субота, 26. јул 2014.

Novi portal Konkretno

http://www.konkretno.co.rs/kultura-i-umetnost/o-zenama-u-i-za-umetnost

Ne znam ti ja nista

…Kada se zavrsio rat, kada se zavrsio rat, otisao sam iz Zemlje. Spasli smo sta se spasti moze. Mnogo sta je bilo izgubljeno. No, takvo je to vreme bilo. Nisi mogao da spases glave svojih ljudi, a kamoli citavo nacionalno blago Vukovara. Stvari su se desavale. Prosto je tako.
Zenu i decu sam sklonio na sigurno. Ona mi je i ovako dosadila. Nisam mislio da je napustam, svakako ne. Bila je majka moje dece i odlicno me je razumela. Nikada nista nije pitala. Bila je prokleta Turkinja.
Ali, ja sam rastao, a ona se smanjivala. Vise ni od cega nisam morao da perem ruke i nicega nisam morao da se odricem. Otisao sam u Rumuniju. Rumunke su bile podatne. Godine bede i tranzicije su ih naucile tome. Jebo sam sta sam hteo. Zene diplomata i devojcice iz kraja. Neke su bile lukave i duze me zadrzavale kod sebe, svojim cutanjem i igricama. Ni jedna nije mogla da me ima. Bio sam jebeno fatalan.
Ima jedan pisac ciji sam roman voleo da citam. Bas me je nasmejao. Jirzi Kosinski. Nije to vise bila moderna literatura, nekako pase za kraj dvadesetog veka, kada se svet vec uveliko promenio. Bio je Poljak koji je ziveo u Americi i umro taman kada je kod nas, u zemlji, pocinjalo zlo. Roman je preveden kao Prisutnost. Ostra satira o americkom sistemu vrednosti. Glavni junak je mentalno zaostao čovek koji čitav svoj život provodi u usamljenosti i izolaciji, radeći marljivo u svojoj bašti i s ljubavlju negujući biljke u njoj. Sve svoje znanje o svetu stice gledajući neprestano i neumorno televiziju. Iznenada, kada njegov dobrotvor umre, Čens (tako se zove) je primoran da napusti svoju voljenu baštu i kuću u kojoj je dotad živeo i da po prvi put zakorači u svet izvan nje. Potpuno se prepuštajući, poput lista na vetru, okolnostima i dešavanjima oko sebe, iznenada upada u svet krupnog kapitala, visoke politike, seksa, novca i mas-medija.
I ja sam gajio ruze, tu u Rumuniji.
Temisvar je bio odlicno mesto za zivot jednog disidenta, kako sam laskavo i posprdno sebe imenovao.
Disident, koji ce jednog dana vladati svetom. Ne onako kako je to radio junak omiljene mi knjige. Svakako ne. To je bila sala.
Puno sam vezbao. Spavao. Citao. O seksu sam vam vec sve rekao.
U kuci u kojoj sam se smestio i zaposlio, sacuvao sam samo nekoliko voljenih artefakta.
Porodicno nasledje.
Ostalo je ekipa iz Novog Sada spakovala i poslala za Ameriku, na tamosnje crno trziste. Vredniji primerci su isli preko Nemacke i svi su spaseni. Ali jedan deo je drugorazredna srpska drzava, jedan deo sa vrednim muzeoloskim primercima, poslala diplomatskim putem preko Francuske.
I tu je nastao kursus.
Francuzi su, zbog lose sredjenih papira, sve zadrzali na carini. Pretio je da izbije diplomatski skandal.
Bilo je komicno, sto je to i onako bio srpski deo, pa me nije interesovalo sta ce da se desi sa tim.
Ziveo sam dakle, u Temisvaru.
A onda se pojavila ona…

недеља, 6. јул 2014.

Ne znam ti ja nista

Prvog coveka sam ubio bas tu, kod Vukovara. Nisam bio srecan zbog toga. Smrt jeste moj posao, ali je ne volim. Nije ona cilj, ona je samo sredstvo.
Prosto radite neki posao i trudite se da tu ne bude nista licno. Imam ja svoju porodicu…
Bitka za Vukovar je bila najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslovenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga. Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubistvima i progonom hrvatskog stanovništva. U bitci je poginulo između 2.900 i 3.600 ljudi.
Morao sam da osokolim moje ljude. Pucao sam precizno, pravo u celo. Momak je zastao sirom otvorenih ociju, dok se tanak mlaz krvi spustao preko oka kao suza. Pao je pokosen.
Posle sam nocu, presao u Srem i isao mu na sahranu. Mnogo mladih, suze, majka.
Bio je prva zrtva rata, dobrovoljac. Student filozofije, sahranjen na svapskom groblju sremske provincije. Secam se cak i njegovog imena.
Posle sam cekao i birao. Ubijao ljude, bez milosti.
Prolazile su razne srpske vojske. Mocne, umazane, drogirane, hrabre i kukavicke.
Ratnici i kriminalci. Secikese i jajare. Bednici i krvnici.
Dzimija sam odmah procenio, cim su mi ga doveli. ( A svi su svracali do mene u pauzama izmedju puskaranja).
Imao je taj osmeh vitke zivotinje i inteligentan pogled. Imao je dobre veze u muzeoloskom svetu. Bio je iz Novog Sada, sto mi je odgovaralo. Sa bahatim Beogradjanima koji bi me prevarili u hipu, nisam hteo nikakvu vezu.
Ovaj lepi Montenegrino sa zlatnim narukvicama na divnom zglavku, je dolazio u pratnji nekog Marka koji bi, tako je izgledalo, mogao da zdrobi coveka jednom rukom. Bio je cutljiv i veran, kao pas, Dzimiju.
Njih dvojica nikada nisu bili ni pijani ni drogirani.
Negovan i inteligentan, Dzimi je odmah ukapirao velicinu posla koji mu se nudio.
Blago Kazimira Anselma, koji je umro mlad i bio moj predak, moralo se izneti iz zemlje, po svaku cenu.
Povezani sa odgovarajucim institucijama, preko regiona, mogli smo da se obogatimo i vratimo korenima.
Bas kako je trebalo.
I jos nesto: Iako je bitka kod Vukovara bila značajan i simbolički gubitak za Hrvatsku, koja nije povratila kontrolu nad gradom do 1998. godine, to je, takođe, bila pobeda, koja je koštala JNA i pomogla da Hrvatska dobije međunarodnu podrsku za svoju nezavisnost. Budući da je široko cenjena kao ključni trenutak tokom rata, to je pirova pobeda Jugoslovenske narodne armije nad hrvatskim braniteljima Vukovara.
Jednim udarcem…

Ne znam ti ja nista

…Sve je bilo dogovoreno. Kao u sahovskoj partiji. Pusenje nisam ostavljao, mada me je nerviralo. Mogao sam da se odreknem svega. I hrane i zena i luksuza. A te bede od cigarete, nikako. Pusio sam Camel tada, orginal. Mirisao je slatko i dobro, na smokve. Na detinjstvo.
Dok sam sedeo za stolom i mezio, tanke, tanke kriske Paškog ovcijeg sira uz zeru prsute, stizali su izvestaji. Inace, taj sir, kad zatvorim oci, secao me na more. Posebnost paškog sira je u ostrvu Pagu, njegovoj čudesnoj vegetaciji koja je vrlo oskudna, a opet tako posebna zbog raznog aromatičnog bilja, ali i posolice koju s mora donosi bura tokom zime…
Zupanija je pocinjala da gori.
Krenulo je danju. Ubijen je iz pistolja starac, od jednog naseg, u jednoj nasumicnoj svadji. Bar je tako izgledalo. Bio je praznik a on je imao petokraku.
To vise nije bilo obelezje.
Za njim je ostala velika porodica.
Sledeci je bio jedan policajac. Umro je majci na rukama.
Bio je otac deteta od dve godine.
Posle smo isli nocu. Razaranje, klanje, unistavanje.
Bacanje u Dunav.
Hapsenja.
Svuda je mirisalo na krv.
Slatko i tesko.
Kad perem ruke, nisam mogao da ih operem.
Iako nikog nisam pipnuo.
Bile su mi ispucale do krvi od pranja.
P.P (51), predratni poslovođa jedne trgovine,rođen u obližnjem selu, voleo je fudbal i druženje. Bio je primeran građanin iz ugledne srpske porodice koja je u tom kraju živela 400 godina.
Tada, u 23 sata ispred njegove kuće došli su naoružani ljudi u crnim odelima. Tražili su P. da izađe iz kuće. Ubijen je rafalom na kućnom pragu.
S.M. rođen 1955. godine u Vukovaru, vratio se krajem 1980-ih godina iz Nemačke, gde je radio kao šofer. Želeo je da se skrasi u rodnom gradu i da otvori privatnu firmu. Njegov komšija iz ulice je dojavio MUP Hrvatske, u Vukovaru, da se on vratio iz Nemačke, i da je on „neprijatelj hrvatske države“. U atmosferi potpunog rasula i straha, takva dojava bila je praktično smrtna presuda. Nasi ljudi su došli po njega u kuću, i odveli ga u privatni zatvor. Tu su ga svirepo mučili i ubili. Posle su leš odvezli do obala Dunava i zatim ga i bacili u njega. Kasnije, Dunav je u Srbiji izbacio njegov leš.
Odrezao sam jos jedan komad sira.
Istorija se desavala.
Rat je pocinjao.

четвртак, 19. јун 2014.

Ne znam ti ja nista


Kazu da istoriju uvek pisu pobednici.
Mene to nikad nije interesovalo.
Nisu me interesovali ni Jugoslavija, a ni bilo ciji nacionalni interesi. Znao sam da je zivot negde drugde, ne na vetrovitom i brdovitom. Uostalom, ovde pored Dunava, covek je to i mogao da nauci. Da sve tece i sve se menja. Kao duboka i mutna reka.
Mene je istorija interesovala kao mogucnost promene. Blago Vukovarskog muzeja, koje je u davnoj proslosti, bilo deo porodicnog nasledja mojih predaka, mozda bi moglo ponovo da bude moje.
Jer za to blago se krvarilo. I kralo i ubijalo. A to istorija ne belezi. Trenutne smrti i male ljudske sudbine. Ona vidi samo na veliko. Naveliko. Ona samo opisuje. Godine nastanka, okvirne dogadjaje. Godine nestanka.
Nisam uopste sentimentalan…Ako ne uspem da ga zadrzim, mislim na blago, prodacu ga. Trziste u Americi je izvrsno. Uvek gladno antikviteta. I otmene stare Evrope.
Na srecu, nobles oblige, vazi jos uvek.
Resio sam da prestanem da pusim. Ovo su bili vazni dani. A taj porok mi zaista nije trebao.
Rominjala je sitna, hladna kisa i ja sam zapalio poslednju cigaretu. 
Pomislio sam: ha, kao pred streljanje.
Ali, svakako, ne moje. Ne moje…
„Život u gradu na Vuki, je do proleća 1990. godine bio normalan. Ljudi su živeli sasvim običan život karaterističan za ono vreme socijalstičke lagode. Bilo je nekoliko fabrika i firmi koje su za ondašnjih 80.000 ljudi obezbeđivale egzistenciju. Neki građani su čak radili i u poljoprivredi, za sebe. Sa par jutara zemlje bilo sasvim dovoljno da prehrane porodicu.
Što se nacionalne strukture tiče Vukovar ni kao grad, ni kao opština nije bio većinski hrvatski. Ovo se najbolje vidi kroz činjenicu da je lokalnim izbori u Vukovaru 1990. godine HDZ bio ubedljivo poražen u odnosu na Savez komunista Jugoslavije (26% HDZ, a SKJ 65% glasova), dok je Srpska Demokratska stranka (lidera dr Jovana Raškovića) u Vukovaru tek formirana . Većina Hrvata nije želela da ide do 1990. u Savez komunista Jugoslavije. Njima su i partija Savez komunista Jugoslavije i država SFRJ bila tuđa.
Početkom 1990. godine došlo je i do ekonomskih problema u industrijskim gigantima Vukovara. Npr. Radnici su negde, dobijali minimalce i to u bonovima, a ne u dinarima.
U januaru 1991. na televiziji su prikazani snimci bivšeg oficira JNA koji priča o svojim planovima obračuna sa JNA i Srbima u Hrvatskoj. Hrvati tom prilikom nisu uočili problem, već su ga opravdavali.
U martu 1991. kod Đakova je otrkiveno veće skladište oružja za potrebe MUP Hrvatske i stranke opasnih namera HDZ. 10. marta 1991. u vukovarskom selu Bogdanovci, HDZ vrši smotru paravojnih jedinica ZNG, gde je okupljeno preko 2.000 Hrvata i podeljeno im je oružje. U vremenu ekonomske krize i porasta nezaposlenosti, planovi o progonu su bile prihvaćeni kod velikog broja Hrvata. Centrala HDZ je dala  jasan znak da se započne rat u Vukovaru, time što će se ubijati i maltretirati ugledni i bogati Srbi na vukovarskom području. A kasnije, za napad i kasarne JNA. Inače, vodje pokreta su osobe asocijalnog ponašanja, sa šovinističkim ispadima još od 1971. godine kada je u SR Hrvatskoj bujao proustaški pokret MASPOK.“ Pise u analima…
…Poceo je da duva vetar. Jace sam zagrnula jaknu. Jezero Micigen se leskalo na poslepodnevnom suncu. Krenula sam nazad u stan mojih domacina. Stopalo me je zigalo.
Nisam se osvrtala.

субота, 10. мај 2014.

Ne znam ti ja nista

…Jedna od omiljenih epizoda u srpskoj knjizevnosti mi je ona u kojoj Dafina Isakovic, junakinja Seoba I, pokazuje zenama u Zemunu svoje noge, zadigavsi suknju. To cini da umiri duhove i da sve vide da nije necastivi licno, ili neka vesticara. Shodno tome, morala bi imati neko kopito umesto jednog stopala. To radi onda, kada je muz dovede u Zemun, da u njemu umre od tuge i usamljenosti, obljubljena od devera, koga se gadi. A Vuk Isakovic ode u pizdu materinu, da ratuje za tudj racun, na drugom kraju sveta.
U Cikagu je veliki sneg poceo da se topi, slusala sam vesti, kao i plate u Srbiji, po ko zna koji put. Lezala sam i dalje u skupoj cikaskoj bolnici na racun bugarske drzave i Todorova, licno, na jednom dugackom bolovanju.
Bila sam se sasvim oporavila, jaca, cini mi se nego ikad.
Iz ogledala me nije vise gledala Vladislava, ona kakva sam bila, nego neka grabljivica, kakva sam zelela da postanem.
Ili sam postala, nisam bila sigurna.
Ono sto je bilo na ivici komicnog, da nije bilo strasno bolno, bilo je pitanje moje noge koja se ustvari, onako promzla, najteze oporavljala. Mnogo vremena sam provodila u hiperbaricnoj komori koja je napravljena prvenstveno za lečenje dekompresivne bolesti koju dobijaju ronioci kad naglo izrone, ali se danas primenjuje i u lečenju mnogih drugih bolesti. Teška trovanja i sepse, kao što je gasna gangrena ili trovanje ugljen-monoksidom, praktično su neizlečiva bez tretmana u komori. Za lečenje šećerne bolesti, steriliteta, u ortopediji i oftalmologiji, tretmani u komori deo su terapije. 
„Ovde se radi o udisanju stoprocentnog kiseonika pod povišenim pritiskom, koji se putem krvotoka prenosi do perifernih tkiva, koja su kod tih pacijenata obično nedovoljno oksigenirana i tu nastaju razni pozitivni efekti“
Tretman je bio zlata vredan i imao je kao nuspojavu moje apsolutno neverovatno zdravstveno stanje.
Komicni su bili predlozi kako da nadoknadimo gubitak dela prstiju .
Vec sam jednom navela: ovo niti je naucna fantastika, niti gotska prica strave.
Nisam zelela nekakvu super modernu protezu, koja bi me ucinila nekim android modelom.
Nisam zelela ni tog nekog neverovatnog lekara koga su mi nudili, a koji je pre toga eksperimetisao sa zivotinjama i kao nudio savrsena resenja.
Moj se sin ljutio, komentarisuci,  „da sam pustila da me u Beogradu poradja cuveni ginekolog, doktor D.S, koji je poradjao i majmunice u zooloskom vrtu, a da sad nesto pametujem. I da je uvredljivo da sam to pustila za svoja dva zlata, a …“
„Doktor D.S je najcuveniji beogradski ginekolog sine, nisam zelela da rizikujem sa Vama dvojicom. Ovde je rec o meni. A mene…Mene vise ne interesuju visoke potpetice. Kako ne shvatas? To je cista metafora. Naucicu da hodam i bez prstiju. Necu se nigde sunjati“
Pokusala sam da ga umirim, stojeci pored prozora i gledajuci savrseno ravnu povrsinu jezera Micigen u daljini.
Prolecno Sunce se ponovo radjalo.

среда, 7. мај 2014.

Ne nam ti ja nista

Najuzasnija poseta u bolnici Cikaga, nije se srecom desila i uzivo, obzirom da Todorov nije mogao da udje u USA. Progutala sam ko zna koji put knedlu kada sam kalkulisala sta bi mogao biti uzrok da neko bude nepozeljan u Americi. Vladimir se samo smeskao i nije nista govorio na moje kalkulacije. Uostalom, u poslednje vreme je samo to i radio. Smeskao se.
Cvetan se javio konferenijskom vezom, preplanuo i zgodan kao Spartanac iz nekog risorta u Kankunu, gde je cekao Bozic sa porodicom (!?)
Javio se sa visoke ultra HD 4K rezolucije pa sam imala mucni utisak da sam sa njim pod palmama na okeanu, dok se u Cikagu vreme polako smirivalo i olujni snezni vetar prestajao da duva.
Bila sam kao svirala, lomna i jedva ziva a kroz kosti mi je i dalje prolazio besomucni vihor.
Da bi ironija bila veca, javio se na samo Badnje vece 24, decembra tekuce godine, koje smo sin i ja provodili zajedno, sami.
To vece smo ragovarali i o ocu.
Shvatila sam jednu stvar: da nikada necu moci da ga zaboravim, ali da cu verovatno moci da ga prezalim.
Da me i dalje voli na svoj nacin, iako je to odavno prestao da pokazuje.
Sada se po prvi put uplasio za mene, bilo je jasno kao dan.
Ili mrkla noc u kojoj smo proveli prethodnih…cetiri godine?
Nisam bas mogla da brojim.
Imala sam blagu kontuziju i konfuziju u glavi, kada je on bio u pitanju.
Kada je posao sa Vladimirom u pitanju bio, tu mi je mozak radio groznicavom brzinom.
Inspirisala me je njegova genijalnost.
Prvi put sam bila u drustvu genija.
Energija je bila suluda, ali…bio je. 
Mislim da mi je spasao zivot, definitivno.
No..
Dakle, javio se i Todorov.
Dok smo razgovarali, moje lepo dete i ja, dosao je Vladimir sa nekom dvojicom majstora noseci najveci ekran koji sam videla. Prikljucio ga je na moj mali tablet uz komentar da ce mi se uskoro javiti Todorov licno.
Satelitski internet je bio sjajan, tako da smo za cas uplovili u tirkiz Karipskog mora koje se penilo iza Todorova. Bio je u bade mantilu sa zenom u drustvu. Odjednom sam shvatila da mi ukazuje posebno poverenje, pokazujuci mi se..ranjivim?
Zena mu je bila bledunjava i bezbacajna. Nikakva raskosna zivotinja kakav je bio on sam… 
Krvavo, veliko sunce je bilo na zalasku.
Sa nostalgijom sam se setila Dunava i moje kuce na reci. Crveno sunce je uvek najavljivalo vetar.
Da li je tako i u Meksiku, pitala sam se.
No…Rekao mi je…
Da saucestvuje u brizi za mene, mojih sinova i moga muza (bivseg).
Da se istinski zabrinuo za moju personu i da je zato na razgovor poveo i svoju zenu. Da se nekako osecam udobnije.
Da mi ne zeli zlo i da je informisan o svemu sto se desava.
Da je odlicno sto smo nasli dokumenta i da ce on finansirati nas odlazak u Pariz, ako treba. Da u Cikagu ostanemo sve dok se ja ne oporavim, a ako Vladimir proceni da smo potrebni u Americi i dalje, da ostanemo koliko god.
Da jebo Ministarstvo, on ce sve srediti.
Da imamo odresene ruke i da je neophodno da pronadjemo izvor i cvoriste kriminalne oganizacije koja je svo to silno blago iznela iz zemlje.
Da on smatra  i ima takve izvore da su i Srbi i Hrvati i Rumuni umesani u biznis, a da je to njegova teritorija.
I da je nece prepustiti nikome.
Nikome.
Moj sin je cepteo od besa.
Videla sam kako steze vilicu i kako mu se nokti zabijaju u dlanove.
Drzala sam ga rukom za koleno tako jako, da je posle priznao da sam mu napravila ozbiljan podliv na nozi.
Nisam zelela da njega mesam, ali ga je Todorov umesao.
Bila sam svesna da je to poruka koju nastavlja od one noci u njegovom automobilu na autoputu u Rumuniji.
Niko vise nije bio nevin.
Svi smo bili jebeni.
Ali, dok je u Kankunu sijalo vecno sunce na + 26 zimskih stepeni, u sest uvece, u Cikagu je bio mrak, a sneg je ponovo pocinjao da pada, na -16, tako da je taj seks bio… iz ove pozicije skoro beznacajan.
Ali, jedan drugi, nije. Ni malo. Nimalo.

Pitate me kako sam se spasla.
Tacnije, kako smo se spasli?
Znala sam, ali nisam mogla da se setim.
__________________ 
Ali neceg sam se secala…
Kako sam, dok sam umirala, bila okupana zlatnom uverenoscu da cu ipak biti ponovo ziva.
Kako sam lezala u krhotinama stakla i snegu dok sam polako isticala krv i hladnocu.
I kako sam se probudila u kuci nekog bracnog para na ivici beznadja.
Valjda nas je njihov pas pronasao.
Muz dovukao na sankama kuci.
Moj sin, zajedno sa nasim americkim domacinima i policijom pronasao posle skoro nedelju dana, posto su telefonske veze opet bile u prekidu.
Valjda nas je spaslo tih par sekundi poziva koji sam mu uputila (sinu, mislim)
Inace bih ostali zacarani u Nedodjiji Snezne kraljice kao Gerda na putu do Kaja, kada ju je zacarala vestica sa ruzama.
Ili, jos bolje, kao Odisej na povratku, kod Kirke, medju svinjama.
Imala sam visoku tempreaturu.
Secam se, kako se telo hladilo, pojavljivali su se razičiti znakovi i simptomi.
- Groznica / drhtanje
Groznica je bila oblik mišićnih pokreta kada je telo pokušavalo da generira toplinu kontrakcijama mišića.
- Prestanak drhtanja i apatija
Kako su se mišići hladili tako su postajali tvrđi te je opadala koordinacija pokreta. Doslo je do usporavanja mentalnih procesa, tako da se moć rasuđivanja znatno smanjila. Povećana proizvodnja urina dovela je takođe do relativne dehidracije.
Kako se nastavilo sa daljim hlađenjem, drhtanje je prestajalo, telo je postalo neosetljivo na vanjske podražaje. Situacija je bila vrlo ozbiljna jer telo više nije generiralo toplinu i hlađenje je postajalo brže. Telesna temperatura nastavila je padati. Zato je i krvarenje stalo. Doslo je do ponovnog gubljenja svesti i svi vitalni procesi poput rada srca i disanja postali su sporiji i slabiji. 
Secam se kako mi je Vlada pricao neverovatne price. Bolje od …Kafkinih?\ Borhesovih? Sinklerovih…(ah, da, njega nisam citala)
Drhtavim glasom sam ga pitala, jer da govorim nisam mogla…Ko je to? Ko je to pisao?
On je treptao i gledao me smeskajuci se, ali bez ironije.
Onda sam shvatila da imam posla sa genijem…Kupala me je i grejala divna knjizevnost.
Divna, divna, divna.
Precizna i mocna, kao Zvezde i Sunce i Mesec.
I da smo ludi u toj kuci sa tim neverovatnim bracnim parom koji nam je realno, spasao zivot.

On je bio dvometras, bradonja, meda.
Ona je bila…
Prostakusa. Primitivka. Folirantkinja. 
Videla sam to i iz kreveta, skoro  nepokretna, sa ogromnom temperaturom i sa tim smrznutim prstima koji su nestajali sa mog lepog stopala.
Dok joj je muz bio tu, bila je smerna, spustenog pogleda. Ta gadna, gadna Me Vest. Kada bi on izasao, preda mnom je pokazivala svoje pravo lice. Halapljivo, vulgarno i ledeno.
Moja autorka i ja smo…pristojne osobe.
Rizikujemo da izgubimo citaoce.
Rizikujemo da dobijemo citaoce kakve ne zelimo.
Rizikujemo mnogo.
Ali…
Istina se mora reci.
Jer kakva je to knjizevnost satkana od lazi?
Kakva je to knjizevnost fikcije?
————–.
Vladimir se brze oporavljao od mene. Oko nas se motao gazdin veliki pas, koji kao da je sve vreme bio svestan vazne uloge koju je imao u nasem zivotu.
Ona je svaki dan ostavljala otvorena vrata od kupatila dok je urinirala u njemu. Kupatilo je bilo neki primitivni cucavac uz samu sobu. Pitala sam se kako li je u toj kuci leti?!
Grejala je vodu na starinskom sporetu na drva. Cim bi muz izasao, skidala bi se i raskrecenih nogu zapirala, gledajuci Vladu, bezobrazno, u oci, oblizujuci se.
Mislila je da ja ne vidim. Ma nije mislila nista. Bilo ju je bas briga.
Vladimir je prvo okretao glavu, pa je i prestao da je okrece.
Jedan dan je za Vladimirom, koji mi je bas ispricao najlepsu pricu od svih,pa sam zaspala, otisla u kupatilo. Vrata su bila otvorena.
On je stajao na sred kupatila i u ogledalu gledao u mene, koja sam lezala slomljena i jedva ziva. A ja sam se probudila. Oh, ja sam se probudila.
Ona je cucnula, otkopcala mu slic i popusila mu, bez reci.
Iz kupatila je izasla sva umazana, nije se potrudila ni da izbrise lice.
A ja, ja sam se onesvestila. 

понедељак, 28. април 2014.

Ne znam ti ja nista

Zatvorenih ociju sam slusala sina kako mi prenosi pozdrave od bivseg muza i naseg drugog, velikog momka. Njega, pak nisam mogla da se nagledam. Porastao je, smrsao i dobio jednu boru, sa strane, u dnu osmejka, koja ga je cinila muskarcem, a ne mojim malim decakom. Ipak nije bilo vreme za porodicne peripetije i ljubavnu drame, vec za posao. Bilo ga je i preko glave.
I dok je megalomanska nepismena vlast vracala ikonografiju devedesetih, servirajuci nacionalni patos i istorijske megalomanske teme, uz jedno “obecanje ludom radovanje” i zvalave govorancije, na meni i Vladimiru je bio spas celog naseg poznatog sveta.
Eh, umetnosti, umetnosti.
Na niske si grane pala  kada treba da te brane dvoje zaludjenika, oboje sa teskim promrzlinama na nogama u onoj snezini. Izgubila sam i dva prsta na levoj nozi. Nije mi bilo zao. To su simbolicno bile bacene jebene jebene jebene usrane visoke stikle u kurac.
U snegu sam izgubila i lepe manire.
Sve sam vise licila na moju autorku, a sve manje na Vladislavu.
Ustvari, belina mi je potpuno promenila zivot.
I karakter, ako je to moguce.
Kao da zivis neki drugi, sasvim tudj.
Jedva sam cekala da ostanem nasamo sa Vladimirom, ispracajuci naoko strpljivo nase americke domacine iz sobe.
Evo sta mi je rastumacio iz dela papira koje smo dobili od naseg domacina.
Ono sto je bilo zabrinjavajuce je da je on, nas misteriozni domacin, bio vlasnik transportne kompanije kamiona koji nas je udario.
Kamion je pronadjen napusten, na jednom doku Cikaga, ali bez ikakvih otisaka i tragova u njemu. Samo na osnovu broja sasije motora je utvrdjeno njegovo poreklo. Nije imao ni tablice.
Pitala sam se kome je bilo stalo da optuzi naseg domacina?
Ili, zasto bi nas domacin prvo davao takve tragove, a onda iste unistavao. Bio je zaista istinski presrecan zbog Prediceve slike. To se nije moglo glumiti. Sumnjala sam da je bio potomak lica sa slike. Samo to bi objasnilo takvu posvecenost i strast. Ili je bio, potpuno, totalno lud. 
Tragedia demonica.
Dakle…
“Hrvatska, iako je tek zakoračila u Evropsku uniju, već je počela da koči ulazak svog suseda – Srbije. Hrvatski poslanici N.N zatražili su u Evropskom parlamentu u Strazburu da povraćaj „opljačkanog hrvatskog kulturnog blaga tokom rata devedesetih bude deo pregovaračkog paketa za ulazak naše zemlje u Evropu“.
 Kako je navedeno u dokumentu, do 1993. je iz Hrvatske „otuđeno“ 22.829 muzejskih predmeta i 3.097 kulturnih dobara. Veliki deo vraćen je do 2008. godine, ali je od tada do danas iz pravca Srbije otišlo „svega nešto više od stotinu“.
“To blago nije otuđeno ili ukradeno, već je sklanjano kako bi bilo sačuvano od uništenja. I to nije hrvatsko kulturno blago, već blago Srpske pravoslavne crkve. Ili Hrvati ne znaju šta traže ili možda Hrvatska hoće da pošalje poruku Srbima da želi da se vrate.” (pise u drugom dokumentu) 
Niko iz Srbije ne protivi se tome da ono što je sačuvano iz srpskih eparhija u Hrvatskoj u njih bude i vraćeno, ali tamo gde žive Srbi i gde su obnovljene crkve. Problem je gde vratiti one ikone iz hramova koji su uništeni.
Nekada je postojao Muzej Srba u Hrvatskoj, a Srbi su bili konstitutivni narod u Ustavu. Sada nema ni jednog, ni drugog. 
Iz Srbije tvrde da oni koji su spasavali kulturna dobra tokom rata, izričito su protiv da Srbija podleže „hrvatskim ucenama“ i podsećaju na mnoštvo srpskih crkava i manastira koji su spaljeni i uništeni:
- Kad se vrati narod i kad se poprave crkve, i mi ćemo vratiti ikone. Većina stvari koje su do sada vraćene vraćene su političkom odlukom, bez konsultovanja struke, porcuje srpska drzava.
Osim crkvene imovine do sada je vraćena čuvena Bauerova zbirka, u kojoj je bilo i srpskih umetnika, i deo kolekcije iz Muzeja u Vukovaru, koji je takođe bio srpsko-hrvatski, pa je kroatizovan.
Ipak, ogroman deo blaga koje je nestalo, ako već nije spaljeno i ruinirano, završio je u rukama hrvatskih lopova i trgovaca umetninama. Asocijacija izbegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske podseća da je nestalo oko 7.000 ikona, od kojih se neke i danas prodaju „na crno“. Takođe, navodi se da je, osim ikona i bogoslužbenih predmeta, uništen i najveći deo srpske spomeničke građe, među kojom i 3.000 spomenika NOB, vezanih za antifašističku borbu Srba.”
 “Ovo bi se moglo nazvati kulturocidom, odnosno kulturnim genocidom, ako se zna  da su knjige pisane ćirilicom odavno završile na lomači”, pomislila sam.
“Najvise kulturnih dobara vraćeno je manastirima u Boboti i Dalmaciji. Tako je, recimo, u Crkvu Svetog Georgija u Boboti vraćeno osam ikona sa ikonostasa, zatim barokne keramičke peći iz dvorca Eltz u Vukovaru, pet srebrnih okovanih ikona s ikonostosa Crkve Sv. Arhanđela Mihaila u manastiru Krka. Vraćene su i skulpture od drveta iz kolonije naive iz Banje Janković, kao i vukovarska biblioteka, koju je evakuisala JNA, sa oko 3.500 knjiga.” Bila sam zabrinuta, a razloga je bilo i previse. Dakle, nismo mi losi momci, zajedno sa Rumunima. Ili, ipak jesmo!? I sta onda uopste radim u Americi?

недеља, 27. април 2014.

Ne znam ti ja nista

…Stajala sam na ivici sume, divnog i suncanog dana. Moj Anselmo, gospodar celog sveta, od Oseka do Zemuna, ovde u Vukovaru, celom linijom reke, mi je prilazio, mekano, kao neka velika sarena macka . Iako su me majka, a i opatice ucile da kontrolisem svoja osecanja, nisam to uspevala. Osecala sam laku vrtoglavicu. Zarumenela sam se. Moj verenik je u rukama nosio nesto. Kada mi je prisao, rekao je pruzajuci mi predmet: “Stigao je i krst. Rubin je neprocenjiv…Svadba ce biti…Najbolja na svetu”.
Sretno sam se nasmejala. Nisam mogla da docekam dan kada cu mu pripasti. Cela. Nije me interesovalo drago kamenje. samo i jedino ljubav…
Kada su me obecali Kazimiru Anselmu, nisam bila zadovoljna sto ulazim u tu staru, nemacku porodicu. Sto me odvode iz mog doma gde sam rasla okruzena udobnoscu i bezbriznoscu. Od moje dadilje kojoj sam pricala sve svoje tajne. Od mojih konja i mojih drugarica. Moje sestre. Ali, moje je bilo da se pokorim. Vazda je bilo tako. Roditelje sam i onako retko vidjala. Za njima nisam zalila.
Mislila sam da ce tako biti i sa Kazimirom..
Poneka vecera. Poljubac u ruku. Bracne duznosti na brzinu obavljene.
Nisam znala sta je strast.
Nisam znala sta je ljubav.
Cim sam ga videla, znala sam da je on taj. Moj muz i ljubavnik. Krst sa rubinom mi je ispao u travu, gde sam se i ja spustila, onemocala od ljubavi…Anselmo je legao u travu pored mene. Na mene. Da osetim njegovu snagu.
To vece sam legla ozarena. Ocarana lepotom mogucnosti.
U pola noci sam se probudila od uzasa.
Sanjala sam blisku smrt i kratak brak.
Sanjala sam kako me ovde u Kroaciji udaju za cigana, a ja vicem da mi je muz ziv. Ziv. I kako mogu da me udaju za drugoga?!
Sanjala sam kako nase blago skupljano generacijama raznose u drugi svet preko neke velike vode, vece od Danuba.
Sanjala sam tri elementa: vodu, vatru i zemlju.
Vazduh mi je nedostajao.
Oh, tako mi je nedostajao.

“O cemu to pricate, zaboga? ” Iznemoglo sam pitala pomocnika ministra koga sam jedva cula iako smo bili na satelitskoj vezi. ” Samo sto me nisu ubili, a vi pricate o ulasku u Evropsku Uniju.”
Vladimir me je gledao iz stolice umorno, ali sa simpatijama, koje ranije nije pokazivao prema meni.
Bilo mi je drago sto ga vidim. 
U sustini, osim lica moga dragog sina, koji je konacno stigao u Cikago, Vladino lice sam jedino i zelela da gledam.
Ona nesreca nas je definitivno zblizila, a cinjenica da smo jedno drugom spasili zivote, uticala je na neku novu bliskost koja se razvijala medju nama. 
Jedva sam zavrsila razgovor, od koga pola nisam cula. 
“Vlado, da li to znaci da nas nece primiti u EU ako ne vratimo Hrvatskoj vukovarsko blago, koje je u stvari u Americi? Jesam li ja to dobro razumela? Sudbina Srbije je u nasim promzlim rukama? A?”
Vlada je klimao glavom, bez reci. 
Sada sam vec bila ironicna.
“Sve cu Ti objasniti, videces. Dok si ti spavala, ja sam dobro istrazio one spise.” 

уторак, 22. април 2014.

Ne znam ti ja nista

…Znala sam da za mene uvek zeljnu sunca i svetlosti ovaj put u ledeni Ilinios moze biti totalno poguban. Ali da postoji mogucnost da umrem u nekoj americkoj vukojebini je bilo skoro na ivici ironije. Bila sam tako zeljna zivota.
Tema smrti me ni malo nije uzbudjivala. Bas, bas.
Ne znam sta me je probudilo.
Miris dima ili toplina vatre koja je tinjala ispred mog nosa su verovatno bili alarm za moje osamucene receptore. Bilo je jasno da je air bag bio spas za oboje. I Vladimira i mene. Cak ni sofersajbna nije bila ostecena. Nisam imala predstavu na sta lici limarija spolja, posto zadnji deo automobila kao da nije ni postojao. Kamion ga je naprosto oduvao.
Bila sam dezorijentisana, uplasena, sokirana dogadjajem.
Ali, bila sam ziva. 
Vrlo.
Mislim da sam Vam vec rekla da kad je drama, funkcionisem.
Nisam imala predstavu kome je trebalo nase ubistvo.
Pogledala sam Vladimira.
Bio je jos u nesvesti, ali ziv.
Auto je nosem bio zaboden u sneg, ali ja nisam smela da rizikujem.
Vatra se sirila.
Jedva sam otkopcala pojas za spasavanje.
Jedva sam oslobodila Vladimira od pojasa. Njemu je neki bocni udarac po svemu sudeci, razbio glavu. Niz celo mu se slivao tanak mlaz krvi. Krkljao je. Brisala sam krv nadlanicom.
Vatra se sirila.
Setila sam se krzna i dokumenta u dokumentu u dokumentu.
Nisam imala pojma sta se desava. Papire sam nasla na srecu, podno mojih nogu.
Stvarno bi bilo smesno da drugi put izgubim neka vazna dokumenta, kao onaj Torinski, onomad.
Stvari bi mogle postati predvidive, a ja totalno neuracunjiva.
Jedva sam otvorila deo vrata. Tek sam sada bila svesna sta znaci kad te tresne Interkontinentalni, bez obzira sto imas solidnu limariju.
Oklevala sam da izadjem iz automobila.
Nisam znala sta je gore.
Da pustim da auto eksplodira, ili da se smrznem u snegu.
Boze.
Tako sam mrzela hladnocu.
Pronasla sam telefon, koji je srecom radio.
Prestao je prekid na vezama.
Nazvala sam sina. Niko se nije javljao. 
Auto se polako punio dimom.
Sa telefonom i stolom u jednoj ruci i dokumentima pod njom izbauljala sam iz automobila.
Presekla me je grozna hladnoca napolju.
Tako mora da izgleda Danteov Pakao, pomislila sam. Poslednji krug.
U Monci, mislim.
Auto je pozadi bio sazvakan kao od papira.
Odteturala sam do Vladimirovih vrata, jer se vatra i pored snezne oluje sirila neumoljivo.
Dok sam otvarala njegova vrata, povredila sam neku zilu na ruci.
Mora da je bila vazna, posto mi je krv sikljala kao slap.
Pobacala sam sve iz ruku u sneg.
I dokument u dokument u dokumentu.
Vec totalno dezorijentisana od gubitka krvi i hladnoce, jedva sam ga izvukla iz Dodza.
On se probudio i u delicu sekunde zgrabio dokumenta i mene.
Gurnuo me je niz nasip, i skocio za mnom.
Auto iza nas je eksplodirao.
A ja sam, od gubitka krvi, ponovo izgubila svest.
****
Dvorac Eltz se nalazi u hrvatskom gradu Vukovaru. Filip Karlo Eltz nadbiskup u Mainzu i nemački knez izbornik 1736. godine kupuje ovaj ogroman posed s 35 naseljenih mjesta. Gradnju dvorca počeo je 1749. g. vlasnik vukovarskog feuda grof Anzelmo Kazimir Eltz. U početku je bio sagrađen samo središnji deo, a kasnije je dvorac više puta dograđivan. Već 1781. g.izvršeno je prvo veće proširenje dvorca, a konačan izgled dvorac je dobio početkom 20. stoljeću po nacrtima bečkog arhitekta Siedeka. Velikih je dimenzija, raskošne koncepcije, obiluje bogatstvom stilskih detalja, ali zadržava skladne odnose. Ubraja se među najreprezentativnije objekte baroknog razdoblja na hrvatskom tlu. Od 1968. g. U dvorcu Eltz smješten je Gradski muzej Vukovar. Zgrada je 1991. g. pretrpela strašna oštećenja za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku. Predivna   riznica u Burgu Eltz u Nemackoj otkriva   predmete  koji  su  se  stotinama  godina  prenosili  sa  generacije  na  generaciju.Tu  se  moze  naci  familijarna  zbirka  oruzja, skupoceni   porculan  i  keramika, nakit, oruzje  i  oklopi  ratnika  konjanika, vredni  tepisi  i  tapiserije, umetnicke  slike  kao  naprimer  Ölgemälde Madonna mit Kind und Weintraube von Lucas Cranach dem Älteren. Najvise paznje privlaci  zbirka  iz  Vukovara  i  jedan  natpis  na  kome  pise  da  je  1945   godine  dvorac  u  Vukovaru  ostecen  i  opljackan. Samo  delic  zbirke  uspeo  ja da  bude  prenesen  u  Nemacku.  Pored  toga,  tu  su  divni  kafe-servisi, nakit, sablje  ukrasene  dijamantima  i  cilimi  – pokloni  tadasnjih  turskih  vladara…Turci pod Sulejmanom Veličanstvenim, u svom pohodu ka Beču 1526.godine, osvajaju Ilok, Vukovarsku tvrđavu, Borovo…U osvojena mesta naseljavaju stanovništvo carstva koje je prihvatilo islam. Domaće stanovništvo je uglavnom napustilo kraj.
Godine 1662. kroz Vukovar prolazi Evlija Muhamad Zilli sin Dervišov (1611.-1679.) nama poznatiji kao turski putopisac Evlija Ćelebija. U svojim knjigama Sejahatnama ostavlja zapis o Vukovaru. Grad ima oko 3.000 stanovnika, Turaka, Ugra, Židova, pravoslavne i katoličke raje. Pet mahala, nekoliko džamija, hanova, hamama i puno dućana. Dve škole. Na mestu gde je danas dvorac Eltz nalazilo se turbe H’ndu Babe koji je navodno predvideo pohode Sulejmana Veličanstvenog. Mesto gde su mnogi Turci dolazili izdaleka da se poklone..

 Mora  nema  u blizini, ali  zato  ima  prelepog   zelenila  i  suma, vazduha  koji  mirise  i  odise  svezinom  i  cistinom, drveca  koje  je  tako  prkosno  na  svoju  sveze  zelenu  krosnju ..Do  ulaska  u   dvorac   vodi  krivudavi  sumski  putic, a  kroz gusta  stabla  proviruje   tek  po  koji   zracak  svetlosti …Iako  je  gusta   i   tamna, ova  suma    u  sebi  krije  svakojake  bobice  i  gljive, mirisno  sumsko  cvece, zvuke  pticijeg  cvrkuta,  pa  mozda  i  po  koje  lane  i  vevericu.