уторак, 16. децембар 2014.

Ne znam ti ja ništa

Reći ću vam ove kišne decembarske večeri samo ovo – moje nove dužnosti  uključuju upravljanje, ili performanse rada u: razvoju, ocenjivanju, održavanju, i / ili operativnih sistema, politike, uređaja, procedura i metoda koje se koriste za čuvanje tajnih podataka, imovine i materijala.
Kada zadatak to zahteva, kroz umetnost razvoja politike i procedura za analizu i ocenu karaktera, pozadinu i istoriju vladinih službenika, kandidata za zapošljavanje, i drugih lica koja imaju pristup ili su predložena da im se dodeli pristup tajnim ili drugim poverljivim informacijama, tu sam.
Projektujem i sprovodim program bezbednosti informacija.
Ovo uključuje kontrolu i odgovornost svih poverljivih materijala, obavljanje i osiguranje pravilnog uništavanja tajnih materijala, pripreme dokumentaciju za classified uručenja, menjanje sigurnosne kombinacije godišnje (ili ako je ista kompromitovana) i vođenje inventara svog odgovornog klasifikovanog materijala 100%
Obezbeđujem sigurnost smernica, a obavljam i bezbednosne komentare i analize poruka, pisama i druge dokumentacije kako bi se osigurala odgovarajuća klasifikacija i bezbednosne oznake.
Iniciram početnu istragu mogućeg ugrožavanja poverljivih informacija.
Istražujem dokumenta i pravim preporuku za ažuriranje i modernizaciju bezbednosnih procesa i procedura.
Jedva sam se rešila mogućnosti da sprovodim i obuku bezbednosti za osoblje Radne grupe. Mislim…
Možda ovim putem uspem da stignem do izgubljenog blaga iz Vukovara.
Rep mi je sve veći…
A moja znanja sve manja.
Jebo Amerikance i kad su mi ga uvalili.
Ali, bila sam živa i zahvalna na tome. Do neba i dalje, iza horizonta.

недеља, 7. децембар 2014.

Ne znam ti ja ništa

...To, tamo, dok sam bila oteta je počinjalo da liči na opasan grupni seks. Neka druga pička u mojim ustima ili bilo šta slično, mi se gadilo i kao pomisao, a ne uživo...Ili zaista. Molila sam se bogovima i silama prirode da mi sačuvaju zdrav razum...bar delimično, ako ne do kraja. I mene celovitu. Celovitu, ako je to moguće. Ako je moguće.
Ovo je skoro kraj da pišem o tom događaju u mom životu...Red je da znate...bar, toliko. Niste valjda uzalud šipčili niz i uz serpentine moga duha, a da vam sad zakinem ovako nešto. Pikantno, nasilno i brutalno.
Rekla sam vam da sam četiri puta dobijala serum istine. Lekar mi je u bolnici JP, gde su me hospitalizovali posle hapšenja grupe, rekao da bi me jos jedno davanje seruma zasigurno ubilo. Imala sam previše belih krvnih zrnaca, crvenih toliko, da sam bila jedva živa...Spaslo me je to, ustvari, što su me zahvaljujući starijem otmičaru, dobro hranili, pa nisam crkla kao pas u sopstvenoj povraćki.
Stariji me je hranio, a mladji čak jedan dan zalepio takvu šamarčinu nekom klipanu iz grupe koji je nasilno hteo da udje u sobu urlajući kako je vreme za druge metode, a ne injekcije. I kako će mi njegov k... u ustima i ostalim rupama tako otvoriti oči da ću pevati šta znam, a ne pričati.
Bljak. Uz put mu je tiho rekao da sam vec rekla sve sto treba. I više, nego što treba, šeretski se okrenuvsi ka meni . I stariji se nasmešio, što je bilo prvi put...Ja sam ćutala i plakala. Plakala i plakala.
Eto...Takav je taj Helšinski sindrom.
Bili smo porodica u malom.
Samo smo čekali mig za moje potpuno nestajanje.
Potpuno.
Kada sam gledala fotografije članova grupe, pa preko Skypa i njihovo ponašanje u istražnom odeljenju, bia sam prilično iznenadjena njihovim brojem...Bili su uhapšeni... Bio je i jedan broj žena, od kojih su dve užasno ličile jedna na mene, a druga na onu kučku u Parizu, koje nikako nisam mogla da se rešim. Ta, što je ličila na moju staru drugaricu je imala i o ironije, njeno ime. Ona što je ličila na mene, loše noge. Bila sam šokirana. Sa malo šminke, mogle su da prodju kao nas dve.
Kakva je ovo priča!?
Mogucnost ostrva II ? By Vladislava Petrović?!?
Moji mučitelji su, tako su mi rekli, obojica bila ranjena, ali su uspeli da pobegnu.
Stariji je okrznut po glavi. Mlađi preko nogu...
Pre neki dan sam u Beogradu, gledala turski film Zimski san, ovogodišnjeg dobitnika Zlatne palme u Kanu, neko kamerno čudovište od preko tri sata...Neki sredovečni frajer, slavni glumac koji se povukao u neverovatnim pejzazima Anadolije ima hotel u kome piše kolumne za časopis koji niko ne čita i koga ima i preko neta...Pada sneg, a on se razdire u trouglu izmedju sestre i žene, koja ga više ne voli. Ili tako nešto. No, jednog trenutka mu sestra kaže, nešto otprilike ovako ..Ej, nemoj previše da se pouzdaš u internet...Mnogi podilaze na njemu jeftinom ukusu pa hvale preko svake mere štošta drugorazredno. Nije ti internet relevantan, uopšte.
Nego život.
Počinje zima, a meni se to o relevantnosti baš svidelo.

недеља, 30. новембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Amerikanci imaju cak …sedamnaest raznih sluzbi koje se bave pitanjima bezbednosti. Nista od toga ne bih znala da se nisam uvalila u ovu groznu i neopisivu avanturu kojoj se nije video kraj, i koja je vozila kao karusel iz koga bih najradje iskocila po cenu da razbijem glavu i polomim noge.
Ja sam jednostavna zena.
Volim da pravim kuglof. Danas sam ga pravila posle dugo,dugo vremena. Karlovacki. Divan. Nisam imala bermeta, pa sam skuvala malo Vranca, dodala cimeta i djumbira, klincica. Pustila ga da uvri. Uzela sam jednu crnu cokoladu, saku brusnica i suvog grozdja…Cetiri jajeta, trista grama secera i brasna, mesanog…Jedan margarin…Bio je fantastican. Posula sam ga prah secerom. Nismo ga jeli. Samo smo ga mirisali. Bio je to miris Fruske gore i doma.
Sreca.
Volim ljubav. Jedan na jedan, bez prenemaganja i izdrkavanja.
Cipele.
Reku…
Moje sinove.
Eto.
Inace, prostor Balkana je sve interesantniji američkim bezbednosnim službama. Osim funkcionera CIA koji retko dolaze na ove prostore, poslednjih godina sve češće Srbiju i Bosnu i Hercegovinu posećuju agenti FBI i agencije za borbu protiv trgovine drogama DEA. Oni su razvili izvanrednu saradnju, pogotovo sa srpskim službama, u borbi protiv organizovanog kriminala, najčešće trgovine drogama i internet-kriminalom. Već gotovo dve godine na primer, agenti DEA nalaze se sa kraćim prekidima u Srbiji, pomažući srpskim službama u borbi protiv međunarodnog kriminala.
CIA prvenstveno ovde zanima vehabijski pokret i kolika je opasnost od njih. Takođe, zanima ih da li je Srbija i dalje tranzitno područje za raznorazne radikalne ekstremne grupe.
S druge strane, srpski bezbednjaci sve češće odlaze na obuku u SAD. Tako je nekoliko srpskih policajaca završilo obuku u borbi protiv organizovanog kriminala u američkom gradu Rozvel u Novom Meksiku, a dvojica su završila i elitnu akademiju FBI u Kvantiku.
Da me vidi, kada sam oslobodjena iz kandzi otmicara, stigao je cak i zamenik glavnog sefa americke obavestajne sluzbe za Balkan.
Ne mozete zamisliti sta su me sve pitali.
Ne mozete da zamislite sta su mi sve pokazali.
Pricacu Vam, svakako, sad zurim. Idem na neku zurku sa sinovima. Nosim i kuglof, kad ga vec nismo pojeli.
Ziveo Beograd!

субота, 29. новембар 2014.

Ne znam ti ja ništa

Znate kako stoji stvar sa tako užasnim nasiljem kada zaista gledate vrlo blisko smrti u oči. Trudite se da je ne gledate. U oči. Ni slučajno. Ne sme da se vidi strah. Da se omiriše znoj. Morate biti nepomični. Ili utrenirani tako da vam ni obrva, ni dlaka, ni mali prst na ruci, ni treptaj oka ne oda da ste na smrt prestrašeni. A ako već gledate u oči krvnika, morate bezgranično da mu verujete i da ga volite. I da se nadate da je ljudsko biće. I da će vas poštedeti.
Nisam ja bila čudovište na tavanu (jebo te, čist romanitzam, Meri Šeli stil, bez ironije, zaista). Bili su to moji otmičari. Bilo ih je više. To sam čula iz razgovora koji su vođeni u susednoj prostoriji. Bilo je više prigušenih glasova. Nisam ih najbolje razaznavala. Mene su u svakom slučaju, obilazila dvojica. Prostor je bio prilično dugačak hodnik na čijem kraju se nalazio čučavac. Kosina krova je u jednoj strani bila tolika da ni manja osoba, kakva sam bila ja, ne bi mogla da se ispravi. Biti Džon Malkovič, ako ste ga gledali. Jedan jedini prozor, više kapak, na toj kosini, je gledao u olovno sivo nebo, sa koga bi ponekad pala po koja kap kiše. Kao da sam u drugoj dimenziji. U drugom ćošku je bio oskudan krevet za koji sam kasnije, tokom vremena provedenog tu, bila vezana samo jednom lisicom. toliko sam bila bezazlena. Posle užasnog šoka i straha koji sam pretrpela, smirila sam se. Ako sam bila u grobu, trebalo je to prihvatiti. Zen, beng, bang, bong.
Lako mi je sada da se šalim. Iz divnog, svog zlaćanog i ružičastog novembarskog dana u Beogradu.
Žeđ mi je utolio stariji otmičar. Lice mu je bilo u polu senci. Nisam ga dobro videla. Nisam ga dobro videla ni jednom. Bio je oprezan. Nije se pokazivao. Bila sam presrećna. Bila sam prezahvalna. Voda je curila iz olupanog lončića po mojoj bradi, vratu, grudima...Nisam umrla od žeđi. Ne znam koliko sam dugo pila. Ne znam koliko sam dugo bila bez vode. Danima . Vekovima. Nemam pojma.
Mlađi je bio princ tame. Tako sam mu laskala dok sam ga molila da me ne ubije. Bio je spreman da me isecka na komadiće u sekundi, ako bi to bilo potrebno. Videla sam mu to u oku. Znala sam kada će da uđe u prostoriju po par sati unapred. Znala sam šta misli, kako je bio raspoložen. Sve. Prilično se opustio pored žrtve kakva sam bila. Spremna na saradnju, totalnu.
Mislim da su laskali jedan drugom, kakva su gospoda bili prema meni. A bili su isti. Mislim da je stariji laskao sebi kako je bio nežan prema meni, a očistio bi svu krv koja bi ostala posle ubistva i moj leš uništio do poslednje koske da je to bilo potrebno. Da je mlađi naredio.
Četiri puta me je taj mlađi, ispitivao. Elegantno. Injekcijom. Ni modricu mi nisu napravili. Ni vlas sa glave skinuli. Serum istine oduvek je bio san špijuna koji nisu mogli slomiti protivničke igrače. Nemci su upotrebljavali skopolamin, Rusi na Mađarima 1956. godine meskalin, a “ispiranje mozga” obavljali su uz pomoć haloperidola. Najpoznatija droga koja tera ljude da govore istinu vjerojatno je natrijev pentotal, supstanca sintetizovana još 1911. godine. Zasigurno je dosta priča plod mašte, no o sovjetskim eksperimentima na politički nepodobnim Mađarima svedoči i nobelovac, čovjek koji je iz horgoške paprike izolovao vitamin C, dr. Albert Szent-Gjorgji. A, za pentotal iz filmova zna svaki klinac. U novije su vrijeme obaveštajne službe eksperimentisale sa jakim i pogubnim halucinogenom kinuklidinil benzilatom ili, kako ga skraćeno zovu–BZ. I to sam saznala kasnije. Na meni su koristili taj sodijum pentotal iz filmova. Poznat je bio kao tiopental. To  jeste barbiturat koji stimuliše receptore u mozgu i kičmenoj moždini. Psihijatri ga u Velikoj Britaniji prepisuju pacijentima koji pate od fobija, a usled anestetičkog dejstva, koristi se i kao deo smrtonosnog koktela kojim se u nekim od država u SAD izvršavaju smrtne kazne injekcijom. Efekat supstance je redukcija moždane aktivnosti, usled čega dolazi do umanjene inhibicije, a osoba postaje raspoložena za razgovor. Zagovornici upotrebe ovog seruma u islednim radnjama tvrde da on doprinosi opuštanju osobe koja se ispituje, koja pod dejstvom supstance teže laže nego što govori istinu.
Posledica je bila da sam posle korišćenja istog bila u jako lošem stanju. Povraćala sam do iznemoglosti i imala problema sa kičmom. Postajala sam beskičmenjak.
Jebo te...Već sam prvi put izbrbljala sve što sam znala. Stvar je bila neverovatna. Sve pamtiš i kapiraš. I usta ne možeš da zatvoriš. Zevaš i pričaš...
Sve su saznali o mom braku, deci, poslu, cipelama, Rumuniji, boravku u Čikagu.. Fucking menstruaciji. Pričala sam na srpskom. pa na engleskom, odlično, jer me na srpskom nisu razumeli. Popravila sam svoj izgovor. O Todorovu, Vladimiru...Kučki u Francuskoj za koju sam bila sigurna da im je šef. Nije mogla da se pomiri sa idejom da joj nešto izmakne iz ruke...A blago Vukovara, čak ni na Zapadu, nije bio mali zalogaj.
Bili su evidentno razočarani ulovom kakav sam bila. Mlađi je bio za to  me smaknu iz momenta, već posle prvog ispitivanja. Čula sam slučajno kako je to predlagao telefonom iz susedne prostorije. Zidovi kao da su bili kartonski. Ili sam to i trebala da čujem. Nemam pojma. Verovatno je i to bila taktika.

среда, 19. новембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Kada sam Vam pricala kakao sam se presabirala u onom uzasu otete, ko su mi neprijatelji…potpuno sam pogresila. Toga sam bila potpuno svesna sada u Beogradu. Grad je bio pun groznih i negativnih ljudi, a na poslu su uporno pokusavali da me zakolju. Bukvalno. Vrhunac sam dozivela ovih dana kada sam se grcevito borila da izguram jedan projekat koji je i meni licno, ali i celom Ministarstvu, pa konacno i Srbiji mogao da donese veliki boljitak. Moj mladji sin me je svako vece tesio i mazio, govoreci da sam ja njegov Jernej Kopitar. Sto bas Kopitar, nisam mogla da ukapiram, ali… Nije vazno. Bili smo zajedno i ja sam bila ziva. To je svakako bilo najvaznije. No, jedan kolega, prost i vulgaran covek, nemoralan i zao, je o meni smisljeno sirio neverovatne glasine, koje su se po svemu sudeci primile na plodno i vlazno tlo srpskog blatista. Kada je trebalo da se izglasa, izmedju svih ostalih kandidata, kvalitet projekata, on koji je najvise lagao, dobio je najvece simpatije. Ja najmanje. Njegov projekat je pobedio. A u ocima zlobnika sam videla trijumfalni sjaj. Picka, bila u Americi, pa je sad ona neki kurac. Nece moci.
Nece.
U Srbiji nista nece moci.
Videla sam da je jutro divno. Suncano, iako je bio kasni novembar.
Jutro je bilo raskosno, ali nije donosilo utehu. Mi Srbi smo izgleda srecu, kao kod Crnjanskog, mogli da nadjemo samo u izmisljenoj zemlji, Hiperboreji. Na severu Evrope. U snegu i ledu. Koga sam ja mrzela iz dna duse.
Deveti krug Pakla, da se ne ponavljam.
Neke price su morale da budu ispricane, iako im nisam bila sklona vise. Ni malo. Najradje bi napustila pisanje skroz, skroz.
Ali je prica zvala, sva uzbuktala i zestoka.
U sustini, svi psiholozi koji su se bavili sindromima otetih su imali potpuno pogresnu sliku kada je rec o Stokholmskom. Nije bila stvar u tome da se ljudi zblizavaju zato sto su na malom prostoru sa svojim otmicarima, pa zato posle, kada budu oslobodjeni, ne mogu lose da govore o njima. Stvar je bila mnogo dublja.
Ne znam da li ste citali Camijevog Kaligulu?
Ako niste, trebalo bi.
Jedna od najgenijalnijih drama koju sam procitala.
U njoj nesrecni Kaligula, koji ima svu vlast ovog sveta, svojim zlom ispituje granice ljudske trpeljivosti.
A granice su…Bez limita. Skroz. Skroz.
Coveku ce i kosti da izvade, a on ce se i dalje boriti za svoj zivot. I pristace na sve. I jememtijebemtijebemti dostojanstvo. I integritet. I celovitost.
A preziveti se moze samo ako volis, posebno svog tlacitelja.
Pa u tome je tajna, zar ne?

недеља, 16. новембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Bila sam sama kao pas. Bila sam bez ljubavi, a boga mi i bez pravih prijatelja, ali sam se dobro osecala u svojoj kozi. Nekad odjednom shvatis sta su pririteti, kada pogledas smrti u oci,. Ili bar smanjis ocekivanja. Zivot je tako dragocen i tako kratak. Kada bih dotakla moje sinove, disala sam punim plucima. Bila je tu i reka, sunce, zivot koji pulsira i preliva se u najlepsim bojama...
Bila sam ponovo u Beogradu i bila sam zahvalna bogu u koga ne verujem za to. Samo jos jedan dan u Americi bi me sigurno ubio. Bez obzira na sve, Srbija je bila moja matica, inspiracija, kolevka.
U Ministarstvu je bilo uzasno. Za vreme mog odsustva, iz firme su odleteli mnogi stari kadrovi. Jedva sam se snalazila sa nepoznatima. Bila ih je puna kuca. Aparatcika. Mislim da je takvo stanje bilo nesto posle Drugog svetskog rata, kada su pravi partizanski heroji zglaznuli u svojoj odlucnosti, a sitgao basibozluk. Sluzbenicici i kursadzije. Seljana neopevana. Ali su svi bili dobro obuceni i namirisani. Spolja, bar.
Ministar me nije ni pogledao.
Valjda ga bilo sramota. Nisam ja bila bas kuce od juce, da ne vidim kakve kompromise pravi. A o tome kako sam vracena iz Amerike...Nije bilo ni reci.
Oklevam da Vam pisem o tome jer bih najradje zaboravila tu skandaloznu i sramnu epizodu iz zivota. To je prvo. Drugo je cinjenica da nekako osecam da ulazim u klise. Trece, da ispadam iz zanra, a to nikako ne volim. Volim doslednost. Ako sam fantastika, onda sam neverovatna i neocekivana.Tako oklevam...
http://aleksandranm.wordpress.com/2013/02/01/kisa-i-moje-nove-cipele-15/
Helsinski, stokholmski sindrom!?
Mislim, sta je to!?
Da se razumemo, mnogo je gori onaj Londonski sindrom. Da mi se on desio, sad ne bi bila ziva. Bila bih mrtva, mrtvosana, zauvek. Da nisam tokom ovih godina naucila da savladjujem moju silovitu prirodu,najebala bih, bas jako.
Dakle...
Probudila sam se potpuno prikovana za neku uzanu i tvrdu postelju. Usta su mi bila potpuno suva. Jedva sam disala. Bilo je vruce i prasnjavo. U vazduhu se culo brujanje klima uredjaja neke velike zgrade. Krevet je ispod mene tonuo, a ja sam bila polu svesna i jako uplasena. Pokusala sam da se pomerim, ali nisam uspevala. Jedva sam malo pomerila glavu, da bi utvrdila da sam prilicno cvrsto vezana za postelju. To me je utesilo. Mrdnula sam ruke. Mrdnula sam stopala. Nisam bila oduzeta. I to je bilo utesno. Pokusala sam da vicem. Nisam uspevala. U grlu sam imala hrapavu hartiju. Pretpostavljala sam da sam bila omamljena nekim jakim uspavljujucim sredstvom, nekim gasom, jer mi je u nosu bilo nepodnosljivo a u glavi mi bucalo kao u elektrani.
Ili je to bila klima!?
Nisam bila sigurna.
Nisam znala ni koliko dugo lezim tu. Ni zasto sam tu. Ni ko me je ...Oteo?
Kidnapovana. Zasto?
Sta sam ja pa znala? Prelistavala sam svoje neprijatelje...
Par zlobnih zena na poslu, koje su me predugo znale da bi me bas zapravo mrzele...
Onda mi pala na pamet ona kucka u Parizu, koja je bila moj prirodni neprijatelj broj jedan.
Pa muslimani iz Novog Pazara, koji mi jos nisu oprostili Torinski
http://aleksandranm.wordpress.com/2013/03/01/kisa-i-moje-nove-cipele-22/
i konacno, moj domacin u restoranu koji me je upravo ispratio u taksi...
Pa Todorov.
Americke obavestajne sluzbe.
Moguci konkurenti u poslu na trzistu sverca umetnickim predmetima.
Spisak je rastao a sa njim i uzas u meni.
Postajala sam zedna.
Zelela sam da vristim.
A nista nisam mogla. Cak ni da placem.
Svega je bilo previse. 

понедељак, 10. новембар 2014.

Jošte čekam taj reč da mi rekne, Negoslava Stanojević

„Te takoj, Zaplanje ti je kraj, da pretpostavimo, ko što su Šumadija, Srem, Homolje, Zaovine… Samo, što su od njeg i bog i država od’mno digli ruke. Samo nesmo ruke digli mi, Zaplanjci. Na nas si je našo Zaplanje centar na svet. Ako mi ne veruješ, pitaj onija koji se berem poctaros vrtaju iz onija golemi svet…“ Negoslavlje, 14. 03. 2014.
Utemeljena na tradicionalnom književnom izrazu, realističke provenijencije, pojavila se uoči ovogodišnjeg Sajma knjiga prva zbirka pripovedaka Negoslave Stanojević Jošte čekam taj reč da mi rekne (priče iz Zaplanja).
Prpovetke po svojoj jezičkoj orijentaciji pripadaju regionalnoj književnosti  svrljiskozaplajnjskog koji je poddijalekt timoččko prizrenskog, sa nekoliko priča na pirotskom i leskovačkom. Ipak, autorka izvanredno vlada književnim jezikom i tada i oni, kojima je potreban rečnik na kraju zbirke, mogu sa lakoćom da je čitaju. I vide da je autorka vrstan pripovedač, sa kratkom i jasnom  rečenicom. Poetičnom, ali preciznom. Eto vam priče „Ključ ispod strehe kuće u koju se nikada neće vratiti“ (str 85 – 86), pa proverite.
Iako sam Sremica, prividna jezička barijera nije postojala. Postojalo je nešto drugo. A to je taj prividni realizam, regionalnog teksta koji sam čitala. Grbave sudbine, grbavih i nesrećnih ljudi. Usamljenost, zakinutost, izolacija, nedostatak ljubavi, optimizma, svetlosti. Priče su gorke, kao težački hleb kraja iz koga je autorka potekla. Minuciozne, kratke, efektne, seku kao oštrica noža. Neumitno, život protiče, a privid realizma postaje jedan hiperrealizam onih koji su zapitani nad ljudskom sudbinom. Pa u tom momentu priče iz regionalne književnosti, kojoj, moram priznati, nisam sklona, postaju univerzalne. I onda kada su duboko lične.
A tada, tada nema eskapizma. Ni malo.
Knjigu je objavio Stylos, Novi Sad.
Recenzent knjige je Rada Ilić, stručni saradnik za dijalektologiju dr Jordana Marković, ilustrator Saša Dimitrijević. Priča ima šezdesetak, a objavljivane su u prethodne dve godine, na Negoslavinim blogovima WordPressa i Blogspota.
Iz recenzije izdvajam: Večita generacijska, rodna i prostorna diskrepancija – raskorak, nezaobilazna je tema u kratkim ispovestima koje se slažu u tkanice raznorodnih motiva. Svet  prigušene duše, nekog iskonskog morala i patnje, teži da se oslobodi i i iskaže, ma i pri kraju života, i onda kada je već uveliko „sprema“ za „onija svet“ spremna; iako je obuća za dalje seobe istrošena i pohabana, želja za slobodnim kretanjem opstaje u kazivanju koje je lek za žensko trpljenje i gutanje, ćutanje i obespravljenost; suze i udarci nisu dotukli zdrav duh i podršku boljim porodičnim odnosima, kritikujući ropsko „rasplitanje magle“ da se svakome udovolji, postičući inventivnost, radinost, borbenost i individualnost kao mere ljudskog dostojanstva i smisla opstanka.
…Verujem da u manjim mestima ima još čuvara ono malo duha rodnog kraja koje nije pojela pečalba i loš život. Ipak, kao ljubitelj neke druge proze, kakva je sve, samo ne stvarnosna, čitala sam samo jednog savremenog pisca, našeg savremenika, koji se u vremenu postmodernističkih težnji usudio da govori jezikom svog rodnog kraja. To je Miro Vuksanović, koji je za jednu takvu knjigu (tematski ni malo sličnu Negoslavinim pričama, da ne bude zabune) svojevremeno dobio i NINovu nagradu.(Semolj zemlja, 2005 god.) Ta je nagrada, tada u više navrata osporavana, izmedju ostalog i zbog jezika.
Ono što je definitivno fantastično, je Negina radoznalost i toplina kojom opisuje, po svemu sudeći, istinite životne storije njenih junaka. To je autorka uživo, strpljiva da čuje druge, onakva kakva je i u stvarnom životu i na blogu, odakle je mi blogeri najbolje i poznajemo i doživljavamo kao svoju.
Probajte da čitate Negoslavinu prozu.
Nećete se pokajati.
A promocija u Nišu je za koji dan, pa izvolite.

понедељак, 27. октобар 2014.

O Vućiću, Putinu i nisam Marina ali mogu da pokušam

Već duže vremena nemam reči o stvarnosti u kojoj živimo. Prilično mi je nepodnošljiva. Sve je počelo jedne lepe septembarske večeri kada sam pošla da pronađem novu zgradu Muzeja grada Beograda u koju je ove godine bio smešten moj omiljeni likovni događaj…55. Oktobarski likovni salon. Zgradu sam jedva pronašla. Setila sam se jedne priče sjajnog Mome Kapora o provincijalcima koji kada dođu u Beograd, stalno gube ulice i ne snalaze se….Zgrada me je oborila sa nogu. Posebno njeni svodovi. Potpuna i totalna nemaština, pustoš i memla. Jedna ultra moderna izložba, baš po mom ukusu ispod plafona koji se obrušavaju, baš kao i cela zgrada, uostalom….Srbija
https://www.facebook.com/vladimir.vuckovic.3150/media_set?set=a.1561463050743531.1073741851.100006395523315&type=3
http://www.mgb.org.rs/sr/nova-zgrada-muzeja
Danima sam čitala samo ružne vesti. Skupljala ih kao polomljeno staklo po kome bi se bosonoga valjala prošetati.
O Radošu Ljušiću i uništavanju knjiga u Glasniku.
http://www.blic.rs/Kultura/Vesti/504522/Rados-Ljusic-opet-slagao
O paradama. O fudbalskim utakmicama.
O lošim platama…
O izmišljotinama kojima sam bila podvrgnuta u onom poslu u stvarnom životu u kome bih konačno u životu mogla da zaradim lovu i to poriličnu. (a kad se probudim, noge u…)
Priča koja me je definitivno užasavala najviše (osim nekih skroz privatnih prim.aut.) je priča o dolasku Putina u Srbiju.
Kao neko ko uredno vozi biciklo ( sad kad napišem ovo, odoh, momentalno) danima sam se pre najezde Beograđana vozila između bornih vozila, tenkova, haubica, raketa, uživajući u činjenici da je čitav potez Novog Beograda zatvoren za saobraćaj. Tu i onako vozim stalno, kad je lepo vreme. Nisam manijak da vozim po kiši, naravno. Osećaj je bio jeziv i nisam ga imala od početka devedesetih. Osećaj beznađa i nemoći kakav sam imala poslednji put letovanja u najobožavanijem gradu na svetu, za mene, Dubrovniku. Bila sam mlada i imala sam cool ekipu sa kojom sam se ludo zabavljala (sećate li se ljudi, sećate li se)i plakala sam svaki dan na Lokrumu. I pitala se, šta mi je???
Zašto se tako bolno opraštam od grada moje mladosti kao da ga nikada više neću videti…U Dubrovniku nisam bila preko dvadeset godina, inače.
Dakle, na dan parade sam prenos gledala na TV u. Napominjem da sam beskrajno radoznala i da ceo život nos trpam i gde treba i gde ne treba.
Prvi put u životu sam nešto što mi je pod rukom umesto uživo, gledala na TV.
Želela sam da legnem ispod kreveta. I postanem buba. Tako sam se osećala.
Kada je Putin govorio, videla sam snežnog leoparda, ne čoveka.
http://zokstersomething.com/2014/10/25/putty/
I pitala se, koja će cena biti njegovog dolaska u Srbiju, ove godine, ovog meseca…Koja cena?
Pre neki dan stigao je odgovor (imajte na umu da sam ja žena iz obrazovanja, ne politički komentator) ili sam ga ja tako razumela. Posle skandaloznih vesti u Jutarnjem programu – da će nam plate biti smanjene i da mi to treba muški da izdržimo,ako smo patriote i Srbi, Vučić nam je objasnio kako on planira da Srbijom vlada ne pet nego bar petnaest godina…Posle toga je išla jedna mala vest koja me je dokusurila i odakle ceo ovaj tekst – da Srbija neće ući u EU sledećih pet godina, sigurno
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2014&mm=10&dd=27&nav_category=1262&nav_id=916445
Onda sam pre neko veče bila u Kući legata na izložbi 50 umetnika…
http://www.kucalegata.org/aktivnosti/2014/50umetnika.html
Izlozba, kao i sam prostor su sjajni i podsetili su me na neka jugoslovenska srećna vremena.
Vrh su svakako bila tri video rada poređana ovim redom
Marina Abramović, Raša Todosijević, neka riba, nemam pojma koja.
Riba je u video radu lizala nekog do zla boga ružnog frajera koji joj je bio na nekom njenom ekranu. Mislim da mu je i pušila. (To se ne vidi)
Raša Todosijivić je maltretirao neku plavušu

a Marina se smeškala, poluzatvorenih očiju. Mislim, .ebe se njoj. Ona i onako živi u Americi

среда, 22. октобар 2014.

Klovnovi bez granica u ApsArt-u

U ApsArt-u u utorak 21. oktobra  održana je  radionica „sa italijanskim ogrankom trupe Payasos sin Fronteras – Klovnovi bez granica iz Barselone/Španija namenjеnа dramskim praktičarima, cirkuskim artistima, i svima onima koji žele da steknu neke od klovnovskih veština i primene u nekom društvenom kontekstu gde postoji potreba za smehom i radošću.
Klovnovi bez granica veruju da je smeh pravo koje nam svima pripada u jednakoj meri. Koristeći smeh kao sredstvo, umetnici nude predstave pune vrednosti kao što su nada, poverenje, optimizam, dijalog i suživot kako bi olakšali svakodnevni život devojčica,


page 1
dečaka i celog stanovništva koje se nalazi u nepovoljnim situacijama.“ (iz najave)
U suštini, pozorište je umetnost u koju uplovim bez zadrške i računa, čemu sam sklona u mojoj profesiji, apsolutno. Koliko se rečima pokrivam, ovde se otkrivam…I zato nisam još uvek položila
http://aleksandranm.wordpress.com/2014/04/06/o-poverenju-i-odgovornosti/
U nedelju konačno treba da pokažem šta sam naučila.
Držite mi palčeve. Ovog trenutka, znam da ne znam ništa.
Ali, mogu da pokušam.

петак, 17. октобар 2014.

Ne znam ti ja nista

Ne znam da li ste nekad gledali zmiju u oči - znate, ako ste me čitali, da ja jesam. O, još kako. Ima taj providni kapak koji se pomera ne kao ljudski, nego sa leva na desno, tako da jedva primetite treptaj. Ili ga ne primetite uopšte. I mečite kao žaba koju guta sa zadnjice malecna belouška. Mogli bi da pobegnete, ali vas prokleta serpentina ne pušta, užasnute. Ili očarane, kako vam drago. Takav pokret je bio u oku moga domaćina kada sam prokomentarisala, više ne mogavši da ćutim, dok smo srkali poslednje zalogaje slasnog sosa od limuna sa jagnjeta, da je on prava Vukovar jedna priča, pokazujući njegovo staro zlato na dugmadi od košulje. Nasmešio se uglom usta, a čini mi se i da je nešto škljocnulo.
Bila sam preneražena. Bio je najstrašnija alfa koju sam videla u životu. Počela je i krv, sveža, da mi miriše pod nosom. Ličila je na moju, bila sam sigurna u to.
Posle svih svinjarija koje sam doživljavala poslednjih godina, gušenja, davljenja, gaženja, samo mi je falio predator lično.
I ovako moj život bez ljubavi, nije vredeo ništa. I ovako, moj život...Došlo mi da izvadim slike mojih sinova iz novčanika, koje i onako nisam nosila sa sobom.
Ništa nisam nosila sa sobom.
U suštini, ono što me je najviše zabrinulo, bila je činjenica da sam odjednom osetila da ovaj krasni primerak čudovišta koji je sedeo ispred mene nije bio glavni igrač, i da je iza njega stajao neko mnogo veći, opasniji i moćniji.
A ja nisam znala ko je to.
Pojma nisam imala.
Kada je progovorio, brišući svoje divne duge prste u najlepšu žutu salvetu koju sam videla u životu, stvari su ipak bile nešto jasnije. Nisam mogla da ga gledam u oči. Bila sam zgrožena,tom zmijurinom koja je virila iz njih.. Nisam mogla da ga gledam u ruke, misleći na lakoću kojom je delio šamare, tada u Vukovaru. Život i smrt, tada u Vukovaru. Gledala sam kroz prozor belog Terzo Piana u raskošni park obojen zlatnim bojama rane jeseni.
Život je bio tako blizu...
Tako blizu.
Govorio je o teritoriji koju neće deliti sa Todorovim, o tome da su i oni (ko su bili oni???) imali sva dokumenta koja je Vladimir prodao. Da je napad na nas tamo u zimskoj nedođiji bio greška. O tome da je moje prisustvo u Americi suvišno, i da su kao znak dobre volje u prilici da Srbiji ponude za otkup jedan deo otuđenog materijalnog dobra. Znak dobre volje je bila i ova rana večera i izložba. Valjda je bilo jasno da sve znaju o meni i šta volim, pokazao je rukom oko nas i u tanjir, jednim dokonim pokretom ruke naučene da deli milost i nemilost ( uglavnom ovo drugo). Da se on(i) neće služiti sredstvima kojima se služio Todorov, kao što su pretnje, i da mogu da komuniciram sa svojim Konzulatom u Čikagu, da bi što pre obavili razmenu. A da Todorova, čija delatnost im je poznata, ZABORAVIM.
Sedela sam sve ogorčenija i ogorčenija.
Šta sam ja?
Šahovska figura?
Nisam imala kome da se obratim.
Zbog skorog dolaska jedne velike delegacije naše države u NY, na Konzulat nisam mogla da računam. Svi, čak i u Čikagu, su bili mobilisani i na usluzi Predsedniku i njegovoj sviti.
Todorov me je držao u šaci. Brinula sam za bezbednost sinova svakako.
Amerikanci su mi ometali veze, bilo je jasno kao dan, toliko sam naučila ovih godina. U telefonu mi je škljocalo kao da sam na telegrafu.
Gorana nisam nalazila danima.
Jbt. Da se jadna...
Ustali smo iz restorana, zahvalila sam se na večeri i izložbi.
Dzoni me je ispratio i smestio u taksi koji je pozvao, komentarišući da ćemo sutra nastaviti razgovor, kada završim komunikaciju sa Konzulatom.
Bilo je divno rano miholjsko veče.
A onda sam sasvim neočekivano pala u jebenom američkom taksiju, u najdublji mrak u mom životu.
Fuck, fuck, fuck.
Da li je ovo bila smrt!?
A!?

четвртак, 16. октобар 2014.

Ne znam ti ja ništa


Ne bih da zvučim uobraženo i egocentrično, jer su to osobine koje zaista ne posedujem. Ali, nekako, posle ovih par poslednjih godina života na oštrici noža, na strah sam se navikla. A za nekog ko je odrastao na Geteovom Faustu i Danteovom Paklu, ni đavo nije bio crn kao što izgleda. Njegovo lice je bilo mnogostruko i već sam ga videla, na žalost, više puta.
Upravo sam sedela preko puta njega, u jednom sasvim svedenom restoranu Terzo Piano, na krovu Umetničkog instituta u Čikagu. Možda jednog od najlepših muzeja na svetu. Pogled je bio spektakularan, u svakom smislu. I onaj na Milenijumski park i onaj na Džonija. Nisam se više bojala zlih frajera. Nisam povraćala, napijala se, drhtala. Bila sam mirna kao ledeno more nad kojim nema ni daška vetra, a sprema se duga, duga zima.
Videla sam kao u cameri obscuri - Džonijev divni, sofisticirani, neverovatni Chopard, u kome je treperilo nekoliko sjajnih dragih kamenova, sa više različitih mehanizama, trenutak kada je ocečena mrtva ruka i trenutak kada je sat spao sa nje, malo krvav, u prašinu. Trenutak kada ga je Džoni uzeo iz  ruku štektavog, jer se on nije saginjao...Crnogorci ne ljube lance, pomislila sam ironično. Trenutak, kada je zadovoljno obrisao lepotu od krvi po vojničkim pantalonama u kojima je bio, te riđe boje da se krv na njima nije ni primećivala, a mirisao je i tada u Vukovaru i sada tako jako i dobro na tako kvalitetan parfem, da se ni miris leševa ni krvi takođe nije osećao. Dugmad na blistavoj svilenoj košulji, staro vukovarsko znamenje, Vucedolsku golubicu i trenutak kada su uzeta iz muzeja. Sve sam to već videla.
I znala sam da je budućnost došla po mene i da više neću imati snoviđenja. Da će se od sada stvari prosto dešavati. I da sam na pravom mestu u pravo vreme.
Jeli smo neku neverovatnu jagnjetinu sa limunovim sosom na neki uvrnuti italijanski način u tišini. Nisam pila alkohol, znajući da sam neuračunljiva kad popijem.
Bila sam svesna da je čak i izbor hrane bio tendenciozan, a ja u njemu uopšte nisam učestvovala. Nisam bila ni pitana, što mi se činilo krajnje nepristojno. Neki muškarci su bili tako samouvereni...Ali, ovaj je znao da je osim piletine, koja bi bila jeftin izbor, jedino meso koje sam podnosila bila jagnjetina. I to je bila poruka - Znam sve o tebi.
Nisam bila ni uplašena ni fascinirana. Boraveći pored Todorova, bar na kratko, navikla sam se na pretnje i život u strahu. U krajnjoj liniji, zato sam i bila u Americi, zar ne.


среда, 8. октобар 2014.

Ne znam ti ja nista

Umetnički institut sam obilazila samo spolja, vozeci bicikli, po Milenijumskom parku. To sam radila, dok sam se oporavljala od one gadne saobraćajke, a vreme postalo lepo i blago. Nisam bila unutra. Naročito me je očaralo novo krilo gde je i bila Magritova izložba. Bila je to prava poslastica za oko i dušu. Čitav niz galerija koji su obuhvatali moj omiljeni period u evropskom slikarstvu, od 1900. do 1950. Kad god sam na tako reprezenativnom mestu, čini mi se, nigde više nisam ushićena. Neka vrsta duhovne lenjosti mi nije nikad dozvoljavala da do kraja uživam u muzici. Zato sam uvek do kraja uživala u vizuelnom. Bre, volim lepotu, pa nek ide život. Prvi put u Italiji sam, kao tinejdžerka, dobila temperaturu na nervnoj bazi, skoro 39 stepeni, pred slikarstvom . Jedva sam gledala od vrtoglavice...Odavno nisam imala taj osećaj, koji se vratio svom silinom. Mislim da sam imala i temperaturu. Bila sam očarana i samim zdanjem, posebno tim neverovatnim staklenim krovom koji je kao leteći ćilim lebdeo nad zdanjem. Oh.
Dosta dugo sam sama lutala po izlozbi, jedva slušajući po svemu sudeći, sjajnog kustosa. Čini mi se da sam bila jedna od retkih zabludelih koji je nisu slušali. Moji domaćini, sa kojima sam došla, su se takođe izgubili u lepoti nadrealističkog majstora.
Duže vreme sam se zadržala pred njegovim Ljubavnicima. Dvoje ljudi pokrivenih, skoro zadavljenih glava u poljupcu. Navodno je tako nađena njegova majka koja se udavila, sa majicom preko lica, što je mladi Rene video: " Moje slike su vidljivi prizori koji ništa ne skrivaju; one izazivaju misteriju i, doista, kada neko gleda moje slike, postavi sebi jednostavno pitanje: što to znači. Ne znači ništa, jer ni misterija ne znači ništa, ona je nespoznatljiva."
Lebdela sam u svetu Magritovih apsurda, kada mi je diskretno prišao jedan mladi čovek i povukao me u stranu. Gospodin, pa mi je rekao ime i prezime skroz nepoznato, me je čekao u Terzu Pianu, po dogovoru.
Bila sam zadivljena kako je jedan takav lik dobio američko državljanstvo i novi identitet.
America, promised land.
America, the land of opportunity?