петак, 16. јул 2010.

Kisa i moje nove cipele - trinaesti deo

Velik je to posao. Sacuvati muza. A ja sam nekako zakljucila da mi je svejedno. Neka cuti. Mene je istina oslobodila i osecam se tako lako. Skoro frivolno. Skoro spremno na razvod. Ako njemu ne znace OVOLIKE godine braka, sto bi meni znacile? Sto smo mi zene drugacije od njih, muskih? Nije nama nista teze da presecemo. Ma, presecicu, ako treba.
Mozda taj nas brak u kome sam ja toliko kupovala i nije bas bio idealan. Mislim, uvek je on imao karijeru, a ne ja. Ja sam isla na posao, a on je imao biznis. A mozda je ovo sto pricam efekat "kiselog grozdja". Mozda ne mogu da podnesem pomisao da ga gubim...
Ma cutim ja, cutim. A dosta sam i govorila. Pre neki dan je nesto mrmljao sebi u bradu, ali ga nisam najbolje razumela. Valjda nesto tipa "zbog dece"!?
Mene nikad nisu interesovale sudbine drugih zena, sem mozda mojih sestara. Ali slucajno znam sudbinu dve moje drugarice (jedna iz skolskih dana, druga sa posla) koje su ostale bez muza u kljucnom momentu zivota - kada su bile bolesne i najranivije. Pa i ovo moje se moze shvatiti kao bolest. Teska i opasna. Po zivot. A mozda i neizleciva.
Uostalom, sta je to sa muskarcima? Zar ni jedan posao ne mogu da izvedu kako treba?
Cutanje svakako nije nacin sa mnom.
No, mi smo se vratili iz Italije i nastavili zivot, na izgled po starom.
Samo sto on nocu spava u dnevnoj sobi. Ponekad me pogleda upitno kad krecem na posao i osecam da prisluskuje moje telefonske razgovore. Ipak, ima dana kada ga uopste nema. Cak sam nasla u kompu broj telefona neke nepoznate zenske osobe. Mail ovakve sadrzine "izgubila sam Tvoj broj, zovi na..."
Jutros sam, dok sam sirila ves ( i ja to radim, naravno, pa sta ste mislili?!) na zici naisla na velikog vilinog konjica i pozelela da sam on. Da odletim u svojoj lepoti prema suncu, a posle da me nema...
U svoj toj emotivnoj gunguli i hladnom ratu izmedju mene i muza, moja karijera medjunarodnog spijuna ide dalje. Na zalost.
Bila sam u Bugarskoj i Turskoj. Jako sam se uplasila. Pa sta sam ja - pomiritelj velikih sila!?
Pre nego Vam ispricam kako sam prosla tamo, neke impresije o ove dve zemlje koje na srecu, ranije nisam posecivala...
Putovali smo kroz Bugarsku kolima. Kisa je lila - bas kao i u Srbiji. Bugarska je plivala kao ceo Balkan. Odjednom Markesovi romani dobise siri znacaj, a Juzna Amerika se preseli ovamo...Mislila sam da je samo Srbiji lose. Mislila sam da se samo Srbija gusi u kisi i dugovima...Da li me je ova slika sveta utesila?
Da li treba uopste da komentarisem!?
Da li ste procitali naslov mog romana?
Odseli smo u nekoj vuko.....i koja ima cak dva univerziteta !? Jedan drzavni i jedan americki.Moram odmah da napisem kako se mesto zove, jer cu posle zaboraviti: Blagoevgrad. Kada smo sledeci dan (vozaci ja, to je bila cela delegacija) nastavili put iz Univerzitetskog kampusa ka Turskoj, svanulo je divno suncano jutro. Rode su nas pratile celim putem. Rode na stubovima bandera u svakom i najsivljem bugarskom seocetu...citava ogromna gnezda roda...Kao da i za ovu zemlju ima nade. Kod nas, rode vidjam samo u banatskim selima, a i tamo sve redje, kad putujem ka Vrscu ili Beloj Crkvi, nesto sluzbeno.
Putevi bez zastoja, njive poorane...Na putu do Bugarske cak tri zastoja u Srbiji; jedan prelazak preko Gazele, i dva sudara. Sudar kod Dimitrovgrada nam jer oduzeo skoro tri sata cekanja...
Koliko je lakse putovati avionom. Nista od toga ne vidite i svet se cini idealnim.
Samo, kakav je bio let?
U stvari sam zahvalna mom Ministarstvu i Vladi sto je uvevsi mere stednje za nas manje sluzbenike, mene aterirala na zemlju. Skroz. Da vidim bedu voljene nam zemlje u svim njenim aspektima. Mada posao koji sam ja sada obavljala nije bio za zenu. Posebno u Turskoj. Mozda je ministar to i hteo? da posao ne bude uradjen? Ko ce ga znati...
Bas mi je tesko...
A Turska?
Ona je ooogromna.Osvajacka sila. Moc islama. Ima delova koji lice na Ameriku, tacnije Kaliforniju. Alternativno vidovi elektricne energije- vetrenjace. Ogromni shoping centri pored puteva. Imala sam osecaj da nas jedno ogromno americko oko gleda iz svemira ceo nas put...

четвртак, 15. јул 2010.

Kisa i moje nove cipele - dvanaesti deo

Strasno. Sve je stalo. Beograd se topi u jari, a ja zivim u ledenom dobu. Ne znam sta mi je to trebalo.Stvarno ne znam. Mislim, da kazem istinu muzu. Koja zena govori istinu!? I TO MUZU!?
Koja!?
Dakle,sad zivim sa posledicama istine...A imam toliko obaveza...Sorento nije bio pun pogodak.Smislila sam, da je pravo vreme da kazem cime se u poslednje vreme bavim, dragom u Sorentu. Naivno verujuci da ce ljute papricice,limun i narandza, te Tirensko more mu definitivno pomutiti pamet...U Sorentu smo bili smesteni na obroncima Vezuva, u jednom pitoresknom klub hotelu kaskadno gradjenom,za koji verujte, Vi sa srpskim primanjima ne zelite da znate koliko staje pansion. Svaka kaskada je jedan izazov - na jednom spratu je sistem otvorenih djakuzija, u koje kada sednete, gledate direktno u raskosni tirkiz tirenskog mora, na vise njih su najraznovrsniji restorani, a na ostalim mali bungalovi u kojima imas sve sto ti je potrebno. I vise od toga. Miris mediterana, eukaliptusa, ogromnih limunova, koji su u ovom svetu velicine omanjih dinja, oleandera i ruzmarina su me podsetili na onu divnu pesmu Jovana Ducica koju recitujem u svakom susretu sa raskosi mora:"Nad ostrvom punim cempresa i bora,mlado,krupno sunce przi puno plama..."
E,u takvoj jednoj scenografiji, posadih ja muza,odmah prvo jutro, za vreme dorucka,da mu kazem istinu.Sve sam mu ispricala. Sve. Dok sam govorila, vec sam videla kako se ona tri para vrtoglavih stikala oprastaju od vrelih italijanskih noci sa muzem...Rekla sam mu i kako sam osecala zimus da mi je zivot tesan(sta mi bi!?)i o kupovini u kojoj sam se gusila i konacno, o susretu sa Kupusom... O napadu u Novom Sadu,o uceni, o sporazumu...Sve.
On je sedeo sokiran.Sunce je potamnilo.Cutao je. Zavrsio dorucak. Rekao da ide na plivanje. Survao se niz onih nekoliko stotina stepenica do nase male plaze u podnozju Vezuva sa koje je pucao pogled na ceo Sorento u stenama.Ja sam trcala za njim, lomeci se niz stepenice. Sta je ovo!? Pa zar posle toliko godina ne poznajem sopstvenog muza!? Zar je toliko uskih vidika? Tako sebican? Uronila sam u more ciji je ukus bio slican Jadranskom, onih srecnih godina letovanja u Dubrovniku i skakanja sa stene na Lokrumu. Cak me je i miris mora podsetio na mladost. Boze u toj lepoti,osetila sam se toliko staro.I tim cutanjem, toliko zaprljano.Kao da sam uradila nesto lose.Izdala otadzbinu, ili nasu porodicu...
Cutao je cele nedelje. Svako je odlazio za sebe na plivanje. Ja nisam otisla ni do jedne fine robne kuce za koju znam da u Sorentu ima stalna snizenja. Nismo otisli ni do Kaprija. Ni do Pozitana i Amalfija...Nigde. Ja sam ustajala rano ujutru, radila vezbe, gledala sa terase na kojoj je bio natkriven neki zanosno mirisni ruzmarin more i duboko disala. Pila ledenu kafu koju sam sama spremala(imali smo kuhinjicu u bungalovu) i odlazila na rana plivanja.Sunce je busilo morsku povrsinu,treperilo i poigravalo se sa mojim osecanjima. Zatvorenih ociju lebdela sam svako jutro. I cekala. Da on nesto kaze. Bilo sta.

четвртак, 3. јун 2010.

Kisa i moje nove cipele - jedanaesti deo

Kakva godina! Ljudi,kakva godina! Meni se i sir u frizideru i hleb u kutiji ubudjali u Beogradu od silnih kisa (tako bar kaze moj muz,sinoc smo se culi telefonom)a ja imam tri para novih NEVEROVATNIH cipela.Ovo mi se nije desilo u zivotu. Moj prvi Jimmy Choo! Moje prve Cristian Loubotin.I u cast, cujem od prijateljica preko Fejsa,beogradske premijere Seks i grad 2, moje prve manolice!!!!Boze,nikad nisam bila necasnija i nikad nisam bila ovako puna kao brod sa lovom. Dakle,Jimmy Choo su na snizenju kostale celih 895 evra. Stikla ima 12 cantimetara. Sedam traka je oko stopala,te osma ona oko zglavka koja pridrzava celu konstrukciju!Divna mekana zmijska koza,boja vanile. Nikako nisam razumela trgovkinju koja nije znala dobro engleski,o kojoj je zmiji rec. Mada pise na deklaraciji. Toliko sam uzbudjena da ne mogu sad da prevodim. Loubutinke su oko 150 evra,fine rubin crvene salonke sa ooooooogromnom stiklom,takodje i crvenom oplatom na djonu, a manolice sandalice imaju perje!!!Mislim to je sve takooo chic i trendy,da ja TO ne mogu nigde da nosim. Nisam pevaljka! Salonke mogu na primer, da nosim samo u krevetu!Eto kako cipele zeni pokrecu adrenalin. Jos se i zovu Pigalle pumps.Mislim cipele, ne ja!!!
Dakle,sad sam u avionu,idem kuci i jedva cekam da isprobam moj cipelasti afrodizijak!!!
Da,bila sam u Torinu. Da nesto dogovorim na Univerzitetu oko onog zlosrecnog sporazuma. Cak sam morala da razgovaram i sa nekom Katedrom za menadzment,koja je pre neku godinu sklopila neki sporazum sa nasima oko Fijata.Ljudi,verujte mi na rec. NISTA NISAM RAZUMELA. Ali sta cu. Sad moram da budem na raspolozenju.
Od kad sam se vratila iz Novog Sada, sa onom slomljenom stiklom,stvari su se kretale neverovatnom brzinom...Ministar je bio izuzetno zadovoljan mojom saradnjom sa Lalama,pa me je brze bolje preimenovao u svog licnog pomocnika( na platu oko 6000 dinara)oko Torinskog saporazuma. Koja ironija!!!
Da podcrtam jos jednom! Ovo ne radim zbog novca,iako sam pomenula povecanje plate,to cisto da vidite kakvo je stanje u drzavnoj administraciji.Ja nikad nisam stvari radila zbog novca ili novih cipela,DA SE RAZUMEMO.
Moram da zastitim moju porodicu.
Sad,sto u tome strasno uzivam...druga je stvar. Blagoslovena sam karakterom koji u svemu nalazi lepotu,zabavu ili izazov.
Posle samo dva dana bila sam u avionu za Italiju, u kojoj nisam bila od pre uvodjenja sankcija. Sa sve duplim dnevnicama, zbog usputnog zadatka oko Fijata,koji su mi uvalili ljudi sa Instituta ekonomskih nauka...Kao, vec kad idem..Ma,ministar se druzi sa njihovim sefom,pa stednja,racionalizacija, pa ajde, ja pametna, pa sta fali...Pa samo jedan hotel,pa bez delegacije i jedna avionska karta,pa duple dnevnice...I eto...
Ali pare za cipeliske nisam navukla sa duplim dnevnicama sa kojima sam jedva uspevala da skrpim klopu i jedno divno popodne za najam bicikla (to sam uvek zelela,da doterana vozim bicikli u Italiji, a ne u Beogradu, gde me u nekim ulicama samo sto ne pokupi uzas od GSB-a), pa momcima kuci po parfemce.
Pare za cipeliske sam navukla sa neocekivanim saldom na mom uvek providnom racunu, posle one sramne noci kada sam dzodzala u ministrovom kabinetu kraduci sporazum...Legle su neposredno po dolasku iz Novog Sada,pa je ta isplata izgledala kao nadoknada za pretrpljeni strah posle neuspelog atentata.
Znate da dame ne pricaju o novcu,zato do sada nisam govorila o tome. Mada moja drugarica Sanja kaze da zena nikad ne moze biti dovoljno bogata i dovoljno mrsava.To je rekla neka vojvodkinja,ili tako nekakva.Pa sad, mozda u tome ima i istine. Ja sam se od ovih visokih stikli i jurcanja po Evropi bas zategla...
Dakle,toliko sam zaradila,da mi je osim ovih ludackih cipela, za koje definitivno moram lagati muza posto su, planiram da istog odvedem jos jednom u Italiju. Amalfi obala,Sorento,Napulj,poseta Kapriju.Pompea. Bice to malo izvinjenje za to koliko sam ga zapostavljala u poslednje vreme.A inace ide sezona godisnjih odmora. Momci su vec isplanirali svoja letovanja.
Dakle, kada sam se vratila iz Novog Sada,pozvao me je Kupusov saradnik i mutno mi nagovestio da zna o kome je rec u onom napadu na moju personu. Definitivno sam im prvi put bila zahvalna,i njemu i Kupusu, sto imam dvadesetcetvorocasovnu pratnju, na koju sam se vec navikla. Anonimni saradnik, zvacu ga Gospodin X, mi je nagovestio da bi to mogla biti jedna tamna struja sa beogradskog Univerziteta,koja pravi haos oko sporazuma, jer vise ne bi mogla da lovi u mutnom. To Vam je dragi moji, kao fiskalna kasa za advokate i taksiste. Da bi razumeli o cemu pricam. Imas kasu, ne moze da muljas.Imas sporazum, ne mozes da muljas...I da to nema veze sa njima, vec sa minstarstvom. Vesti se u Beogradu brzo procuju, pa su oni vec unapred znali(!?)da cu ja biti proglasena za minstrovog pomocnika...Malo mi celo objasnjenje nije pilo vodu, ali, hajde... Mislim, ni ja ni ministar nismo znali da cemo se sudariti na vratima onog jutra kada sam vracala sporazum. Cista je slucajnost, sto sam bas ja Ministrov pomocnik...Ili nije!?
Boze,pocinjem da sumnjam na sve...
Gospodin X kaze da su napad namerno preneli u Novi Sad, da bi ispalo kako Vojvodina hoce autonomiju i na polju znanja.Jer,navodno,Lale nisu sposobne na onakvo nasilje...
Kao da ja to ne znam!?
Inace,bez obzira na svu muku,Italija me je preporodila...Reka Po i barokni grad i mirisi i ukusi i cipele i posao...Sve delikatno i mirisno.
Italijo, cekaj me! Vraticu ti se opet.
Ciao!
U Italiji ne pada kisa.

понедељак, 17. мај 2010.

Kisa i moje nove cipele - deseti deo

Da ne pada ova kisa, ponovo i ponovo, preskocila bih celu ovu neprijatnu i uznemirujucu epizodu.Ovako, nemam kuda, u skladu sa naslovom,moram da nastavim...Dakle, u Novi Sad nisam isla da kupujem cipele ili da jurim garderobu, vec po zadatku i sluzbenoj duznosti...Ministar me je licno poslao...Vec u ponedeljak,posle onog zlosrecnog vikenda, kada sam se usunjala u kancelariju u ranim jutarnjim satima, da se ne bi nadigla dzeva oko nestanka dokumenta, naletela sam na njega.Na srecu, dokument sam vec vratila na sto, jer sam znala da Ministrova sekretarica pre pola devet ne dolazi na posao.Ni ponedeljkom, time jasno izrazavajuci protest zbog kasnih ostajanja na poslu. Na vratima njegove kancelarije smo se skoro sudarili...da li je bas mislio na mene, kada mi je dao ovaj zadatak, ili sam se ja samo nasla na pravom mestu u pravo vreme, nejasno je. Tek,od tog sudara postala sam njegov licni poverenik na poslovima oko zlosrecnog sporazuma!!!Ministar, sa telefonom u rukama:"Da, da ne brinite,"-meni tiho grimasom i polusapatom"vlada",pa glasno"Sve ce biti u redu, evo bas sam sa nasim strucnjakom za Torinski. Ne brinite, vec sutra je saljem!" Ulazeci u kancelariju, skidao je mantil, i zatvarao svoj telefon u isti mah:"Vladislava,zar, ne? Ma samo Vas je providjenje poslalo u moju kancelariju ovako sabajle! Ne mogu da se oslobodim ovih iz Vlade, a nemam ni vremena pre brifinga da Vas pitam sta radite ovde ovako rano ujutru...Koleginice? sta znate o Torinskom sporazumu?"
Ukocila sam se. Mozak mi je radio brzinom cestica pred veliki prasak. Sta zna?Od koga?
Srecom,Ministar je nastavio:"Molim Vas, ja znam da ste Vi nezavisni savetnik,ali moj tim je preopterecen.Vi ste vec nekako preziveli vise sastava ministarstava, pa znate da radite razne poslove....Vi ste elegantni,inteligentni,nacitani...Siguran sam da cete se snaci"..Shvatala sam polako...Znaci, treba mu moja pomoc,kad deli komplimente. Ipak, jos sam napeto cutala...
"Morate nam pomoci,"nastavljao je Ministar tonom mucenika,"dani prolaze a sporazum treba pod hitno da se primenjuje..Javljaju mi da se u Novom Sadu Univerzitet priklanja studentima.Eh,samo sto nisu usli u pricu o autonomiji, a jos jure glasove studenata.Kao, bice strajka,sta li? Idite sutra tamo,sastanak je Odbora za strateski razvoj Univerziteta...Moze?"
Vec sam se sabrala: "Naravno, gospodine Ministre.Sve je pod kontrolom...A to sto sam dosla do Vas i nije tako bitno.Sacekace...Upoznacu se u hodu sa problemom..."
Naravno da sam SVE znala.Vikend sam provela u groznici. Nisam bila sigurna sta radim.Skenirani dokument sam poslala mailom, ali je orginal bio u mojim rukama. Sto sam ga vise citala, manje mi se dopadao...Nisam sigurna, ali u sustini izgleda kao propast svih dobrih i starih obrazovnih vrednosti...Kao tiha privatizacija koja ce ubiti sve osim raznih privatnih skolica,koje kao, prate evropske trendove, na papiru, bez vrhunskog kadra i sa malo novca...Pa nemamo mi Oksford,pobogu! Nego ......unum i ....trend...
Muz je bio zaprepascen, a sinovi zabrinuti. Isla sam po kuci bez trunke sminke, krseci prste. Momci su mi kuvali caj, a ja sam se zatvarala u spavacoj sobi groznicavo citajuci izvestaje sa naseg sajta...Mislim da sam za prosli vikend saznala vise o poslovima Ministarstva nego od kad radim!!!
U Novi Sad sam stigla odevena cakum-pakum. Divan kostim u bojama zacina od sirove svile. Jedne fine cipele od zmije ista takva torba... Definitivno, novosadski studentski kampus izgleda bolje od beogradskog...Primili su me u Univerzitetu. Predsednik odbora prof.dr M.B.je malo previse pricao, za moj ukus, ali volim ga, kao starog demokratu i opozicionara. Sve u svemu,stekla sam utisak da su stvari pod kontrolom i da se Lale nece previse trsiti kad dodje stani-pani,pa sam posle jednog laganog obroka sa pogledom na Novi Sad, krenula preko puta, na Spens, da vidim neku izlozbu tapiserije,koje su mi preporucile clanice Odbora...Nikakav soping, naravno, nije dolazio u obzir,obzirom na ozbiljnost situacije. Mislim, nema smisla da licni poverenik Ministra kupuje po rasprodajama.I bas kad sam izlazila iz radnjice Roko Baroko na koju sam slucajno naletela trazeci tapiserije,gde sam pazarila jedan izvrstan crni asesoar (nesto volim crno posle one noci, tako je fatalno!?) primetila sam...
Primetila sam da me neko prati....
Bio je to skoro isti tip kao u Beogradu, pre pojave Kupusa...Skoro sam pocela da trcim.Usta su mi se osusila...Ponavljala sam u sebi-opusteno,opusteno...Na javnom si mestu.Imas novu torbu i kais i esarpu Roko Baroko...Imas novu torbu i kais i esarpu...Imas novu torbu i kais i esarpu...Izletela sam iz Spensa skro trceci preko ulice,prema Pravnom fakultetu gde sam ostavila nas auto i vozacu dala voljno par sati...Odjednom je, dok sam prolazila pored studentskog doma, uz skripu izleteo crni ogromni automobil, krenuvsi pravo na mene...Neko me je gurnuo svom snagom i ja sam pala na stranu...Posle zamracenja i trenutka straha,okrenula sam se da vidim ko mi je spasao zivot...Bio je to onaj covek koji me je pratio na SPENSU. Vec je odlazio, skoro trceci. Oko mene se okupila grupica uznemirenih studenata. Auto je uz skripu zamakao prema stadionu Vojvodine, tako mi je rekao student koji je potrcao za kolima, pokusavski da vidi registarske tablice..."Gospodjo,kako ste?", pitali su klinci. Jedan mi je pomogao da ustanem. Moje cipele od zmijske koze su bile upropascene. Ja sam na srecu, bila ziva.

субота, 24. април 2010.

Kisa i moje nove cipele - deveti deo

Dizem slusalicu:"Halo!"
U glasu mi je treperilo.Kola se krecu. Adrenalin raste, kao da kupujem...Glas je meni negde daleko poznat:"Vladislava, saradnik sam doktora Steve P. Od sada cu sa Vama komunicirati ja, a ne profesor. Da li je to jasno?"
Glas je blago zapovednicki,sa notom ironije, autoritativan.Ipak, suvise sam uzbudjena da analiziram podatak o dalekom prepoznavanju.
"Da,naravno",kazem,"cekam prvi zadatak". Boze,kao u petparackim spijunskim filmovima!
Gledam kroz prozor.Opet pada kisa,a vece se spusta u bojama plavog i zelenog, raskosnog proleca.
"Veceras nam je hitno potreban nacrt torinskog sporazuma.."
"Kako to mislite,veceras?" Sada sam vec zabrinuta.
"Imate li skener?"
"Naravno,ali"...
"Kada ga nabavite,snimite nam ga i posaljite nam ga na adresu.....@yahoomail.com"
"Cekajte, ne mislite da cu valjda veceras da idem u Ministarstvo...Kako da opravdam kasni dolazak!?"
"Vladislava, to je vas problem. Vi ste se obavezali.Cekamo izvestaj,obavezno pre ponoci.Laku noc".
Pobogu,petak vece,a ja po kisi treba da izadjem.I da se vratim na posao...Sta da kazem muzu?
Sta da kazem nocnom cuvaru u Ministarstvu?! Kako da iznesem taj dokument?!Da ga fotokopiram!?
Pa u Ministarstvu nikad ne radi foto-kopir aparat...Da ga saljem odatle!?Kako da...Imam svega pet sati vremena,moram da pozurim.Mislicu usput.Prvi put posle dugo vremena, oblacim crno.Mahinalno,kao kada sam bila studentkinja,stavljam najsvetliji puder, crnu olovku i maskaru, bez trunka rumenila.Ta dramatika mi je odradjivala bar cetvrtinu na ispitima. Bleda, ispijena studentkinja, koju ne interesuje nista sem ispita koji polaze...Mahinalno sam se nasmejala sama sebi.Drama je tu, ne treba mi sminka.Narucujem taksi, muz me gleda zaprepasceno;kad sam ja vikend zapocinjala obucena u crno, izlazeci z kuce bez najave. Momci su srecom, kod drugara. U trku muzu lazem da sam zaboravila na poslu neki izvestaj i da moram da ga "proradim za vikend". On se smeje iznenadjeno.Setim se teksta iz dnevnih novina, o visku savetnika u ministarstvima i da su se u Vladi uzburkali duhovi...kao, bice smanjenja broja savetnika, pa se ponovo treba dokazivati....Muz uzima novine. Da, tekst je tu.Tesko sakrivam uzbudjenje. On kaze - "pa sta,nije prvi put da Vas prozivaju,uradices to u ponedeljak...Sami smo kuci, mislio sam da se kupamo zajedno u onoj tvojoj slatkoj peni..."Zastajem za trenutak, skoro uzbudjena,osecam cak i bradavice da mi se krute...Ali,brzam "Moram da idem, ovo je sad drugacije...Ako cemo u Evropu"...Vicem vec sa vrha stepenica, izlazeci iz stana...Taksista je stigao, ja ga pozurujem, vozimo se oko Zeljeznicke stanice...Trazim otvorenu prodavnicu,trafiku, da kupim nesto za nocnog portira...cak ga ni ne poznajem...Kupujem pivo,sok,neki keks,cokoladu,muski magazin...
Ispred ministarstva sam. Krupno udahnem vazduh.Ulazim nasmejana, drzeci propusnicu ispred sebe.
Portir je mlad, plavusan,skoro ne dize pogled. Upisuje vreme dolaska jer je automatika ugasena. Pregleda mi kesu. Nudim mu nesto i brbljam sto na sat;kao kakvo vreme, kisa pada i cipele sam upropastila (fine mekane crne mokasine,za maciji hod- naravno, nije im nista)i izem ti petak i drzavu u kojoj covek i uvece mora na posao.Kao, zaboravila sam nesto..Kao,brzo cu...Moze slobodno da uzme pivo? (Odmahuje glavom)Keks?("Ne,ne hvala gospodjo Petrovic", cita sa kartice -samo bi novine da prekrati dugo vreme.Vidim da ceznjutljivo gleda cokoladu.Guram mu je pod nos sa najsirim osmehom, kao i novine...Ulazim konacno.Penjem se liftom do n...tog sprata.Tu je moja kancelarija. Bucno palim svetlo,pevusim,palim komp, odvrcem muziku sa njega...Dalje cu morati peske.Tiho se sunjam iz moje kancelarije. Vazna dokumenta nisu u njoj, vec u ministrovom kabinetu. Cak nisam ni videla nacrt sporazuma..Pretpostavljam gde je.
Sunjam se po pozarnim stepenicama. Mrak oko mene, ustajao vazduh, prasina. Zapinjem, kao u svakom spijunskom filmu za nesto. Brojim spratove. Gresim..Oseca se ustajao vazduh pun zadaha duvana i kafe. Na pogresnom sam spratu,u mraku. Brojim u sebi...popela sam se dva sprata vise nego sto je trebalo. Silazim..Noga mi se opet zaplice u lepljive trake kojima se omotava hartija za stampanje..Moram reci na brifingu-da nam je firma neuredna...Imamo li mi spremacice?!Ma sta sad mislim?! Gluposti, suzdrzacu se od komentara na temu spremacica...Od kad se pa ja interesujem za to?!Sta cu reci?! Eto,tako, nocu se ja spremala da provalim u ministrovu kancelariju, kad zamalo nisam noge slomila!!!
Na dobrom sam spratu.Ulazim u kancelariju...Mobilnim telefonom (fini Samsung Diva)osvetljavam prostor...polako se navikavam na polumrak.Ostrim...Vidim ministrov sto..I..evo ga! Sporazum, nezasticen, potpisan, zavrsen!Bice lakse nego sto sam mislila...Odjednom se cuju koraci!Pa sta je ovo!? Zar mali ne cita muski magazin?!Sakrivam se brzo u ogroman bar pored radnog stola. Hvala bogu,pa sam malecna!Scucurena izmedju flasa najfinijeg konjaka...mali je odbio pivo!?Pa sta radi!? Dolazi gore da pine ministrovo pice? Virim kroz poluotvorena vratasca bara,uzasnuta!
Vrata se otvaraju, baterija sara po prostoriji. Gasi se i ja vidim da je to onaj sumnjicavi debeli brka, koji nas zene svaki put odmeri kad dolazimo na posao, a cesto i pretresa.Cak znam i njegovo ime.Boza...Radi dugo kao portir.Stari vuk.Znaci, dvojica rade nocu...Da znam, za drugi put!Sta mi je!? Koji drugi put!? I sta ako Boza otvori bar!? Sta cu mu reci? Da sam solo drinkerka, koja nocu mulja po ministrovim konjacima?!Vrata se ipak zatvaraju. Ostajem u baru dobrih desetak minuta. Mozda i duze. Gola sam voda.Dodje mi da nesto popijem. Od muke. Sva sam utrnula. Dobro su mi dosli onih par casova joge na koje nisam nastavila da idem, jer nije to za mene. 100% sam balkanka, kupoholicarska. Iskobeljam se iz bara. Uzimam dokument. Ne treba mi ni Divino svetlo.Teturam niz stepenice do moje kancelarije.Sedim dugo i sminkam se. Tako dolazim sebi. Imam jednu Pupa kolekciju na poslu, za zlu ne trebalo.Uspravljam se, izlazim u lift iz kancelarije. Sa sirokim osmehom pozdravljam oba portira. Boza me gleda podozrivo, a plavusan zahvalno,jer sam mu ostavila magazin. Polako peske krecem kuci. Noc je sad vedra, a ja imam dosta vremena do ponoci. Plocnici su oprani. Sve mirise na prolece...

среда, 7. април 2010.

Kisa i moje nove cipele - osmi deo

I sta sad? Divni aprilski dani prolaze, a niko mi se ne javlja. Tajac.
Pre neki dan sam se opet suocila sa bedom i mrakom  naseg grada. Bila sam u kupovini u jednom od mojih omiljenih trznih centara.Ispred mene je bila zena koja je pokusavala da plati racun sa karticom na kojoj nije imala novac.Vracala je predmet po predmet. hleb,jaja,voce,mleko...Na kraju je rekla:Pokusacu sutra ponovo. Svi smo cutali.I prodavacica i citav red kupaca koji se napravio dok je trgovkinja na njeno insistiranje provlacila karticu na 800,700,600,500,300 dinara... U novcaniku je imala nesto vise od 500 dinara. Racun je u startu bio 1600 dinara...Znala je od samog pocetka. Sta je htela? Da se neko sazali na zenu u Moninom koznom mantilu?I plati racun?! Ili se nadala da u nekom nevidljivom poslanstvu pakuju novac za zene u nevolji i salju im na racune?! Pokrivaju minuse?! Stajali smo posramljeni.Niko se nije bunio.Kada se tuzna kupovina zavrsila, a ja stigla na red, trgovkinja me je samo tiho upitala? Imam li ja novca na racunu? Pretpostavljam da imam, rekoh,a sa zebnjom pomislih na Kupusa i na to da mogu brzo da izgubim sigurnost.Presedose mi tirkizne carapice i vesic u istoj boji, koji sam kupila na akciji.Dok sam se vozila u autobusu,opet sam slusala onog sto peva Zdravka Colica.Sada sam se smejala sa olaksanjem.Nisam se nervirala. Njegovo ludilo je bilo skoro utesno u odnosu na oluju koja je besnela u mojoj glavi...
Stalno imam utisak da me neko prati. Ispred nase zgrade je automobil slican onom kakav me je vozio u Maderu...
Skoro isti takav je i ispred ministarstva, sa drugim tablicama,samo...Posle te voznje sa tirkiznim stvarcicama u kesici, pokusala sam da pobegnem...Odjurila sam opet na Usce, zadrzala se par sati.Cula se sa prijateljicama,pozvala ih na kafu.Popila je. Isla po prodavnicama. Muz i sinovi nisu prestajali da me zivkaju. Muz ce mi do kraja pomisliti da imam neku aferu.Kada sam izasla iz usca, bio je vec mrak...I bas sam odahnula, kad...Kraickom oka...Onaj isti automobil, koji me prati, kada sam u kucnom izdanju. 
Ovo cekanje me ubija. 
To vece sam pekla sjajnu curetinu za veceru koju sam posluzila momcima sa tartar sosom (bila je malo suva), tostom i krastavcicima.Svi smo se opustili i puno se smejali...A onda je zazvonio telefon...


субота, 27. март 2010.

Kisa i moje nove cipele - sedmi deo

Ima vec dve nedelje kako sam se vratila iz Beca, a nisam stigla da Vam se javim. Stvari su se zahuktale neverovatnom brzinom; skoro ne znam odakle da pocnem.Mislim, ne bih Vam ni pricala dalje o susretu sa Kupusom da se,posle dolaska iz Beca nisu pocele desavati neobicne stvari;bas kao sto je on, Kupus i  najavljivao. Poslovni partneri moga muza su listom poceli da otkazuju saradnju,sto je za posao kojim se on bavi pogubno. Da ne pominjem, da niko nije izmirio ni jedan dug prema njegovoj kompaniji.To bih jos i prezivela,ali cinenicu da je moja najbliza saradnica imala neobjasnjivu saobracajku...To vec ne mogu. I ona je majka dvojice decaka...Ppre neko vece se na nju zaleteo automobil sa zatamljenim staklima iz mraka,kada je izlazila iz kancelarije i na parkingu pokusavala da upali auto. Na srecu, samo je povredila celo, vazdusni jastuk se odmah podigao, a i ona je stavila pojas cim je sela u auto. Ne znam da li je to bio slucaj, ili pretnja upucena meni, obzirom da prilicno licimo...U svakom slucaju, idem u Maderu na ponovni sastanak sa Kupusom...Ne pazim ni sta oblacim,dotle je stiglo.
"Drugarice,prijateljice, kako si mi", smeska se masno, u medjuvremenu, dr, Kupus. 
"Kuda ide ovaj svet,ko sve nece biti doktor nauka u Srbiji !?",pitam se ja u sebi smeskajuci se kiselo. Oklevam sa odgovorom.
 Postavljam kontra pitanje:" I sta si mi ono rekao, na cemu si doktorirao?"
"Ma, na onom Hegelu na kome sam i magistrirao i diplomirao. Ma ne mislis valjda da bih ja imao vremena da se bavim necim dalje, kad je ovo sasvim dobra krava za muzu. Malo prepravio ovde, malo tamo, nesto mi uradili studenti...Znas da sam na katedrama u B... .... i u N... Samo, daleko sam od centra zbivanja i pravog uticaja. A ti si se bas uglavila. Nigde drugde nego u ministarstvu." Gladi Kupus svoju retku bradicu.
"Pa znas da nam plate nisu velike",odgovaram sa osecajem teskobe.
"Ma daj, Vladislava, ti zeno, radis za Srbiju i devizne dnevnice",smeje se Kupus, gladeci bradurinu i dalje."Koliko si podigla u Becu?" 
"Kako znas za Bec", zagrcnem se. "Ja niti se slikam ,niti sam bliska saradnica ministra...Ja sam kao neki nezavisni saradnik"...
Kupus me prekida razveseljen mojom nelagodom:" Ma,draga, zato mi Ti i trebas. Ma ko ce, zeno, posumnjati na tebe, savetnika. Imas mogucnost da svuda zabodes nos, a vidim da si spremna da me i saslusas...Prosli put si bas zurila. Ja cu vinjak,a Ti?"
Uzimam jasmin caj da se smirim i mislim kako nije promenio, ni posle toliko godina i toliko titula, vulgarni i jeftini ukus...Vinjak je i dalje vinjak, a Hegel i dalje krava muzara...Neke se stvari ne menjaju, a ja sam postala medjunarodni obavestajac po pitanjima primene torinskog sporazuma.
Inace, odmah kada sam napustila Kupusa, posle prvog sastanka na kome sam na brzinu srucila jedan sokic zgadjena njegovim insinuacijama i izletela iz Madere u opet kisni Beograd, imala sam los osecaj u stomaku. Da nista nije gotovo, nego da nesto pocinje. 
Taj osecaj sam imala i sve vreme boravka u Becu, koga inace ne volim. Potpuno mi je jasno da je Frojd morao tu, u tom gradu, da iskroji svoje sulude teorije. U tom gradu klasicne simetrije i tisine, u kome samo vidis odbljesak velike grabezljive imperije, koja je rasla na krvi pokorenih u proslim vekovima. Kad mislim na Bec uvek pomislim  na Serbrun sa onim obeliskom u njegovoj mocnoj basti kao suludim tripom kica i dominacije.Savrsena ravnoteza i on koji para becko nebo,kao ukradeni falus tudje kulturne matrice, a perspektiva savseno iskrojene ulice. 
Posao je bio relativno uspesan, opet je bilo puno oficijelnih obecanja  i finog osecaja da bas mi, kao delegacija, ne znamo sta radimo. Zaista smo lepo ustedeli na dnevnicama, posto je svako spavao kod nekog prijatelja, a naravno, prijavili smo hotele sa cetiri zvezdice, kako i prilici jednoj drzavnoj delegaciji. Samo je ministar spavao rezidencijalno, ali njegovi izvori prihoda inace nisu tema ove price...
Kada se skup zavrsio, u Graben ulici pila sam sjajnu kafu i uzivala u danu bez kise u hladnom gradu koji ne volim. Pazarila sam malo kao nekad Sisi, srebrenine i porcelana, a bogami i nesto Armanija, Gucija,Prade i Versacea (ziveli second hand shop), pa za decake Nike kozne patike za po 30 evra. Koleginice su trcale sa kesama po Marijahilferstrase jureci groznu svetlu ljubicastu koja je carevala po svim izlozima.
Dan je bio skoro savrsen, ali,osecaj mucnine me nije napustao...
Dakle, to je bilo to.Tako. Zvanicno sam prihvatila Kupusovu ruku i postala strani obavestajac. Odatle i mucnina.I skromno se nadam da me necete doziveti kao licemera. Ma i ja sam covek.I majka dvojice decaka. Dvojice.

среда, 10. март 2010.

Kisa i moje nove cipele - sesti deo

Potpuno neobicna situacija.
 Jutro kada sam se vratila iz Brisela je bilo sjajno. Momci su me sacekali na aerodromu. Bio je divan dan. Vise nisam imala onaj osecaj usamljenosti, nikako. Posto je putovanje bilo naporno, na poslu su me ostavili na miru,tacnije dan je bio slobodan. Moj dragi je posle zajednicke kafe i odmotavanja poklona, otisao na posao, a decaci na svoje obaveze. Otisla sam da se istusiram. Blazeno. Odlican sluzbeni put, one sjajne cipele u mom ormaricu, momci zdravi, ja preporodjena. Uzela sam onu slatku penu koja je ostala od praznika, koja mirise na novogodisnje slatkise, da se apsolutno podignem. Pustila sam vodu, usla pod mlaz moje tus kabine...kad...Telefon.Uzimam bade mantil,ogrcem ga, brisem se rukavom,dizem slusalicu. Voda curi niz vlazne noge:"Halo, izvolite", kazem. 
"Vladislava,cao,gde si drugarice?" 
"Pa, kuci, kazem. Upravo sam izasla..."prekidam samu sebe, pojma nemam sa kim pricam...Sta,sad treba da pricam nekom nepoznatom muskarcu kako sam polu gola i vlazna!? "A, ko je to?"
"Pogodi gospodjo, devojacki Petrovic".
"Hm...ne mogu da se setim"
"Tvoj drug, Steva kupus"
Kakav crni Steva kupus,pa njega nisam cula bice...petnaest godina..
Panicno prebiram po glavi sta sad on radi?Cime se bavi?Za njega me ne vezu bog zna kakve uspomene. Vazio je, dok smo bili na fakultetu - mladi i ludi, za dousnika. Trcao je u, vise ne secam ni kako se to zvalo, komitet valjda, svako malo. 
Sta prica napredna omladina na Filozofskom fakultetu? Hoce li biti strajka, ili nekavih demonstracija?
Zajedno smo bili, ustvari, na postdiplomskim studijama.
On je svoj magistarski prepravio od svog diplomskog rada...Ma,to se moglo tada tako, kazem Vam. Smutna vremena Slobe Milosevica, u kojima je svasta prolazilo.
Nadimak je dobio, jer su mu strasno smrdele noge. Sta reci dalje? A i trag mu nije bio bolji. Mislim, onako simbolicno.Jednom prilikom je organizovao i humanitarnu pomoc, neku dobrotvornu akciju, od koje je citav prihod otisao njemu u dzep. Od toga je podigao ogromnu kucu na selu....Meni je jednom izvodio striptiz, ne bi li me zaveo. Ma,jedva sam ga izbacila iz stana.
No, takva persona me je zvala.
Sve to, citava njegova grozna biografija mi je prolazila kroz glavu,dok je on predlagao hitan sastanak. Kakav sastanak, crni?! Umorna sam, jos nisam ni isprobala stvarcice koje sam kupila...
Ne,ne,ne.Drugovi (koji drugovi u Beogradu u XXIveku?!) zure, a auto je vec ispred zgrade. Ceka, da se spremim, pa da se nadjemo...Pomenu ime mog omiljenog restorana...Pogledah kroz prozor...Limuzina sa zatamljenim staklima, pored koje stoji dasa kao u americkim filmovima, sa zatamljenim naocarama. Sad sam vec radoznala, a i volim Maderu...A i drug mi je sa postdiplomskih...Ma ko ga sisa. 
Idem da se nadjem sa Kupusom.... 

недеља, 21. фебруар 2010.

Kisa i moje nove cipele - peti deo

I sta sad? Toliki put, a i ovde pada kisa... Brisel, evo me!
Ja sam kao aktuelni ministar prosvete koji je pre neki dan,vrativsi se sa Kube, izjavio da nece da kaze zasto je bio tamo..Kao "sluzbeno"...Mora da je sedeo sa zenom (ako je ima) ili prijateljicom u nekom Hemingvejevom kaficu zagledan u plavetnilo, misleci,kako nije lose biti ministar ni u propaloj drzavi...
Ali,sta pricam?! Ja jesam sluzbeno ovde.
Deo sam aparata koji ce nas uvesti u Evropu. Na jedvite jade, kako - tako,ali mrdamo...
Ponela sam neke fine kostime u kojima ce moja poslovnost doci do izrazaja. Setajuci kroz ovaj grad koji mirise na kisu, pivo i cokoladu shvatila sam da se savrseno uklapam...Sivo jeste pun pogodak, a ja sam pravi evrokrata! Nisam se bas najbolje osecala na tim sastancima..Jeste da su svi ljubazni, ali su me upozorili,oni koji su bili ovde pre mene, da je to ljubaznost koja nista ne kosta...Ipak,sa torbom koju sam ponela, nisam ostala neprimecena. Svuda vidim odobravanje na licu...
Svratila sam sa nekim nasim kolegom i do nekih kulturno-istorijskih spomenika i jela na trgu Zurden. Gledala sam onog malisana koji piski, i cipku i vez...Mislim da mi se i kolega udvarao. Mora da mu je visak secera iz vafla udario u glavu.Ali, ja sam dama. I nimalo nisam slicna drugoj knjizevnoj junakinji koju sam htela pre neki dan da Vam pomenem, jer sam znala da krecem na put, pa je koencidencija bila skoro nametnuta.
Rec je o junakinji romana Doris Lesing "Leto pre sumraka". Jeste da smo istih godina i na slicnom putovanju...Ali meni ne pada na pamet da ulecem u vezu sa mladjim muskarcem ili da menjam frizuru i sakrivam se...Osim toga, njena su deca vec odrasla, a mojim decacima sam i te kako potrebna. Bar jos neku godinu... No, Brisel nije, po broju stanovnika prevelik grad. Milion stanovnika, tek nesto jace... mnogo stranaca, naravno,sto se da ocekivati od centra EU i sedista NATO...Ali Brisel ima preko 3600 prodavnica i cak cetiri oooogromna shoping centra! To Vam kazem! Neki nude i asistenta kupcu i to licnog! Zima je, a oni su vec letnje kolekcije izbacili napolje! Milina! Sve je u znaku karnevala u Riju...Posebno mi se svideo jedan minimalisticki, ali je u njemu najmanja guzva. A boje - pesak, tirkizna i braon!!! Divno.Celu noc nisam spavala, misleci koje cipele da kupim...Jedne ruzicaste baletanke sa kristalima koje podsecaju na detinjstvo ili fine,meke smedje shimi, skroz retro, sa vrtoglavom petom... Posto sam ujutru ustala sa povisenom temperaturom na nervnoj bazi, odlucila sam, presekavsi cvor, kupujem oba para! 
Pa neka pada i ta kisa...Ja se i onako vracam u Beograd.

субота, 20. фебруар 2010.

Kisa i moje nove cipele - cetvrti deo

I to naravno, nije sve. Sinoc sam na primer, pravila najbolji krep suzet koji mozete zamisliti za moje momke, male i velikog. Za mene je hrana zavodjenje a ne potreba, kao za njih...To strahopostovanje i obozavanje na licima kada je suknuo plamen visok sigurno 40 cm i to odusevljenje za nepce i stomak su evidentni. Moj recept je nepogresiv.Prava doza vanile i pomorandze, limuna i likera, te malo viskija nece nikada izneveriti. To je afrodizijak prve kategorije, skoro kao dobra cipela...
Ali, ako vec treba da se poredim sa nekom knjizevnom junakinjom, padaju mi na pamet dve. Prva je jedna od tri junakinje romana Majkla Kaningema Sati, koji je pre neku godinu dobio Pulicera, pa su ameri odmah snimili i film... Secate li ga se? Ma onaj sto je ona ledena Nikol Kidmen dobila Oskara za tumacenje Virdzinije Vulf? Stavili su joj onu vestacku nosinu, da bi bila "karakternija"; kako kazete da se ne secate?! No: nekad sebe podsetim, kada onako placem zbog kise, na onu trudnu depresivnu americku domacicu koja 50-ih godina XX veka baca svoju tek napravljenu skoro savrsenu tortu u kantu za smece, jer NIJE savrsena...Kao ni njen zivot... Secate li se bar tih scena u filmu...glumi je Dzulijan Mur. Kada sam je gledala u filmu strasno sam je mrzela. U knjizi, koju sam,moram priznati procitala tek kad sam odgledala film, shvatila sam, da me podseca na mene...samo ja ne bacam torte, nego iznosene cipele...
Bas proslu noc, i pored trijumfa sa flambiranim palacinkama, imala sam nocnu moru sa iznosenim cipelama koje moram da nosim... Kao torta sa neravnom glazurom...

понедељак, 8. фебруар 2010.

Kisa i moje nove cipele - treci deo



Posted by Picasa...Jutros sam gledala decake koji cekaju autobus da bi stigli do svoje skole. Jedan je pljuvao i kasljao tako jako da sam pomislila da ima neku bolest. Bio je u grupi. Svi su nosili iste patike i suskave trenerke sa kapuljacama preko glave. Jedan drugi im je prisao, pa su se zaglili i skoro poljubili. Ritualni gest, kao da krecu u tesko razbojnistvo i kradju, a ne u skolu.Izgledaju kao pilicari a ne ucenici. Moji sinovi nisu takvi. Ne puse na ulici i pljuju po trotoarima. Sigurna sam da ne puse uopste, iako su dovoljno odrasli da to rade nama iza ledja. Povremeno ih njuskam ili im pretresem stvari, za svaki slucaj. Pa sta?! Nisam paranoicna, ali... Naucila sam ih redu; ne jedu slatkise svaki dan. Samo jednom nedeljno. Nekoliko puta sam ih uhvatila da mlate po sladoledu bez dozvole. Bili su kaznjeni. Roditelj mora da bude dosledan. Visak secera inace nije zdrav - ni za duh, ni za telo. Oni nemaju mnogo slobodnog vremena. Jedan je sportista, drugi je u sluzbi Euterpe. Obojica su lepo vaspitani mladici, kao i njihov otac. Umeju da kazu "dobar dan" i "izvinite". Kada su raspusti, obavezno odlaze u neke naucne kampove, shodno godini i interesovanju. Ove godine smo im obecali zajednicko letovanje koje nismo priustili vec...Pa ima tome. Prosto ne moze covek da postigne... Muz stalno radi (a to sam vec rekla, a ne volim da se ponavljam) a ja imam svoje obaveze. A ne mogu da ostavim ni svoju krojacicu;ona mi kaze da sam joj od svih musterija najbolja,uvek u toku i dobro informisana.
Nedavno sam sa sinovima svratila u bioskop (muz je bio odsutan).Nisam htela da im kazem, ali sam krenula zbog nekog snizenja na Uscu, a ne zbog Avatara i 3 D projekcije. Jedan od njih tako voli tu naucnu fantastiku, a ja to uopste ne razumem...I kakva je to poruka filma?! Treba otici sa ovog sveta da bi bio srecan?! Moram priznati, boje su raskosne, a i tuzno je. Sve sa tom ljubavnom pricom u filmu. Od naocara me je bolela glava.Ipak, nadoknadila sam kasnije sve- snizenja su bila sjajna.
Ma, nisam ja nikakva srpska kupoholicarka ni obesna domacica!
Da se niko ne usudi tako da misli! Zaposlena sam,dobra sam majka i muz mi laska( a i ja tako mislim) sjajna sam ljubavnica. Ali danas opet pada kisa...

субота, 6. фебруар 2010.

Kisa i moje nove cipele - drugi deo



Jutros sam ustala sveza i odmorna. Polako sam se i pazljivo nasminkala, namestila frizuru i otisla do pekare. Moram da se pohvalim da me vec dvadeset godina niko nije video bez frizure. Mislim da svaka zena to sebi duguje. Frizuru i cistu kucu. A citam da i feng shui to savetuje za dobar seksualni zivot. Pise - ako zelite dobar seks usisajte kucu. Krpu za prasinu u ruku! Mada sam ja mislila da u ruku ide nesto drugo, a ne krpa... Ali, covek uci dok je ziv...A tek zena...Moj muz me je docekao budan. U ocima mu i dalje vidim obozavanje. Senka se navlaci retko, samo kad bas potrosim. Ali,on zna da je meni svaka stvar potrebna i jako dobro isplanirana. Nikad ne kupujem na prvu loptu. Prodjem pored izloga bar dva puta. Posavetujem se sa njim i sa sestrama. Nekad nazovem i mamu. Onda nas dve pricamo o bojama sezone i kako to sto sam videla uskladiti sa onim sto imam...kako nesto opeglati sto je osetljivo..Gde prepraviti ako treba i slicne, a tako neophodne sitnice. Nisam povsna, naravno.Samo stvari drzim u rukama i to cvrsto. Jedno vreme mi je muz odlazio u komsiluk. Mislim, bas cesto .Rec je bilo o komsinici koja se sveze razvela, pa ga je stalno zvala da joj nesto opravi. Nisam Vam rekla; moj muz je strasno sposoban muskarac. Sve sto uzme i zavrsi. Nije kao muzevi drugih zena - nezainteresovani i daleki. Uvek je na raspolozenju. E,pa,ona nije bila slepa kod ociju. Zato ga je i zivkala...Te kompjuter, te osiguraci, te pegla...Pa sam ja otisla jedan dan i ocitala joj takvu bukvicu. Zarili su joj se obrazi. Nikad vise ga nije pozvala. Ni ne javlja se vise, bestidnica. Ali, ja sam joj oprostila. U Beogradu ima tako malo muskaraca. Razumem je. I dalje zivi ispod nas,ali cuti. I bolje joj je. Znam da je kontradiktorno...Mislim, razumem je, ali joj ne dam. Ma on je moj muz, a ne javno dobro!
Dakle, donela sam kifle obucena u bledi bez kaputic koji se slagao sa sivom bojom ledenog jutra i mojim ocima. Graciozno sam skinula moje fine mekane rukavice od jelenske koze (koje ne nosim u grad, moram naglasiti, pohabane su, prilicno) i nezno ga pomazila po obrazu. Poljubio me je, jer se uvece nismo videli, obzirom da jako kasno dolazi sa posla, uvek, a sad je bio i na sluzbenom putovanju... Izvadio je u tisini poklon. Suskala je samo hartija...fino...lepa kvalitetna koza, divna nijansa golubije plave...Dobra i solidna torba! Oh,kako me samo poznaje. Ma ja sam srecna zena...Ne znam sta mi je bilo onaj dan kada sam plakala na sred ulice.
Decaci su ustali, rumeni i cupavi od spavanja. Pricamo svi u glas. Poceo je novi dan...
Posted by Picasa

четвртак, 7. јануар 2010.

Kisa i moje nove cipele - prvi deo

Stojim na ulici i placem. Opet pada kisa. Samoca i u velikoj guzvi. Jedan dan od onih hiljadu istih koji prolaze kraj mene, ostavljajuci samo nove bore na licu, izasla sam iz sedamdeset osmice i krenula peske. U autobusu je bila takva guzva, a pored mene je stajao jedan covek i pevao Zdravka Colica na sav glas. Citao je sa papira tekst Kristine, pa kasnije Vagabunda i pevao, pevao...Niko se nije bunio. Zelela sam da mu zabodem prst u oko, toliko me je iritirao. Onda sam ga oslusnula. Pevao je besno i ocajno, kao pas lutalica koji zavija na ulici. Hteo je da mu se neko odazove. Osetila sam strah. Strah od glasnih ljudi. Strah od neprihvatanja, ili strah od prihvatanja. Strah od samoce i strah od bliskosti. Strah od zivota i strah od smrti. Izasla sam tako iz sedamdeset i osmice, a on je nastavio da peva. Ta skitnica. Cula sam ga i dok sam hodala pored autobusa. Beograd je postao grad u kome nije lako ziveti i koji je dovoljno velik da se umoris dok hodas kroz njega. Vozila su nekad samo visak.Guzva je bila tolika da sam na odrediste stigla nesto pre autobusa. Ljudi su gnevnih lica izlazili iz njega kada se i on konacno probio kroz guzvu. Sada, kada ih pevac nije video, mogli su da pokazu svoj gnev...Mozda da nje pevao Zdravka Colica!?
Boze, vrti mi se u glavi.
Uzgred, zovem se Vladislava devojacki Petrovic. Placem, jer kisa pada, a ja kvarim moje nove cipele i idem peske. Tacnije stojim. Nikada nisam sanjala da cu se naci u ovoj situaciji i u ovom zivotu koji mi je tesan. Nasa majka je najvise nade polagala u mene, a ne u druge dve sestre. Najstarija je uvek bila najlepsa i po svemu posebna, visoka i otmena. Srednja je bila prosecna, a ja sam bila mamina nada. Otac se tu nesto nije pitao .On je meru svog autoriteta potrosio na starijim sestrama. Sve sto nije bilo njima dopusteno,bilo je meni .Mozda zato sto sam malecka i najmladja?Ili zato sto ne licim na njih dve?!
Cak i moje ime je ime vladaoca. Vlast i slava. Prezime cele kuce je jasno. Petrovici nisu tikve bez korena. Ali prica nije o Petrovicima...
Usla sam u prodavnicu obuce da opet kupim nove cipele. Nisam mogla da podnesem blato...

понедељак, 15. децембар 2008.

Andrija Matic,osam godina 2006.





Mi se radujemo sve vise, sto je Nova godina sve blize...
           
                                               Aleksandra