, institucije, muzeje, pozorista...O moj boze, ko ce se tu snaci. Ispricacu Vam o nekim sastancima koje sam imala. Ma, koja kolicina kulturtregera i hohstaplera je u kulturi. Necete mi ni verovati kad to saznate. Ma, koja kolicina divnih amatera, entuzijasta, lepota je u kulturi.
I Kikinda i Zrenjanin i Sombor i Vrsac i Pancevo i Sid i Kovacica i Srpska Crnja i Novi Sad, naravno. I srpska scena u Rumuniji i Madjarskoj.
Koliko malo mogucnosti i koliko zelja da se dotaknu zvezde.
Ne znam kako cemo.

субота, 5. јануар 2013.

Ne znam ti ja nista, I

Ma zivot u Beogradu ima svojih cari kad radite u centru grada, i promenili ste zlosrecno ministarstvo .
Prvo, vise ne idete pred Zeleznicke stanice i ne gledate srpsku bedu svaki dan, drugo ne idete putem svih srpskih strajkova. Nekako su oni susreti ispred Skupstine otmeniji. I kad su nasilni. Noblesse oblige, uvek, kazem ja.. I nekako je lepo kad znate ko sve od znamenitih  Srba voli da svrati u skupstinski bife..Nekako se valjda oseca blizim Olimpu, sta li. Znam jednog srpskog pisca koji je digao vikendicu odmah pored jos Titovog odmaralista na Fruskoj gori, mestu na kome se i dan danas donose vazne odluke. Valjda covek da se inspirise, sta li. Mada mi nije jasno, da li je moguce da su ga u poslednjih trideset godina sve vlasti zvale da srce viski o trosku drzave!?
Znam, znam. Zla sam postala, pa to ti je.
Nista vise suze i cipele.
Nista suze.
Cipele moze.
I razvela sam se. Okrenula list, tako sam cula da to zovu neke zene, sveze razvedene...
Ja to ne zovem nikako. Nekako je samo doslo. Kao necastivi. Kao mracna mrlja. Mrak. Usamljenost
Nisam mogla dalje. Iako, na pocetku, posle mog povratka sa Dunava nije izgledalo tako.
Sinovi su me podrzali, iako nerado. Moj muz, moj bivsi muz, u sustini nije los covek. To i dalje mislim. Samo je cutanje postalo previse glasno. Urlalo je. Cutanje. Kao provalija, rezanje besnog psa. Tiho i duboko. Na ivici opasnog nasilja. Sigurna sam da je ovako bolje i cistije. Mozda se nekad i kresnemo, ko zna. Vec kad to u braku nismo radili.
Mada vidim da me muskarci sada drugacije posmatraju. Nekako kao da sam frivolna.
Razvedena?
Aaa. Sa znalackim klimanjem glave.
Izgubila sam i neke zene oko sebe.
Kao da cu se odmah baciti na njihove uflekane muzeve, sta li?
Ma ja sam se u sustini bojala vezivanja, iako to nekad nije bilo tako.
Svet se promenio, pa i ja.
Pre sam isla na pilates (opusti misic malog prsta, obrve, obraza), a sad igram uz  Zumbu.
I imam sirok osmeh na licu i kad hodam ulicom.
Jebe mi se.
Simbolicno, mislim.
Za ostalo cemo da vidimo

петак, 4. јануар 2013.

Ne znam ti ja nista, PROLOG

Da li ste ovih dana pokusali da udjete na sajt Ministarstva kulture?
 Isti izgleda kao Potemkinova sela ili kao istinsko stanje u kulturi:osim naslovne strane cesto na ostale klikove dobijete "this webpage is not available".
 Ponekad se stranice i pojave. Kao kultura za po potrebi, na kasicicu. Kao soba za po potrebi u Hogwartsu, skoli magije u kojoj se ucio najveci mag svih vremena, tako misle moji sada vec uveliko odrasli sinovi, Harry Potter.
Istina, mesto na kome se Ministarstvo nalazi je lepo: U Vlajkovicevoj, tik uz Skupstinu. Da se zna da smo jedna kulturna drzava. Kad nam gosti dodju, mislim.
Mada...Ne bih trebala da ujedam ruku koja me hrani, ispostavilo se mnogo bolje nego ona stara, u Ministarstvu obrazovanja.
Tamo su plate bile...kao i u prosveti profesorske, dakle bedne...
A osim toga, od kad mi provalise u podrum i pokrase mi one silne cipele, sumnjam na sve i svakoga: eto sta je ostalo od stare Vladislave.
Zena senki i spijunaze. Voajera, prisluskivanja i pakosnih ljudi..
Eto.
Jasno Vam je valjda sta se dogodilo?
Kako je dosla nova vlast, napravila je promene u administraciji.
Kao neko ko je uradio ozbiljne poslove za staro Ministarstvo ( o deklaraciji ni rec, molim, o tome ja nista ne znam) naravno, nisam dobila otkaz. Ipak se majcica Srbija brine za svoju birokratiju.
 Prebacena sam u kulturnjake.
Da se razumemo, ni ovde plate nisu bog zna kakve. Ali ja sam na posebnoj apanazi, a to cete saznati kad dodje vreme.
Sve polako i po redu...
Ja sam ipak tradicionalna zenska, a ovo nije nekakav postmodernisticki shit.

недеља, 2. децембар 2012.

U eseju o Odiseju, Piteru Grinaveju i o tome kako nam je samo lepota dovoljna

Filmove Pitera Grinaveja gledam predano vec dvadeset godina. I duze. Od kad sam na TV u, sasvim slucajno, gledala ono ludilo u njegovom Kuvar, lopov, njegova zena i njen ljubavnik. Uvek mi se digne kosa i smrznu kosti kad gledam uzasno nasilje koje nam nudi, smejem se persiflazi i ironiji te blasfemiji svakog filma. Uzivam u neverovatnoj muzici, sjajnom vizuelnom identitetu. Baroknom gomilanju i renesansnoj raznovrsnosti. Volim njegov dozivljaj seksa, kao erosa i tanatosa sto posto. Volim tu grubu igru koju nudi odabranima. Jer njegovi filmovi zaista nisu za obicnog puckog konzumenta. Morate biti...ma nesto posebno i kao gledalac. Piter Grinavej laska mom intelektu. Zaista.
U njegovoj verziji Bure sam uzivala, prvi put u mogucnostima novih tehnologija na filmskom platnu. I u jednoj potpun zanosnoj ekranizaciji Sekspira, koja je licila na Veliku svetsku nenapisanu enciklopediju, potpuno mitski tekst za sve ljubitelje filma, knjizevnosti, umetnosti uopste.
Prica u prici u prici u prici, je licila na moju omiljenu pricu svetske knjizevnosti cuvenog Borhesovog Alefa. Tacku u kojoj se sece sav svet, sve znano i neznano. Poznato i nepoznato. Tacku u kojoj junak cuvene Pescane planete, princ Leto, vise ne u ulozi ljudskog bica, nego ogromnog kosmickog crva, prepoznaje proslost, buducnost i ceo svemir...
No, nisam htela da dajem recenziju filmskog dela omiljenog mi reditelja (izmedju jos nekoliko ) nego da kazem ovo: Gledala sam poslednjih dana nekoliko bas dobrih filmova koji kao da su egzemplar za moje poimanje umetnosti.
Sta umetnost treba da uradi ?
Da te ostavi bez daha.
Da te obori sa nogu.
Da te istrese iz gaca.
Da te razbesni.
Da te ushiti.
Da te ucini covekom.
Imam dva primera, sa sasvim dva razlicita koncepta. Jedan je Grinavejev u filmu Golcijus i Pelikansko drustvo, a drugi Cezar mora umreti, brace Tavijani.
Grinavej, blasfemicno i dalje nudi koncept velike svetske enciklopedije, uz mocnu erotiku, metafore. Raskos i cula i duha, u potrazi za novcem koji ce omoguciti slobodno umetnicko stvaranje glavnih junaka, koji zele da se bave stampanjem knjiga po svaku cenu, pa i onu zivotnu. („Golcijus i Pelikansko društvo“ je film zasnovan na životu Hendrika Golcijusa, holandskog slikara iz 16. veka, autora erotskih grafika. On ubeđuje Margrava Alzaškog da plati za štamparsku mašinu uz pomoć koje će se objavljivati ilustrovane knjige. Golcijus mu obećava izuzetnu knjigu erotskih slika, zasnovanih na Starom zavetu – Samson i Dalila, Lot i njegove ćerke, Jovan Krstitelj i Saloma. Kako bi ga još više primamili da se upusti u ovaj poduhvat, Golcijus i njegovi saradnici nude Margrevu da na njegovom dvoru izvedu dramatizacije ovih erotskih priča. „Golcijus i Pelikansko društvo“ je drugi film iz Grinvejeve (8 ½ žena, Noćna straža) serije „Holandski majstori“. Treći film biće posvećen Hijeronimusu Bošu. (iz recenzije) )
Braca Tavijani, u svom vidjenju Sekspira pricaju istu pricu na drugi nacin. Njihovi junaci su pravi zatvorenici kojima je umetnost postala hleb nasusni i najvaznija zivotna potreba. Svedeni i minimalisticki, u jednoj crno beloj gami. Italijanska Prokleta avlija je potresna, duhovita i sokantna u isti mah. ( Predstava „Julije Cezar“ se završila i glumci su nagrađeni gromoglasnim aplauzom. Svetla se gase; glumci odlaze sa scene i vraćaju se u svoje ćelije. Svi su oni zatvorenici u jednom rimskom zatvoru. Jedan od njih kaže: „Otkad sam otkrio umetnost, ova ćelija je postala pravi zatvor“. Reditelji Paolo i Vitorio Taviani, kultni autori italijanske kinematografije, proveli su šest meseci na probama ove predstave. Njihov film pokazuje kako univerzalnu poruku Šekspirovog dela razumeju i ljudi u ekstremnim životnim uslovima. Nakon premijere, Cezar, Brut i ostali ostaju iza zatvorenih vrata. Svi oni ponosni su i na čudan način dirnuti, kao da je predstava otkrila dubine njihove prošlosti. ( iz recenzije FAF ))

Dakle, sva tri reditelja (braca Tavijani su dvojica p.autora) govore o tome da je umetnost u Evropi vise od pukog komercijalnog proizvoda. Govore da je umetnost zivot sam.

***
Pre neki dan sam se dopisivala sa prijateljicom koja zivi na drugom kraju sveta i koja mi je kao Grinavej dugi niz godina inspiracija da u sivilu svakodnevnog zivota ne potonem i ne udavim se potpuno. Znamo se jako, jako dugo, obozavam njenu silovitu energiju i snagu i cak je i jedna od prica napisanih na ovom blogu inspirisana njome, kao sto je ne samo jedna, inspirisana mojim malim zivotom, licno. 
U nekoj zurbi, sta li, nisam stigla do kraja da razvijem misao koju je ona isprovocirala komentarom da mi Srbi, svi mi u globalu i idalje zivimo onu Selimovicevu izreku sa kraja neprevazidjenog romana Dervis i smrt " da je svaki covjek uvjek na gubitku" i da je vreme da prihvatimo odgovrnost za svoj zivot i da nigde nije kraj, ako to sami sebi ne zacrtamo...Tako nekako, otprilike.
Pa sam nesto mislila o konceptu mitova na kojima smo mi Srbi ( Vizantija, brale, Vizantija i nesto Antike) rasli...
Posto volim Penelopu (moja prosla prica je njoj i posvecena) moram da joj volim i muza Odiseja.
Prvo nesto o njoj:  Pod jedan:Ona je za mene, prva riba koja nije besposlena sedela i cekala svog muza u istoriji!!
Bre, kakva je to zena!!!
Kakkav talenat da vuce za nos onolike prosce. Kakav karakter, kakva hrabrost. Kakva predanost da sina Telemaha izvede na put!!! Kakva odanost i upornost. Kakva vera u ljubav!!!
Nije Penelopa ona jadna iz Rakiceve bedne Iskrene pesme ( ti neces znati sta u meni biva, da ja u tebi volim sebe sama) ili slabasna Andriceva Jelena zena koje nema. Ili devojka sa trepavicama boje pepela iz drugog dela Seoba mog omiljenog Crnjanskog...Mogu da kazem da su se na Katedri za srpski jezik i knjizevnost u Novom Sadu, gde sam ja studirala, cak izucavali ti bledunjavi likovi srpske knjizevnosti kao zena kojih nema... (Kult device Marije i slican shit)
E pa takva Penelopa je imala koga i da ceka!!!
Odisej je lik koji  smo mi Srbi trebali da uzmemo za primer. Odisej.
Da se u skolama ne cita ono cudo od Ilijade i kad mladani vojno se razdvaja od zene mu Andromahe da pogine u boju sa odvratnim uobrazenim Ahilom, divljakom i nasilnikom, punim testosterona, koji se pali na robinjice, iskljucivo.
Odisej je kralj.
Odisej osvaja grad Troju (ej, kakav grad) lukavoscu a ne nasiljem.
Odisej je istrazivac, putnik namernik, radoznalac, avanturista.
Odisej voli da londra. da uci nove stvari, da menja sudbine drugih.
Odisej voli da se maskira, da eksperimentise. Da se sali. Odisej zna kad treba isukati mac, a kad treba udariti recima.
Odiseja nama treba, a ne hleba.
Odiseja.