субота, 24. јануар 2015.





четвртак, 22. јануар 2015.

четвртак, 15. јануар 2015.

Ne znam ti ja ništa

Beograd, okupan suncem, imao je dimenziju zaboravljene lepote. Čak ni oronule fasade na perspektivi grada nisu bile toliko poražavajuće. Uobičajila sam da hodam pored reke. Posle svega onoga, trebao mi je svež vazduh, koga je ovde bilo na pretek. Posebno sam volela tu razliku koju su nudili Zemun, Novi Beograd i savski potez pored Sajma. Zemun sa razlivenom rekom i šmekom austrougarske palanke, a boga mi i bastiona protiv varvara u prošlosti, Novi Beograd kao mastodont komunističke arhitekture, pored reke sa ogromnim zelenim potezom i konačno, beogradska strana, puna krša, metalnih olupina, polusrušenih zgrada, željezničkih pragova. Beograd na vodi. Moj k..., mislila bih dok bi raspoložena hodala pored olupina, jer bi mi se uvek, otprilike na istom mestu u šetnji,  osmeh vrećao na lice i u sebi bi počinjala da pevam. Život je neosporno bio lep i jako sam ga volela. Bez daljnjeg. Posebno sam volela susret sa suncem koje bi, pošto bih šetala posle podne, nasedalo na onih nekoliko mostova u mojoj perspektivi ka Adi Ciganliji. Krupno, zimsko, skoro neverovatno. Blještalo je po vodi, crveno, nagoveštavajući vetrove, bledo, nagoveštavajući mir. Jedan dan je bio fantastičan. Jako topao, toliko, da su mnogi u sred januara trčali u majicama kratkih rukava. Odjednom se, baš na istom mestu, negde u blizini Novog na Adi, dan pretvorio u olujni. Mračan i zastrašujuć. Počeo je da duva ledeni vetar, a sunce je nestalo iza tako debelog oblaka da je u po dana pala tama. Zahladnelo je neverovatno, a sledeće jutro je grad bio okovan ledom.
Ali, to je prolazno. Sunce je brzo otopilo skoro sve.
Ima Seoba, ali smrti nema...
Moja novonastala pozicija u Ministarstvu, ma koliko se trudila da budem nevidljiva, nije bila zahvalna. Iza mene je bila senka moćne Amerike, koja je virila kao postava na kaputu loše isrojenom. Uprava nije znala kako da s ophodi prema meni. Zvali su me čak sa sobom i u Beč na ono preuzimanje. Odbila sam. Šta je tamo imala da radi mala službenica Ministarstva kulture i onako?
A onda je jednog dana zazvonio telefon, onako, značajno.

четвртак, 8. јануар 2015.

Ne znam ti ja nista

Ne čitam previše knjige, ali Uelbek je zaista maestralan. Juče mu je izašao novi roman. Kakva ironija u ovom pariskom haosu.
To svakako nije bilo dobro za mene. Nisam naučio da živim kao autsajder. A u Francuskoj se pojas stezao, posebno za nas, strance. Posle nove jedanaestice, biće još gore… Vladimir je radio sve za mene. Taj mali žigolo bi mi popušio kurac za novac, pored sve svoje genijalnosti. Takve sam voleo. Mreža je bila velika sa puno riba u njoj. Blago Vukovara nas je sve držalo.
Uelbek je zamislio da će 2022. godine, nakon drugog mandata Fransoa Olanda, zemlja upasti u političku krizu bez presedana sa dolaskom na vlast „muslimanskog bratstva“ pod vođstvom izvesnog Mohameda Ben Abesa. Abes, koji je zahvaljujući koaliciji sa UMP Nikole Sarkozija i socijalistima porazio na izborima ultra desničarski Nacionalni front, za premijera imenuje nekadašnjeg ministra obrazovanja i antiglobalistu Fransoa Bejrua. U društvu na ivici građanskog rata, situaciju će dodatno zaoštriti dva predloga zakona kojim se predviđa islamizacija obrazovanja i legalizacija poligamije. Glavni junak, univerzitetski profesor Fransoam, nalazi se pred dilemom da li da pređe u islam ili ne.
Mogao sam da budem šta hoću. Budistički monah, na primer. Katolički župnik. Jevrejski rabin.
Baštovan srpskog konzulata u Temišvaru.
Bilo je vreme povratka na Balkan.

Todorov je iz Bugarske slao precizna uputstva. Amerikanci, takođe. Na poslu je loše radilo grejanje.
I dalje sam se družila sa Ljubicom iz bivših dijaspora.
Bivšeg muža sam videla samo jednom. Bio je sav modar u licu i jako ostario. Neki stranac, zaista. Stariji sin je bio na turneji. Mladji, moje umiljato jagnje.
Imala  sam problem sa perspektivom, kao posledicu, očito one otmice u Americi. Kada bi se pogledala u ogledalu, na trenutak sam bila jako velika, a onda sasvim, sasvim mala. Skoro nepostojeća. Jedan dan sam u grudnjak stavljala čarape da ga popunim, drugi dan mi je sve kipelo, do pucanja.
Tako je bilo i sa cipelama.
Uporno sam sedela ispred praznog ekrana, a brdo neuradjenih projekata je čekalo. Konačno sam bila prava službenica države.

субота, 3. јануар 2015.

Ne znam ti ja nista

Na poslu je bilo strašno. Strašno. Na momente mi je bilo žao što nisam u izvesnosti otete. Znaš na čemu si i uloge su striktno podeljene. Banalnost i licemerje Potemkinovih sela trenutne vlasti je bila čista groteska. Pola ministarstva, oni što nisu odleteli sa dolaskom nove uprave se tešilo da ničija nije gorela do zore. Jedina osoba koja me je razumela, bila je moja drugarica glumica sa kojom sam se prvom i videla kada sam se vratila iz Amerike. Mazila me je po glavi kao da mazi dete. dok sam plakala. Trebala mi je topla i prijateljska ruka. Ko bi uostalom, rekao, da je ta pozorišna, dramska ruka imala toliko nežnosti u sebi. Stvari zaista nikada nisu bile onakve kako izgledaju....Ili, bar, ponekad.
U poslu, na momente sam se osećala kao ona dva sjajna klipana u novom američkom filmskom hitu, koja su krenula u severnu Koreju da ubiju velikog diktatora, za CIA i Ameriku. Posebno sam imala taj osećaj kada je bio otvaran novi, Pupinov most . Velika Kina u maloj Srbiji, a ja okružena morem stranih izveštača, agenata...Groteska, opet. Jedna Amerikanka iz Bostona mi je bila.... Uporno je, sa svojih skoro metar i devedeset i preko 100 kilograma tvrdila da je život ostriga, dok sam je vodala po Beogradu. Eat your dessert first, draga, govorila bi mi, proždiruci metre kobasica i ispijajući galone piva po Skadarliji. Pravdala se da se navukla na tu hranu, službujući u Beču i istočnoj Evropi. A ja pivo nisam podnosila.
Čista voda. čisto vino. Kao i u životu, koga definitivno nisam imala. Ukrali su mi ga.
Ej Srbijo među trulim šljivama.
Opet mi se povraćalo.

четвртак, 1. јануар 2015.

Ne znam ti ja nista

U sustini, stvari su bile mnogo komlikovanije od mog učešća u dogadjajima. U suštini, uvek je tako.
Agenti CIA sa kojima sam najvise komunicirala su mi otvoreno rekli da njihova dokumenta pokazuju da genocid nad Srbima nije bio srpska izmišljotina, već surova stvarnost. Advokati su na osnovu tih materijala već 1. avgusta 2000. dostavili Federalnom sudu u San Francisku dokaze da se u Švajcarskoj banci nalazi blago u vrednosti od 1,25 milijardi dolara, koje je oteto od pobijenih Srba. – CIA je dostavila spisak ustaških funkcionera i komandanata koji su likvidirali i pljačkali Srbe u NDH. Stvari su se vukle davno u proslost, a problem a amere koji su sve vodili pod drzavnom tajnom je bio vise od ekonomskog. Zašto se americki krimosi uopste mešaju u priču oko vukovarskog blaga…
Dokumenti pokazuju da je Švajcarska banka od ustaša primala zlato i srebro oteto posle genocida nad Srbima. Vlada SAD je pronašla i druge trezore u Švajcarskoj u kojima su ustaše sklonile oteto blago. Samo deo tog blaga vraćen je Titu. A jedan deo prebacen je u Argentinu, da bi se njime finansiralo skrivanje ustaša prebeglih iz Hrvatske.
CIA ima izveštaj iz koga se vidi da je 1952. godine, na primer, srpsko zlato iz Buenos Ajresa dovoženo u Švajcarsku i stavljano u trezore Švajcarske, ali i Vatikanske banke.

Dakle, stvari su bile…tante za kukuriku.
Srbi su uništili lepotu devedesetih, Hrvati četrdesetih…
Druga polovina dvadesetog veka je bio slika besčašća za sve nas na ovim prostorima.
Nije mi bilo dobro.
Sva lepota koju sam imala bili su moji dečaci. Inteligentni, duhoviti i lekoviti.
Beograd je bio okovan u ledu, kao i ja, od kada sam se vratila.
Noću sam mazala lice kremom od ljubičice, danju od nevena. Na oči sam stavljala kremu od bademovog ulja. Mangan, bakar i riboflavin su stvarali novu energiju, a mirisi bilja…Utehu, bar na tren.
Dobro sam se obukla i krenula na reku.

четвртак, 18. децембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Dve neverovatne super sile nad Srbijom, Kina i Rusija, a bez Amerike, bile su moja izlaznica iz USA, bez velike pompe. Tu noć kada su me konacno pronasli, pa potom i sa prilicnom bukom oslobodili, bilo je jebitacno ubitacno.
Taman, taman sam zaspala, potpuno izmoždena svim sranjima kojima sam bila izvrgnuta, nekim tupim snom bez snova, kada se cula lomljava, povici i hitci. Bila je bacena i neka dimna bomba, a u moju ćeliju je uleteo onaj isti kreten sto je dobio što je dobio preko zuba onomad, ili sinoć, nisam bila sigurna, pobrkala sam vreme kao i sve koordinate koje su me držale u civilizovanom stanju. Otkljucao je lisicu kojom sam labavo bila vezana za neku cevku koja je virila tik iznad kreveta, dobro zabetonirana. Mislim da je njena uloga i bila namenjena nečemu isključivo takvom, a to je lagodno okivanje i čuvanje otetih. Nije to bila nikakva vodovodna cev. Jedan dan, ili neki sat, kada je bilo prilično toplo, otrlo se nešto rđe sa cevke po mom članku. Jednog trenutka sam isti, pokušavajući da ga malo utrnutog razmrdam, liznula. Rđa je bila ukusa krvi, sasvim jasno, tuđe. Kao što sam vam već rekla, meni ni dlaka sa glave nije falila…
Kad je kretenčina krenula ka meni, smračilo mi se pred očima. Bila sam savršeno mirna, kao i uvek kada sam bila uplašena. Savršeno mirna i rešena da se bez borbe ne predam. Čak sam se i slabačno nasmešila, računajući da kad nagrne na mene, ljubazno pokušam nogama da mu slomim vrat ili ga ugrizem i otkinem mu uvo… Tako nekako, mislila sam bunovno.
On me je umesto nasrtaja, otključao i prikačio lisicu za svoju ruku. Odjednom sam shvatila da se ta buka spolja dobrano tiče mene i da moram sarađivati, ako želim da preživim. I to vrlo predusetljivo i precizno. Nisam želela da budem kolateralna šteta pri povlačenju.
Silno sam želea da živim, ne da mrem.
Ne nikako.
Izleteli smo u hodnik. Ja sam sa kreveta skočila kao da sam trenirala parternu gimnastiku, a ne da sam ležala kao mečka satima, danima, nedeljama, vekovima.
Vekovima.
Bilo je tu i policije i specijalaca i vrlo brzo novinara. Spasili su me moji domaćini, koji su, svega sat vremena posle moje otmice, alarmirali policiju. Čak je i Džimi pomogao, nije se u novom životu konfrontirao sa vlastima. Dakle, spasao me je pas rata i moj divni domaćin, lucidan i inteligentan, koji je kao prava novinarčina u mom slučaju napokon namirisao sjajnu priču, kakva i jesam bila.
Već sam vam rekla da je grupa bila američka i da je htela taj mali zalogaj balkanskog kolača, koji jo očito bio sve zanimljiviji. Mislim, ne možeš biti kurva na tuđem ćošku. A Čikago je bez obzira na sve neverovatne promene, bio i dalje grad sa sjajnom tradicijom u sferi kriminala.
Bilo je tu i vlažnog pločnika i praznih čaura od metka i helikoptera sa lokalnih vesti…
Jedini koji je dobio ozbiljnije povrede je bio kreten. Na momenat mi ga je bilo čak i žao. Trzao se na bolničkim nosilima u hropcu, dok mu je krvava penica curila sa kraja usta. Gledao me je skoro ugašenim očima izgubljenog psa lutalice koga je udario baš, baš veliki automobil. Jebi ga…
Plakala sam od straha, od tuge, od radosti.
Bila sam živa, a Ameri će me uskoro poslati nazad u srpsku arenu, kao na Bliski istok nekada.
Rat je tek počinjao, a sa njim i stara bitka.
Živela geopolitika, kako bi to možda rekao Slavoj Žižek, ako ste čuli za njega.

уторак, 16. децембар 2014.

Ne znam ti ja ništa

Reći ću vam ove kišne decembarske večeri samo ovo – moje nove dužnosti  uključuju upravljanje, ili performanse rada u: razvoju, ocenjivanju, održavanju, i / ili operativnih sistema, politike, uređaja, procedura i metoda koje se koriste za čuvanje tajnih podataka, imovine i materijala.
Kada zadatak to zahteva, kroz umetnost razvoja politike i procedura za analizu i ocenu karaktera, pozadinu i istoriju vladinih službenika, kandidata za zapošljavanje, i drugih lica koja imaju pristup ili su predložena da im se dodeli pristup tajnim ili drugim poverljivim informacijama, tu sam.
Projektujem i sprovodim program bezbednosti informacija.
Ovo uključuje kontrolu i odgovornost svih poverljivih materijala, obavljanje i osiguranje pravilnog uništavanja tajnih materijala, pripreme dokumentaciju za classified uručenja, menjanje sigurnosne kombinacije godišnje (ili ako je ista kompromitovana) i vođenje inventara svog odgovornog klasifikovanog materijala 100%
Obezbeđujem sigurnost smernica, a obavljam i bezbednosne komentare i analize poruka, pisama i druge dokumentacije kako bi se osigurala odgovarajuća klasifikacija i bezbednosne oznake.
Iniciram početnu istragu mogućeg ugrožavanja poverljivih informacija.
Istražujem dokumenta i pravim preporuku za ažuriranje i modernizaciju bezbednosnih procesa i procedura.
Jedva sam se rešila mogućnosti da sprovodim i obuku bezbednosti za osoblje Radne grupe. Mislim…
Možda ovim putem uspem da stignem do izgubljenog blaga iz Vukovara.
Rep mi je sve veći…
A moja znanja sve manja.
Jebo Amerikance i kad su mi ga uvalili.
Ali, bila sam živa i zahvalna na tome. Do neba i dalje, iza horizonta.

недеља, 7. децембар 2014.

Ne znam ti ja ništa

...To, tamo, dok sam bila oteta je počinjalo da liči na opasan grupni seks. Neka druga pička u mojim ustima ili bilo šta slično, mi se gadilo i kao pomisao, a ne uživo...Ili zaista. Molila sam se bogovima i silama prirode da mi sačuvaju zdrav razum...bar delimično, ako ne do kraja. I mene celovitu. Celovitu, ako je to moguće. Ako je moguće.
Ovo je skoro kraj da pišem o tom događaju u mom životu...Red je da znate...bar, toliko. Niste valjda uzalud šipčili niz i uz serpentine moga duha, a da vam sad zakinem ovako nešto. Pikantno, nasilno i brutalno.
Rekla sam vam da sam četiri puta dobijala serum istine. Lekar mi je u bolnici JP, gde su me hospitalizovali posle hapšenja grupe, rekao da bi me jos jedno davanje seruma zasigurno ubilo. Imala sam previše belih krvnih zrnaca, crvenih toliko, da sam bila jedva živa...Spaslo me je to, ustvari, što su me zahvaljujući starijem otmičaru, dobro hranili, pa nisam crkla kao pas u sopstvenoj povraćki.
Stariji me je hranio, a mladji čak jedan dan zalepio takvu šamarčinu nekom klipanu iz grupe koji je nasilno hteo da udje u sobu urlajući kako je vreme za druge metode, a ne injekcije. I kako će mi njegov k... u ustima i ostalim rupama tako otvoriti oči da ću pevati šta znam, a ne pričati.
Bljak. Uz put mu je tiho rekao da sam vec rekla sve sto treba. I više, nego što treba, šeretski se okrenuvsi ka meni . I stariji se nasmešio, što je bilo prvi put...Ja sam ćutala i plakala. Plakala i plakala.
Eto...Takav je taj Helšinski sindrom.
Bili smo porodica u malom.
Samo smo čekali mig za moje potpuno nestajanje.
Potpuno.
Kada sam gledala fotografije članova grupe, pa preko Skypa i njihovo ponašanje u istražnom odeljenju, bia sam prilično iznenadjena njihovim brojem...Bili su uhapšeni... Bio je i jedan broj žena, od kojih su dve užasno ličile jedna na mene, a druga na onu kučku u Parizu, koje nikako nisam mogla da se rešim. Ta, što je ličila na moju staru drugaricu je imala i o ironije, njeno ime. Ona što je ličila na mene, loše noge. Bila sam šokirana. Sa malo šminke, mogle su da prodju kao nas dve.
Kakva je ovo priča!?
Mogucnost ostrva II ? By Vladislava Petrović?!?
Moji mučitelji su, tako su mi rekli, obojica bila ranjena, ali su uspeli da pobegnu.
Stariji je okrznut po glavi. Mlađi preko nogu...
Pre neki dan sam u Beogradu, gledala turski film Zimski san, ovogodišnjeg dobitnika Zlatne palme u Kanu, neko kamerno čudovište od preko tri sata...Neki sredovečni frajer, slavni glumac koji se povukao u neverovatnim pejzazima Anadolije ima hotel u kome piše kolumne za časopis koji niko ne čita i koga ima i preko neta...Pada sneg, a on se razdire u trouglu izmedju sestre i žene, koja ga više ne voli. Ili tako nešto. No, jednog trenutka mu sestra kaže, nešto otprilike ovako ..Ej, nemoj previše da se pouzdaš u internet...Mnogi podilaze na njemu jeftinom ukusu pa hvale preko svake mere štošta drugorazredno. Nije ti internet relevantan, uopšte.
Nego život.
Počinje zima, a meni se to o relevantnosti baš svidelo.

недеља, 30. новембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Amerikanci imaju cak …sedamnaest raznih sluzbi koje se bave pitanjima bezbednosti. Nista od toga ne bih znala da se nisam uvalila u ovu groznu i neopisivu avanturu kojoj se nije video kraj, i koja je vozila kao karusel iz koga bih najradje iskocila po cenu da razbijem glavu i polomim noge.
Ja sam jednostavna zena.
Volim da pravim kuglof. Danas sam ga pravila posle dugo,dugo vremena. Karlovacki. Divan. Nisam imala bermeta, pa sam skuvala malo Vranca, dodala cimeta i djumbira, klincica. Pustila ga da uvri. Uzela sam jednu crnu cokoladu, saku brusnica i suvog grozdja…Cetiri jajeta, trista grama secera i brasna, mesanog…Jedan margarin…Bio je fantastican. Posula sam ga prah secerom. Nismo ga jeli. Samo smo ga mirisali. Bio je to miris Fruske gore i doma.
Sreca.
Volim ljubav. Jedan na jedan, bez prenemaganja i izdrkavanja.
Cipele.
Reku…
Moje sinove.
Eto.
Inace, prostor Balkana je sve interesantniji američkim bezbednosnim službama. Osim funkcionera CIA koji retko dolaze na ove prostore, poslednjih godina sve češće Srbiju i Bosnu i Hercegovinu posećuju agenti FBI i agencije za borbu protiv trgovine drogama DEA. Oni su razvili izvanrednu saradnju, pogotovo sa srpskim službama, u borbi protiv organizovanog kriminala, najčešće trgovine drogama i internet-kriminalom. Već gotovo dve godine na primer, agenti DEA nalaze se sa kraćim prekidima u Srbiji, pomažući srpskim službama u borbi protiv međunarodnog kriminala.
CIA prvenstveno ovde zanima vehabijski pokret i kolika je opasnost od njih. Takođe, zanima ih da li je Srbija i dalje tranzitno područje za raznorazne radikalne ekstremne grupe.
S druge strane, srpski bezbednjaci sve češće odlaze na obuku u SAD. Tako je nekoliko srpskih policajaca završilo obuku u borbi protiv organizovanog kriminala u američkom gradu Rozvel u Novom Meksiku, a dvojica su završila i elitnu akademiju FBI u Kvantiku.
Da me vidi, kada sam oslobodjena iz kandzi otmicara, stigao je cak i zamenik glavnog sefa americke obavestajne sluzbe za Balkan.
Ne mozete zamisliti sta su me sve pitali.
Ne mozete da zamislite sta su mi sve pokazali.
Pricacu Vam, svakako, sad zurim. Idem na neku zurku sa sinovima. Nosim i kuglof, kad ga vec nismo pojeli.
Ziveo Beograd!

субота, 29. новембар 2014.

Ne znam ti ja ništa

Znate kako stoji stvar sa tako užasnim nasiljem kada zaista gledate vrlo blisko smrti u oči. Trudite se da je ne gledate. U oči. Ni slučajno. Ne sme da se vidi strah. Da se omiriše znoj. Morate biti nepomični. Ili utrenirani tako da vam ni obrva, ni dlaka, ni mali prst na ruci, ni treptaj oka ne oda da ste na smrt prestrašeni. A ako već gledate u oči krvnika, morate bezgranično da mu verujete i da ga volite. I da se nadate da je ljudsko biće. I da će vas poštedeti.
Nisam ja bila čudovište na tavanu (jebo te, čist romanitzam, Meri Šeli stil, bez ironije, zaista). Bili su to moji otmičari. Bilo ih je više. To sam čula iz razgovora koji su vođeni u susednoj prostoriji. Bilo je više prigušenih glasova. Nisam ih najbolje razaznavala. Mene su u svakom slučaju, obilazila dvojica. Prostor je bio prilično dugačak hodnik na čijem kraju se nalazio čučavac. Kosina krova je u jednoj strani bila tolika da ni manja osoba, kakva sam bila ja, ne bi mogla da se ispravi. Biti Džon Malkovič, ako ste ga gledali. Jedan jedini prozor, više kapak, na toj kosini, je gledao u olovno sivo nebo, sa koga bi ponekad pala po koja kap kiše. Kao da sam u drugoj dimenziji. U drugom ćošku je bio oskudan krevet za koji sam kasnije, tokom vremena provedenog tu, bila vezana samo jednom lisicom. toliko sam bila bezazlena. Posle užasnog šoka i straha koji sam pretrpela, smirila sam se. Ako sam bila u grobu, trebalo je to prihvatiti. Zen, beng, bang, bong.
Lako mi je sada da se šalim. Iz divnog, svog zlaćanog i ružičastog novembarskog dana u Beogradu.
Žeđ mi je utolio stariji otmičar. Lice mu je bilo u polu senci. Nisam ga dobro videla. Nisam ga dobro videla ni jednom. Bio je oprezan. Nije se pokazivao. Bila sam presrećna. Bila sam prezahvalna. Voda je curila iz olupanog lončića po mojoj bradi, vratu, grudima...Nisam umrla od žeđi. Ne znam koliko sam dugo pila. Ne znam koliko sam dugo bila bez vode. Danima . Vekovima. Nemam pojma.
Mlađi je bio princ tame. Tako sam mu laskala dok sam ga molila da me ne ubije. Bio je spreman da me isecka na komadiće u sekundi, ako bi to bilo potrebno. Videla sam mu to u oku. Znala sam kada će da uđe u prostoriju po par sati unapred. Znala sam šta misli, kako je bio raspoložen. Sve. Prilično se opustio pored žrtve kakva sam bila. Spremna na saradnju, totalnu.
Mislim da su laskali jedan drugom, kakva su gospoda bili prema meni. A bili su isti. Mislim da je stariji laskao sebi kako je bio nežan prema meni, a očistio bi svu krv koja bi ostala posle ubistva i moj leš uništio do poslednje koske da je to bilo potrebno. Da je mlađi naredio.
Četiri puta me je taj mlađi, ispitivao. Elegantno. Injekcijom. Ni modricu mi nisu napravili. Ni vlas sa glave skinuli. Serum istine oduvek je bio san špijuna koji nisu mogli slomiti protivničke igrače. Nemci su upotrebljavali skopolamin, Rusi na Mađarima 1956. godine meskalin, a “ispiranje mozga” obavljali su uz pomoć haloperidola. Najpoznatija droga koja tera ljude da govore istinu vjerojatno je natrijev pentotal, supstanca sintetizovana još 1911. godine. Zasigurno je dosta priča plod mašte, no o sovjetskim eksperimentima na politički nepodobnim Mađarima svedoči i nobelovac, čovjek koji je iz horgoške paprike izolovao vitamin C, dr. Albert Szent-Gjorgji. A, za pentotal iz filmova zna svaki klinac. U novije su vrijeme obaveštajne službe eksperimentisale sa jakim i pogubnim halucinogenom kinuklidinil benzilatom ili, kako ga skraćeno zovu–BZ. I to sam saznala kasnije. Na meni su koristili taj sodijum pentotal iz filmova. Poznat je bio kao tiopental. To  jeste barbiturat koji stimuliše receptore u mozgu i kičmenoj moždini. Psihijatri ga u Velikoj Britaniji prepisuju pacijentima koji pate od fobija, a usled anestetičkog dejstva, koristi se i kao deo smrtonosnog koktela kojim se u nekim od država u SAD izvršavaju smrtne kazne injekcijom. Efekat supstance je redukcija moždane aktivnosti, usled čega dolazi do umanjene inhibicije, a osoba postaje raspoložena za razgovor. Zagovornici upotrebe ovog seruma u islednim radnjama tvrde da on doprinosi opuštanju osobe koja se ispituje, koja pod dejstvom supstance teže laže nego što govori istinu.
Posledica je bila da sam posle korišćenja istog bila u jako lošem stanju. Povraćala sam do iznemoglosti i imala problema sa kičmom. Postajala sam beskičmenjak.
Jebo te...Već sam prvi put izbrbljala sve što sam znala. Stvar je bila neverovatna. Sve pamtiš i kapiraš. I usta ne možeš da zatvoriš. Zevaš i pričaš...
Sve su saznali o mom braku, deci, poslu, cipelama, Rumuniji, boravku u Čikagu.. Fucking menstruaciji. Pričala sam na srpskom. pa na engleskom, odlično, jer me na srpskom nisu razumeli. Popravila sam svoj izgovor. O Todorovu, Vladimiru...Kučki u Francuskoj za koju sam bila sigurna da im je šef. Nije mogla da se pomiri sa idejom da joj nešto izmakne iz ruke...A blago Vukovara, čak ni na Zapadu, nije bio mali zalogaj.
Bili su evidentno razočarani ulovom kakav sam bila. Mlađi je bio za to  me smaknu iz momenta, već posle prvog ispitivanja. Čula sam slučajno kako je to predlagao telefonom iz susedne prostorije. Zidovi kao da su bili kartonski. Ili sam to i trebala da čujem. Nemam pojma. Verovatno je i to bila taktika.

среда, 19. новембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Kada sam Vam pricala kakao sam se presabirala u onom uzasu otete, ko su mi neprijatelji…potpuno sam pogresila. Toga sam bila potpuno svesna sada u Beogradu. Grad je bio pun groznih i negativnih ljudi, a na poslu su uporno pokusavali da me zakolju. Bukvalno. Vrhunac sam dozivela ovih dana kada sam se grcevito borila da izguram jedan projekat koji je i meni licno, ali i celom Ministarstvu, pa konacno i Srbiji mogao da donese veliki boljitak. Moj mladji sin me je svako vece tesio i mazio, govoreci da sam ja njegov Jernej Kopitar. Sto bas Kopitar, nisam mogla da ukapiram, ali… Nije vazno. Bili smo zajedno i ja sam bila ziva. To je svakako bilo najvaznije. No, jedan kolega, prost i vulgaran covek, nemoralan i zao, je o meni smisljeno sirio neverovatne glasine, koje su se po svemu sudeci primile na plodno i vlazno tlo srpskog blatista. Kada je trebalo da se izglasa, izmedju svih ostalih kandidata, kvalitet projekata, on koji je najvise lagao, dobio je najvece simpatije. Ja najmanje. Njegov projekat je pobedio. A u ocima zlobnika sam videla trijumfalni sjaj. Picka, bila u Americi, pa je sad ona neki kurac. Nece moci.
Nece.
U Srbiji nista nece moci.
Videla sam da je jutro divno. Suncano, iako je bio kasni novembar.
Jutro je bilo raskosno, ali nije donosilo utehu. Mi Srbi smo izgleda srecu, kao kod Crnjanskog, mogli da nadjemo samo u izmisljenoj zemlji, Hiperboreji. Na severu Evrope. U snegu i ledu. Koga sam ja mrzela iz dna duse.
Deveti krug Pakla, da se ne ponavljam.
Neke price su morale da budu ispricane, iako im nisam bila sklona vise. Ni malo. Najradje bi napustila pisanje skroz, skroz.
Ali je prica zvala, sva uzbuktala i zestoka.
U sustini, svi psiholozi koji su se bavili sindromima otetih su imali potpuno pogresnu sliku kada je rec o Stokholmskom. Nije bila stvar u tome da se ljudi zblizavaju zato sto su na malom prostoru sa svojim otmicarima, pa zato posle, kada budu oslobodjeni, ne mogu lose da govore o njima. Stvar je bila mnogo dublja.
Ne znam da li ste citali Camijevog Kaligulu?
Ako niste, trebalo bi.
Jedna od najgenijalnijih drama koju sam procitala.
U njoj nesrecni Kaligula, koji ima svu vlast ovog sveta, svojim zlom ispituje granice ljudske trpeljivosti.
A granice su…Bez limita. Skroz. Skroz.
Coveku ce i kosti da izvade, a on ce se i dalje boriti za svoj zivot. I pristace na sve. I jememtijebemtijebemti dostojanstvo. I integritet. I celovitost.
A preziveti se moze samo ako volis, posebno svog tlacitelja.
Pa u tome je tajna, zar ne?

недеља, 16. новембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Bila sam sama kao pas. Bila sam bez ljubavi, a boga mi i bez pravih prijatelja, ali sam se dobro osecala u svojoj kozi. Nekad odjednom shvatis sta su pririteti, kada pogledas smrti u oci,. Ili bar smanjis ocekivanja. Zivot je tako dragocen i tako kratak. Kada bih dotakla moje sinove, disala sam punim plucima. Bila je tu i reka, sunce, zivot koji pulsira i preliva se u najlepsim bojama...
Bila sam ponovo u Beogradu i bila sam zahvalna bogu u koga ne verujem za to. Samo jos jedan dan u Americi bi me sigurno ubio. Bez obzira na sve, Srbija je bila moja matica, inspiracija, kolevka.
U Ministarstvu je bilo uzasno. Za vreme mog odsustva, iz firme su odleteli mnogi stari kadrovi. Jedva sam se snalazila sa nepoznatima. Bila ih je puna kuca. Aparatcika. Mislim da je takvo stanje bilo nesto posle Drugog svetskog rata, kada su pravi partizanski heroji zglaznuli u svojoj odlucnosti, a sitgao basibozluk. Sluzbenicici i kursadzije. Seljana neopevana. Ali su svi bili dobro obuceni i namirisani. Spolja, bar.
Ministar me nije ni pogledao.
Valjda ga bilo sramota. Nisam ja bila bas kuce od juce, da ne vidim kakve kompromise pravi. A o tome kako sam vracena iz Amerike...Nije bilo ni reci.
Oklevam da Vam pisem o tome jer bih najradje zaboravila tu skandaloznu i sramnu epizodu iz zivota. To je prvo. Drugo je cinjenica da nekako osecam da ulazim u klise. Trece, da ispadam iz zanra, a to nikako ne volim. Volim doslednost. Ako sam fantastika, onda sam neverovatna i neocekivana.Tako oklevam...
http://aleksandranm.wordpress.com/2013/02/01/kisa-i-moje-nove-cipele-15/
Helsinski, stokholmski sindrom!?
Mislim, sta je to!?
Da se razumemo, mnogo je gori onaj Londonski sindrom. Da mi se on desio, sad ne bi bila ziva. Bila bih mrtva, mrtvosana, zauvek. Da nisam tokom ovih godina naucila da savladjujem moju silovitu prirodu,najebala bih, bas jako.
Dakle...
Probudila sam se potpuno prikovana za neku uzanu i tvrdu postelju. Usta su mi bila potpuno suva. Jedva sam disala. Bilo je vruce i prasnjavo. U vazduhu se culo brujanje klima uredjaja neke velike zgrade. Krevet je ispod mene tonuo, a ja sam bila polu svesna i jako uplasena. Pokusala sam da se pomerim, ali nisam uspevala. Jedva sam malo pomerila glavu, da bi utvrdila da sam prilicno cvrsto vezana za postelju. To me je utesilo. Mrdnula sam ruke. Mrdnula sam stopala. Nisam bila oduzeta. I to je bilo utesno. Pokusala sam da vicem. Nisam uspevala. U grlu sam imala hrapavu hartiju. Pretpostavljala sam da sam bila omamljena nekim jakim uspavljujucim sredstvom, nekim gasom, jer mi je u nosu bilo nepodnosljivo a u glavi mi bucalo kao u elektrani.
Ili je to bila klima!?
Nisam bila sigurna.
Nisam znala ni koliko dugo lezim tu. Ni zasto sam tu. Ni ko me je ...Oteo?
Kidnapovana. Zasto?
Sta sam ja pa znala? Prelistavala sam svoje neprijatelje...
Par zlobnih zena na poslu, koje su me predugo znale da bi me bas zapravo mrzele...
Onda mi pala na pamet ona kucka u Parizu, koja je bila moj prirodni neprijatelj broj jedan.
Pa muslimani iz Novog Pazara, koji mi jos nisu oprostili Torinski
http://aleksandranm.wordpress.com/2013/03/01/kisa-i-moje-nove-cipele-22/
i konacno, moj domacin u restoranu koji me je upravo ispratio u taksi...
Pa Todorov.
Americke obavestajne sluzbe.
Moguci konkurenti u poslu na trzistu sverca umetnickim predmetima.
Spisak je rastao a sa njim i uzas u meni.
Postajala sam zedna.
Zelela sam da vristim.
A nista nisam mogla. Cak ni da placem.
Svega je bilo previse.