среда, 4. април 2018.

Mučnina

Ako izuzmemo sve moralne aspekte ove monstruozne pojave, ljudožderstvo je opasno zbog mogućih bolesti koje se takvim putem mogu preneti. Ranije se verovalo da kanibalizam vodi ludilu zbog navodnih hemikalija koje se nalaze u ljudskom mesu. Međutim, dokazano je suprotno. Pored standardnih virusa i bakterijskih infekcija, čovek koji konzumira meso drugih ljudi može se zaraziti i bolešću poznatom kao „kuru“. Reč je o degenerativnom neurološkom poremećaju, koji se manifestuje bolovima u zglobovima, snažnim glavoboljama, dezorijentisanošću i na posletku smrću. Vrlo neobičan simptom su napadi smeha, zbog kojih se kuru zove još i „bolest smeha“.
Izgleda da su na dalekom Istoku pojave kanibalizma danas postale neka vrsta retro omaža bogatom Isei Sagavi iz Kobea u Japanu, koji je početkom osamdesetih godina, pojeo, pošto je ubio, pa potom i seksualno opštio sa njenim lešom, sorbonsku studentkinju književnosti Rene Hartevelt, sa kojom je bio na studijama. Nju je on tada izabrao zbog lepote i zdravlja, koji su mu nedostajali, a njegova sudbina, čoveka koji je samo dve godine kasnije usred ogromnog novca koji su posedovali njegovi roditelji, slobodno šetao Japanom je postala inspiracija za filmadžije, pisce i muzičare.
Javna je tajna da veliki novac može sve i da vlasti često tada zatvaraju oči pred bizarnim navikama ili ponašanjima. Tu smehu mesta nema, ali je činjenica da u Tokiju sporadično nestane neka mlada i sočna strankinja, koja završi poslužena na trpezarijskom stolu nekog gnusnog moćnika ili moćnice, svejedno. Ipak, grupa kanibala je odlučila da unajmi našeg čoveka, kada su vlasti počele malo da kopaju. To je svakako bilo bezbednije i ispostavilo se jeftinije, od samostalnog lova na turistkinje u velikom Tokiju. Plaćeni ubica sa Balkana, ma koliko bio skup, uvek je jeftiniji od plaćenog ubice iz Amerike, na primer.
Ono što je ironija vezana za našu priču je način na koji je naš junak, koji nije bio Japanac, uzgajao svoje žrtve, verovatno računajuči na činjenicu da je Sagava bio iz Kobea gde se uzgajaju najfantastičnija goveda na svetu. Ova specijalna goveda uzgajaju se na vrlo poseban način u tek nešto više od dvestotinak farmi u Japanu, u regionu Hyōgo, čije je glavno mesto Kobe – otud i naziv ovoj vrsti goveda. Svaka farma broji između 5 i 15 goveda, kojima je sve podređeno. Dobijaju specijalnu hranu, imaju svakodnevne masaže – čak i sa čuvenim japanskim pićem sakeom i svaki dan se poje sa po 6 flaša piva! Kombinacija ovih tetošenja čini da je kobe govedina fantastičnog ukusa i mekoće, uz savršenu prošaranost minimalnog postotka poluzasićenih masti – čime ova govedina ima onaj specifičan mermerni izgled.
Dakle, naš junak je bio po profesiji ubica, od one najfinije sorte umetnika. Nikada se nije hvalio svojim zanimanjem i u njemu je istinski uživao. Balkan je bio trusno tlo, Kosovo zgodno za trgovinu organima, reke izbeglih su tekle preko njega iz Afrike i Azije, pa ne bi bilo ni malo sumnjivo kada bi ovde neko nestao. Ljudi su i onako, znate i sami, u Srbiji na primer, nestajali iz najraznoraznijih razloga. Ko je mogao i da pomisli da je postojao tako monstruozan zločinac među nama?
Naš junak se nije hvalio, kao što smo rekli, živeo je prilično anonimno, skoro da ni mi više ne bi mogli da se setimo kako izgleda. Bio je osetljive prirode i voleo umetnost, ne kao Sagava književnost, nego muziku. Kada je jednom išao u Japan na dogovor sa svojim poslodavcima oko načina isporuke osobitih balkanskih delikatesa, kupio je sebi jedan mali Yamaha sinti, na kojem je, dok je uzgajao svoje žrtve, muzicirao. Žrtve su dugo umirale zahvaljujući njegovom geniju i naravno beskrajnom užitku koji je osećao, skoro kao nekad kada su Turci Srbe nabijali na kolac, tik uz kičmu, kroz prkno, da se umire po nekoliko dana u najstrašnijim mukama. Prvo bi šokirane načinom na koje ih je ubijao, a nada umire poslednja, pokušavale da mu se omile, prateći njegov sviranje umilnim mumlanjem. Posle bi počinjali da mole, pa da vriše i na kraju bi jezivi krici dopirali do neba, da je neba bilo. Ali, kod našeg junaka nije bilo neba i milosti. Takav je bio.
U početku nije snimao zvuke koji su umirući ispuštali, a posle, kada je njegov drugi, muzički biznis počinjao da cveta, strašno je žalio što nije od početka snimao svaki i najmanji zvuk koje su žrtve ispuštale. Post muzička scena je bila u punom zamahu i njegova muzika, na početku nemušta, sad je cvetala u punom sjaju užasa koji je stajao iza nje.Naravno, kada je razvio biznis, kupio je sasvim solidan studio. Mala Jamaha je u njemu zauzimala mesto memorabilije.
Žrtve je birao u skladu sa svojim interesovanjima. Fine studentkinje koje bi same išle na neki koncert koji je i on slušao. Ponekad su to bili i muškarci, u zavisnosti od narudžbine klijenata. Neko usamljeno i osetljivo, obavezno lepo, ali snažno umetničko biće i telo. Neko ko je bio podstanar, ili vrlo retko skitnica sa kojom bi se zbližio hraneći golubove u parkiću blizu njegove kuće, koja je srećom po njega, bila blizu centra grada, pa je uvek imao dovoljno materijala za upotrebu, koji nije morao da tranportuje .
Idemo kod mene. Ma, tu par koraka iza ćoška…
Klasično, žrtve je prvo dobro upoznavao, navodio ih da se skoro zaljube u njega, vodeći ih na egzotične večere i puštajući im sjajnu muziku kada bi ih napokon namamio u njegov stan. Ono što je potencijalnu žrtvu vraćalo njemu (bio je zgodan i sasvim vodio računa o svom izgledu, baveći se sportom i meditacijom) je bila činjenica da nikad nije rukom posegnuo ni za jednom žrtvom, tako da bi mu se one na kraju drhtavo same nudile. Kada bi se to desilo, uspavljivao ih je, nekim blagim sedativom, da bi se iste probudile u njegovom kavezu, specijalno izgrađenom za tu svrhu, u kojem je pored kreveta, uvek visio naopačke okrenut i po neki leš u staklenom frižideru. Na frižider je bio posebno ponosan, bio je to komotan, ekspilicitan i uredan komad nameštaja koji je tako čuvao i svežinu mesa pre isporuke. Žrtvama bi pogled  na frižider odmah rasvetlio poziciju u kojoj su se našle, ali sam užas koje su osećale bi bio manjen nadom. Izgledalo je da će napredovati ako se ne budu micale, pa su u skladu sa tim, posebno kada bi dobijale porciju masaže ili boce piva, bile skoro sladostrasne. Đavo bi odneo šalu kada bi počeo proces klanja. Ko bi ga znao gde je taj đavolji um našao baš takav način za smrt. Krvarenje iz velikih arterija, koje prepoznajemo tako što svetlo crvena krv u mlazu prska iz rane, može biti smrtno opasno. Dakle, nikad nije rezao arterije. Žrtvu bi obesio o kuku kao životinju, okrenuvši je naopačke. A onda je pravio sitne rezove. Žrtve su umirale dugo, hladnoća frižidera, isticanje krvi, užas umiranja.Tada pravilno ukazana prva pomoć može da spasi život. Čak kada su i vene povređene krv može isto tako jako da teče, ali ne prska i tamnije je boje. Povređeni  takođe može venski da iskrvari. Krv iz arterije možeš  trenutno zaustaviti tako da pritisneš žilu između rane i srca uz kost. Uz dovoljno jak i pravilan stisak krvarenje prestaje. On je blago zasecao da ne pokvari komade mesa. Ljudi su umirali svakako.
Kada mu se taj posao smučio, jer je obrazac uvek bio isti, žrtva zavodi, žrtva je dobra i poslušna, žrtva moli, žrtva se koprca i pokušava da psihološki utiče na njega, žrtva ga pljuje, žrtva leleče, žrtva cvili, zove majku, bogove, milost, ljubav… potpuno se okrenuo umetnosti. Ona je bila relativnija i svakako lepša od užasa jednog običnog malog ljudskog pokušaja da se preživi.

Iz autobiografije

16. decembra 2017. godine Mihiz se probudio, tačno dvadeset godina od kada je sahranjen na lepom groblju u Irigu, na blagom obronku Fruške, pod jednim velikim drvetom sa pogledom koji puca sve do Vrdnika i manastira Ravanice gde je u dvorištu sahranjena Milica Stojadinović Srpkinja. Dan je bio tek tek snežan, a sunčan i hladan, kako samo decembarski dani umeju. Odmah mu je na pamet pala njegova sahrana. Ironično se osmehnuo, kako bi uradio svaki Irižanin koji ume da se šegači na svoj račun. Popa je bio željan da celom svetu, a ceo svet je bio na sahrani, ispriča sve o njegovoj porodici, i šta je znao i šta nije. Liturgija je svakako trajala predugo, ko Božićna i pop je, daleki rođak njegove porodice, bio prilično pripit što od treme, što od iriškog jakog vina. Jer, cela opozicija Srbije je bila tu. Cela umetnička scena, baš cela. Ona što je pretekla iz Simine9a. Mihiz se reumatično istezao dok je veče padalo i razmišljao kako je odavno prestao da veruje u Boga. Sa nostalgijom je mislio o Rovinju i o tome da bi da je živ (o, još kako je bio svestan svoje pozicije) sigurno više plivao u divnom i plavom Jadranu. I možda se manje kockao. A možda i ne. Vajkao se.
Veče je padalo, naglo, kako samo decembarske večeri umeju da padnu. Silovito i naglo, kao da si ugasio svetlo.
Mihiz je leteo iznad Srema. Gledao je rasnu sremačku ravnicu u parlogu. Sela pusta a puteve prepune blata. Mnogo udžerica i poneku veliku vilu. „Toga je bilo i u moje vreme“, mislio je, tešeći se. Kod Inđije na primer, video je, što ga je zaprepastilo, zidine nekog grada do koga su vodili kružni tokovi. Kod Šimanovaca je video isto. Kod Inđije je ličilo na Beč, kod Šimanovaca na Holivud. Ličilo je i na karton, plastiku, Potemkinova sela. Da je Mihiz slušao savremenu muziku dok je tako leteo…Bilo bi to ovako:
LAZIĆ: Kakav je bio Mihizov odnos prema ljudima na vlasti? 
ĐURIĆ: Prema političarima je bio vrlo drčan. Napadao ih je, ali je to radio sa takvom merom i pameću, tako gospodski, da se niko na to nije mnogo ni ljutio. Mihiz je jedna tipična pojava za naše vreme i naše krajeve. On je čovek koji nije napisao ni pet posto od onoga što je znao i na šta je potrošio energiju pričajući. To je velika šteta za našu kulturu. Ja sam uživao u njegovim pričama, naročito u polemikama kada bi naišao na nekoga ko misli drugačije.
Poslednjih mesec dana često sam se vozila po Sremu. Kružni tokovi kod Inđije i veliki tržni centar pored nje, pa komentar moga sina kako se tim i takvim putevima i građevinama udvaramo Zapadu, su me podsetili na Mihizovu sahranu, 15.XII 1997. gde sam prvi put, uživo videla celu tadašnju opoziciju ujedinjenu. Odatle, a i iz nekih sasvim ličnih razloga, ovaj fantazmagorični tekst.
…Ujutru, kada se vratio u svoje počivalište, odlučio je da legne, ćuti i čeka smrt. Ništa mu drugo nije ni preostalo.

понедељак, 3. април 2017.

O izborima, juče

Kada bih pisala o onoj nagradi što treba radoznalcima da napišeš sedam stvari o sebi koje niko ne zna, između ostalog napisala bih: mislim o sebi da sam jako veliki srpski pisac i da su mi nekoliko priča za svetske antologije književnosti u rangu najvećih iz žanra. Mislim da sam strašna blogerka, među najuticajnima u regionu. Mislim da sam jako stidljiva privatno, vrlo povučena i nikada se da nema teksta ne bih busala u grudi, javno, pokazujući svoj značaj. O socijalnim mrežama da ne govorim.
I tako, ja mala, koja se ne hvali šta sve ume i sve zna, ponekad radim za izbore. Ne sedim u nekom izbornom štabu, ne pišem o tome po socijalnim mrežama, ne busam se u već pomenute grudi, nego vrlo tiho, stidljivo, uzmem da radim na glasačkom mestu u mom komšiluku, idući onom logikom da prvo počistiš u sopstvenom dvorištu. Ne radim to često, u proseku kad baš zajuni, dođe cara do duvara i dogore do nokata pa ne mogu da izdržim. Obavezno se prijavim i da idem po kućama starih i nemoćnih koji ne mogu da izađu na glasanje, a žele to. Restart je to sistema, taj obilazak starih, da vam kažem. Ozbiljan restart.  Za 19 godina koliko sam u Zemunu, juče sam radila treći put na izborima. U čast mog osamnaestogodišnjaka koji je prvi put glasao. Prvi put sa majkom na jutrenje. U čast osećaja užasa pred političkom stvarnošću u kojoj živim.
Na mom izbornom mestu bilo je 1452 birača. Od njih je na izbore izašlo 861. U konačnom skoru, Vučić je imao 414 glasova, Saša Janković 181, Beli 106, Jeremić 53 i Šešelj 45 glasova. Ej u Zemunu! U ZEMUNU.
Osim što mi se činilo da sam na glasačkom mestu na kome sam jedina istinska opozicija, a da je svaki ostali član biračkog odbora, pa i oni najtvrđe opozicije prikriveni član SNS, na mestu realno, nije bilo ni jedne jedine nepravilnosti. Bio je jako lep aprilski dan, moje drage komšije, a poznajem ih baš, baš mnogo su došle doterane, porodično, odazvale su se. Urbani, nasmejani mladi i stariji ljudi koji veruju u bolje sutra i u činjenicu da će građanska inicijativa spasiti svet. Živeće ovaj narod, mislila sam juče razdragano. Živim među lepim i pametnim ljudima u rascvetanoj ulici punoj višanja, smokava , zelenila i cveća. Kada sam se doselila u nju, nisam je doživljalavala tako. Link vodi do jedne od prvih priča koje sam napisala i koja, između ostalog vrlo precizno opisuje moj doživljaj ulice u kojoj živim. Mnogi voze bajk, sa mnogim ženama razmenjujem recepte, znam svaku klupicu u svim parkićima i sve bradate frajre koji su nekad pikali loptu u istim. Znam babice i komšije hipstere, umetnike i krimose, narkomane i propalice, porodilje i švercere. Majstore, lekare, poštare, profesore. I dan danas kad dođem na sprat njušnem šta su komšije kuvale, jer ako je nešto lepo, tanjirić će stići i do nas.
Mrak mi je pao na oči kad smo išli po terenu. Išla sam sa dva dobro držeća starija gospodina od kojih je jedan deda Andrijinog najboljeg druga kad su bili mali, a drugi, jedan opasno zgodan stariji čistokrvni Sremac iz mog rumskog atara, oštrog duha i fine ironije. Dan je bio divan, mlatarali smo nas troje čak u Vinogradima batajničkim pored samog Dunava među rascvetalim voćkama i uvezanom vinovom lozom dok ti pogled puca po celom raskošnom Sremu. Po našoj ulici smo se polomili načisto, pošto smo imali da obiđemo 11 adresa, pa je to trajalo više sati (ne pitajte šta smo radili u Bataji, sve je bilo skroz regularno). Mrak mi je pao na oči, jer su skoro svi zaokruživali Vučića, potpuno javno nam to govoreći, iako smo se sve troje trudili da ni slučajno ni na koji način ne utičemo na njihovu odluku. Kako je moguće, pitala sam se uznemireno, da bez ikakve instrukcije, starci od kojih su neki ušli u devetu deceniju života , a neki i u čitav vek, poluslepi i baš bolesni, znaju da je to ono što nam treba? Zar je moguće da je najskandaloznija predizborna reklamna kampanja koju smo gledali poslednjih trideset godina urodila plodom? Ili je taj teren dobro zaliven unapred?
Nemam odgovor. Bilo je strašno.
Da nam se tako iskroji kapa. Staračka. Naučena na poslušnost u decenijama za nama.
Kada smo prebrojali glasove, u prvi mah bila sam poražena.
A onda sam shvatila: Ovo je početak kraja. Ej! U ekstremnom Zemunu, samo jedna četvrtina glasača je glasala kako je glasala, stvorivši moćno opoziciono telo koje se ne može zanemariti. Ave Beli, Zdravo Jankoviću, dobrodošli ste.
Živeće ovaj narod. Živela Srbija, jedina država koju imam.

среда, 8. март 2017.

Velika zemlja, rukavac, kraj

Bilo ih je mnogo. Cela planeta je živela raskošnim sjajem visoke tehnologije, kakvi su bili i njegovi stanovnici. Visoki i moćni. Ličili su na nas, ili smo mi ličili na njih, kao u nekom prastarom vremenu divova, čija smo mi bili umanjena slika… Odjednom sam verovala u čuda. Bila sam na uvrnutoj verziji Guliverovih putovanja, u velikom svetu Godzile, koja je polako, ali neumitno umirala. Pokazali su mi delove sveta, vodeći me u letelici, koje je pesak već jeo. Nepregledna šumska prostranstva i gradovi su se urušavali sami od sebe. Šta je bila nevolja, nikako nisam mogla da shvatim. Nije bilo druge, neprijateljske civilizacije. Stanovnici su živeli u miru, pored moćnih voda u savršenom skladu i samo su padali. Nije bilo leka, nije bilo mogućnosti izbora, samo konačnost velikog peska, koji je nekih dana, rastao kao užasni zli talas.
Alfa se nije pominjao i ja nisam ništa mogla da saznam o njemu, kao da ga nikad nije ni bilo.
Živela sam u ćošku jednog heksaedra, puna svetlosti i snova o nekom boljem životu. U kome ću posaditi seme Svalbarda u upropaštenu Godzilu koju su mi pokazali, da je obnovim. Bolju i lepšu.
Jedan dan su me opet poveli na, mislila sam, ispitivanje i eksperiment.
Kada sam stigla do prstena koji nas je, mene i Alfu, već vratio u prošlost Godzile, trgla sam se. Mrmljala sam sebi u bradu, da nisam bila spremna. Moj domaćin, jer je onaj prvi koga sam videla imao baš tu ulogu, me je pomirljivo potapšao svojom ogromnom rukom po glavi, lagano, inače bi me drugačije ubio.
Blago su me gurnuli u prsten.
Opet svetlost i opet mrak. Bila sam nekoliko miliona godina gurnuta u nekoliko miliona svetlosnih kilometara.
Probudila sam se u dubokoj travi, bila sam gola i sve me je bolelo. Bio je divan, sunčan dan, pun mirisa ranog proleća. Pogledala sam nebo bez i jednog oblačka i videla samo jedno Sunce. Bila sam ispod drveta. Pored mene je pala jabuka. Uzela sam je polako sa zemlje i zagrizla je.
Sada sam se svega sećala.

понедељак, 6. март 2017.

Velika zemlja, rukavac 4

Kada sam otvorila oči, a mrak je trajao nekoliko miliona godina, ležala sam na nečemu što je ličilo na mekanu školjku, okruženu nepoznatom aparaturom. Bila sam potpuno gola. Nije mi bilo hladno. Pogledala sam svoju bioničku ruku. Izgledala je iznenadjujuće normalno, kao moja nekada, pre fatalnog gubitka. Pomerila sam je oprezno. Uštinula sam samu sebe i osetila bol. Bila sam šokirana. Bila sam to ja, u najboljem izdanju. Ogroman zid je bio proziran .Na trenutak sam pomislila da sam na zemlji, ali bez greške, bila je to i dalje Godzila. Kroz zid su se videla Sunca i obrisi istog grada koga sam posetila u pećini. Vrvelo je od života. Po nebu i izmedju zgrada su letele iste onakve letelice kakvu sam jednu videla pre upada u pećinu. Bila sam u živom svetu planete, shvatila sam u deliću sekunde. Kako se to desilo, nisam imala pojma, ali bilo je uzbudljivo do granice da sam mislila da sam potpuno izgubila pamet.
Možda i jesam.
Venera u peni, osvrnula sam se po ležaju, meškoljeći se.
Pokušala sam da se dignem sa ležaja, ali sam osetila takvu mučninu i vrtoglavicu da sam se brzo vratila u horizontalu, iskosa gledajući kroz prozor. Osećaj je bio sličan onome kada sam prvi put otišla malo dublje u virtuelnu stvarnost, jako davno. Videla sam duplo i imala sam morsku bolest.
Samo, nigde nije bilo mora. Ili jeste, ko će ga znati.
Prostor je bio za ljudske pojmove ogroman, a ja zaista mali delić toga. Jednog trenutka, manja letelica se približila mome zidu koji se polako spustio, a ona je lagano lebdeći uplovila pravo unutra, kao u kakav hangar. Kada je stala, otvorila su se jedna vrata i na njih je stao prvi vanzemaljac koga je videlo ljudsko oko, ako ne računamo Vavilonce i Egipćane koji su tvrdili da su komunicirali sa svojim bogovima lično. Usta su mi se osušila. Gde je Alfa, pomislila sam u panici, zevajući u stranca, koji je ljubopitljivo zurio u mene, ako bih umela da prepoznam vanzemaljsku mimiku.
-Šta ću sad!?
Vikala sam na sav glas od straha.
Moj domaćin je podigao ruku i stavio je preko usta, onako kako se utišavaju mala deca.
Zavezala sam u momentu.

Velika zemlja, rukavac 3

Nisam mogla da odolim i uronila sam, klekavši, celo lice u vodu. Pokvasila sam se do grudi, uronila sam obe ruke, i onu bioničku, u vodu. Bila je ledena i tako...Mokra. Izronila sam i zahvatila vodu u ruku. Pila sam je prvo bojažljvo, a onda halapljivo, kao da je nikad nisam ni pila. Šta sam gubila, oh, šta smo na zemlji izgubili. Ukus vode mi je vratio sve dobro i lepo, odavno nestalo. Mogla bih da umrem bez svega ovoga, mogla bih, zaista, pomislila sam očarana.Pomislila sam na seme koje je trebalo posaditi. Godzilu koju je trebalo pošumiti. Sve je bilo tu, na dohvat ruke. Izula sam teške čizme i zagazila do članaka u vodu. Ne pamtim kada sam stajala u vodi, srećna...Alfa me je povukao. - Ludo, u pećini si, prehladićeš se. Obriši članke i obuj se, treba da idemo u grad...
*
Ušli smo u grad u tišini. Kretali smo se sporo. Povremeno bi odspavali neko vreme u pustoši koja je odzvanjala pustim građevinama bez ikakvog traga i prisustva bilo kakvog oblika života.
Dodirivali smo mašine, pritiskali dugmad, čistili peščane kupe sa istih. Ništa se nije dešavalo.
Jednog dana, ako bi se u podzemlju išta moglo zvati danom, ušli smo u prostor koji je vibrirao na sličan način kako sam doživljavala prorokovo prisustvo, koje sam naravno osećala. Zato sam i bila izabrana, bez svake šale, znala sam to od početka, samo sam se strašno plašila nepoznatog. U ćošku dodekaedra unutar heksaedra bio je oblik koji je nama bio poznatiji od ostalih. Ličio je na kapiju.
Čim smo joj bojažljivo prišli, zabljesnula nas je bela svetlost. Pre pada, Alfa je samo uspeo da me uhvati za ruku. Posle toga, bio je mrak.

недеља, 5. март 2017.

Velika zemlja, rukavac 2

-Ti si izabrana, tako je rekao Prorok, dodao je Alfa.
-Kakv prorok, pa on ne postoji, dodala sam ja.
-Onda ne postojimo ni mi, slegnuo je ramenima Alfa, pomirljivo.
Zaćutala sam, jer smo se priblizili gradu. Pored nas je svetlucala velika divna voda. Pomislila sam, da ako negde ima vode, tu mora da ima i života, kakav god oblik on imao.
Grad je bio sablasno pust. Nije ličio ni na jedan na zemlji. Nije ličio ni na jednu nastambu na Godzili. Bila sam duboko i istinski uzbudjena i potresena, jače nego kada sam videla letelicu oko koje se vodila bitka na površini Godzile. Pesak. Heksagonalni romboedarski sistemi, oblika šestostrane prizme pri čemu su vrhovi oblika šestostrane piramide. Zgrade su bile u više boja: mlečne, bezbojne kao kameni kristali, ljubičaste kao ametist, ružičaste, sive kao čađavac, smeđe kaingorn, crne morion, žute citrin i zeleni prejz.
Jednog trenutka me je Alfa povukao za ruku.
-Šta kažeš, pitao je. Kvarcni grad, a?
-Neke zgrade izgledaju kao da su od ametista. Promrmljala sam zadivljeno.
-Ne kao da su od ametista. Ametist su, rekao je Alfa tiho.
-Hajde da se vratimo na Zemlju i odnesemo malo blaga tamo. Bićemo najbogatiji ljudi na...Rekla sam ja.
-Ne lupetaj, rekao je Alfa. Pitam se, upravo, šta je Prorok video na tebi.
Nije ovo nikakav mitski grad iz bajki sa srećnim krajem, već naša budućnost, Alexa.
 https://youtu.be/qJeqUW-T5hE

субота, 4. март 2017.

Velika zemlja, rukavac

Spuštanje u jarugu je trajalo mnogo kraće nego što je izgledalo na prvi pogled. Tako je ponekad: stvari koje prvi put vidite izazivaju veće iznenadjenje od onih koje vidimo svaki dan. Čini mi se da su tako nastali i bogovi – bili su prosto ono što smo videli samo letimice i nismo umeli to da objasnimo. U strahu i neznanju.
Znanje je moćan saveznik. Ono što znaš je nenadjebivo. I onda nema straha, sumnje i bojazni. Oklevanja.
Alfa i ja smo se spustili prilično bezbedno jer je kosina u pećini izgledala oštrija nego što je stvarno bila. Ogroman žuti put do grada pod zemljom Godzile bio je prav kao strela. Nije ličio na put Oz, ali sam ga tako doživljavala. Čovek od slame, limeni i Lav smo bili samo nas dvoje, ali i to je nekad sasvim dovoljno. Bilo je jasno da veštačka svetlost koja je obasjavala ogromne svodove pećine nije bila deo zemaljske tehnologije. Mi Zemljani smo uvek bili nametljivi sa svojim izumima, ovde se nije videlo odakle svetlost dopire, kao da smo bili u neverovatnoj divovskoj sedefnoj školjci, svetlost je isijavala bukvalno iz svega, čineći celo podzemlje ružičastim. Pitala sam Alfu kako bi se Vergilije snašao u ovoj priči i da li bi ga Dante uzeo za vodiča i na Godzili. Alfa, za koga se ispostavilo da je više nego ugodan saputnik, umesto kometara poče da recituje:

Zemlju …
Sada oprezni mjerač dugàčkôm označi međom.
Nije se ljetina samo i hrana dužna od zemlje
Obilne tražila, već se u utrobu slazilo njenu
I blago skrito u zemlji nadomak Stiksovoj tmini
Stade iskapat se sad – podjarivalo ljudima na zlo.
Gvoždje i zlato od njega pogubnije iziđe tako
Na svijet, iziđe i rat, što vojuje s onim i s ovim
I što krvavom rukom zveketljivo oružje trese.
Sad se od grabeža živi..*
Zastala sam:
– Kakvog grabeža? Zar ovde dole silaze…
Alfa me je umirujuće obgrlio oko ramena:
– Silazimo samo mi, po svežu vodu i po obodu grada tragajući za nečim što bi nas uputilo na bivše stanovnike planete.
-Zar niste istažili grad?
-Nije bilo vremena, taman si se iskrcala na Godzilu tih dana kada smo pronašli ulaz u pećinu.
-Zašto smo ovde?
-Zato što je vreme.
-Za šta, upitala sam zabrinuto.
-Za tvoju ulogu u ovoj priči.
——————————–
*Ovidije, Metamorfoze prevod Tomo Maretić

субота, 21. јануар 2017.

Velika zemlja, nastavak

Sukob između dve korporacije je bio ovoga puta užasan. Celo nebo Godzile je gorelo. Ni Koreja ni West se nisu povlačile. Pustinja je treperila u požaru, koji je izgledao kao hiljade morskih pijavica. Samo, u vazduhu je bio pesak, a ne voda, koju smo na Godzili svi željno tražili. Dok sam nepomično posmatrala požar, nisam razmišljala o ratu, nego o onoj divnoj vodi koju sam na planeti pila. Nisam nalazila za shodno, čak ni da se savijem ili zaklonim. Imala sam utisak, da to nije trenutak kada ću stradati, prosto tek tako. Više mi nije bila bliska čak ni ideja oko čega se sukobljavaju dve sile, u momentu najvećeg otkrića u istoriji čovečanstva, činjenici da nismo sami u svemiru.
Odlično sam čula Tvoj unutrašnji glas, izvanredno, ništa mi nije promicalo. Čak je i ruka prestala da me boli. Zamrznuta u trenutku, koji je trajao, izgledalo je, večno, bilo je nešto što je sada bila čista ironija, sarkazam ili kako Ti drago. Biti zamrznut u pustinji te veličine, bila je čista komedija. Nije bilo noći da dokaže tu mogućnost. Nikako nije bilo noći.
Moj vodič me je naglo povukao za onu moju, pravu ruku. Kroz masku, jer je bilo nemoguće biti napolju pri ovakvom sukobu bez iste, sam videla da mi očima pokazuje u pravcu iza svemirskog broda. Imali smo priliku da trčimo vrlo kratko, u momentu kada je  sukob dostigao takve razmere, da su oko nas padali vojnici obe korporacije.
Iza broda, koji se prelivao u svim bojama rata, nalazila se mala uzvišica, koju, po svemu sudeći, nisam primetila pri prvom obilasku broda. Moj vodič je zamaknuo za nju, a kada sam ja stigla, zaduvana, on je već bio nestao.
Jedva sam primetila, od silnih oblaka peska koji se kovitlao, urez u steni i mali procep. Zavukla sam se  u njega, batrgajući, očekujući malo udubljenje na tlu. Ipak, zakoračila sam u prazninu, kotrljajući se opet, niz strmu padinu i delimičan mrak, koji je postajao sve dublji.
Kada sam  prestala da se kotrljam, razbivši usput i masku za disanje, kada sam se zaustavila, naletela sam na mog domaćina. Sručila sam se na njega svom snagom.
Bio je bez maske, dobro osvetljen nekom lampom koju je imao sa sobom. Posle par sekundi, onako pomalo ošamućena od pada, osvrnula sam se oko sebe, dok se on smeškao:
„Alexa, dobro došli na Godzilu,“ rekao je.
Pogledala sam oko sebe, navikavajući se na mrak, koji nije bio tako velik kako mi se na prvi pogled učinilo, a osećalo se i divno strujanje vazduha.
Pećina je bila tako velika, da se  u nju mogao smestiti čitav grad i to neki zaista velik, iz vremena XXI veka. Fantastične pećinske formacije poput stalagnita, visoke na stotine metara, bile su na sve strane. Ustuknula sam kada sam videla da smo na ivici užasno duboke i strme litice. U dnu provalije je bio grad, čije obrise sam jedva naslućivala.
„Grad se može pomeriti, ali ne i bunar*“, pomislila sam.

Ji Đing, Heksagram 48*

понедељак, 2. јануар 2017.

Velika zemlja 14 deo

Putovanje u središte Godzile je bilo prilično jednolično. Planeta je bila velika, imala sam na karti obeležen samo deo koji su istražile obe korporacije. Bilo bi jako teško bez mapa, mada se nije moglo desiti da se vrtite u krug kao na Zemlji. Nebeska tela su vas upućivala svojim treperenjem i različitošću da ste na pravom putu.
Ako je takvog bilo, uopšte.
Pravog puta, mislim.
Bionička ruka me je žigala, kao reumatska, pred kišu.
Bila sam dobro snabdevena. Dobila sam i moćno oružje, koje nije bilo samo reč🙂.
Jedan dan se, u blizini privremenog staništa dok sam još bila u blizini naselja, srušila nepoznata letelica. Rekli su mi da nije zemaljskog porekla. Starosedeoci, ako je takvih bilo na Godzili, su bilo vrlo predusretljivi, i ponudili su mi vodiča. Bio je to jedan alfa, bez nadogradnji, što je bilo sasvim relaksirajuće. Pričao je da je došao sa Zemlje još pre, dok na njoj i nije bilo tako loše, u potrazi za avanturom i novim domom, kao nekad što su dolazili u Ameriku, u potragu za zlatom. Nije bio ni sentimentalan ni melanholičan. Nije ga mučila nostalgija. Odveo me je da vidim brod. Izašla sam iz hoverkrafta, drhtavih nogu. Usta su mi bila suva. Želela sam da pušim opijum. Kada sam joj prišla, imala sam neprijatan i konačan osećaj pripadnosti. Samo sam je osluškivala. Nije mi govorila, a ipak sam je čula. Letelica je  bila bez pilota, ako sama nije bila nekakav oblik života. Podsetila me je na Gugenhajm u Abu Dabiju, pre nego ga je pesak progutao.
Rekli su mi kasnije, kada su me odveli kod lekara, usred kulturološkog šoka koji sam doživela, da su svi imali isti osećaj. Kao da je trebalo da bude tu, kroz sva vremena i prostore. Kao da ste trebali da budete tu, baš tu i nigde druge. Svakako nije mala stvar sresti se sa stranim oblikom života, ma kako bili pripremljeni za to.
Istina. Letelica je bila gola istina.
Da smo deca zvezda.
Da nas je ona rodila.
Da smo njoj pripadali, za sva vremena. I ona prošla i ona buduća.
Sledeći dan su hoverkraftom došli predstavnici i Westa i Koreje. Ni jednog nisam poznavala, a sve je postajalo jako uvrnuto.

уторак, 13. децембар 2016.

Velika zemlja

Nešto o mojoj nadgradnji. Dok sam još živela na Zemlji, onoj staroj, jedno vreme sam bila ratnik, čime se ne ponosim. Bilo je to davno.  Zato sam i otišla sa Zemlje. Videla sam kraj jednog sveta. Videla sam kraj jednog velikog dela Afrike i njenog bogatstva. Učestvovala sam u uništenju Balkana. Na planinama Perua, u Belim Kordiljerima, tako visoko, visoko sledeći tradiciju gerilskog ratovanja, još nekad davno Gusmana i njegovih sledbenika su započeli rekonstrukciju Komunističke partije. Polukolonijalno i polufeudalno društvo su pokušavali da preurede nasiljem. Alfa i omega Gusmanove ideologije je bilo marksističko – maoističko stanovište socijalnog poretka, zasnovanog na stalnim konfliktima. U skladu sa maoističkom doktrinom,  videli su nasilje kao prirodan i neizbežan fenomen, kao manifestaciju sukoba. Dakle, nasilje nije bilo samo sredstvo rušenja nepravednog i iskvarenog poretka, već i način dolaska do bolje budućnosti u kojoj bi ugnjetavani i
marginalizovani postali građani jednakih prava. Prevarili su se. Preteča kompanija overlordova i Westa i Koreje su još tada planirali dominaciju. Unajmljivali su plaćenike da uništavaju stanovništvo, onako kako su velike ekonomije jele prirodna bogatstva, eksploatišući ih. Posle jedne akcije, koje se gadim, na najvišoj tački Belih Kordiljera, Uaskaranu, unajmila sam lokalnog vodiča da mi pokaže lepotu. Sam vrh Uaskaran obrastao je sa preko 800 različitih biljaka, podeljenih u preko 100 zasebnih vrsta. Zraci tropskog sunca omogućavali su da na ovim visinama  uspevaju mnoge cvetnice među kojima ima najviše orhideja i bromelija. Tamo je  rasla i jedinstvena vrsta planinske bromelije pod nazivom puja. Ovo je bila fascinantna biljka čiji cvetovi mogu narasti do 10 m, što ovaj cvet čini najvećim koji postoji na  Zemlji. Puja je vrsta cveta koji može da živi i do 100 godina. Lokalno indijansko stanovništvo poznaje ove zabačene visinske predele kao svoj džep. Oni tvrde da pojedine vrste cvetova cvetaju izuzetno retko, na svakih 8-12 godina. Zadivljujuće je da ove biljke imaju povezan bioritam, cvetaju u isto vreme, razvijaju se istom brzinom i na taj način pomažu sebi proces oprašivanja i razmnožavanja. Bilo je vreme cvetanja, leto i htela sam da vidim Puju. Penjući se na jednu stenu, pala sam u ledničko jezero u podnožju iste. Dok sam se preturala, potpuno sam smrskala kosti jedne šake, izazvavši mini lavinu kamenja koje se prevrtalo zajedno sa mnom. Bilo je bolno ali nije bilo strašno. Pošto je bila u pitanju leva šaka, a ja bila plaćenik u svetu u kome se moglo kupiti šta si hteo, dobila sam bioničku šaku. Moja levica je mogla dakle, da živi  i bez mene.
Ne znam zašto sam Vam ovo ispričala. Valjda sam Vas zavolela, šta li. Pa govorim o prošlosti koja je milionima svetlosnih godina iza.
Neću više.
Čeka me velika avantura Velike zemlje.
La Vita nuova, indeed.

субота, 19. новембар 2016.

Velika zemlja

Prva istinski ozbiljna stvar koju su mi pokazali, meni tako zapitanoj nad egzistencijom Velike zemlje, desila se sledeći dan. Bila sam sa svežim modricama od zabave prethodno veče, iz koje me je izvuklo obezbeđenje kockarnice, u ranim jutarnjim časovima, ako se išta moglo tumačiti kao jutro na Godzilli.
Najveća koncentracija siromaštva i gladi na Zemlji je bila vezana za Južnu Aziju i subsaharski pojas Afrike. Zemlja, stara Majka, nije morala da čeka 2070. da bi se u lancu ishrane desila katastrofa. Već se 2030, desio pad od 30 % u proizvodnji kukuruza usled klimatskih promena. Pad od 30% u kontekstu povećanja populacije bio je strašna kriza hrane. Na tv smo, onom klasičnom, kakav je tada još postojao, gledali kako druga deca umiru od gladi. Ja sam tada bila mala, ali sam imala nanu koja je umela da seje, žanje i upali vatru na ognjištu.
Dok je ognjište postojalo.
Trezor Sudnjeg dana otvoren je na zemlji, još ranije, pre velike gladi. U njemu, na tada još severu Evrope, sačuvano je 860.000 uzoraka različitih vrsta semena iz skoro svake zemlje na svetu. Njegov cilj je bio da sačuva važne poljoprivredne useve, poput pasulja, pšenice i pirinča, kao i drugih biljaka u slučaju globalne katastrofe. Pri put je otvoren kada je oštećen, nakon četiri godine građanskog rata u Siriji, glavni bliskoistočni izvor važnih semena u Alepu. Međunarodni centar za poljoprivredno istraživanje suvih oblasti koji se nalazio u Alepu, bio je primoran da se 2012. godine preseli u Bejrut. Međutim, uprkos tom potezu banka semena više nije mogla da ispuni svoju ulogu uzgajanja i distribuiranja semena širom Bliskog istoka. Zbog toga je od Svalbard trezora za semena zatraženo povlačenje 130 od 325 kutija koje su im prošlih godina poslali na čuvanje. Okviran broj semena je 116.000.
Sada je to seme nedostajalo. Seme je bilo prvi putnik u svemir i prvi gost Godzille koji ju je naselio. Ceo Svaldbard je bio ovde.
Bila sam to jutro, u divnom Nojevom kovčegu i mogla sam očarana da posmatram i učestvujem u nastanku novog sveta.
Ja, samo mala žena, bez nadogradnji.
Ulog je bio sve veći .

среда, 24. август 2016.

Velika zemlja

13
Historija magistra vitae…Da su ljudi sa stare zemlje ikako mogli da dopru do ovog saznanja, možda se sada ne bi vraćali hordi. Možda ne bi bilo ratova, ni gladi. Grabljivaca koji samo čekaju miris krvi da se bace na umiruće. Možda, da smo mogli da učimo i  bili spremni na to: Kako je Godzila pojela sama sebe u visokom stepenu svoga razvoja. Kako su malobrojni preostali stanovnici pobegli sa planete ko zna gde u svemir, bežeći od smrtonosnog virusa koji su sami napravili…
Eh, utopija.
Eh, Grad Sunca.
Eh, renesansa.
Skoro dečije vajkanje.
Sa tugom sam se setila zemaljskih reka koje su u mome detinjstvu još uvek plavo tekle…
Rekli su mi kako na planeti postoje tragovi i zapisi koji upućuju na u pesku nestale gradove i kako je moj zadatak, kao i ostalih izabranih, da iste nađem i da od Godzile, uz pomoć zapisa stanovnika stare planete, napravimo divan novi svet. Ili njihovih preostali mašina, to nismo znali sa sigurnošću.
No, sve je trebalo da ostane pod velom tajne, dok se ne povežu činjenice i uradi ono što je potrebno. Zašto sam ja izabrana, za tako težak zadatak o kome je bilo tako malo podataka, umesto da igram klasičnu zabavnu društvenu igru ni West ni Koreja nisu imali pojma, a mladi prorok je nestao, što, tako su mi rekli, nije bilo ništa novo.
Pobunjenici su nastavljali sa napadima, kako su nas sve više promovisali kao takmičare, na taj način sakrivajući našu pravu ulogu. Užasno me je zamaralo što je svako sebično vodio samo svoju brigu i što nikako nisam mogla da se zbližim ni sa jednim od tri pola. Informacije su bile polovične, grupa nije postojala, a posao je bio više nego bitan za celu rasu, na oba sveta. O civilizacijskom šoku koji smo svi osetili sa svešću da konačno nismo sami, ne mogu ni da govorim.
Još uvek mi se vrti u glavi.
Jedno veče su nas izveli u najluksuzniji klub koji sam videla u životu, a videla sam ih na zemlji baš svakakvih. Ogromni stakleni svodovi kroz koji su se videle sve boje Godzile. Pustinski krajolik je bio veličanstven i užasan u isti mah. Nekoliko zvezdanih tela je obasjavalo prostor kontinuirano, pa je pustinja ličila na senku nekadašnjeg Las Vegasa, non stop. Crvena, plava, ljubičasta, zelena, već sam vam rekla. Unutra, zaslepljujuća belina, krzno, bleštavi metal, koža, svila. Samo najbolje iz svere inžernjeringa.
Potpuno retro kockarnica je imala kuriozum da si kroz ogromna vrata ulazna vrata na recepciju stizao direktno iz svog hoverkrafta. Opijum je bio vrhunski, pila se čista voda sa kockicama leda što nisam videla nikada.
Nas su snimali non stop, na oba sveta. Gomila interaktivnih ekrana sa kojih su se vrtela naša lica. Fama se širila, a da se ništa ustvari nije desilo. Pesme su se pevale.
Ne znam šta mi je trebalo, da sama izlazim u pustinju Godzile, kao da sam van kockarnice mogla da udahnem lekoviti planinski vazduh Zemlje.
Kako sam izašla napolje, tako se na mene obrušilo tri, četiri pobunjenika, jedan je stajao po strani, mislila sam da mu je žao ( posle sam shvatila da čuva stražu) silovitim udarcem me oborili na zemlju (!?) i šutirali svom snagom. Već obučena pentjak-silatom, savila sam se kao jež, čuvajući lice i meke organe. Setila sam se tada, da su tako na zemlji kamenovali neverne žene u nekim krajevima sveta…
A ja, ja sam samo jebeno pričala svoje priče.

уторак, 23. август 2016.

Velika zemlja

12
Sledećih mesec dana po zemaljskom vremenu bio je pravi haos. Puškaranja frakcije pobunjenika sa obe korporacije su bila skoro svakodnevna. Pobunjenici su hteli vrli novi svet bez ograda, jer zato su napustili staru planetu, a korporacije se nisu dale. Moja uloga je bila skoro potkusurivačka, tako sam je doživljavala. Malo su se cenjkali, međusobno, malo me seljakali sa odredišta na odredište, sa još par izabranih, koji, kao ni ja nisu znali koje je naš glavni zadatak. Slabo smo se družili i komunicirali, osim kada su nas upgrejdovali, što su činili skoro svakodnevno. Meni su se najviše dopadale skoro zaboravljene veštine dalekog Istoka. Za mene su odabrali, zbog relativno male visine, svega 168 cm, pentjak silat sa kojim se nikad nisam srela na Zemlji. Interesantna je činjenica da Pentjak – silat nikada nije bio predmet posebnih duhovnih spekulacija, niti privilegija svešteničkog staleža. To je javna veština odbrane, borba protiv neprijatelja. Nastala je u močvarama, džunglama, pustošima, i bila je način da se pojedinac odbrani od zveri, od neprijateljski nastrojenih suseda, od bilo kakve opasnosti. Veština je nastala iz težnje da se preživi i opstane u surovim i negostoljubivim uslovima, čak kao intuitivno, instiktivno, poslednje sredstvo odbrane fizičkog integriteta i imovine, često i života. Na pentjak – silat se najbolje može primeniti teza pojedinih teoretičara borilačkih veština, koji njihovo generalno poreklo vide u čovekovom primarnom nagonu za preživljavanjem, nagonu za samoodržanjem. Kao veština realne borbe, pentjak – silat ne poznaje pripremnu tehniku u vidu zagrevanja i slično, jer se smatra da pojedinac neće imati vremena niti prilike da se pripremi odnosno zagreje kad mu zapreti realna opasnost, već mora da joj se suprotstavi takav kakav je zatečen.
Postoji još jedna razlika između „klasičnih“ borilačkih veština i pentjak – silata. U tradiciji, ali i u istoriji (japanskih) borilačkih veština, rad na tehnici veštine je poseban rad, ima ritualni uvod i završetak, odvija se po strogim pravilima, studiozan je i unapred planiran. Pentjak – silat je mnogo bliži improvizaciji. On se vežba svuda, po stenama, planinama, na putevima, pri čemu se tehnika adaptira postojećim uslovima.
Ovakav pristup veštini najuočljiviji je u tehnici, koja je maksimalno adaptirana podneblju, standardnoj građi stanovnika (niži rast, vitkost), primeni u svim uslovima i, pre svega, svojoj osnovnoj nameni – odbrani od realne opasnosti. Stavovi su većinom vrlo niski, često ukrštenih nogu, promenljivog prenosa težine tela sa jedne noge na drugu, za neuvežbanog vrlo neudobni. Začuđujuće je to da poznavaoci veštine Pentjak – silata bez ikakve pripreme i bez štetnih posledica odmah zauzimaju niske stavove, koriste vrlo razvijeno asinhrono, ili ređe, sinhrono negeometrijsko kretanje čija je putanja kriva linija, obično nekanonizovano, već prilagođeno upotrebi, i pri tom izvode visoke udarce nogom, čija putanja često zavisi od realno date, borilačke situacije. Ručna tehnika je u potpunosti prilagođena telesnoj građi tamošnjeg življa: to su brze, često kratke tehnike, a koriste se gotovo sve moguće udarne površine otvorene i zatvorene ruke: sve površine pesnice, prsti, bridovi šake i dlanovi. Naravno, najveći problem je bila brzina koja mi nije bila zadovoljavajuća, pogotovo jer se gravitacija Velike zemlje ipak razlikovala od one, zemaljske. Iako to na Zemlji skoro nije bilo moguće, korporacije su zajedno, uspeli da mi vrate i dosta sećanja koje sam rasprodala poslednjih godina, tako da sam bila prilično celovita i u dobroj formi. Opijum naravno, nije dolazio u obzir.
Neki poznavaoci ove veštine tvrde da svaki od elemenata tehnike ima neki ekvivalenat u prirodi, bilo da predstavlja neke od pokreta svojstvenih životinjama, neki od čovekovih pokreta pri svakodnevnom radu i sl., pri čemu se, doduše neeksplicitno, koristi princip maksimuma energije, a ti „prirodni pokreti“ su obično vrlo pogodni za brza i snažna energetska pražnjenja. Imrovizacija, snalažljivost, adaptiranje na realnu situaciju – suština je tehnike veštine, tehnika kojoj je prvenstvena namena odbrana, i nju eksperti tako i prezentuju, uvek u akciji, u borbi, u realnoj situaciji. Stoga je jedan deo tehnike veštine orijentisan na odbranu od hladnog oružja koje poznaju domoroci, a to su dugački noževi, kratki zakrivljeni mačevi-bodeži i slično, a što se u ovako praktičnoj veštini može i očekivati.
Dodirne tačke ove veštine valja tražiti u samoodbrambenom momentu, oponašanju prirode, tokova pokreta životinja, drevnim verzijama veština, dok su razlike na drugim poljima sa drugim veštinama više ili manje prisutne, što, naravno, ne znači njihovo potenciranje već uočavanje u ime potpunije informacije. Odsustvo filozofske osnove, izuzev neke rudimentarne povezanosti veštine sa pojedincima, vidarima, travarima, vračima, kao i isključiva odbrambena namena, činile su ovu veštinu vrlo specifičnom, a meni su svakako pretstavljali olakšanje, pošto sam ja, to je već bilo jasno, imala izgrađen književni ukus, a u bogove nisam verovala.
Sam početak puškaranja je bio sasvim komičan, mogu da kažem to iz perspektive nekoga ko ga je preživeo. Ležali smo ispod kreveta, sa peskom u ustima, gospodin iz Westa i Taj iz Koreje. Selima, Alexa je umirala od straha, a ja nisam znala ni ko pije ni ko plaća. Obojica su govorila u isti mah, pa sam tek kasnije rekonstruisala događaje. Dakle, pobunjenici nisu znali ono što ja znam sada, od čega mi se vrti u glavi, iako se za to čovečanstvo sprema vekovima, a da su znali, ne bi se ni bunili. Pobunjenici su korporacije smatrale eksploatatorima, koji će uništiti Godzilu i njene još do kraja neistražene resurse, preslikavajući odnose sa Zemlje. Dok sam virila ispod kreveta a i u kasnijim danima, ponekad bih videla lice ponekog pobunjenika. Bili su lepi, kao što je uvek lepa revolucija. Obučeni u crveno i crno, eros i tanatos, bili su binarni, arhetipski model. Očito su imali dobru prezentaciju. Dodala bih da je prezentacija nekad sve, u surovom svetu korporacija.
Da nisam saznala šta mi je zadatak, vrlo brzo, pobegla bih sa Pobunjenicima. Ovako, iako sam do zla boga bila bez nekog intimnog uporišta, bila sam spremna.
Istina o Godzili je bila neverovatna i ujedinjavala je obe korporacije u zajedničkom cilju. Ishod se zaista nije mogao predvideti, iako sam sumnjala da potajno svako vuče na svoju stranu i već unapred dezavuiše konkurenciju.
A istina je bila veličanstvena i unapred mi stvarala vrtoglavicu, sušeći mi već dovoljno suva usta: Nismo sami u svemiru.