субота, 15. фебруар 2014.

Ne znam ti ja nista

..."What will you drink?" bilo je pitanje koje me je trglo iz laganog polusna u koji sam zapala. Avion je leteo bez potresa, a ja sam pogledala u Jelenu koja je na susednom sedistu pijuckala, cini mi se viski, potpuno mirna i zadovoljna. Prosla ju je ljubavna groznica, pomisila sam zadivljena njenim elan vitalom.
Osetila je da sam budna i pokazala mi zestoko pice koje je drzala u ruci. Trepnula sam odbijajuci stjuarta, a njoj se nasmesila. " Znate da sam na put posla pod antibioticima" odgovorila sam na njeno neizgovoreno pitanje. "Ne mogu da pijem alkohol. "
Zignula me je rana koja se protezala preko polovine ledja. Moj stariji sin, koga sam konacno videla u Beogradu, me je na ovaj neizvesni put pustio sa osecanjem teskobe. Smatrao je da ta rana, uz hladno vreme koje je krenulo da se siri Amerikom, ne moze tako brzo i lako zarasti.
U sustini, znala sam da je u pravu. Ledja su me posle operacije, iako su mi konci izvadjeni ima vec vise dana, prilicno bolela. Imala sam rupu u njima koja mi je smetala pogotovo kad duva vetar.
Bila sam opet prava i ravna, bez grbe. Skoro fatalna. Ali sam u tom bezazlenom zahvatu ostala izgleda i bez srca. Kao da je i ono nestalo. I tu je bila jedna velika rupa. 
Postala sam Limenko iz Oza, skoro da sam bila sigurna.
Fantasticni i ogromni avion je bas u tom trenutku mog solilokvija poskocio. Ni njemu se gubitak srca nije svidjao.
Moram da priznam: za vreme svih mojih putesetvija u oba Ministarstva, i onom nesrecnom sirotinjskom u prosveti, ni u ovom kulturnom, nisam putovala ovako luksuzno. 
"Prva klasa u avionu je prava stvar", pomislila sam zadovoljno se protezuci po sedistu, koje je za moju velicinu bilo i vise nego zadovoljavajuci krevet.
Jelena je bila raspolozena za pricu, ja ne. Htela sam da gledam pramenove gustih i tmastih oblaka punih snega kroz koje smo prolazili. Htela sam i da se odmorim, jer su me putna groznica i sve oko Amerike, prilicno stresna operacija i susret sa sinom potpuno iscrpli.
Sve se zbivalo munjevitom brzinom:
Rezervacija karata za Cikago iz Temisvara sa presedanjem u Minhenu i skoro 20 sati pauze u istom.
Zatim zamena karata iz biznis klase za prvu, za troje. Sa nama je isao i Scarface, koji nije skidao pogled sa svog laptopa, cak ni u avionu, sto sam upravo gledala, jer su mi dosadili oblaci. Pogledala sam i u Jelenu, koja je zudno ispijala ko zna koje pice po redu, sa ocajnim izrazom lica. Odjednom sam shvatila da nije nikakva ljubavna groznica prosla, i da je ona samo bila jedna sjajna glumica. Kada je shvatila da je gledam, brzo je promenila izraz lica, ali je u trenu razumela da sam je procitala. Zarumenela se kao devojcica, sto me je istinski potreslo i pogledala me pomalo pijano i stidljivo. Nisam nista rekla. Potapsala sam je po ruci, a ona me je zgrabila za ruku i zahvalno je stegla. "Od kad je u avionima dopusteno koriscenje laptopa?" pitala sam pokazujuci na Scarface glavom. Upitala sam je to, da se ne bi doticale sramotne teme i njene opsednutosti onim cudovistem od starog zlatara. Bolovala je na smrt od te ljubavi, bilo je jasno kao dan. Ili mefistofelovska noc, kako Vam drago.
"L..... kad leti, on leti. A to im je nova usluga za VIP i prvu klasu, nisi to znala?" Ton je bio ironican. "Vi iz ministarstva ste bas...sluzbenici" nastavila je ledeno.
Posle trenutne slabosti, nije joj se dopadalo sto sam je zatekla u njenoj opsesiji.
Mahnula sam rukom i natocila i sebi jedan viski. Zgodni stjuart je vec nosio svezu kanticu sa ledom. Ko sisa antibiotike, pomislila sam. Mozda mi bude i prijalo. Inace sam ga retko pila.
Scarface me je letimicno pogledao, mahnuo mi rukom i udubio se ponovo u svoj virtuelni svet.
Dakle...Moram da budem precizna.
Nije bilo nikave zamene karata. Prosto su nas smestili u prvu klasu, iako je Scarface uredno rezervisao online ono sto je Srbija mogla da plati. Svi su slegali ramenima, a nasa domacica u avionu se nasalila da verovatno neko od nas troje ima obozavaoca koji je izmenio poruceno.
Munjevito sam i operisana u Beogradu, jer je lipom toliko izrastao da sam trpela ozbiljne bolove. Jedva sam i disala danima.
Isla sam po sastancima ne bi li dobila jos neko uputstvo. Dijaspora. Kultura. Informisanje. Kako se ponasati. Koga upoznati. Sa kim komunicirati. Koji su mi zadaci. Ko je u Cikagu ciji. Gde je granica koju ne smem da predjem. Koliko novca smem da potrosim. Kome ajvar da ponesem (!?) Sta da vidim. Na cega da obratim paznju....Pola ministarstva mi je zavidelo i pocelo je da se govorka da sigurno spavam sa nekim od sivih eminencija kuce. Obzirom da nam je ministar bio velika zvezda, njega nisu stavljali u neku vezu sa mnom.
"O Boze, hvala Ti bar na tome, ne spavam sa ministrom", mislila sam umorno.
Trcala sam od kancelarije do kancelarije, isla u banku, jurila kod lekara. Umirala od straha da nisam kancerogena. Veceri provodila sa mojim lepotanom koji je pricao o Americi uzduz i popreko. Koji je pricao o muzici, lepoti, karijeri, ljubavi, mladosti, buducnosti. Mislim da nije bilo njega da bi...Mozda i umrla na onom stolu, sa svom patetikom i preterivanjem koji mozete zamisliti. U krevetu sam provela svega jedan dan sa sve drenom koji me je busio i pravio mi kravavu mrlju na zavojima posle operacije. Trcala sam sa sve koncima na ledjima i uzasnim vetrom koji je duvao kroz sivi Beograd.
Dobila sam od Scarface novi imidz. Osisao me je u nekom fancy frizerskom salonu u sred Temisvara kada sam se konacno vratila u isti. Svadajli smo se, jer sam licila na njega sad. On je samo imao ranu preko vrata a ja preko ledja. Kupio mi je crne bajkerke i crnu koznu jaknu. Rekao je da moram da budem moderna za filmski festival i umetnicke krugove Cikaga, a ne da izgledam kao sluzbenica. Nakupovao mi je gomilu crnih komada garderobe. Neke retro cipkane salove i rajfove za kosu. Rukavice i neverovatne satenske cipele na pertlanje. Rekao je da je to vintage, ma sta njemu to znacilo. Trebalo je pomiriti sve strane, " a ekscentricnost bi mogla da pomogne", dodao je zamisljeno. Pravio mi je novi karakter, a ja sam se pomirila sa sudbinom. Mozda mi je to sve i trebalo.
I ovako nisam postojala.
Pogledala sam u displej u avionu. Leteli smo tek sat vremena. A meni se cinilo citavu vecnost.
"Kad ce vec jednom taj Minhen?!", proteglila sam se nestrpljivo.

недеља, 9. фебруар 2014.

Ne znam ti ja nista

Jelena je kopnila na moje oci. Svaki dan je odlazila u zlataru, misleci da ja to ne znam, Odlazila je sa ludim sjajem zaljubljene zene a vracala se kao mracni zjapeci bezdan. Videlasam tragove ujeda po njenom vratu, ogrebotine po rukama. U vecernjom satima je razgovarala sa muzem praveci ogromne telefonske racune Konzulatu. Nisam mogla da cutim, a nisam imala sta ni da joj kazem. Ko sam ja da cenim tudje ljubavi…
Ko?
I dok su Jeleni rasla neka gresna ljubavna krila, tako u dubokim godinama, tako strasno i mracno, meni je rasla izbocina na ledjima. Pocinjala je da mi smeta fizicki. Tesko sam nocu spavala i tesko gutala. Izgleda da mi je pritiskala dijafragmu.
Svakako smo nesto obe dobile od zlatara. Ja guku, a Jelena…
Izmucena od nespavanja, svako jutro sam dugo gledala lepi Urosev portret. Cinilo mi se da sam upoznala svaku saru na tim cilimima i svaki detalj na zidovima. Ta lepa zena sa tuznim pogledom vecitog disidenta, koju je muz varao pa na kraju i oterao od kuce u nigdinu i tudjinu, mogla sam da budem i ja… 
Da, mogla sam da budem i ja.
Opet sam isla sama u pozoriste, cak i na ekstravagantnu premijeru antickog komada jednog domaceg reditelja koga je Jelena visoko uvazavala.
Strast je bila strast. Posebno u njenim godinama.
Isla sam i u Mol gde sam satima sedela u Starbucks, ispijajuci litre kafe i buljeci u vodeni zid centra ili razgovarajuci preko skypa sa momcima. Navikavala sam se na americki nacin zivota, ili je to bila jedna predrasuda kojima sam u poslednje vreme bila sklona. Znate ono: sve plavuse su glupe…I slicno.
Obojica su mi se smejali teseci me da je dobro sto sam aktivna i da bi sigurno da sedim kuci i patim za njhovim ocem to cudo na mojim ledjima bilo mnogo vece. 
Ispricala sam im sve sto se dogadjalo, tacnije, ispricala sam starijem sinu. Mladji je bio u sred ispita i nisam smela da ga uznemiravam. Moj veliki momak se uozbiljio. Onda me je i obradovao prokomentarisuci da se vraca u Beograd vec sledece nedelje, jer je turneja gotova ima vec mesec dana i da je ostanak u Amerci bio iskljucivo turisticki. “Pravo je vreme da se ide kuci”, rekao mi je ozbiljno.
Moje srce je pevalo 

субота, 1. фебруар 2014.

Ne znam ti ja nista

…Uvece je poceo da pada sneg. Suv i lagan, padao je sve gusce, kovitlajuci i praveci male smetove zahvaljujuci ledenom vetru koji je odjenom poceo da duva. Isle smo peske, a Jelena je za cudo cutala. Nosila je onu istu stolu koju je meni pozajmila one nesrecne stoperske veceri. Prebacila ju je preko glave, tako da je na momente licila na neku ljupku staricu, a ne zanosnu, jos uvek drzecu, fatalnu srpsku pozorisnu i filmsku zvezdu.  Isla je za mnom , a ja sam zaboravila gde se nalazi radnja starog zlatara u koju smo krenuli. Ulica nije bila mracna. Bili smo blizu konzulata, ali mi se cinilo da smo ulicu prospartali uzduz i popreko. Radnje nigde nije bilo. Jelena je sada brundala za mnom, komentarisuci da godinama nije isla ni za jednom zenom, a da jos ta ne zna ni gde ide. Jednog momenta me je cak i opsovala, sto me je, bez obzira na lutanje i hladnocu nasmejalo. Posebno cinjenica da zaista nisam znala gde idem, uopste. Ni ovako, ni onako.
Mislim da smo treci put prolazili pored male kucice sa niskim i neuglednim krovom, spustenih zaluzina, kad su se vrata otvorila, a nas domacin izvirio napolje. Povukao nas je nestrpljivo u toplinu kuce. Jasno je da nas je cekao, ko zna koliko dugo.
U radnjici je bilo mnogo prijatnije nego sto sam se secala, a i vlasnik iste je bio, odjednom mi se ucinilo, mnogo visi, uspravniji i …uzbudljiviji nego sto sam mislila. Krajickom oka je video nase iznenadjenje. Nasmesio se bezbrizno i nasuo nam mirisan caj na koji sam uvek bila slaba. Zeleni, sa jasminom…Dobili smo i kolacice sa djumbirom.  Jasna, koja je u kucu usla izrazito neprijateljski raspolozena, se takodje opustila. 
Djavo zaista nije tako crn kako ga predstavljaju, pomislila sam ironicno, dok mi je unutrasnji glas dobacio: “Jos je crnji”.
Domacin je raspolozeno trljao ruke, cega sam se jedino secala. Ali su to bile divne muske ruke manikiranih savrsenih noktiju, ni malo nalik na kandze.
Jasni je na mali garniturni stocic pored solje sa cajem stavljao probrane komade nakita, po kojima je ona sa uzivanjem prebirala.
Onda je ustao i mene pozvao u susednu prostoriju…
Divnu, visoku, duboku…Cini mi se da je na zidovima bilo naslikanih portreta raznih vremena. Gledala sam istoriju slikarstva, uzivo.
Pomislila sam da je u caju bilo nesto…ludo, ludo, ludo.
Protresla sam glavom, a domacin mi je u ruke tutnuo jednu sliku. Pogledala sam potpis:Uros Predic. Pogledala sam sliku, pa domacina, zaprepasceno. Sta je slika jednog od najvecih srpskih slikara radila u mojim rukama? 
“Vladislava, slusajte. Ova slika nije u vlasnistvu Vase drzave. Niti ce jos dugo biti. Njena trzisna vrednost trenutno je oko …350.000 evra.”
Trgla sam se. On me je umirujuce potapsao po ruci u kojoj sam drzala sliku.
“Vladislava, ne mozes ici u Ameriku praznih ruku. Ako hoces da radis, moras raditi sa velikim ulozima. Niko ti od privatnih kolekcionara tamo ne bi verovao da odes sa nekim sitnicama. Ovo je najbolje sto Tvoja zemlja trenutno ima da ponudi. “
Pogledala sam ga uplaseno. “Ma, ta slika nije u drzavi decenijama. Nije cak ni ukradena. Opusti se. Legalno sam stigao do nje, na jednoj tihoj beckoj aukciji”
Pogledala sam sliku. Bila je to divna beloputa crnka u raskosnoj beloj haljini sa nekim krznom oko vrata. Na tepisima na kojima je sedela je lezao Figaro, ako se ne varam. Na natkasni, neki zenski list iz nase proslosti. Domacica? Sricala sam naopacke okrenuti list.”
“Ti ces biti samo nosilac te slike koja ce Ti otvoriti sva vrata Cikaga”…Pogledao je kroz vrata sta je radila Jasna…Brzo mi se vratio:”Naravno, moras je svercovati, Zakoni su i carine drakonske”.
“Mala tiha becka aukcija?!”pomislila sam uznemireno, da bi isti tekst izgovorila i na glas:”Mala tiha becka aukcija”.
“Da”, rekao je moj domacin ne trepnuvsi. Uvio je sliku u rolnu, kao da je rec o nekoj bezvrednoj mapi i ugurao je u odgovarajucu futrolu.
“Sad si spremna za Ameriku”, namignuo mi je veselo, dok je kaziprstom kacio dugmence na futroli.
Prsti su mu opet licili na kandze.
Jebo me Marko Vidojkovic koga sam citala pre neki dan, pomislila sam zlovoljno.

уторак, 21. јануар 2014.

Ne znam ti ja nista

Moj roman je… srpska knjizevnost. Eto, priznajem. I to je sve sto cete izvuci iz mene… Uzgred, niko ne moze da se ucitava u njega, laskajuci sebi. Moze samo da me cita, ili ne, sa manje ili vise zadovoljstva. Njegovo pravo. Do ignorisanja.
Jednom prilikom su mi prijatelji, kumovi, bracni par, kometarisali roman Kisa… Rekla sam: “Stalo mi je da me zene citaju”. Ona je rekla: “Sta te briga za zene”. On je rekao “Pa to je klasicno zensko pismo”. Ja sam dodala: “Sa elementima fantastike”. On je klimnuo glavom. Ona je rekla: ” Ma boli te dupe za zene, daj muske citaoce, izdavace, urednike, ljubavnike. Vise njih, razlicitih”…
Dok sam posle rucka sa Jelenom slagala sudje u masinu, razmisljala sam o tom razgovoru, misleci prvi put valjda o svojim eventualnim muskim citaocima. O tome kako me citaju i dozivljavaju. I o tome da li je moguce zaljubiti se u junakinju teksta, a ne stvarnu zenu, sa istinskim ocima i sisama u koje bi trebalo pogledati. Pitala sam se da li je moguce zaljubiti se i u tekst i u autorku.
Jer um je mocan afrodizijak, najmocniji. I to zaista ne bi bilo lose.
Dok sam tako snatrila o zaljubljivanju i tekstovima, stojeci sa soljicom za kafu na sred kuhinje u Konzulatu, osetila sam da nisam sama i da mi neko dise za potiljak.
Polako sam se okrenula. Ispred mene je stajao gospodin kod koga me je vodio B. pre nego sto je nestao. Izgledao je, lecnula sam se, kao necastivi licno. Sivo tergal odelo, malo pogrbljen, fini osmeh ispod finih naocara, kroz koje su virile lukave i inteligentne, mlade oci. Cak ga nisam tako dozivela prvi put, ako me pamcenje ne vara. 
Setila sam se da sam nedavno gledala mucnu verziju Fausta, ruskog rezisera Sokurova, u kome je isti, cije se ime ne da izgovarati – obucen, izgledao bas tako, kao ovaj moj opis. A kad se skine…kao bespolno, grbavo bice. Jer zlo je bespolno i rasplinuto. Kao guka. Tumor. Kao bolesti savremenog doba. Sve redom.
Kao ratovi i nasilje tela i duha.
Nasmejala sam se sa nelagodom:”O, dobro mi dosli. Ne secam se da smo se dogovorili da se danas…”
On me je nestrpljivo pogledao, mahnuvsi rukom kao kandzom:”Vladislava, tek sam danas cuo sta se desilo sa B. Odmah bi dosao da Vam se nadjem na usluzi. Ove nase sluzbe zaista su zatajile sa informacijama… Sve sam odmah spremio. B. je bio vazan link, a sad cete biti bas sami…”
Taman sam zinula da prokomentarisem da sam dobila novog pomocnika, on me je opet prekinuo.
Sta se sa mnom desava? Zar je moguce da svi citaju moje misli sa takvom lakocom!? Upitala sam se zabrinuto. Da sam tako providna?
“Ma, ta nova generacija je operativno totalno neefikasna.Oni samo predvidjaju. A kad se nadju u akciji. Puj!Niko ne moze da zameni B. E da znate Vladislava kroz sta smo nas dvojica sve prosli…Sluzbu ce debelo da kosta njegova smrt.”
Zacutao je odjednom, kao da se sa tegobom prisecao i gde je i sta trazi u Konzulatu. Pocesao se po glavi i nastavio” Da…Dodjite kod mene uvece, nesto da Vam pokazem. Valjda znate da su svi ti poslici koje Vam je ministarstvo dalo samo pokrice za glavnu stvar, a to je izgubljeno vukovarsko…” 
U kuhinju je usla Jelena i on je zacutao, radoznalo je mereci od glave do pete. Jelena je isto zurila u njega, kao da je videla duha, skupljajuci kragnu mekane kucne haljine u kojoj je bila. “Brr, odjednom je zahladnelo.” Rekla je, prekidajuci neprijatno cutanje i pogledajuci me upitno. “Dodjite obe veceras, treba i Vasa gosca da vidi kakve lepote imam u svojoj radnji”. Prisao joj je, skoro ne dodirujuci tlo nogama. Poljubio je u ruku, zadrzavsi je duze nego sto je trebalo. Jelena ju je skoro istrgnula, sto nije licilo na nju. Uvek je pristajala, za razliku od mene, na obozavanje.
Pogledala sam se u staklo na vratima od kuhinje i mahinalno se ispravila. Moram povesti racuna o sebi.
Ceka nas Amerika.

субота, 18. јануар 2014.

Ne znam ti ja nista

Sledeci dan sam rucala sa Jelenom u Konzulatu, nas dve same. Pricale smo o umetnosti, muskarcima, umetnosti. Sa njom nije bilo banalnih tema; a i kad jeste, svakoj stvari je davala znacaj koji bi je ucinio posebnom i uzbudljivom kao pravo slavlje duha. Sve vise sam volela njenu nepresusnu energiju. Nasuprot njoj, ja se nisam osecala najbolje. Na ledjima mi je raslo neko tkivo koje je pocinjalo da lici na grbu. Pomislila sam kada sam to videla, da je to od silnog cutanja. Precutkivanja . Distance, zivotne u svakom smislu.
Kada sam prvi put videla da mi ledja vise nisu potpuno prava, uplasila sam se. A onda sam se setila Pescane planete i princa Leta koji se  u nekoj …ntoj knjizi pretvorio u kosmickog crva, sveznajuceg, vecnog i mocnog. Mozda je i mene cekala nekakva transformacija koja mozda, i nije bila bas tako losa.
Mislim, biti kamila u pustinji je sasvim korisna stvar…
A biti kamila u Rumuniji…
Pila sam cistu vodu i snatrila o mom novom zivotu kamile, kad me je Jelena, treperavo upitala nesto. Nisam odmah ukapirala sta, ali sam cula tisinu i osetila sam da nesto ocekuje od mene. Popila sam jos jedan gutlja i pogledala je preko ruba case:”I?”
“Sta i, draga, nisam Vas bas najbolje cula…”
“Vladislava, vidim da si rasejana. Sta se desava sa Tobom? Vec nekoliko dana, od kad si bila bolesna, nemoguca si za komunikaciju. Ides po konzulatu, krsis ruke, pricas sama sa sobom. Pre neki dan sam nasla tvoje naocare u sanducicu za hleb. Neki ves u mom…Jesi mozda zaljubljena? Gde je B, uostalom,  za njim patis, a?” Upitala me je vragolasto. Ne cekajuci odgovor, nastavila je: “Kako Ti se svidja film, videla sam da si ga sinoc odgledala. Cujem da zajedno idemo u Ameriku, na festival. Bas sam iznenadjena. Imas li Ti iskustva…” 
“Jelena, pa Vi ce te mi pomoci, nadam se”, rekoh diplomatski, oduglovaceci sa odgovorom na pitanje koje mi je postavila. Istina je bila da sam mrzela domace filmove. Jelena je bila blistava i odlicna, ali film…Jos jedna prica o srpskim netrpeljivostima i neslogama. Siva, mracna, neduhovita. Kritika ga je cenila kao “omaz drustvenoj stvarnosti” i “srpski neo crnog talasa”. “Povratak korenima”. Puj!
Brze bolje sam ustala od stola da Jeleni zabasurim odgovor,ali ona nije odustajala.
Odjurila sam u moju sobu i resila na brzinu da joj nesto poklonim samo da ne bi razgovarale o filmu. Odlucila sam se za novu bocicu ruzine esencije, ekstravagntni poklon Todorova.
Vratila sam se u trpezariju i stavila joj poklon pokraj cinijice sa desertom koji smo same spremale.
Bila je iznenadjena i obradovana, a kada je otvorila bocicu zamirisale su najlepse ruze iz nekog vrta na kraju sveta. Mirisalo je na leto, raskosno sunce, radost. Lukavo me je pogledala: “Bas Ti se nikako film ne dopada, jel da?” Klimala sam zalostivo glavom:”Ali ste Vi sjajni. Kao i uvek”.
“Kao i uvek” uzdahnula je, udisuci opojni miris….”Sve je manje dobrih uloga za moje godine, znas li to, Vladislava. Starost je grozna”,frknula je, udarivsi bocicom svom snagom o sto.
Na B. je zaboravila.

Ne znam ti ja nista

Sedela sam i bezvoljno zurila u moju novu vezu, njegovo “lice sa oziljkom” i uzana ramena. U medjuvremenu se presvukao – tek sad je licio na omatorelog tinedzera. Rokerska siva majica i zarozane farmerice; vise bih volela da sam dobila nekog Matrix agenta Smita sa brzim naocarima.”We’re not here because we are free. We’re here because we are not free. There is no escaping…” Pomislila sam obesivsi moj nos koji je sve vise licio na… zonglerski?
Gde sam bila ja i gde je bio moj zivot, pitala sam se…
Kao da mi je cuo misli ( a mozda i jeste, ko ce ga znati na kom levelu komunicira) rekao mi je, mnogo mekse i ucinilo mi se, cak sa izvesnom dozom simpatije u glasu: “Vladislava, opustite se i nasmesite. Ceka Vas uzbudljivo putovanje. Nece biti cak ni opasno za Vas. Drzavi treba Vase iskustvo i Vase godine. Vas sarm i …”Tu je zastao zbunjeno, kao da  nije odjednom ni sam bio siguran koji su to atributi koji mene preporucuju za to putovanje. “Ne znam da li znate da je u toku smena na svim nivoima drzavne bezbednosti. I civilnim i vojnim. Mnogi su agenti kompromitovani, neki su premladi za profil osobe koja bi nam odgovarala, neki su se povukli. A neki su…”
Tu sam ga suvo prekinula:”Da, neki su poginuli.”
Promenio je temu, zureci u mene nepomicno: “Svakako necete ici sami. U Cikagu je ovih dana veliki festival srpskog filma. Povescete i Vasu goscu, ona glumi u Krilima. Znate da je taj film hit u dijaspori?”
Sad je pokusao da bude i sarmantan. Gledala sam ga sa dosadom.”Evo spremio sam Vam film na USB. Pogledajte ga. Kao pokrice vaseg odlaska u Cikago, bice vodjenje press konferencije posle filma. Tu cete imati priliku da uspostavite fine kontakte sa medijima. Upoznacete ljude…I to krilo srpske dijaspore koje je protiv naseg zakona. Zadatak Vam je da ga omeksate, ako ne uspete totalno da ga prevedete na nasu stranu.”
Pocela sam da se osvrcem po, do pre neki dan, udobnom stancicu B.
Da li je ovo bila neka skrivena kamera i kakve to manipulacije od mene ocekuje Srbija?
“Nisam ja Neo,” rekla sam tiho
“Nije ni ovo Matrix” rece moj agent ironicno ,” nego jebena srpska proza sa elementima trilera”.
“I malo fantastike” dodadoh ja, gutajuci knedlu, tiho.
“I elementima fantastike” ponovi za mnom moj agent, pomirljivo.

субота, 4. јануар 2014.

Secanje: Petru Krdu

Ove godine za praznike dobih svega jednu novogodisnju cestitku. Divnu, crvenu sa jednim velikim M na naslovnoj strani. Podsetila me ta jedna jedina cestitka, sa drugog kraja sveta, da jos ima lepote u mirisu hartije i knjigama koje se listaju, a ne scroll txt. Send SMS MMS mail...Danas sam dobila tu cestitku, od drugarice cije ime pocinje na isto to slovo: M. Objasnila mi je da je to M od Merry christmas, a ne od pocetka njenog imena...Pozelela je mojoj porodici i meni, izmedju ostalog, sto vise umetnosti... Onda sam vozila biciklo, sto nikad u januaru nisam radila u zivotu, a bicikli vozim decenijama bez izuzetka, ali od aprila do oktobra, najkasnije. Pa sam posle toga citala novine (divni trenuci praznicne dokolice) i to ne on line, nego onako, po starinski. Kulturni dodatak subotom u Politici, a u njemu: 
pesma by Petru Krdu (iz zaostavstine) prevod sa rumunskog Gabrijela Babuc:
Zuta zima
Crni grozdovi zute zime
sumnja preskace iz a u c
dok se b pretvara u c
i ponovo u a
rupe na snegu
crni grozdovi zuta zima
sumnja je dospela do kucnog praga
odgovorni smo sto ne ostavljamo tragove
i sto ne pregovaramo o krajnostima
crni grozdovi
zuta zima.
***
Krdua sam poznavala povrsno. On je bio u radiju, ja u televiziji. Nekoliko puta sam bila gost u njegovom KOV-u i jednom samo u njegovoj kuci. Tada sam, kada sam bila kod njega kuci, pravila njegov portret za TV Novi Sad. On je vozio bicikli kao modernisti iz proslih vremena i recitovao poeziju. On je vozio i voleo biciklo kao ja. Voleo je i Sarojana, Joneskog. Secam se da sam jedne godine cekala rano ujutru, da otvori vrata KOVa kod njega u Vrscu, kao pekare, jer je prvi objavio na srpskom dobitnika Nobelove nagrade koja se dodeljivala taj dan. Bila sam prvi novinar u drzavi koji je drzao srpski prevod Nobelovca, te godine...
Bio je stariji od mene 12 godina, sto je dosta. Bio je ironican, cesto sarkastican, uzasno ambiciozan, sve suprotno od mene tada, pa se i nismo nesto slagali. Nisam bila ni na njegovoj sahrani 2011. Ali je bio strastan ljubitelj dobrog teksta i nepotkupljiv kriticar banalnog. Pa sam, kad sam danas naletela na ovu njegovu pesmu,  pozelela da ovo zabelezim. Petru Krduu bi se to dopalo. Voleo je pretencioznosti.

петак, 3. јануар 2014.

Ne znam Ti ja nista

Jedno jutro, posle vise dana bolovanja (oporavljala sam se sve brze i brze, sto je pravo cudo za moj uzrast i ovo doba godine, hladno i promrzlo) izasla sam u bastu. Dan je bio mekan, sav ruzicast, nimalo nalik na decembarske dane na koje sam naucila. Bez daska vetra, spokojan sav, sa mirisom jelovih grancica i krckavih kolacica. Djumbir, limun, vanila, cokolada, badem i lesnici. Takav dan. Bila sam ponela solju kafe sa sobom i sela u obliznji lingistul na terasi. Mislila sam na Gorana, koga nisam mogla da pronadjem, na momke rasute u belom svetu, na bivseg muza koji me zaista vec dugo nije voleo, bez obzira sta ja mislila ili uradila... Jer, da jeste, bio bi moj ljubavnik na belom konju kakav je nekad bio...
Mislila sam pomalo i na mrtvog B. mada, moram priznati, vise na njegovu zenu. Kako je ona to prezivela, tu neocekivanu, bednu smrt? Da li je znala uopste cime se njen muz bavi?  I na kraju, kakvi su im bili odnosi...Mislim na one sustinske, kad znas kako neko dise i u krevetu i van njega...
Bila sam bas usamljena, da ne duzim. 
U dnu baste sam primetila nekog nepoznatog. To me je uplasilo, pa sam skocila tako naglo da mi se nes prosuo po trenerci. Osoba je prilazila laganim korakom, noseci grabuljice i vedro puno suvih grana. Opustila sam se, bio je to novi vratar/bastovan, koji je trebao da zameni B. Obrisla sam trenerku vlaznom maramicom. Sa zebnjom sam pomislila kako B. ne moze da zameni niko u svim poslovima za koje je bio nadlezan. Sto je bio blize terasi, primetila sam da je bastovan mlad, jako, sto me je dodatno uznemirilo. 
B. je bio covek sa iskustvom, pomislila sam zalostivo. A ovaj... 
Bastovan je bio u nekom sivom radnom mantilu i gumenim zelenim cizmama u  koje su bile uvucene izbledele farmerice. Na rukama je imao radne rukavice, vesele crvene boje. Smedj, prilicno suvonjav, bez izrazitih licnih obelezja. Kad mi je konacno prisao, nasmesio se pomalo kiselo i rekao, bez ikakvog uvoda: "Ja sam Vasa nova veza. Goran me je upoznao sa svim pojedinostima." Zatim je spustio vedro i grabuljice, skinuo rukavice i pocesao se iza desnog uha. E, to je vec bilo licno obelezje.
Veliki oziljak koji se sirio preko celog grkljana, od iza uva, sve do jabucice. Bio je sav nabubrio, ruzicast i prilicno jeziv. Pomislila sam, ni ne primecujuci da govorim glasno:"Gde si to navukao? Dok su te klali tupim ziletom u popravnom..."
Ugrizla sam se za jezik. Sto sam bila duze u ovom poslu, bila sam sve veca prostakusa. Nisam se ni tako dobro kontrolisala kao nekad, dok mi je zivot bio...Almost perfect
Mladic me je pogledao prilicno iznenadjeno:"Od kud znate? Raceno mi je da nemate nikave informacije..."
"Ma i nemam, salila sam se. Izvini. Znaci bio si u popravnom domu?" (Nikita, jebo Te, fucking Nikita, pomislila sam, shvativsi odjednom da se ludo zabavljam).
Ma kad bih ja u proslom zivotu, upoznala ovakvog lika!?
"I sta je sa mojim putovanjem u Ameriku? Ti ides sa mnom? Stvarno si bio u domu. A roditelji.."
"Vladislava", sada me je on pogledao skoro ljutito, koliko je to bledo lice moglo da izrazi neko osecanje,"nisam ja nikakav klinac. Samo sam vitak. Uostalom, moji roditelji su davno mrtvi...A i ako nisu..."Zaustavio se na kratko, nastavivsi ledeno:" Kao da jesu..."
Pozvao me je rukom u kucicu koju je nasledio od B: " Bicu Vam daleko dragoceniji od bilo koga drugog. Analiziram, uporedjujem, predvidjam, simuliram, odlican sam strateg. B. je bio stara skola. Um caruje, snaga klade valja" Otvorio  je vrata a ja sam se nasla u svetu novih tehnologija, zaprepastena. Nekoliko neverovatnih kompjutera, gomila zica, slusalica, ekrana... Bila sam u carstvu IT i odmah sam se setila svih uzbudljivih romana koje sam citala, gde su pomocnici bili hakeri, ekstravagantnog izgleda i visokog IQ. Sta je sad ovo? Umesto zanra fantastika, postajem zanr postmoderna!?
Citati!?
Den Braun& Stig Lason!?
Inferno& Triologija!?
Jebo Nikitu.
"Koliki Ti je..."
"Sta?" upitao me je moj novi saradnik ravnim glasom.
"IQ?"
"152."
"Jebi ga, moj je 137".
Opet sam psovala.

среда, 1. јануар 2014.

Ne znam ti ja nista

Prvo sam plakala, pa sam povracala, pa sam opet plakala.
Zato me je Goran zvao! Da mi kaze za “nesretan slucaj”, pa nije mogao. Znao je da je to za mene, osetljivu do granica svemira, tesko, pretesko. Odjednom je cela prica –  ona prosla i ova jos neispricana, dobila mracni, zastrasujuci ton. Price u kojoj se zivoti gube.
Nemojte me pogresno razumeti. Nije taj covek bio covek mog zivota i nisam ja zalila za mogucom, promasenom ljubavlju, Nisam bila iznenadjena da se les vraca zeni. Muskarac takvog kalibra nije ni mogao da bude sam. Na fotografiji, nekoliko dana kasnije, videla sam mu i zenu, krajnje obicnu. U biografiji mu je pisalo da su proveli skoro trideset godina zajedno. Tako.
Nisam zalila za ljubavlju, zalila sam za covekom. Bojala sam se i  za sigurnost mojih sinova. Vise mi pretnje Cvetana Todorova nisu bile nemoguca misija, nego uzasna mogucnost.
Nisam ja ni kukavica, za sebe ne brinem. Valjda je to jasno.
Razbolela sam se, naravno. Ona noc na auto putu, pa onda ovo. Imala sam uzasnu glavobolju i temperaturu. Na skype sam se jedva pojavljivala za vreme da razgovaram sa momcima. Moj stariji je kapirao da se nesto desava. Jedva sam ga zaustavila da ne doleti u Temisvar. Stavljala sam tri sloja pudera, prvo korektor pa tecni i kameni. Obrazi su mi bili narumenjeni kao nekoj vodviljskoj pevacici, ne bi li sakrila bolest. Jednu noc je konzul zvao i hitnu pomoc, tako sam imala visoku temperaturu.
Osecala sam se kao izmanipulisana lutka na tankom koncu cijom sudbinom su upravljali drugi. Valjda se svako tako nekad oseca!?
Telefonske razgovore umesto mene sa ministarstvom je preuzeo konzul. Jednu drugu noc me je cak mazao i nekom odlicnom rakijom. Posle se salio da je bar tri deci popio on, a bar dva, moje vrele ruke i ledena stopala.
Moja nova drugarica glumica se takodje muvala oko mene, trudeci se da bude korisna.
Nisam imala pojma kako cu dalje. Ponadala sam se da ce cela prica biti otkazana.
Jebo Ameriku, hocu kuci.

понедељак, 23. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Spavala sam dugo i lekovito, bez snova. Kroz prozor se nazirao blistav suncan dan, potpuno neverovatan za ovo doba godine. Resila sam da se pocastim jednim apsolutnim izlezavanjem i citanjem knjige, sto odavno nisam radila. Odlagala sam donosenje bilo kakvih odluka, cak i susret sa B. Onaj zluradi komentar na racun mojih godina kod starog trgovca maglom mu nisam zaboravila. Nekad sam bila pravi slon. Pamtila sam sve, osim dorucka.
Knjiga je bila neka slatka africka avantura o tradicionalno gradjenoj vlasnici detektivske agencije, apsolutni hit u zanru. Pogledala sam ime autorke, a bio je u pitanju muskarac. Kako je muskarac mogao da zna, kako se oseca jedna zena srednjih godina, u vrtlogu neverovatnih dogadjaja!?
Mozda, kada bi uzela muski pseudonim, da i ja opisem moje avanture…
I kako da izvedem da u svemu tome ne bude niceg licnog!?
Da mi glavni junak bude muskarac? Mladji, beskrupulozan, ni malo osetljiv i boleciv. Neka vrsta srpskog 007 XXI veka!? Sve suprotno od mene!? Hm. Razmisljam. This is a man’s world. 
Dok sam se tako mucila, svojom eventualnom buducom karijerom pisca bestselera, koji ce eto, uskoro i u Ameriku, zazvonio je telefon.
Zvali su iz Ministarstva da mi potvrde putovanje i da mi daju neka uputstva koja mi uopste nisu trebala. Sekretarica je opasno otezala sa nekim osmejkom u glasu, sto me je posebno iritiralo. Vec sam htela da spustim slusalicu, kada mi je uzurbano rekla, tihim i poverljivim glasom da …neko ceka da me cuje. 
“Vladislava, kako si?”
Bio je to Goranov glas koga nisam cula …vekovima. 
Bila sam istinski obradovana i upitala sam se, odakle on!? Odmah sam shvatila i zasto je sekretarica bila ocarana. Goran je uvek imao takav uticaj na zene, mlade i starije i najstarije. Potreba da se pored njega bude zenom, bez obzira na sve razlike.
“Kako si mili? Kako, gde, sta?”pitala sam ga uzbudjeno. 
“Gde Ti je B.?” upitao je Goran, izbegavajuci odgovor.
“Ne znam, nema ga nekoliko dana”, odgovorila sam, odjednom bivajuci vrlo oprezna: “Sta se desava ?”
Sa druge strane je bila uznemirujuca tisina. Onda se Goran nasmejao i poceo da prica o sebi. Sta je radio, gde je bio, kako zivi. Previse teksta.
“Gorane, sta se ustvari desava?” Jedva sam ga prekinula.
On je prevideo moje pitanje i na isto odgovorio protiv pitanjem:” A Ti, kako si Ti? Kako sinovi? Rumunija? Amerika?”
Bilo je jasno da zna mnogo vise nego sto je hteo da mi kaze. Pitala sam se, da li da mu spomenem susret sa Todorovim. Kao da mi cita misli, rekao je da je Todorov u Rumuniji, tacnije u Temisvaru i da je sinoc vidjen u drustvu “omanje dobrodrzece gospe srednjih godina”, sa kojom je otisao kolima u nepoznatom pravcu. “Pa sam se zapitao i zabrinuo”, nastavio je seretski, ali se istinska zabrinut mogla cuti u njegovom glasu. Ta zabrinutost je otopila i poslednju trunku nepoverenja koje sam imala i ja sam mu sa velikom pompom ispricala sve o sinocnim dogadjajima. I kako sam dobila pretnju. I kako sam mlatila peske autoputem do grada i kako su me iskaljali i o soferu koji mi je nudio evre za usluge i o taksisti i o pocepanim carapama…
Goran se grohotom smejao. Rekao je da ne moze da zamisli celu situaciju, ali da ne potcenjujem protivnika.”Todorov je jedan od najopasnijih ljudi regiona” dodao je vrlo ozbiljno.
“Ozbiljniji od bilo kakve zmije koju si srela”, podsetio me je.
Razgovarali smo jos malo…O prijateljstvu, knjigama, porodicama. Tek kasnije sam shvatila da mu je u glasu bilo mnogo oklevanja, nemira i opreza. Usamljena kako sam bila, a zeljna njegovog drustva, nista od toga nisam primecivala…
Blizilo se podne,a ja sam jos guzvala posteljinu. Oklevala sam sa ustajanjem, oklevala sam sa okoncavanjem razgovora. Prekinuo ga je Goran, odjednom izjavivsi da se cuvam i da nema vise vremena da prica sa mnom. Pozeleo mi je i sretan put.
Ustala sam, ponovo se dugo tusirala, pustajuci da mlaz vode sa mog tela spere svako secanje na proslu noc. Konacno, posle nekoliko kracih telefonskih razgovora, lakog rucka i malo surfa po internetu, oko pola cetiri sam uzela dnevnu stampu da je procitam. Na drugoj strani nasih napoznatijih dnevnih novina, koje sam bez problema dobijala u konzulatu, bez i dana zakasnjenja, pronasla sam malu rubriku. Na slici je bio B. glavom i bradom. Vest je glasila, parafraziram; les penzionisanog visokog oficira BIA bice vracen iz Rumunije gde je doziveo  nesrecu, sa najvisim pocastima u Srbiju, supruzi i deci. Posmrtno mu se dodeljuje orden za specijalan doprinos bezbednosti regiona. Datum rodjenja, datum smrti. Mesto sahrane ce biti naknadno publikovano.
Novine su mi ispale iz ruke.

петак, 13. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Cela oblast Banata u okolini Temišvara je ustvari, u rukama stranaca. Dovoljno je da stranac registruje firmu u Rumuniji i može da kupi zemljište. Istovremeno, u oblasti Transilvanije nadničarenje je jedan od načina preživljavanja, a isti ljudi rade po dva posla, u rudnicima i na njivi za svoje potrebe. Sto ovo pricam?
Bojala sam se silno ove setnje u tankim sandalama, u pola noci. Nisam znala koga se vise plasim. Nekog nesrecnika koji je u potrazi za boljim zivotom kao pirat krstario putevima oko Temisvara ili Todorova. Todorov se ocito zabavljao, njegov vozac je polako vozio pored mene par minuta. Nije on bio moj ljubavnik, pa da mi otvori vrata i da se ja predomislim. Predator je morao da ode, a ja sam morala peske da u decembarskoj noci nadjem put do Konzulata. On je vozio pored mene, a onda je tako silno dao gas, da sam ostala iskaljana do pola vecernje haljine. Bila je to neka kombinacija blata i polusmrznute sljake, jer je Celzijus bio opasno blizu nule. Tanke sandale ce me doci glave, mislila sam, meni i mojim sredovecnim jajnicima…
Sa olaksanjem sam shvatila da sam mnogo blize gradu nego sto sam mislila i da cu glavnim putem za jedno sat vremena, ako me niko ne opljacka, ubije i ne siluje, biti u sigurnosti kuce. Isla sam prenapetih zivaca, preplasena, smrznuta, sa sve ostecenijim stopalima. Telefon mi  se ispraznio i nije bilo moguce pozvati taksi.
Bila sam jako zabrinuta, ali sam sa druge strane osetila olaksanje. Nisam bila luda: Todorov me je zaista osmatrao, onako kako sam predosecala.
Na ulazu u grad, posto su me startovala cak dvojica kamiondzija i jedan Audi sa  dvojicom bumbara ( to je bio termin iz moje mladosti za debele direktore , drugi ne znam ) koji su mi nudili evre za usluge, pronasla sam mini taksi stanicu. Sa olaksanjem sam se smestila u vozilo, ne obracajuci paznju na prostacki izraz lica vozaca koji me je cenio kao novu u kraju. Bizar seks sa sredovecnom kaljavom ribom i njenim  a la ” mala sirena” stopalima…
Prostitucija je kraljica majka! Sta reci!?
U Konzulatu sam bila oko tri sata. Istusirala sam se skoro kljucalom vodom, popila dva aspirina  i sa olaksanjem se uvalila u krevet, cetrdeset i pet minuta kasnije. Nisam mislila ni na sta…
Zaista nisam imala problema sa nesanicom, samo sa zuljevima.
Pre nego sto sam zaspala, pomislila sam da pod hitno moram ispricati B. za susret koji sam imala.
Ali gde je on?!
XXVIII
…Nije ocekivao da ce se situacija na granicnom prelazu ovako zaostriti.
Nije ocekivao ni pucnjavu, ni ovakvu cvrstu resenost da se napusti Rumunija. Bio je odlicno informisan o celoj situaciji, ali je nije, ocekivao. Mislio je na Vladislavu. Kako je ostavio bez osnovnih informacija. Mislio je na svoju zenu koju nije videovec dva meseca. I svog prvog unuka, koga jos nije ni video. Premotavao je po glavi poslednja uputstva koja je dao zetu, ako se ovoga puta NE vrati. Zetu je bilo neprijatno. Tek sad je shvatio koliko je njegov tast tezak covek. Zet se znojio, iako nije bio kukavica. Ostavio je zetu broj racuna u Svajcarskoj. Da se nije rodio unuk, nikad mu ga ne bi dao…Ovako… Morao je. Bio je on covek patrijarhalnog reda i morala.
Pogledao je preko nisana na ivicu sume. Senka se brzo kretala kroz belilo sumrazice i tankog sloja snega. Mirnom rukom je nanisanio. Pucanj je bio tup, sa prigusivacem. Onaj tamo se srusio.
Prebrojavao je koliko je bilo jos tih ilegalaca. Na koliko su racunali. Bas se nervirao sto je pristao da ga nagovore da se ukljuci u tu akciju…Rumunski granicni prelaz X zaista nije bio u njegovoj ingerenciji. I ti ilegalci? Valjda je drzavi odgovarao taj odliv. Ostavljala je utisak da se nesto desava od kad je Rumunija usla u UE. Da je manje nezaposlenih u zemlji.  Od pocetka mu je bilo jasno da je on kao internacionalni operativac sa nekoliko pasosa pravi covek za resavanje problema. Ako se obelodani, Rumunija moze da pere ruke. Krijumcarska posla, tako bi izgledalo. A ne sinovi beze iz drzave trbuhom za kruhom. Eh…
Opet je opalio. Meci su zvizdali oko njega. Mozda je to bila namestaljka. Od kad fizicki radnici ovako dobro pucaju!? Video je i nisan infracrvenog. Cuo je  Mk 11. Bilo mu je jasno. U klopci je. Nekom je smetao.  Vec je bio mrtav. A Vladislava…
Toga decembarskog jutra bezivotno telo B. plutalo je u plicaku zamrznute recice neimenovanog granicnog prelaza….

четвртак, 12. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

…Imala sam jednu fantasticnu osobinu koju Vam do sada nisam pominjala. Kad je stvarno frka, istinski, ja sam mirna i stalozena apsolutno. Mislim da mi je to spaslo zivot u Turskoj, sto sam se u zmijskom zagrljaju prepustila potpuno, da me uzme. Jednom kao tinejderka sam se na moru, daleko od obale prevrnula u kajaku sa nekim decakom koji mi se udvarao. Bili su dosta veliki talasi i ja sam, potpuno mirno, do obale vukla i kajak i decaka koji se uzasno uplasio…Na obali sam se okrenula i otisla da ga ne vidim vise. Prezirala sam hvalisavce (kakav je bio) i panicare. 
Prezirem ih i danas. Tu se nista nije promenilo.
Dakle, sad je bila bas frka, a ja sam se odjednom smirila. Nije mi vise bilo ni hladno, ni mucno.
Popila sam pice do kraja, ljubazno se zahvalila Todorovu, zamolila da zaustavi auto.
On je bio prilicno iznenadjen mojom reakcijom. Podigao je obrvu i prokomentarisao: “Vidite Vladislava, mislim da me ipak niste razumeli…”
Bilo je dramaticno i bolno, ali bas ne volim kada me potcenjuju.
Vozac je stao, ja sam rekla da sam sve razumela i da regija sigurno nece imati problema sa mnom.
Bila je mrkla noc, a ja sam otvorila vrata automobila, zgrabila pozajmljenu stolu sa sedista i zagazila u mrak.
Nisam imala pojma gde se nalazim.

среда, 11. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Cvetan Todorov je sedeo u oklopnom vozilu koje je iznutra licilo na tenk. On je bio u smokingu, a izgledao je kao general u ratu. Nervozno je vrteo rubin na prstenu, koji sam zapamtila iz posete njegovom neverovatnom  domu pokraj Blagoevgrada. Kad sam otvorila oci, sve sam to na brzinu videla. Nisam progovorila, a u krilu mi se nasla nova crna plisana kesica. Pretpostavljala sam sta je u njoj. Nova ruzina esencija. Skinula sam stolu i dalje cuteci, otvorila kesicu. Sada je na vrhu brusene flasice bio mali zeleni kamen. Bozanstven, kao i prethodni,  malecki smaragd. Uzdahnula sam i na srpskom rekla: "Dobro vece. Hvala na poklonu. Cime imam da zahvalim na ovako neocekivanom susretu?"
Lagala sam. Suret sam ocekivala jos od onog para cizmica i skorog susreta u pozoristu.
Pomislila sam sa osecajem gocine i tuge, koliko puta sam slagala poslednjih godina.
Svi spijuni, kao i svi klovnovi su dakle isti.
Cvetan Todorov je cutao.
Pogledao me je teskim pogledom koji me je podsetio na pogled muftije novopazarskog.
Kada je progovorio, glas mu je bio metalan, kao testera. Nisam ga se takvog secala. Pesnika i proizvodjaca ruzinog ulja.
Preda mnom je bio covek brutalan, grub i beskrajno opasan. Zadavio bi me jednom rukom, ako bi mu to odgovaralo.
Odjednom sam se osecala kao da mi je neko stavio kontejner pun djubreta na glavu. Ista me je bolela i bilo mi je beskrajno zagusljivo.
Sampanjac je na zalost, potpuno ispario.
"Slusajte Vladislava, pazljivo. Necu da gubimo vreme. Ustedimo ga i meni i Vama". Todorov je govorio na odlicnom srpskom, sto me nije ni malo iznenadilo.
Mislim, ko je taj covek ustvari?
Nastavio je:" Nama ne odgovara uloga koju Vam je dalo Vase Ministarstvo..."
Zavalio se dublje u sediste, prekstivsi nogu sa savsenom crnom muskom cipelom visokog sjaja. Pomisila sam da mozda uopste ne hoda peske, nego ga nose i iznose, kao ...Cara?
Video je da merkam njegove cipele, pa je nastavio razvlaceci reci na slogove. "Vladislava, da li me pratite?" Kao da sam debil, pomislila sam. Klimnula sam glavom, a on je ponovio .
"Nama ne odgovara Vasa uloga u Ministarstvu. Vas novi Ministar je tezak slucaj. Nama ne odgovara da Vi uspete u misiji. Nama ne odgovara cista situacija u medijima. Da li ste razumeli?"
U autu je bilo kao u frizideru. Sada sam vidljivo drhtala...Bila sam besna.
Bila sam uplasena. 
Cutala sam. 
"Ni slucajno ne smete dopustiti nikakav dogovor. Nikakav! Da li ste razumeli!?" Zacutao je.
Pogledao me je odjednom krvavim ocima. "Inace..Ne Vi...Nego Vasi..."
Lako sam kriknula, podigavsi ruku. Sve mi je bilo jasno.
Lagala sam, opet. 
Nista mi nije bilo jasno, osim bliske opasnosti.

субота, 7. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Iako realno, Rumunija bas i nema previse razloga za slavlje, obzirom na polozaj i nje i Bugarske u EU, a u odnosu na kljucnu Nemacku, ovih veceri, uoci Bozica, Temisvar je treperio u valcerima, izlozbama, prijemima…Bila sam zaprepascena kako sam odjednom pocela da razumem politicku scenu. Kao neko ko dugo vremena zivi u amneziji, pa se odjednom probudi i svega se seti. Ili sve ukapira.Odjednom sam razumela i teznju vlasti, sa namerom da sakrije ogroman odliv radne snage iz zemlje koja je u Evropi radila za najbednije dnevnice da pravi glamur i sjaj i raskos koji su bili, pa…U najmanju ruku diskutabilni.
Veceras sam uzivala. Isla sam sa mojom Jelenom,  najfantasticnijom zenom, na pravi pravcati bal. Pozajmila mi je neki mali ogrtac od sibirske samurovine u kome sam bila kao ruska kraljica luksuza….U mrkoj haljini sa mrkim krznom, izgledala sam skoro fatalno. Jedva sam u ceo aranzman uklopila neke male polusandale, simi, sa satenskom masnicom, od braon antilopa.
Dok sam ispijala za sankom po ko zna koju casu sampanjca, uzivajuci u Strausu i lakom pijanstvu, Jelena je plesala, plesala, plesala. Iako u znatnim godinama, imala je vise udvaraca nego ja. Njen elan vital i raskosni smeh su bili i dalje neodoljivi. Sve sam morala da joj priznam…Iz prestonice je na bal stigla i velika zvezda aktuelnog rumunskog hita sa kojom smo se vec videle, jer je isti bio humanitarnog karaktera. Nisam mogla da ne pomislim sa gorcinom na sve one kojima je u Rumuniji, kao uostalom i u mojoj Srbiji, pomoc trebala…Pogledala sam u dno svoje case sa preskupim sampanjcem, koji mi je odjednom bio…kiseo i rezak i previse aromatican. Pripala me je muka.
Suvise cesto mi je pripadala muka, shvatila sam. Mladi kelner koji me je posluzivao, se mnogo vrzmao oko mene. Pocela sam da se osecam vulgarno, kao da sam zaista bogata meta za jednog mladjanog zigola. Odjednom sam se otreznila i ohladila. Ni stola kojom sam bila ognuta nije mogla da me ugreje. Videla sam ironican pogled moga mladjeg sina i skoro cula komentar iz svetine…
Fucking socijala. Nikada necu nauciti da uzivam u zivotu. Sa gadjenjem sam pogledala vrh mojih sandaleta. Doslo mi je da kao Pepeljuga zbrisem jos pre ponoci sa bala. Kada sam prestala da se radujem???
Kada???
Pao mi je na pamet razgovor koji sam jutros vodila sa ministrom. Boze.. Nije moguce da sudbina srpske informative lezi u mojim rukama, kao sto je lezala sudbina obrazovanja. Pih.
I kako cu ja u Ameriku. Nisam o tome razgovarala ni sa kim.
B. je ceo dan bio nedostupan i na mobilnom telefonu, a sinove nisam htela da uznemiravam, bez pravog razloga.
Iskreno, moguc put me je beskrajno uzbudjivao, pre svega sto bi mozda nasla vremena da se vidim sa mojim lepotanima, sinovima, koji su trenutno obojica bili u USA. Svaki na svojoj strani, ali ipak… Bar bih im bila mnogo blize, iako nisam imala predstavu gde bi uopste isla. Nisam razmisljala previse o koencidenciji koja bi me poslala u Ameriku da se bavim i ukradenim srpskim blagom. Sve je to bilo pretenciozno do zla boga, mislila sam rasejano, dok sam jela neke male sendvice sa valjda, guscijom pastetom. 
Odjednom mi se i prispavalo, pa sam resila da se neprimetno iskradem sa bala, ostavljajuci Jelenu sa starom prijateljicom i udvaracima. Poslala sam joj sms i izasla pred bivsu vilu Causeskog, u kojoj je bal uprilicen. Mahnula sam taksisti, koji je, krenuo sa najblizeg parkinga, kada mu je put iz susednog bulevara presekao jedan veliki mracni auto. Taksista je izasao vicuci, prozor se spustio, taksista se samo naklonio, okrenuo i vratio poslusno u svoje vozilo. Do mene je stigla, tacnije zaplovila, neka – tek sam sad videla, americka ladja. Zadnja vrata su se bez suma otvorila preda mnom. Nije mi padalo na pamet da ulazim u nepoznati automobil. Iz njega se pruzila ruka sa pistoljem, dok mi je druga pokazivala da udjem. Mislim da nisam imala izbora.
Prigrnula sam blize i pelerinu i pozajmljenu stolu, pomislila na sinove i boga mi, bivseg muza, na otmicu i sta sve ne jos…Udahnula sam ledeni decembarski nocni vazduh. Nisam imala izbora.
Jebala me Amerika, da me jebala, pomislila sam dok su mi se susila usta.
Bila sam u momentu trezna, apsolutno.
Stisla sam oci i pesnice i sela u skoro jednom koraku u auto. 
Kada sam otvorila oci, preko puta mene je sedeo Cvetan Todrov.
Fuck, kakav teatralan prilazak, pomislila sam sa olaksanjem, videvsi vec sebe u nekom kanalu, u najboljem slucaju sa slomljenim rebrima.