недеља, 7. јул 2019.

O lekovitom značaju teatra

Need your support to keep delivering quality journalism and literature to maintain our openness and to protect my precious independence. Every reader contribution, big or small, is so valuable. Support me from as little as 1€ – and it only takes a minute. Thank you.
https://www.patreon.com/aleksandranm


O lekovitom značaju teatra
… Prvi put sam htela da pobegnem sa nekim pozorištem sredinom devedesetih kada sam gledala i učestvovala (tada prvi put i to) u radionici Massima Đanetija  koji je na Petrovaradinskoj tvrđavi predstavio sa svojim pozorištem Specchi e Memorie neku neverovatnu verziju Judite, koja je mene potpuno obezglavila :). Ne mogu da Vam linkujem odlomak predstave, jer Infant svoju arhivu na internetu pravi tek posle dvehiljadite, a ni Italijani nisu bolji. Nemaju je ni toliko.
Šta me je posebno ostavilo bez daha:
Bilo je jako hladno veče i ja sam bila u zimskoj jakni, posle neke ledene dunavske kiše. Glavna glumica je celu predstavu odigrala u vodi staklenog bazena. Bila je gola, pod mokrim velovima. Posle predstave sam pravila intervju sa njom. Ja sam se tresla od hladnoće; ona nije mrdnula obrvom. Između ostalog, osim pozorišnog, Đaneti je koristio i metod Gurđijeva za vežbu pred izvođenje pozorišnog čina.
Gurđijev je učio da većina ljudi živi svoje živote u stanju hipnotičkog „budnog spavanja“, ali da je to stanje moguće transcendirati u više stanje i os­tvariti u sebi puni ljudski potencijal.
Da bi se to postiglo u praksi Gurđijev je razvio metod koji je nazvao „Delo“ (u smislu „rad na sebi“) ili „Metod“  a njegov metod buđenja svesti razlikuje se od puta fakira, monaha ili jogija, pa je tako ova duhovna disciplina nazvana četvrti put. Gurđijev je izvršio snažan uticaj na mnoge savremene mistike, umetnike, pisce i mislioce, uključujući Oša, Kita Džereta, Džordža Rasela, Alana Votsa, Timotija Lirija, Roberta Antona Vilsona, Karlosa Kastanedu. Njegovi najpoznatiji učenici su bili P. D. Uspenski, Džon Benet, Olga Hartman. Alister Krouli je više puta posetio njegov institut .
Tako mladoj i zagledanoj u zvezde kombinacija umetnosti i metafizike, činila se kao najbolji put u umetnost.
Nisam pobegla sa teatrom iz novinarstva. Umesto toga, 1998. rodila sam mog sina i na kratko, napravila pauzu pobegavši u najlepše moguće umetničko delo, bar za mene, majčinstvo. Da tada nisam otišla iz novinarstva…razbolela bih se i umrla. Toliko sam osetljiva, to sada znam.
Te prve godine nastanka Infanta koji upravo ovih dana počinje u Novom Sadu su bile godine teškog kulturnog i ekonomskog embarga nad Srbijom devedesetih. Modernih tendencija izvan lokala (dobro se sećam cele pozorišne scene u Vojvodini jer sam je vrlo pomno pratila deset godina) nije bilo baš previše. Infant je izašao iz Malog pozorja koje sam pratila baš tih poslednjih godina njegovog trajanja, do 1994 .
Poetička pozadina ovog festivala je meandrirala i menjala se kao i sami artefakti. Tako je u programskoj knjižici sedmog festivala zapisano da „Malo pozorje nije festival, nadmetanje, nego akcija, istraživanje, sa posebnom idejom da se otkrije, prevrednuje ili ospori mlada pozorišna produkcija. Zato je i (ono) samo eksperiment u smislu festivala, jer je ugrađeno u širu duhovnu osnovu od pozorišne”, da bi nešto kasnije konstatovano da ono nastoji da u svom repertoaru sadrži predstave koje podrazumevaju eksperiment kao formu istraživanja u pozorišnom mediju. Pred njegov kraj, metamorfozu, njegove ambicije su da afirmiše „novu pozorišnu praksu koja je u direktnoj suprotnosti sa okoštalim pozorišnim formama: realizmom, psihološkim i ilustrativnim teatrom kao i otvaranje prema drugim medijima, visokoj tehnologiji, likovnosti, pokretu, plesu; dalje, otvorenost prema svim novim promišljanjima i uzurpacijama osnovnih elemenata pozorišnog čina: tradicije, glume, teksta, režije. Takođe, tu je i otvorena podrška ’novoj dramaturgiji’”.Simon Grabovac
Dakle, tih devedesetih je za mene, ali i mnoge druge Novosađane, odlazak na Infant bio neka vrsta duhovne lične higijene i širom otvorenog prozora koji je gledao u Evropu i ako hoćete, u ceo svet…
Iz moje višedecenijske pedagoške prakse, znam odlično šta znači dati učenicima mogućnost da iz pozicije, često autsajdera, razmahnu krilima i uđu u svet pozorišne igre. Svi se doživotno zaljube u pozorište, a mnogi i razreše svoje mladalačke dileme, strahove, nedoumice, nesigurnosti…
O sjajnoj komunikaciji koju ostvarujete sa decom na taj način, ne treba ni da govorim. Ovde na blogu, imam mnoštvo dokaza za takvu tvrdnju.
Najveličanstveniji uticaj pozorišta je svakako onaj koji utiče na na rehabilitaciju najskrajnutijih i najugroženijih grupa.
Prvi put sam se susrela sa uticajem pozorišta na zatvorenike u filmu braće Tavijani, Cezar mora da umre, koji je dobio Zlatnog medveda na 62. filmskom festivalu u Berlinu.
Junaci filma su pravi zatvorenici kojima je umetnost postala hleb nasušni i najvažnija životna potreba. Svedena i minimalistička, u jednoj crno beloj gami, ova priča, italijanska Prokleta avlija je potresna, duhovita i šokantna u isti mah. Jedan od robijaša ( a svi su u višedecenijskim kaznama) kaže: „Otkad sam otkrio umetnost, ova ćelija je postala pravi zatvor“.
Već sam pisala kako sam se srela sa Aleksandrom Jelić i njenim projektom Aps art teatra.
Aleksandra već deset godina radi sa zatvorenicima najrazličitije pozorišne projekte.
Poslednji je sastavljen od sedam video radova nastalih u okviru projekta Art paket. Realizovao ga je ApsArt Centar za pozorišna istraživanja, u okviru koga su kroz kreativan proces osuđenici Okružnog zatvora u Beogradu dolazili u dodir i interakciju sa umetničkim delima iz kolekcije Narodnog muzeja.
dramaturg: Bogdan Španjević
voditelj procesa i reditelj video radova: Aleksandra Jelić
montaža i animacija: Darko Duckin
ton majstor: Velibor Hajduković i Boris Mijatović
muzika: Boris Mijatović
Projekat podržala Fondacija Jelena Šantić
Produkcija: ApsArt Centar za pozorišna istraživanja
slike su deo kolekcije Narodnog muzeja u Beogradu
Ono što je mene potpuno očaralo i potreslo je ta minimalistička gama u svakom od izraza:  neznatna intervencija u likovnosti kroz animaciju, jedno sigurno i pouzdano oko kamere, tek čujna muzička podloga, dovoljno raskošna da i za sebe bude jedno malo remek delo, koja ne malo doprinosi atmosferi  teskobe pred ljudskim krvavim pričama, taj svedeni jezik ulice i bolnih životnih priča koje su iznedrene svaka u par rečenica…A svaka priča…ljudske sudbine. I bol. I teskoba. I katarza.
Ono što nosi ovaj Art paket je jedna nova umetnička  stvarnost izvedena iz likovnosti i zatvorskih priča, koje ovako, postaju fantastičnije od bilo kakave izmišljene fantastične priče.
Potresno i uzbudljivo, bolno i strašno. A to umetnost treba da radi. Da pomera granice. I bola i lepote.
Video instalacije ste „uživo“ mogli da vidite 20. i 21. juna 2019. u Ostavinskoj galeriji u Beogradu.

субота, 4. мај 2019.

O dobrim lekarima, raku i podršci

O raku i novcu i pisanju, sve zajedno
Mislim da je neka idealna situacija jedne države ona u kojoj ni jedan pacijent nema potrebu da javno iznosi svoje zdravstveno stanje, čak ni kada je dugogodišnji bloger, kao ja. Što priznaćete, svi znamo, u Srbiji nije slučaj. Moja prvobitna namera pisanja ovog teksta je bila da se javno zahvalim ljudima koji su mi spasli život, kao i da pokažem da  ima fantastičnih profesionalaca u Srbiji.
Ovih dana, pošto sam saznala, da nažalost, imam rak, ovaj tekst je postao moja nasušna potreba. Šta mislite kolika je plata prosvetnog radnika na bolovanju? Na pravom bolovanju na kome sam, stvarno bolesnom, koji NE MOŽE sa strane da zaradi neku lovu?
Bojim se. A kad se bojim, vičem na sav glas!
Bojim se i bolesti i siromaštva.

Od oktobra, kada su počele ozbiljne fizičke smetnje, bila sam ubeđena da nešto opasno nije u redu sa mnom. Bilo je jutara kada nisam mogla bukvalno da ustanem iz kreveta.
A tako sam se lepo pravila da sve mogu. Sa venom koju nisam lečila preko trideset godina i miomima koje sam ignorisala bar sedam.
Dakle, preskočiću celu potragu oko toga šta nije u redu sa mnom, koja zaista nije na ugled zemunskom domu zdravlja u Šilerovoj. Poslednji put sam imala tamo dobrog lekara…pre petnaest godina, dok me je pratio dr Joksimović. 
On je imao onaj integralni pogled na zdravstvo. Onu svest o tome da je u organizmu sve povezano. Da je ljubav osnova svega. I porodica. I lična higijena. I ljubaznost. I u zdravom telu zdrav duh.
Dr Dušan Joksimović je znao članove moje porodice. I kako živim. I sve o meni. I o svakom svom pacijentu, sigurna sam u to.
Prvi put sam srela doktorku takvog kalibra (možda i većeg) kada je reč o matičnom Domu zdravlja pred operaciju koja je, da podsetim čitaoce, hitno obavljena pod palicom primarijusa dr Lazara Neikovića u bolnici Narodni front u Beogradu. (tekst ovde )
Dakle prim. dr Anu Mariju Simić Milovanović spec. interne medicine subspecijalistu kardiologije sam pronašla na dežurstvu u Batajnici. Ordinacija, bukvalno pored seoskog dvorišta punog kokošaka. Hodnik ispred ordinacije sa ofucanim linoleumom, sve rebri, užasno hladan dan, prostor se deli sa laboratorijom za decu (!?) Užasni uslovi, nisam tako nešto videla, slika sveta koja pokazuje koliko nam je ovaj sektor devastirao i kako ni jedna loša reč nije dovoljno velika kada se govori o stanju u našem zdravstvu. A dr Ana Marija!!! Fantastičan dijagnostičar, ljubazna, intuitivna. Potpuno holistički pristup zdravlju. Ja sa tom groznom dijagnozom i ona koja me je unapred provela kroz ceo budući proces lečenja. Ako nisam od nje posle sat vremena izašla izlečena…Izašla sam umirena. Usluga u okviru mog socijalnog osiguranja.
Još jednom osećam potrebu da kažem da ni kod jednog od lekara (osim dva sa kojima se privatno družim i koje ću pomenuti na kraju) nisam išla preko veze, preporuke ili nekog drugog „korumpiranog“ načina. (Pokloni više nisu korupcija, a ja ni poklone nisam nosila)
Pukovnik dr Uroš Zoranović,  vaskularni hirurg na VMA. Od oktobra meseca mi leči venu, koja je i bila alarm za ogromnu tumorčinu na jajniku koji sam operisala. Da sam ga slušala i odmah otišla kod moje ginekologice, ne bih bila skoro jedva živa pred operaciju, pošto bi istu obavila pet meseci ranije. Strpljiv, topao, inteligentan, dobar slušalac. Takođe izuzetno brz i precizan dijagnostičar. Obzirom na užasnu situaciju oko zakazivanja specijalističkih pregleda, dajem sebi pravo na taj luksuz da ovog lekara plaćam. Svota je minimalna i deo je cenovnika samog VMA. Za taj luksuz (3200 din.) stižem do dr Zoranovića kad god mi treba, a to je na žalost, ove zime bilo često. Moram da kažem da mi se vena posle trideset godina grozote sasvim povukla i da je moja leva noga fantastična sada kao i desna. Ne zaboravite, ja sam strasna biciklistkinja i biciklistička aktivistkinja. Moram da kažem da dr Zoranović nije jedini doktor kojeg sam posećivala kada je reč o venama. Bila sam u zemunskoj bolnici, u kliničkom centru i na samoj vojnomedicinskoj klinici. Ni jedan mu nije ni do …
dr Olivera Micić, specijalista dermatovenerolog  u Zavodu za kožne i venerične bolesti u Džordža Vašingtona. Kod nje sam bukvalno zalutala tražeći hitan kolor dopler vena. Fantastično. Dopler, tumačenje, pogled na celu istoriju bolesti. Duhovita, topla, radoznala. Precizna. 1200 dinara, netipična usluga zavoda.
Doktor dr sci med spec. grudne hirurgije  dr Vlada Cvijanović, načelnik grudne hirurgije na VMA. Trebalo mi je mišljenje nekoliko lekara (i pulmologa, takođe) glede operacije. Potpuno sam bez reči. dr Cvijanovića sam našla na jednoj privatnoj klinici, jer sam morala sledeći dan da nosim rezultate za hitan konzilijum u Narodnom frontu. Cenovnik potpuno usklađen sa onim na VMA (pogledaj dr Zoranović). fantastičan lekar, inovator. Radoznao. Precizan. Brz.
Ono što me je očaralo kod  sva četiri doktora je baš taj, več pomenuti holistički pogled na zdravlje, potpuno netipičan za dobar deo naših zdravstvenih radnika. Strpljenje, brižnost, intuitivnost.
I konačno, dva doktora koja sam znala izvan zvaničnih tokova medicine…Radiolog Aleksandar Ivković, bloger koji mi je iste večeri kada sam dobila snimke skenera iste pregledao i pripremio me da će biti ovako, kako i jeste. Snimke sam mu poslala u vidu malog filma preko fejsa. E to su čuda tehnike, moga sina koji je od mog raka napravio film i socijalnih mreža koji mogu da uspaničenoj ženi donesu brz odgovor!
dr Aleksandra Pikula  koja mi je takođe, neverovatnom brzinom komentarisala šta me sve čeka u mučnom procesu bolesti. Ona je prva i jedina koja je za sad i videla rezultate mog histopatološkog nalaza.
dr Pikula i dr Ivković su moji blog drugari (sreća u nesreći).

O PODRŠCI
Svi ovi lekari koje sam pomenula, osim ogromnog tima u Narodnom frontu koje je predvodio dr Nejković su deo jednog sinergijskog pristupa lečenju, kakav je izgleda jedino moguć kada je o ovoj užasnoj i podloj bolesti reč. Nisam sigurna, uz sav moj optimizam i svu podršku tima Narodnog fronta i mojih kolega, te pre i iznad svega mojih babica i moga sina, da ću ja sve što me čeka izgurati. Operaciju sam prošla super, ja sam moćna riba, puno sam se kretala i imala kondicije. Kako će biti dalje…videćemo. Čeka me velika bitka. Konzilijum u Narodnom frontu me čeka za koji dan.










I za kraj ovog teksta. Nemam pojma šta će biti. Najviše bih volela da za par dana snimim video i kažem  Vam: Hej drugari, ala sam se zaletela pre neki dan. Odoh ja na posao! U suštini, u fazi sam odricanja. Kako je moguće da sam bolesna!?
Kako!?
Pa nisam ja Isidora Bjelica da skupljam donacije u svom šeširu…
Uzgred, nemam pojma ni kako funkcioniše paypal, ni kako Patreon.
Po svemu sudeći, ni moje zdravlje…
Delite dalje.
Need your support to keep delivering quality journalism and literature to maintain our openness and to protect my precious independence. Every reader contribution, big or small, is so valuable. Support me from as little as 1€ – and it only takes a minute. Thank you.





недеља, 28. април 2019.

O raku jajnika, drugi deo

…Pre više od šest godina dr Igor Plješa koji je zemunskoj bolnici pratio moje miome, decidirano je rekao: Ja bih ovde sve izvadio, ko zna kakvo čudo se krije iza tih mioma.
Bila sam još u reproduktivnom ciklusu, imala sam neki dramatičan hormonski poremećaj kao sasvim mlada devojka, nisam mogla da zamislim da izvadim sve i da primam bilo kakvu hormonsku terapiju. Sin mi je tada imao 14 godina i smatrala sam da nije u stanju psihički da izdrži dosta dugu fizičku nemoć jedinog roditelja. Uzgred i moj ordinirajući ginekolog me je podržala u odluci da se ne operišem. Ako već nemam problema…
A problema sam imala. Produžene menstruacije nekoliko godina.
Operisaću se sutra.
Sutra.
Sutra, malo.
Kada sam izgubila menstruaciju, pre dve godine, slavila sam. Bacila sam svu dokumentaciju koja se bavila mojom ginekologijom. Uradila u INEP test na kancer jajnika koji je bio negativan, jedan ultra zvuk i rekla pa, pa, zdrava sam kao dren!
Vozila bicikli, 40 km dnevno, pravila pozorišne predstave, participirala u Ulicama za bicikliste u društvenom aktivizmu, dobijala nagrade sa decom, družila se sa blogerima.
Gajila jednog izuzetnog psa, prevelikog za moju snagu i kondiciju, radovala se prekrasnom dvadesetogodišnjaku kakav je moj sin postao.
Padala na nos od posla.
Sanjala užasne snove, kataklizmične koji su upućivali da nešto nije u redu sa mojim zdravljem.
Intimno, bila jako duboko usamljena. Pretužna. 13872934_10154377321477766_7473743971553907286_n
Na svu sreću, što sam pisac, pa umem patologiju da pretočim u tekst. Tako je drugi deo mog sci fi romana Velika zemlja postao horor, umesto sapunske opere što je bila moja prvobitna zamisao. Sve sam sanjala.
Ne mogu da vadim iz pupka porodičnu i ličnu prljavštinu i da tražim uzroke u dalekoj prošlosti i genetskom nasleđu sa očeve strane.
Okidač su bili dramatični događaji prošlog leta…Doživela sam užasan fizički napad, sa pretnjama, ucenom (na račun psa) i teškom izmišljotinom. Tada sam povredila nogu, vrlo malo ali dovoljno da pokrene proces sa venom koju sam takođe, kao i miome ignorisala. Ceo slučaj je u tužilaštvu, pa nemam prava da govorim o njemu, inače bih urlala.
Na Fruškoj gori je visoki crkveni velikodostojnik posadio šumu na jedinom malom parčetu žemlje koje je ostalo posle mog obožavanog oca i istu ogradio !?
Bože!
U suštini, srela sam se sa kriminalnim akcijama kojima nisam dorasla.
Toliko o mojoj hrabrosti. To su komentari drugara i čitalaca na račun moje odluke da sa ovom intimnom pričom izađem u javnost.
Od oktobra, kada su počele ozbiljne fizičke smetnje, bila sam ubeđena da nešto opasno nije u redu sa mnom. Bilo je jutara kada nisam mogla bukvalno da ustanem iz kreveta.
A tako sam se lepo pravila da sve mogu. Sa venom koju nisam lečila preko trideset godina i miomima koje sam ignorisala bar sedam.
Ja! Žena zmaj!
Ja. Mala ovca. (horoskopi kineski i zap. evropski)
Samo…Šta to nije u redu?!
nastaviće se…
U sledećem delu..O divnim lekarima u Beogradu i onima koji to nisu.
prvi deo ovde

Rak jajnika i Narodni front (prvi deo)

19. februara mi je na ultrazvuku redovnog ginekološkog pregleda u Domu zdravlja u Zemunu otkriven, umesto očekivanih mioma koje sam gajila godinama, veliki, skoro 12 cm, tumor na jajniku. Čija sadržina nije bila samo čvrsta, nego okružena tečnošću koja se slobodno kretala oplakujući unutrašnje organe. Za nepunih sat vremena, bila sam u Narodnom frontu, na pregledu kod tamošnjeg ordinirajućeg ginekologa, čija dijagnoza je bila: hitna operacija, sa vađenjem celog mog reproduktivnog organa. U roku od pet minuta posle toga, zakazan mi je kolegijum lekara u Narodnom frontu za 1. mart (svakog petka se u N. frontu održavaju onkološki konzilijumi). Posle nedelju dana konzilijum je ponovljen zbog nejasnih rezultata i potrebe da mišljenje daju i grudni hirurg i pulmolog, da bi operacija bila urađena već 21. marta. Operisao me je primarijudr Lazar Nejković.
Operacija je bila ogromna, trajala više sati i lekari u Narodnom frontu su mi bukvalno spasli život. Ovih dana, uznemireno, čekam histopatološki nalaz i eventualno dalje lečenje. Ili osobođenje od bolesti, jer se lepo oporavljam. Odlično znam kako izgleda rak od koga se svako jutro budiš sve bolesniji. Već sam pisala o tome. Moj otac je umro od raka u svojoj četrdeset sedmoj godini.
Rak jajnika je čuven po tome što se ne primeti. Čudovište iz noćnih mora.
U drugom delu ovog teksta pisaću o tome kako sam ga previdela i kako mislim da sam ga dobila.
Sad bih nešto drugo da kažem:
U Narodnom frontu sam se pre dvadeset godina porodila i rodila mog sina jedinca, Andriju. Bila sam prva generacija porodilja koja je ušla u bebi frendli program. To je bilo sjajno iskustvo, ali se same institucije ne sećam sa radošću. Ili sam ja bila preglasna i sa prevelikom tremom, ili u Narodnom frontu nije bilo baš sve idealno (pri tom mislim na ljudski faktor). Tada sam imala opasnu vezu. Onda sam bila novinar RTSa i nije bilo problem potegnuti veze.
Prošla sam na porođaju…Sramota me da se sećam.
Sada sam bila potpuno izgubljena od užasne dijagnoze.
Od straha da ću moga sina ostaviti bez sebe. Već mu je otac umro kad je imao tri godine.
Zabrinuta za dve stare žene koje u suštini godinama zavise samo od moje brige. Za velikog i moćnog psa naučenog na svakodnevnu, opet moju brigu.
Sada sam samohrana majka, profesorka u srednjoj školi.
Dakle, ulazim u bolnicu bez veza i poznanstava i bivam očarana:
Profesionalnošću, predusretljivošću, preciznošću, vedrinom kolektiva. Čistoćom i disciplinom na odeljenjima. Brzinom reagovanja i doslednošću.
Za ulazak u proces morala sam da sakupim gomilu izveštaja. Nije bilo lako. Tačnije bilo je strašno. Svaki dan sam imala zakazan po jedan ili dva pregleda, a ja nisam išla ni na bolovanje. Želela sam i želim da radom, smehom i optimizmom prevaziđem bolest. Svesna da moram užasno brzo da nađem fantastične lekare, u vremenu kada u Srbiji NE MOŽEŠ da zakažeš skoro ni jedan specijalistički pregled u kratkom roku u državnim ordinacijama, kombinovala sam privatni sektor i upute moje lekarke iz doma zdravlja.
Nisam imala nikakav novac za takvu ekstravagantnu akciju. Bacila sam se u minus oko 70 hiljada dinara. Za tri skenera, gomilu testova i specijalistička mišljenja izvan Narodnog fronta (da ih nisam imala, da ih nisam imala, ne bih bila živa danas).
U roku od ..tri nedelje, kolege iz školice su mi sakupile 90 hiljada. (Saobraćajno tehnička škola u Zemunu) Toliko o prosvetnim radnicima. Srećna sam.
Kada si bolestan, podrška puno znači.
U suštini, jedino neprijatno iskustvo imala sam u ordinirajućem domu zdravlja sa izabranom lekarkom opšte prakse, koju sam, naravno promenila. Pisaću i o njoj.
Lekare sam nalazila neverovatnom brzinom, dan za danom. Upoznala sam …nekoliko neverovatnih, preljubaznih, fantastičnih stručnjaka koji su ZAISTA bili tu, u službi moga zdravlja i moga boljitka. Pisaću o svakom pojedinačno. Imenom i prezimenom. Više njih potpuno u okviru zdravstvenog osiguranja.
Ovaj tekst je i nastao kao posledica očaranosti nas par žena koje smo zajedno u sobi, posle operacije, komentarisale fantastične uslove i lekare u Narodnom frontu…
Mislim da to treba podeliti sa Srbijom.
Da, u Narodnom frontu nisam potrošila ni dinara (450 dinara, tačnije jesam. Za kutiju keksa devojkama i jednu kafu koju sam krišom popila prvo veče u bolnici na aparatu za kafu).

Uzgred, juče sam bila na prvostepenoj komisiji za produženje bolovanja. Čitala sam po internetu da se čeka po šest, sedam sati…Čekala sam nepunih sat vremena. Bili su takođe fantastično ljubazni i profesionalni, iako smatram da im ne bi smetalo da imaju bolji radni prostor.
Kad sam tražila po internetu tekstove o iskustvima bolesnika nisam našla skoro ništa, osim tekst Mahlat o Onkologiji.
Na dva bloga koja pišem imam preko pola miliona pregleda. Pišem na neke sasvim druge teme…
Mislim da je jedan od glavnih razloga što sam se razbolela, što nisam mislila o sebi nimalo, jako dugo vremena.
Neka ovaj tekst bude početak nege za samu sebe.
I priča o Srbiji, divnih pametnih ljudi koji svoje obrazovanje dele za dobrobit drugih.
nastaviće se…
orginal ovde

понедељак, 9. април 2018.

Stereotip priča

Jedan pisac bez inspiracije, što je uvek najgore za pisca, slučajno je, lutajući gradom u potrazi, naleteo na prodavnicu retkosti. Dan je bio prilično topao, pa je on, onako dokon, svratio da se malo rashladi, videvši da radnja ima klimu. Unutra je zaista bilo dosta hladno, a i obzirom da je bilo svetla na pretek (dan je bio vreo) i dosta tamno. Trgovkinja je sedela za pultom, čitajući nešto i jedva ga je samo letimično pogledala. Bilo je tu svega i svačega. Starih i novih knjiga, predmeta potpuno nepotrebnih, ali i poneko remek delo kujundžiske,tkačke i zlatarske radinosti. Neki delovi radnje su bili kao apoteka, neki puni prašine. Bila je unutra prilično velika, zaključio je, obzirom da nije imala  velik izlog, a boga mi, ni skoro nikakvu reklamu. Pogledavši u pravcu nezainteresovane trgovkinje shvatio je da bi po nešto mogao i da ukrade, pošto nije dobro stajao ni sa novcem. Takvo je vreme bilo. Pomislio bi da bi ukradeno mogao da uvali negde, ili ako mu se predmet dopadne, isti čak i zadrži za sebe. Bilo je tu i nekoliko kamenova, za koje je, pomislio je, moglo da se zaključi da su tipični alem kamenovi, ako su oni zaista postojali. Ali, on je bio pisac bez inspiracije, pa je u iste duboko veovao.
Morao je, to mu je bilo oruđe za rad. Ljubav, vera, nada. Eros i tanatos. Bez toga nema dobre priče, znao je. Bio je izuzetno iskusan, pa ga je tim pre ljutilo kako je moglo da se desi da mu inspiracija presuši.
„To je od vrućine“, pomislio je, tešeći se.
Bila je tu i neverovatna zbirka persijskih tepiha. Jedan je  bio leteći, skoro je bio siguran u to.
Bilo je i noževa, handžara, bodeža. Kuhinjskih, tokarskih, vojnih, strugarskih, noževa za kosilice i mesarskih. Bekuta, bodeža, kustura, srbosjek (samo jedan, srećom). Muških i ženskih, malih, kao brice.
Posuđa, nakita, hvatača snova, starih hoklica. Jedan neverovatan otoman i nekoliko zanosnih sofa…
Uvalio se u jednu očaran…
Pogled mu je odlutao do pulta, iza koga je trgovkinja upravo krenula u neku bočnu prostoriju.
Situacija je bila idealna za krađu, pa je brže bolje, pošto se trgovkinja nije vraćala u narednim minutima, smandrljao jedan nožić i jedan kamenčić u džep. Iz radnje je izleteo što brže, kao da ga nosi vetar.
Pošto je i dalje bio dokon, a grad veliki, nastavio je da luta, povremeno opipavajući svoj džep.
Da se razumemo, svaki pisac ponekad nisko padne, ali, ovo je bilo zaista bilo dno dna, mislio je u sebi. „Kradem gluposti, a ne tuđe živote“, tešio se.
Pred veče je otišao kući a inspiracija je došla kao moćna velika reka. Noć je proveo pišući.
Od  tada mu je krenulo mnogo bolje. Pisao je, imao inspiraciju, živeo punim plućima. Predmeti koje je ukrao su bili bezvredni, nosio ih je na procenu, ali kao da su bili talični.
Život je ponovo bio lep.
Za svaki slučaj, povremeno je odlazio do radnje i uzimao po neku sitnicu, krišom. Nekoliko puta je nešto i kupio kod nezaintresovane trgovkinje koja nikada nije podigla pogled sa knjige koju je čitala.
Bilo mu je beskrajno dosadno da krade, ali je nekako u sebi znao, da taj mali, besramni čin ima dublje značenje, od koga je možda zavisila njegova karijera pripovedača. Pa nije bio jebena Šeherezada, znao je, iako se, kao i svaki pisac tome nadao. To je bio standard i to je trebalo doseći. „Fucking jebenu Šeherezadu“, mislio je u sebi, psujući strašno.
Sledeće godine mu čak i nije trebala krađa. Sve je teklo kao podmazano.
Objavljivao je i čak dobio podršku književne kritike, periodike i izdavača. Ponekad je objavaljivao i na književnim portalima preko interneta, iako je više bio za old fashion način. Jebo knjigu ako nije od papira. „Jebo Kindle, koji kurac, šta je to?“ Šalio se sa svojim književnim prijateljima.
Jedno rano jutro, kada se vraćao sa lude zabave na kojoj je bio taksijem, auto se pokvario. Taksista je bogovao i ništa nije mogao da uradi, morao je da pozove šlep službu. Naš pisac (sada bi ga već mogli zvati tako) je rešio da ne uzima drugi taksi, nego da prošeta do najbližeg bas stajališta i sačeka prvi jutarnji autobus.
Mirisao je na uspeh, žene, dobro piće. Mirisao je na snagu i avanturu. Inspiraciju. Zadovoljno se proteglio i krenuo nogu pred nogu. Prošao je pokraj radnjice, ne osvrćući se. Ipak, kada je već prošao, shvatio je da je otvorena i da bi mogao da svati u nju. „I onako odavno nisam ništa maznuo, sve je moj genije“, pomislio je zadovoljno.
Trgovkinja ga je prvi put pogledala. Trgao se. Bile su to najcrnje oči koje je ikada video. U njima je bilo previše nepodnošljive lepote i bola. Ceo svemir mogućnosti. „Jebem ti…“pomislio je, zastavši.
Ona se okrenula nešto da uzme, a pisac je šmugnuo među police. Bilo je iznenadjujuće mnogo novih predmeta, skoro minimalističkih. Bez trunke prašine, sa odsjajem novih metala, kao u nekoj fantastičnoj hirurškoj ordinaciji. Pažnju mu je privuklo jedno ogledalce. Majušno, jedva veličine dlana. Bilo je tako neverovatno precizno i uglačano, prenoseći stoprocentno istinit život, što je i za jedno ogledalo bilo previše.
Kada se pogledao u njemu, samo ovlaš, izgubio se zauvek.

субота, 7. април 2018.

Obučena da ubije

Sophie Friederike Auguste von Anhalt-Zerbst naša carica, imperatorka sveruska Katarina Velika Romanova Vaše prevashodstvo, ne traži ništa od Vas. Razumite, pri tom je Viši komornik duboko sa dosadom uzdahnuo, gledajući sa visine sagovornika, naša Smokvica, je žena nervozne krvi, vrlo osetljiva na umetnost. Poznata je kao zaštitnik književnosti i obrazovanja, ali u stručnim krugovima, a Vi to dragi moj izgleda ne razumete i kao pisac zbog svojih libreta, basni i komedija koje je napisala. Ona se dopisuje i proučava radove Voltera, Didroa i d’Alembera, koji  potvrdjuju njenu reputaciju u svojim radovima.
Važan deo Caričine ljubavi prema evropskoj kulturi je skupljanje evropskih vrednosnih objekata. Već je tokom vladavine skupila veliku kolekciju od 4.000 slika u koje spadaju i one od Rembrandta, Rubensa, 38.000 raznih knjiga, 16.000 raznih novčića i mnogo, mnogo drugog. Hoće da napravi…Kako je rekla da se zove…Muzej. Da.
Viši komornik je sa zadovoljstvom šumno i glasno uzdahnuo, a onda tiše dodao.
Pa sad Vi gledajte…
Osim toga, ako ste oženjeni, ili sentimentalno vezani, ona ne trpi nikakvu konkurenciju. Mislim, baš nikakvu. Ona već ima nekoliko ličnih biografa i pesnika. Strašno se uzbudi kada ne traži, a prepozna odu ili elegiju u njenu čast. Romani Vam mogu doneti neverovatnu titulu. To joj, tako srčanoj, strašno godi. U drugom slučaju, ako samo nasluti obrise neke druge inspiracije, majčica naša Rosija, može da učini usekovanje jazikov. Lojalnost i diskrecija se podrazumevaju. Opasan je to posao dragi moj. Morate istinski da je volite. Ne možete se cenjkati sa osećanjima. Apsolutno prihvatanje.
Da dolazite kada Vas ne zove, a kad misli na Vas. Da to predosećate. Ako jednom bude morala da šalje po Vas, ostaćete bez glave. To su pitanja srca, razumete li.
Ma kakvi simbolično, dragi moj. Energična, mudra i vesela, tajanstvena i ranjiva u isto vreme, imperatorka može smrtnu kaznu da zameni progonstvom u Sibir, eventualno.
Nego…da li ste bolovali od nekih polnih bolesti?
Sifilisa, na primer?
Poslaćemo Vam našeg lekara i dvorsku babicu da Vas pregledaju.

петак, 6. април 2018.

Volela bih da sam u Tangeru

Vilijam Barouz III je sa naporom obrisao prljavom maramicom na kojoj se jedva video monogram, oznojeno čelo. Bio je užasno vreo dan, a sa Gibraltara nije dolazio ni dašak vetra, što je bilo nepodnošljivo. Tirkiz priobalja je blještao u daljini izmedju belih građevina Kasbe kao fatamorgana. Pogledao je u pukotinu izmedju dva kamena na zidu na koji se naslonio. Unutra je šmugnuo mali gušter koji se do tada, dok se Barouz III nije naslonio, lenjo sunčao na podnevlju tangerskog sunca.
Sve je treperilo.
Kao i njegov predak, Barouz III je mnogo eksperimentisao. Koristeći sve tehnike svoga mnogo slavnijeg imenjaka, Vilijam je mislio da će za života uspeti da dostigne i njegovu književnu slavu.
Knjigom “Goli ručak”, Barouz po prvi put prezentuje inovativnu tehniku pisanja poznatu kao “cut up” ili “isečak”, koju je orginalno stvorio Brajon Gajzin. Ova metoda služila je rasčlanjivanju uvreženog, linearnog američkog mišljenja pisanjem “oscilatorne” proze i poezije. Korišćenjem nasumično izabranih isečaka iz tekstova, razbijale su se stereotipne jezičke konstrukcije i stvarala se dela koja bi potencijalno nosila drugačija značenja i koja bi uticala na servirane i naučene misaone sklopove.  Barouz se služio još jednom tehnikom, manje zahtevnom za čitaoce i prevodioce – tzv. ”fold-in” ili tehnika “presavijanja”. Ova tehnika se sastojala u dijagonalnom, vertikalnom ili vodoravnom presavijanju izabranog teksta sa ciljem uspostavljanja novih značenja i veza između reči. Ekscentrična i smela tematika Barouzovih dela (homoseksulizam, eksplicitni opisi seksa, flert sa smrću, narkomanija) kao i radikalizacija jezičkog izraza, činili su njegovog pretka i dalje najslavnijim od slavnih.
Barouz III je istina imao pomalo književnog uspeha. Omanja grupa pesnikinja je čak imala i čitalački klub u njegovu čast, a ponekad bi objavljivao i po neku priču u lokalnom književnom časopisu koji je četiri puta godišnje izlazio samo na internetu. Ipak, internet nije bio lokalno mesto, tešio se on. Već velika svetska mreža u kojoj je bilo svakakvih književnih riba.
U Tangeru se obreo u avgustu 2017. godine, tražeći blaženog Seida kod koga je, zajedno sa mnogim rok zvezdama Vilijam Barouz pušio hašiš na vrhuncu svoje slave. Bili su mladi i Vilijam i Seid tada, kao Barouz III sada.
Seid Basri Barakat bio je danas jedan od najčuvenijih tangerskih prodavaca umetnina u čijoj se strašno modernoj galeriji, u prostranoj niši sa strane, mogao pušiti hašiš kao nekada. Bila je to bašta u belom karare mermeru sa šedrvanom koji je oplakivao njene skupocene zidove. Mikelandjelova Pieta plakala je u istom kamenu, dodajmo.
Seid je bio bogat čovek. Iako je patio od reume (u Maroku?!), uvek se po savetu čuvenog japanskog lekara Šigeaki Hinohare koji je živeo 105 godina, zabavljao da bi pobedio bol.
Zato je sa nestrpljenjem iščekivao svoga gosta, koji mu se najavio još početkom godine. Sa nostalgijom se sećao kako je pre pedesetak godina Tanger bio živ grad. Kako se trošilo i kakve su to lude zabave bile. Ružičasta, plava, zabava sa šeširima…Eh. Seks i droga. Muzika i avangarda. A turisti nisu bili pingvini, kao sada. Ruke ne zavlače u džepove, frktao je razdražljivo, gledajući kroz neprobojna stakla svoje galerije na prekrasan centralni trg Kasbe.
Kada je konačno Barouz III dobauljao sa dubokim osećajem mučnine od vrućine (ipak, nije on bio Indijana Džons da podnosi sa lakoćom afričku klimu) Seid ga je brže bolje odvukao, koliko je to bilo moguće, jer je ipak bio u dubokoj starosti, u baštu koju je osim šedrvana, rashladjivao i sistem veštačke kiše. Sluškinja je donela i bokal hladne vode, koji je Barouz III posle prvobitnog halapljivog ispijanja sa zadovoljstvom meračio.
Poseo ga je na jedan raskošan otoman i odmah zapalio šišu punu do vrha najboljim Rojal Afgani hašišom. Najbolji dolazi iz severnih delova, između Hindu Kuš masiva i ruske granice (Balkh, Mazar-i-Sharif).  Spolja po boji tamnobraon, gotovo crn, iznutra je bio tamnozelen. Ovaj je bio dosta mek i lako se gnječio. Miris, kao i ukus, mu je bio dosta jak, praktično začinjen, sa prilično oštrim dimom na čijem kraju je mirilo kokosovo ulje. Osećaj je bio jako telesnog tipa, gotovo narkotički.
Seid mu je pričao o zabavama u prošlosti, smeškajući se ispod i dalje koketno uvijenog brka, zabacivši fes na vrh ćele. Barouz III je stalno pitao za svog imenjaka, posebno za smrt Džoane Volmer, njegove žene, koju je autor Golog ručka ubio, iako je u svoju odbranu izjavio da je smrt bila slučajna.  U prvobitnoj izjavi pisac je rekao kao su on i žena pod dejstvom alkohola igrali igru o Viljemu Telu, kada je pisac pokušao da pogodi čašu vode na ženinoj glavi. Pucao je i usmrtio Džoan. Međutim, posle konsultacije sa svojim advokatom, promenio je priču i izjavio kako je čistio pištolj, koji je nesrećnim slučajem opalio. Osuđen je posle kontraverznog suđenja koje je trajalo godinu dana, a koje je obeležilo podmićivanje sudija od strane piščevog brata. Ipak, u zatvoru je proveo jedva dve nedelje. Berouz je godinama kasnije izjavio kako je smrt njegove nevenčane supruge uticala na njega da postane odličan pisac.
Seid je vukući posebno dug srk hašiša, rekao da je to bilo pre njegovog vremena i da on nije nikada upoznao njegovu ženu, samo pisca.
Pitao je Barouza III, konačno, kada su obojica sedeli već prilično omamljeni, zašto je došao kod njega, u Tanger.
Barouz III se spetljao trabunjajući nešto o inspiraciji i hodočašću.
Seid Basri Barakat je povukao još jedan dug srk, pogledao ga preko jantarne boce i mirno rekao: Ništa ne treba da tražiš, sve će samo doći. 
Iza njegovih leđa opalila je puška.