субота, 7. април 2018.

Obučena da ubije

Sophie Friederike Auguste von Anhalt-Zerbst naša carica, imperatorka sveruska Katarina Velika Romanova Vaše prevashodstvo, ne traži ništa od Vas. Razumite, pri tom je Viši komornik duboko sa dosadom uzdahnuo, gledajući sa visine sagovornika, naša Smokvica, je žena nervozne krvi, vrlo osetljiva na umetnost. Poznata je kao zaštitnik književnosti i obrazovanja, ali u stručnim krugovima, a Vi to dragi moj izgleda ne razumete i kao pisac zbog svojih libreta, basni i komedija koje je napisala. Ona se dopisuje i proučava radove Voltera, Didroa i d’Alembera, koji  potvrdjuju njenu reputaciju u svojim radovima.
Važan deo Caričine ljubavi prema evropskoj kulturi je skupljanje evropskih vrednosnih objekata. Već je tokom vladavine skupila veliku kolekciju od 4.000 slika u koje spadaju i one od Rembrandta, Rubensa, 38.000 raznih knjiga, 16.000 raznih novčića i mnogo, mnogo drugog. Hoće da napravi…Kako je rekla da se zove…Muzej. Da.
Viši komornik je sa zadovoljstvom šumno i glasno uzdahnuo, a onda tiše dodao.
Pa sad Vi gledajte…
Osim toga, ako ste oženjeni, ili sentimentalno vezani, ona ne trpi nikakvu konkurenciju. Mislim, baš nikakvu. Ona već ima nekoliko ličnih biografa i pesnika. Strašno se uzbudi kada ne traži, a prepozna odu ili elegiju u njenu čast. Romani Vam mogu doneti neverovatnu titulu. To joj, tako srčanoj, strašno godi. U drugom slučaju, ako samo nasluti obrise neke druge inspiracije, majčica naša Rosija, može da učini usekovanje jazikov. Lojalnost i diskrecija se podrazumevaju. Opasan je to posao dragi moj. Morate istinski da je volite. Ne možete se cenjkati sa osećanjima. Apsolutno prihvatanje.
Da dolazite kada Vas ne zove, a kad misli na Vas. Da to predosećate. Ako jednom bude morala da šalje po Vas, ostaćete bez glave. To su pitanja srca, razumete li.
Ma kakvi simbolično, dragi moj. Energična, mudra i vesela, tajanstvena i ranjiva u isto vreme, imperatorka može smrtnu kaznu da zameni progonstvom u Sibir, eventualno.
Nego…da li ste bolovali od nekih polnih bolesti?
Sifilisa, na primer?
Poslaćemo Vam našeg lekara i dvorsku babicu da Vas pregledaju.

петак, 6. април 2018.

Volela bih da sam u Tangeru

Vilijam Barouz III je sa naporom obrisao prljavom maramicom na kojoj se jedva video monogram, oznojeno čelo. Bio je užasno vreo dan, a sa Gibraltara nije dolazio ni dašak vetra, što je bilo nepodnošljivo. Tirkiz priobalja je blještao u daljini izmedju belih građevina Kasbe kao fatamorgana. Pogledao je u pukotinu izmedju dva kamena na zidu na koji se naslonio. Unutra je šmugnuo mali gušter koji se do tada, dok se Barouz III nije naslonio, lenjo sunčao na podnevlju tangerskog sunca.
Sve je treperilo.
Kao i njegov predak, Barouz III je mnogo eksperimentisao. Koristeći sve tehnike svoga mnogo slavnijeg imenjaka, Vilijam je mislio da će za života uspeti da dostigne i njegovu književnu slavu.
Knjigom “Goli ručak”, Barouz po prvi put prezentuje inovativnu tehniku pisanja poznatu kao “cut up” ili “isečak”, koju je orginalno stvorio Brajon Gajzin. Ova metoda služila je rasčlanjivanju uvreženog, linearnog američkog mišljenja pisanjem “oscilatorne” proze i poezije. Korišćenjem nasumično izabranih isečaka iz tekstova, razbijale su se stereotipne jezičke konstrukcije i stvarala se dela koja bi potencijalno nosila drugačija značenja i koja bi uticala na servirane i naučene misaone sklopove.  Barouz se služio još jednom tehnikom, manje zahtevnom za čitaoce i prevodioce – tzv. ”fold-in” ili tehnika “presavijanja”. Ova tehnika se sastojala u dijagonalnom, vertikalnom ili vodoravnom presavijanju izabranog teksta sa ciljem uspostavljanja novih značenja i veza između reči. Ekscentrična i smela tematika Barouzovih dela (homoseksulizam, eksplicitni opisi seksa, flert sa smrću, narkomanija) kao i radikalizacija jezičkog izraza, činili su njegovog pretka i dalje najslavnijim od slavnih.
Barouz III je istina imao pomalo književnog uspeha. Omanja grupa pesnikinja je čak imala i čitalački klub u njegovu čast, a ponekad bi objavljivao i po neku priču u lokalnom književnom časopisu koji je četiri puta godišnje izlazio samo na internetu. Ipak, internet nije bio lokalno mesto, tešio se on. Već velika svetska mreža u kojoj je bilo svakakvih književnih riba.
U Tangeru se obreo u avgustu 2017. godine, tražeći blaženog Seida kod koga je, zajedno sa mnogim rok zvezdama Vilijam Barouz pušio hašiš na vrhuncu svoje slave. Bili su mladi i Vilijam i Seid tada, kao Barouz III sada.
Seid Basri Barakat bio je danas jedan od najčuvenijih tangerskih prodavaca umetnina u čijoj se strašno modernoj galeriji, u prostranoj niši sa strane, mogao pušiti hašiš kao nekada. Bila je to bašta u belom karare mermeru sa šedrvanom koji je oplakivao njene skupocene zidove. Mikelandjelova Pieta plakala je u istom kamenu, dodajmo.
Seid je bio bogat čovek. Iako je patio od reume (u Maroku?!), uvek se po savetu čuvenog japanskog lekara Šigeaki Hinohare koji je živeo 105 godina, zabavljao da bi pobedio bol.
Zato je sa nestrpljenjem iščekivao svoga gosta, koji mu se najavio još početkom godine. Sa nostalgijom se sećao kako je pre pedesetak godina Tanger bio živ grad. Kako se trošilo i kakve su to lude zabave bile. Ružičasta, plava, zabava sa šeširima…Eh. Seks i droga. Muzika i avangarda. A turisti nisu bili pingvini, kao sada. Ruke ne zavlače u džepove, frktao je razdražljivo, gledajući kroz neprobojna stakla svoje galerije na prekrasan centralni trg Kasbe.
Kada je konačno Barouz III dobauljao sa dubokim osećajem mučnine od vrućine (ipak, nije on bio Indijana Džons da podnosi sa lakoćom afričku klimu) Seid ga je brže bolje odvukao, koliko je to bilo moguće, jer je ipak bio u dubokoj starosti, u baštu koju je osim šedrvana, rashladjivao i sistem veštačke kiše. Sluškinja je donela i bokal hladne vode, koji je Barouz III posle prvobitnog halapljivog ispijanja sa zadovoljstvom meračio.
Poseo ga je na jedan raskošan otoman i odmah zapalio šišu punu do vrha najboljim Rojal Afgani hašišom. Najbolji dolazi iz severnih delova, između Hindu Kuš masiva i ruske granice (Balkh, Mazar-i-Sharif).  Spolja po boji tamnobraon, gotovo crn, iznutra je bio tamnozelen. Ovaj je bio dosta mek i lako se gnječio. Miris, kao i ukus, mu je bio dosta jak, praktično začinjen, sa prilično oštrim dimom na čijem kraju je mirilo kokosovo ulje. Osećaj je bio jako telesnog tipa, gotovo narkotički.
Seid mu je pričao o zabavama u prošlosti, smeškajući se ispod i dalje koketno uvijenog brka, zabacivši fes na vrh ćele. Barouz III je stalno pitao za svog imenjaka, posebno za smrt Džoane Volmer, njegove žene, koju je autor Golog ručka ubio, iako je u svoju odbranu izjavio da je smrt bila slučajna.  U prvobitnoj izjavi pisac je rekao kao su on i žena pod dejstvom alkohola igrali igru o Viljemu Telu, kada je pisac pokušao da pogodi čašu vode na ženinoj glavi. Pucao je i usmrtio Džoan. Međutim, posle konsultacije sa svojim advokatom, promenio je priču i izjavio kako je čistio pištolj, koji je nesrećnim slučajem opalio. Osuđen je posle kontraverznog suđenja koje je trajalo godinu dana, a koje je obeležilo podmićivanje sudija od strane piščevog brata. Ipak, u zatvoru je proveo jedva dve nedelje. Berouz je godinama kasnije izjavio kako je smrt njegove nevenčane supruge uticala na njega da postane odličan pisac.
Seid je vukući posebno dug srk hašiša, rekao da je to bilo pre njegovog vremena i da on nije nikada upoznao njegovu ženu, samo pisca.
Pitao je Barouza III, konačno, kada su obojica sedeli već prilično omamljeni, zašto je došao kod njega, u Tanger.
Barouz III se spetljao trabunjajući nešto o inspiraciji i hodočašću.
Seid Basri Barakat je povukao još jedan dug srk, pogledao ga preko jantarne boce i mirno rekao: Ništa ne treba da tražiš, sve će samo doći. 
Iza njegovih leđa opalila je puška.

четвртак, 5. април 2018.

Revelation

Dok je bila mlađa jela je svašta. Pošto je živela na rubu šume, lovila je manje glodare i zečeve, a povremeno je jela i voće i povrće. Jela je čak i  kišne gliste kojih ima u svim životnim sredinama. Kako je u blizini bila i periferija jednog grada, dešavalo se čak da se hranila i kućnim ljubimcima. Kante za đubre su uvek stradale prve, što je posebno nerviralo ondašnje meštane.
Često su pokušavali da je uhvate.
Pošto je bila umiljata i druželjubiva, nekoliko puta se sprijateljila i sa nekim psima sa kojima se igrala do iznemoglosti, jureći kroz sasušeno šuškavo lišće, blatišta, snegove, raskošno proletnje i letnje cveće.  Ljudi su je lovili, postavljali joj veoma dobre i efikasne zamke, ali uprkos tome ona je i dalje bila jaka. Tajna njenog preživljavanja je bila to što se veoma lako prilagođavala svakoj sredini. Najpoznatiji prizor kada se spomene lov na nju, jeste lovac na konju u crvenom fraku koga okružuje veliki broj pasa.
Jedne godine je pojela nekoliko fazana i jarebica lovcima koji su sasvim poludeli i rešili da je unište. Toliko su je progonili da su je proterali na sasvim drugi kraj šume, gde je ona našla svoju sreću, donevši na svet mlade. To je bila divna godina!
U čestaru je nalazila sa mladuncima mirno mesto,  gde  bi prespavala ceo dan.  Rado se sunčala sklupčana, na panju ili na steni. Napolju je spavala veoma čvrsto i često, kada bi se sa svojim partnerom, zadržala u lovu da bi ishranila mlade.
U lov je izlazila u sumrak, a u praskozorje se vraćala u brlog. Samo ako zimi u noćnom traženju ništa ne bi ulovila ili ako bi dan-dva gladovala, ostala bi u lovu do podneva. Ipak, te zime glad ju je isterivala iz brloga često već popodne. U takvim uslovima je nije plašilo ni loše vreme. U doba gajenja mladih, par je bio aktivan ne samo noću, već i danju. Na otvorenim terenu se kretala pored međa , uz duboke brazde, uz jarak i potok, uz drvored kao senka.
Jedan dan joj se partner nije vratio. Čula je od ptica da su ga ljudi sačekali u zasedi.  Da se uteši, sa jazavcem je podelila brlog, čim su joj mladi poodrasli, ali svako je napravio zaseban ulaz i svoj ležaj. Iz brloga je vodilo više izlaza, skoro na sve strane. Pošto je već bila jako iskusna, pored stalnog brloga, gde je boravila dugo vremena, iskopala je i rezervni. Njeno prisutvo je jazavac utvrđivao po svežem iskopu, tragovima na glini i pesku kod ulaza, stopama u snegu, po vonju (naročito leti ), kao i po otpacima hrane ispred brloga. Inače je nije viđao, jer se tada već sasvim osamila. U brlogu se zadržavala kada je loše vreme, kiša, bura, mećava, pri opadanju lišća ali i u tihim zimskim danima. Ako su je progonili lovački psi i nije uspevala da im pobegne menjajući pravce po čestarima, pobegla bi u brlog. To je činila  i pri šumskim hajkama. Napuštala bi brlog obično pred veče. Nekoliko puta iz njega bi izvirila, polako bi se izvukla i često dugo sedela pred brlogom ili iznad njega. I po nevremenu bi sve češće ostajala ceo dan napolju.
Tada je postala izbirljiva. Šunjala bi se oko naselja i jela isključivo prvoklasnu živinu, što ugojeniju. Samo najbolje koke nosilje, najlepše patke i guske. Najbogatijem meštanu koji je imao na ivici šume i raskošan vinograd i veliki voćnjak je sasvim pridavila i najlepšeg pauna, iza koga je ostalo samo par raskošnih pera: jedno plavo, jedno bronzano i jedno zeleno.
Tada je počela i da čita. Čitala je u tragovima voda, bilja, drveta. U oblacima na nebu. U svakom trenutku prirode. U kapljici rose i listu palom sa drveta.
Tako začitanu, jedan dan su je ulovili lovci i ubili je sa velikim zadovoljstvom.
Priča se da se u kraju pojavilogo_2016838_webo čopor vukova.

среда, 4. април 2018.

Mučnina

Ako izuzmemo sve moralne aspekte ove monstruozne pojave, ljudožderstvo je opasno zbog mogućih bolesti koje se takvim putem mogu preneti. Ranije se verovalo da kanibalizam vodi ludilu zbog navodnih hemikalija koje se nalaze u ljudskom mesu. Međutim, dokazano je suprotno. Pored standardnih virusa i bakterijskih infekcija, čovek koji konzumira meso drugih ljudi može se zaraziti i bolešću poznatom kao „kuru“. Reč je o degenerativnom neurološkom poremećaju, koji se manifestuje bolovima u zglobovima, snažnim glavoboljama, dezorijentisanošću i na posletku smrću. Vrlo neobičan simptom su napadi smeha, zbog kojih se kuru zove još i „bolest smeha“.
Izgleda da su na dalekom Istoku pojave kanibalizma danas postale neka vrsta retro omaža bogatom Isei Sagavi iz Kobea u Japanu, koji je početkom osamdesetih godina, pojeo, pošto je ubio, pa potom i seksualno opštio sa njenim lešom, sorbonsku studentkinju književnosti Rene Hartevelt, sa kojom je bio na studijama. Nju je on tada izabrao zbog lepote i zdravlja, koji su mu nedostajali, a njegova sudbina, čoveka koji je samo dve godine kasnije usred ogromnog novca koji su posedovali njegovi roditelji, slobodno šetao Japanom je postala inspiracija za filmadžije, pisce i muzičare.
Javna je tajna da veliki novac može sve i da vlasti često tada zatvaraju oči pred bizarnim navikama ili ponašanjima. Tu smehu mesta nema, ali je činjenica da u Tokiju sporadično nestane neka mlada i sočna strankinja, koja završi poslužena na trpezarijskom stolu nekog gnusnog moćnika ili moćnice, svejedno. Ipak, grupa kanibala je odlučila da unajmi našeg čoveka, kada su vlasti počele malo da kopaju. To je svakako bilo bezbednije i ispostavilo se jeftinije, od samostalnog lova na turistkinje u velikom Tokiju. Plaćeni ubica sa Balkana, ma koliko bio skup, uvek je jeftiniji od plaćenog ubice iz Amerike, na primer.
Ono što je ironija vezana za našu priču je način na koji je naš junak, koji nije bio Japanac, uzgajao svoje žrtve, verovatno računajuči na činjenicu da je Sagava bio iz Kobea gde se uzgajaju najfantastičnija goveda na svetu. Ova specijalna goveda uzgajaju se na vrlo poseban način u tek nešto više od dvestotinak farmi u Japanu, u regionu Hyōgo, čije je glavno mesto Kobe – otud i naziv ovoj vrsti goveda. Svaka farma broji između 5 i 15 goveda, kojima je sve podređeno. Dobijaju specijalnu hranu, imaju svakodnevne masaže – čak i sa čuvenim japanskim pićem sakeom i svaki dan se poje sa po 6 flaša piva! Kombinacija ovih tetošenja čini da je kobe govedina fantastičnog ukusa i mekoće, uz savršenu prošaranost minimalnog postotka poluzasićenih masti – čime ova govedina ima onaj specifičan mermerni izgled.
Dakle, naš junak je bio po profesiji ubica, od one najfinije sorte umetnika. Nikada se nije hvalio svojim zanimanjem i u njemu je istinski uživao. Balkan je bio trusno tlo, Kosovo zgodno za trgovinu organima, reke izbeglih su tekle preko njega iz Afrike i Azije, pa ne bi bilo ni malo sumnjivo kada bi ovde neko nestao. Ljudi su i onako, znate i sami, u Srbiji na primer, nestajali iz najraznoraznijih razloga. Ko je mogao i da pomisli da je postojao tako monstruozan zločinac među nama?
Naš junak se nije hvalio, kao što smo rekli, živeo je prilično anonimno, skoro da ni mi više ne bi mogli da se setimo kako izgleda. Bio je osetljive prirode i voleo umetnost, ne kao Sagava književnost, nego muziku. Kada je jednom išao u Japan na dogovor sa svojim poslodavcima oko načina isporuke osobitih balkanskih delikatesa, kupio je sebi jedan mali Yamaha sinti, na kojem je, dok je uzgajao svoje žrtve, muzicirao. Žrtve su dugo umirale zahvaljujući njegovom geniju i naravno beskrajnom užitku koji je osećao, skoro kao nekad kada su Turci Srbe nabijali na kolac, tik uz kičmu, kroz prkno, da se umire po nekoliko dana u najstrašnijim mukama. Prvo bi šokirane načinom na koje ih je ubijao, a nada umire poslednja, pokušavale da mu se omile, prateći njegov sviranje umilnim mumlanjem. Posle bi počinjali da mole, pa da vriše i na kraju bi jezivi krici dopirali do neba, da je neba bilo. Ali, kod našeg junaka nije bilo neba i milosti. Takav je bio.
U početku nije snimao zvuke koji su umirući ispuštali, a posle, kada je njegov drugi, muzički biznis počinjao da cveta, strašno je žalio što nije od početka snimao svaki i najmanji zvuk koje su žrtve ispuštale. Post muzička scena je bila u punom zamahu i njegova muzika, na početku nemušta, sad je cvetala u punom sjaju užasa koji je stajao iza nje.Naravno, kada je razvio biznis, kupio je sasvim solidan studio. Mala Jamaha je u njemu zauzimala mesto memorabilije.
Žrtve je birao u skladu sa svojim interesovanjima. Fine studentkinje koje bi same išle na neki koncert koji je i on slušao. Ponekad su to bili i muškarci, u zavisnosti od narudžbine klijenata. Neko usamljeno i osetljivo, obavezno lepo, ali snažno umetničko biće i telo. Neko ko je bio podstanar, ili vrlo retko skitnica sa kojom bi se zbližio hraneći golubove u parkiću blizu njegove kuće, koja je srećom po njega, bila blizu centra grada, pa je uvek imao dovoljno materijala za upotrebu, koji nije morao da tranportuje .
Idemo kod mene. Ma, tu par koraka iza ćoška…
Klasično, žrtve je prvo dobro upoznavao, navodio ih da se skoro zaljube u njega, vodeći ih na egzotične večere i puštajući im sjajnu muziku kada bi ih napokon namamio u njegov stan. Ono što je potencijalnu žrtvu vraćalo njemu (bio je zgodan i sasvim vodio računa o svom izgledu, baveći se sportom i meditacijom) je bila činjenica da nikad nije rukom posegnuo ni za jednom žrtvom, tako da bi mu se one na kraju drhtavo same nudile. Kada bi se to desilo, uspavljivao ih je, nekim blagim sedativom, da bi se iste probudile u njegovom kavezu, specijalno izgrađenom za tu svrhu, u kojem je pored kreveta, uvek visio naopačke okrenut i po neki leš u staklenom frižideru. Na frižider je bio posebno ponosan, bio je to komotan, ekspilicitan i uredan komad nameštaja koji je tako čuvao i svežinu mesa pre isporuke. Žrtvama bi pogled  na frižider odmah rasvetlio poziciju u kojoj su se našle, ali sam užas koje su osećale bi bio manjen nadom. Izgledalo je da će napredovati ako se ne budu micale, pa su u skladu sa tim, posebno kada bi dobijale porciju masaže ili boce piva, bile skoro sladostrasne. Đavo bi odneo šalu kada bi počeo proces klanja. Ko bi ga znao gde je taj đavolji um našao baš takav način za smrt. Krvarenje iz velikih arterija, koje prepoznajemo tako što svetlo crvena krv u mlazu prska iz rane, može biti smrtno opasno. Dakle, nikad nije rezao arterije. Žrtvu bi obesio o kuku kao životinju, okrenuvši je naopačke. A onda je pravio sitne rezove. Žrtve su umirale dugo, hladnoća frižidera, isticanje krvi, užas umiranja.Tada pravilno ukazana prva pomoć može da spasi život. Čak kada su i vene povređene krv može isto tako jako da teče, ali ne prska i tamnije je boje. Povređeni  takođe može venski da iskrvari. Krv iz arterije možeš  trenutno zaustaviti tako da pritisneš žilu između rane i srca uz kost. Uz dovoljno jak i pravilan stisak krvarenje prestaje. On je blago zasecao da ne pokvari komade mesa. Ljudi su umirali svakako.
Kada mu se taj posao smučio, jer je obrazac uvek bio isti, žrtva zavodi, žrtva je dobra i poslušna, žrtva moli, žrtva se koprca i pokušava da psihološki utiče na njega, žrtva ga pljuje, žrtva leleče, žrtva cvili, zove majku, bogove, milost, ljubav… potpuno se okrenuo umetnosti. Ona je bila relativnija i svakako lepša od užasa jednog običnog malog ljudskog pokušaja da se preživi.

Iz autobiografije

16. decembra 2017. godine Mihiz se probudio, tačno dvadeset godina od kada je sahranjen na lepom groblju u Irigu, na blagom obronku Fruške, pod jednim velikim drvetom sa pogledom koji puca sve do Vrdnika i manastira Ravanice gde je u dvorištu sahranjena Milica Stojadinović Srpkinja. Dan je bio tek tek snežan, a sunčan i hladan, kako samo decembarski dani umeju. Odmah mu je na pamet pala njegova sahrana. Ironično se osmehnuo, kako bi uradio svaki Irižanin koji ume da se šegači na svoj račun. Popa je bio željan da celom svetu, a ceo svet je bio na sahrani, ispriča sve o njegovoj porodici, i šta je znao i šta nije. Liturgija je svakako trajala predugo, ko Božićna i pop je, daleki rođak njegove porodice, bio prilično pripit što od treme, što od iriškog jakog vina. Jer, cela opozicija Srbije je bila tu. Cela umetnička scena, baš cela. Ona što je pretekla iz Simine9a. Mihiz se reumatično istezao dok je veče padalo i razmišljao kako je odavno prestao da veruje u Boga. Sa nostalgijom je mislio o Rovinju i o tome da bi da je živ (o, još kako je bio svestan svoje pozicije) sigurno više plivao u divnom i plavom Jadranu. I možda se manje kockao. A možda i ne. Vajkao se.
Veče je padalo, naglo, kako samo decembarske večeri umeju da padnu. Silovito i naglo, kao da si ugasio svetlo.
Mihiz je leteo iznad Srema. Gledao je rasnu sremačku ravnicu u parlogu. Sela pusta a puteve prepune blata. Mnogo udžerica i poneku veliku vilu. „Toga je bilo i u moje vreme“, mislio je, tešeći se. Kod Inđije na primer, video je, što ga je zaprepastilo, zidine nekog grada do koga su vodili kružni tokovi. Kod Šimanovaca je video isto. Kod Inđije je ličilo na Beč, kod Šimanovaca na Holivud. Ličilo je i na karton, plastiku, Potemkinova sela. Da je Mihiz slušao savremenu muziku dok je tako leteo…Bilo bi to ovako:
LAZIĆ: Kakav je bio Mihizov odnos prema ljudima na vlasti? 
ĐURIĆ: Prema političarima je bio vrlo drčan. Napadao ih je, ali je to radio sa takvom merom i pameću, tako gospodski, da se niko na to nije mnogo ni ljutio. Mihiz je jedna tipična pojava za naše vreme i naše krajeve. On je čovek koji nije napisao ni pet posto od onoga što je znao i na šta je potrošio energiju pričajući. To je velika šteta za našu kulturu. Ja sam uživao u njegovim pričama, naročito u polemikama kada bi naišao na nekoga ko misli drugačije.
Poslednjih mesec dana često sam se vozila po Sremu. Kružni tokovi kod Inđije i veliki tržni centar pored nje, pa komentar moga sina kako se tim i takvim putevima i građevinama udvaramo Zapadu, su me podsetili na Mihizovu sahranu, 15.XII 1997. gde sam prvi put, uživo videla celu tadašnju opoziciju ujedinjenu. Odatle, a i iz nekih sasvim ličnih razloga, ovaj fantazmagorični tekst.
…Ujutru, kada se vratio u svoje počivalište, odlučio je da legne, ćuti i čeka smrt. Ništa mu drugo nije ni preostalo.

понедељак, 3. април 2017.

O izborima, juče

Kada bih pisala o onoj nagradi što treba radoznalcima da napišeš sedam stvari o sebi koje niko ne zna, između ostalog napisala bih: mislim o sebi da sam jako veliki srpski pisac i da su mi nekoliko priča za svetske antologije književnosti u rangu najvećih iz žanra. Mislim da sam strašna blogerka, među najuticajnima u regionu. Mislim da sam jako stidljiva privatno, vrlo povučena i nikada se da nema teksta ne bih busala u grudi, javno, pokazujući svoj značaj. O socijalnim mrežama da ne govorim.
I tako, ja mala, koja se ne hvali šta sve ume i sve zna, ponekad radim za izbore. Ne sedim u nekom izbornom štabu, ne pišem o tome po socijalnim mrežama, ne busam se u već pomenute grudi, nego vrlo tiho, stidljivo, uzmem da radim na glasačkom mestu u mom komšiluku, idući onom logikom da prvo počistiš u sopstvenom dvorištu. Ne radim to često, u proseku kad baš zajuni, dođe cara do duvara i dogore do nokata pa ne mogu da izdržim. Obavezno se prijavim i da idem po kućama starih i nemoćnih koji ne mogu da izađu na glasanje, a žele to. Restart je to sistema, taj obilazak starih, da vam kažem. Ozbiljan restart.  Za 19 godina koliko sam u Zemunu, juče sam radila treći put na izborima. U čast mog osamnaestogodišnjaka koji je prvi put glasao. Prvi put sa majkom na jutrenje. U čast osećaja užasa pred političkom stvarnošću u kojoj živim.
Na mom izbornom mestu bilo je 1452 birača. Od njih je na izbore izašlo 861. U konačnom skoru, Vučić je imao 414 glasova, Saša Janković 181, Beli 106, Jeremić 53 i Šešelj 45 glasova. Ej u Zemunu! U ZEMUNU.
Osim što mi se činilo da sam na glasačkom mestu na kome sam jedina istinska opozicija, a da je svaki ostali član biračkog odbora, pa i oni najtvrđe opozicije prikriveni član SNS, na mestu realno, nije bilo ni jedne jedine nepravilnosti. Bio je jako lep aprilski dan, moje drage komšije, a poznajem ih baš, baš mnogo su došle doterane, porodično, odazvale su se. Urbani, nasmejani mladi i stariji ljudi koji veruju u bolje sutra i u činjenicu da će građanska inicijativa spasiti svet. Živeće ovaj narod, mislila sam juče razdragano. Živim među lepim i pametnim ljudima u rascvetanoj ulici punoj višanja, smokava , zelenila i cveća. Kada sam se doselila u nju, nisam je doživljalavala tako. Link vodi do jedne od prvih priča koje sam napisala i koja, između ostalog vrlo precizno opisuje moj doživljaj ulice u kojoj živim. Mnogi voze bajk, sa mnogim ženama razmenjujem recepte, znam svaku klupicu u svim parkićima i sve bradate frajre koji su nekad pikali loptu u istim. Znam babice i komšije hipstere, umetnike i krimose, narkomane i propalice, porodilje i švercere. Majstore, lekare, poštare, profesore. I dan danas kad dođem na sprat njušnem šta su komšije kuvale, jer ako je nešto lepo, tanjirić će stići i do nas.
Mrak mi je pao na oči kad smo išli po terenu. Išla sam sa dva dobro držeća starija gospodina od kojih je jedan deda Andrijinog najboljeg druga kad su bili mali, a drugi, jedan opasno zgodan stariji čistokrvni Sremac iz mog rumskog atara, oštrog duha i fine ironije. Dan je bio divan, mlatarali smo nas troje čak u Vinogradima batajničkim pored samog Dunava među rascvetalim voćkama i uvezanom vinovom lozom dok ti pogled puca po celom raskošnom Sremu. Po našoj ulici smo se polomili načisto, pošto smo imali da obiđemo 11 adresa, pa je to trajalo više sati (ne pitajte šta smo radili u Bataji, sve je bilo skroz regularno). Mrak mi je pao na oči, jer su skoro svi zaokruživali Vučića, potpuno javno nam to govoreći, iako smo se sve troje trudili da ni slučajno ni na koji način ne utičemo na njihovu odluku. Kako je moguće, pitala sam se uznemireno, da bez ikakve instrukcije, starci od kojih su neki ušli u devetu deceniju života , a neki i u čitav vek, poluslepi i baš bolesni, znaju da je to ono što nam treba? Zar je moguće da je najskandaloznija predizborna reklamna kampanja koju smo gledali poslednjih trideset godina urodila plodom? Ili je taj teren dobro zaliven unapred?
Nemam odgovor. Bilo je strašno.
Da nam se tako iskroji kapa. Staračka. Naučena na poslušnost u decenijama za nama.
Kada smo prebrojali glasove, u prvi mah bila sam poražena.
A onda sam shvatila: Ovo je početak kraja. Ej! U ekstremnom Zemunu, samo jedna četvrtina glasača je glasala kako je glasala, stvorivši moćno opoziciono telo koje se ne može zanemariti. Ave Beli, Zdravo Jankoviću, dobrodošli ste.
Živeće ovaj narod. Živela Srbija, jedina država koju imam.

среда, 8. март 2017.

Velika zemlja, rukavac, kraj

Bilo ih je mnogo. Cela planeta je živela raskošnim sjajem visoke tehnologije, kakvi su bili i njegovi stanovnici. Visoki i moćni. Ličili su na nas, ili smo mi ličili na njih, kao u nekom prastarom vremenu divova, čija smo mi bili umanjena slika… Odjednom sam verovala u čuda. Bila sam na uvrnutoj verziji Guliverovih putovanja, u velikom svetu Godzile, koja je polako, ali neumitno umirala. Pokazali su mi delove sveta, vodeći me u letelici, koje je pesak već jeo. Nepregledna šumska prostranstva i gradovi su se urušavali sami od sebe. Šta je bila nevolja, nikako nisam mogla da shvatim. Nije bilo druge, neprijateljske civilizacije. Stanovnici su živeli u miru, pored moćnih voda u savršenom skladu i samo su padali. Nije bilo leka, nije bilo mogućnosti izbora, samo konačnost velikog peska, koji je nekih dana, rastao kao užasni zli talas.
Alfa se nije pominjao i ja nisam ništa mogla da saznam o njemu, kao da ga nikad nije ni bilo.
Živela sam u ćošku jednog heksaedra, puna svetlosti i snova o nekom boljem životu. U kome ću posaditi seme Svalbarda u upropaštenu Godzilu koju su mi pokazali, da je obnovim. Bolju i lepšu.
Jedan dan su me opet poveli na, mislila sam, ispitivanje i eksperiment.
Kada sam stigla do prstena koji nas je, mene i Alfu, već vratio u prošlost Godzile, trgla sam se. Mrmljala sam sebi u bradu, da nisam bila spremna. Moj domaćin, jer je onaj prvi koga sam videla imao baš tu ulogu, me je pomirljivo potapšao svojom ogromnom rukom po glavi, lagano, inače bi me drugačije ubio.
Blago su me gurnuli u prsten.
Opet svetlost i opet mrak. Bila sam nekoliko miliona godina gurnuta u nekoliko miliona svetlosnih kilometara.
Probudila sam se u dubokoj travi, bila sam gola i sve me je bolelo. Bio je divan, sunčan dan, pun mirisa ranog proleća. Pogledala sam nebo bez i jednog oblačka i videla samo jedno Sunce. Bila sam ispod drveta. Pored mene je pala jabuka. Uzela sam je polako sa zemlje i zagrizla je.
Sada sam se svega sećala.

понедељак, 6. март 2017.

Velika zemlja, rukavac 4

Kada sam otvorila oči, a mrak je trajao nekoliko miliona godina, ležala sam na nečemu što je ličilo na mekanu školjku, okruženu nepoznatom aparaturom. Bila sam potpuno gola. Nije mi bilo hladno. Pogledala sam svoju bioničku ruku. Izgledala je iznenadjujuće normalno, kao moja nekada, pre fatalnog gubitka. Pomerila sam je oprezno. Uštinula sam samu sebe i osetila bol. Bila sam šokirana. Bila sam to ja, u najboljem izdanju. Ogroman zid je bio proziran .Na trenutak sam pomislila da sam na zemlji, ali bez greške, bila je to i dalje Godzila. Kroz zid su se videla Sunca i obrisi istog grada koga sam posetila u pećini. Vrvelo je od života. Po nebu i izmedju zgrada su letele iste onakve letelice kakvu sam jednu videla pre upada u pećinu. Bila sam u živom svetu planete, shvatila sam u deliću sekunde. Kako se to desilo, nisam imala pojma, ali bilo je uzbudljivo do granice da sam mislila da sam potpuno izgubila pamet.
Možda i jesam.
Venera u peni, osvrnula sam se po ležaju, meškoljeći se.
Pokušala sam da se dignem sa ležaja, ali sam osetila takvu mučninu i vrtoglavicu da sam se brzo vratila u horizontalu, iskosa gledajući kroz prozor. Osećaj je bio sličan onome kada sam prvi put otišla malo dublje u virtuelnu stvarnost, jako davno. Videla sam duplo i imala sam morsku bolest.
Samo, nigde nije bilo mora. Ili jeste, ko će ga znati.
Prostor je bio za ljudske pojmove ogroman, a ja zaista mali delić toga. Jednog trenutka, manja letelica se približila mome zidu koji se polako spustio, a ona je lagano lebdeći uplovila pravo unutra, kao u kakav hangar. Kada je stala, otvorila su se jedna vrata i na njih je stao prvi vanzemaljac koga je videlo ljudsko oko, ako ne računamo Vavilonce i Egipćane koji su tvrdili da su komunicirali sa svojim bogovima lično. Usta su mi se osušila. Gde je Alfa, pomislila sam u panici, zevajući u stranca, koji je ljubopitljivo zurio u mene, ako bih umela da prepoznam vanzemaljsku mimiku.
-Šta ću sad!?
Vikala sam na sav glas od straha.
Moj domaćin je podigao ruku i stavio je preko usta, onako kako se utišavaju mala deca.
Zavezala sam u momentu.

Velika zemlja, rukavac 3

Nisam mogla da odolim i uronila sam, klekavši, celo lice u vodu. Pokvasila sam se do grudi, uronila sam obe ruke, i onu bioničku, u vodu. Bila je ledena i tako...Mokra. Izronila sam i zahvatila vodu u ruku. Pila sam je prvo bojažljvo, a onda halapljivo, kao da je nikad nisam ni pila. Šta sam gubila, oh, šta smo na zemlji izgubili. Ukus vode mi je vratio sve dobro i lepo, odavno nestalo. Mogla bih da umrem bez svega ovoga, mogla bih, zaista, pomislila sam očarana.Pomislila sam na seme koje je trebalo posaditi. Godzilu koju je trebalo pošumiti. Sve je bilo tu, na dohvat ruke. Izula sam teške čizme i zagazila do članaka u vodu. Ne pamtim kada sam stajala u vodi, srećna...Alfa me je povukao. - Ludo, u pećini si, prehladićeš se. Obriši članke i obuj se, treba da idemo u grad...
*
Ušli smo u grad u tišini. Kretali smo se sporo. Povremeno bi odspavali neko vreme u pustoši koja je odzvanjala pustim građevinama bez ikakvog traga i prisustva bilo kakvog oblika života.
Dodirivali smo mašine, pritiskali dugmad, čistili peščane kupe sa istih. Ništa se nije dešavalo.
Jednog dana, ako bi se u podzemlju išta moglo zvati danom, ušli smo u prostor koji je vibrirao na sličan način kako sam doživljavala prorokovo prisustvo, koje sam naravno osećala. Zato sam i bila izabrana, bez svake šale, znala sam to od početka, samo sam se strašno plašila nepoznatog. U ćošku dodekaedra unutar heksaedra bio je oblik koji je nama bio poznatiji od ostalih. Ličio je na kapiju.
Čim smo joj bojažljivo prišli, zabljesnula nas je bela svetlost. Pre pada, Alfa je samo uspeo da me uhvati za ruku. Posle toga, bio je mrak.

недеља, 5. март 2017.

Velika zemlja, rukavac 2

-Ti si izabrana, tako je rekao Prorok, dodao je Alfa.
-Kakv prorok, pa on ne postoji, dodala sam ja.
-Onda ne postojimo ni mi, slegnuo je ramenima Alfa, pomirljivo.
Zaćutala sam, jer smo se priblizili gradu. Pored nas je svetlucala velika divna voda. Pomislila sam, da ako negde ima vode, tu mora da ima i života, kakav god oblik on imao.
Grad je bio sablasno pust. Nije ličio ni na jedan na zemlji. Nije ličio ni na jednu nastambu na Godzili. Bila sam duboko i istinski uzbudjena i potresena, jače nego kada sam videla letelicu oko koje se vodila bitka na površini Godzile. Pesak. Heksagonalni romboedarski sistemi, oblika šestostrane prizme pri čemu su vrhovi oblika šestostrane piramide. Zgrade su bile u više boja: mlečne, bezbojne kao kameni kristali, ljubičaste kao ametist, ružičaste, sive kao čađavac, smeđe kaingorn, crne morion, žute citrin i zeleni prejz.
Jednog trenutka me je Alfa povukao za ruku.
-Šta kažeš, pitao je. Kvarcni grad, a?
-Neke zgrade izgledaju kao da su od ametista. Promrmljala sam zadivljeno.
-Ne kao da su od ametista. Ametist su, rekao je Alfa tiho.
-Hajde da se vratimo na Zemlju i odnesemo malo blaga tamo. Bićemo najbogatiji ljudi na...Rekla sam ja.
-Ne lupetaj, rekao je Alfa. Pitam se, upravo, šta je Prorok video na tebi.
Nije ovo nikakav mitski grad iz bajki sa srećnim krajem, već naša budućnost, Alexa.
 https://youtu.be/qJeqUW-T5hE

субота, 4. март 2017.

Velika zemlja, rukavac

Spuštanje u jarugu je trajalo mnogo kraće nego što je izgledalo na prvi pogled. Tako je ponekad: stvari koje prvi put vidite izazivaju veće iznenadjenje od onih koje vidimo svaki dan. Čini mi se da su tako nastali i bogovi – bili su prosto ono što smo videli samo letimice i nismo umeli to da objasnimo. U strahu i neznanju.
Znanje je moćan saveznik. Ono što znaš je nenadjebivo. I onda nema straha, sumnje i bojazni. Oklevanja.
Alfa i ja smo se spustili prilično bezbedno jer je kosina u pećini izgledala oštrija nego što je stvarno bila. Ogroman žuti put do grada pod zemljom Godzile bio je prav kao strela. Nije ličio na put Oz, ali sam ga tako doživljavala. Čovek od slame, limeni i Lav smo bili samo nas dvoje, ali i to je nekad sasvim dovoljno. Bilo je jasno da veštačka svetlost koja je obasjavala ogromne svodove pećine nije bila deo zemaljske tehnologije. Mi Zemljani smo uvek bili nametljivi sa svojim izumima, ovde se nije videlo odakle svetlost dopire, kao da smo bili u neverovatnoj divovskoj sedefnoj školjci, svetlost je isijavala bukvalno iz svega, čineći celo podzemlje ružičastim. Pitala sam Alfu kako bi se Vergilije snašao u ovoj priči i da li bi ga Dante uzeo za vodiča i na Godzili. Alfa, za koga se ispostavilo da je više nego ugodan saputnik, umesto kometara poče da recituje:

Zemlju …
Sada oprezni mjerač dugàčkôm označi međom.
Nije se ljetina samo i hrana dužna od zemlje
Obilne tražila, već se u utrobu slazilo njenu
I blago skrito u zemlji nadomak Stiksovoj tmini
Stade iskapat se sad – podjarivalo ljudima na zlo.
Gvoždje i zlato od njega pogubnije iziđe tako
Na svijet, iziđe i rat, što vojuje s onim i s ovim
I što krvavom rukom zveketljivo oružje trese.
Sad se od grabeža živi..*
Zastala sam:
– Kakvog grabeža? Zar ovde dole silaze…
Alfa me je umirujuće obgrlio oko ramena:
– Silazimo samo mi, po svežu vodu i po obodu grada tragajući za nečim što bi nas uputilo na bivše stanovnike planete.
-Zar niste istažili grad?
-Nije bilo vremena, taman si se iskrcala na Godzilu tih dana kada smo pronašli ulaz u pećinu.
-Zašto smo ovde?
-Zato što je vreme.
-Za šta, upitala sam zabrinuto.
-Za tvoju ulogu u ovoj priči.
——————————–
*Ovidije, Metamorfoze prevod Tomo Maretić

субота, 21. јануар 2017.

Velika zemlja, nastavak

Sukob između dve korporacije je bio ovoga puta užasan. Celo nebo Godzile je gorelo. Ni Koreja ni West se nisu povlačile. Pustinja je treperila u požaru, koji je izgledao kao hiljade morskih pijavica. Samo, u vazduhu je bio pesak, a ne voda, koju smo na Godzili svi željno tražili. Dok sam nepomično posmatrala požar, nisam razmišljala o ratu, nego o onoj divnoj vodi koju sam na planeti pila. Nisam nalazila za shodno, čak ni da se savijem ili zaklonim. Imala sam utisak, da to nije trenutak kada ću stradati, prosto tek tako. Više mi nije bila bliska čak ni ideja oko čega se sukobljavaju dve sile, u momentu najvećeg otkrića u istoriji čovečanstva, činjenici da nismo sami u svemiru.
Odlično sam čula Tvoj unutrašnji glas, izvanredno, ništa mi nije promicalo. Čak je i ruka prestala da me boli. Zamrznuta u trenutku, koji je trajao, izgledalo je, večno, bilo je nešto što je sada bila čista ironija, sarkazam ili kako Ti drago. Biti zamrznut u pustinji te veličine, bila je čista komedija. Nije bilo noći da dokaže tu mogućnost. Nikako nije bilo noći.
Moj vodič me je naglo povukao za onu moju, pravu ruku. Kroz masku, jer je bilo nemoguće biti napolju pri ovakvom sukobu bez iste, sam videla da mi očima pokazuje u pravcu iza svemirskog broda. Imali smo priliku da trčimo vrlo kratko, u momentu kada je  sukob dostigao takve razmere, da su oko nas padali vojnici obe korporacije.
Iza broda, koji se prelivao u svim bojama rata, nalazila se mala uzvišica, koju, po svemu sudeći, nisam primetila pri prvom obilasku broda. Moj vodič je zamaknuo za nju, a kada sam ja stigla, zaduvana, on je već bio nestao.
Jedva sam primetila, od silnih oblaka peska koji se kovitlao, urez u steni i mali procep. Zavukla sam se  u njega, batrgajući, očekujući malo udubljenje na tlu. Ipak, zakoračila sam u prazninu, kotrljajući se opet, niz strmu padinu i delimičan mrak, koji je postajao sve dublji.
Kada sam  prestala da se kotrljam, razbivši usput i masku za disanje, kada sam se zaustavila, naletela sam na mog domaćina. Sručila sam se na njega svom snagom.
Bio je bez maske, dobro osvetljen nekom lampom koju je imao sa sobom. Posle par sekundi, onako pomalo ošamućena od pada, osvrnula sam se oko sebe, dok se on smeškao:
„Alexa, dobro došli na Godzilu,“ rekao je.
Pogledala sam oko sebe, navikavajući se na mrak, koji nije bio tako velik kako mi se na prvi pogled učinilo, a osećalo se i divno strujanje vazduha.
Pećina je bila tako velika, da se  u nju mogao smestiti čitav grad i to neki zaista velik, iz vremena XXI veka. Fantastične pećinske formacije poput stalagnita, visoke na stotine metara, bile su na sve strane. Ustuknula sam kada sam videla da smo na ivici užasno duboke i strme litice. U dnu provalije je bio grad, čije obrise sam jedva naslućivala.
„Grad se može pomeriti, ali ne i bunar*“, pomislila sam.

Ji Đing, Heksagram 48*

понедељак, 2. јануар 2017.

Velika zemlja 14 deo

Putovanje u središte Godzile je bilo prilično jednolično. Planeta je bila velika, imala sam na karti obeležen samo deo koji su istražile obe korporacije. Bilo bi jako teško bez mapa, mada se nije moglo desiti da se vrtite u krug kao na Zemlji. Nebeska tela su vas upućivala svojim treperenjem i različitošću da ste na pravom putu.
Ako je takvog bilo, uopšte.
Pravog puta, mislim.
Bionička ruka me je žigala, kao reumatska, pred kišu.
Bila sam dobro snabdevena. Dobila sam i moćno oružje, koje nije bilo samo reč🙂.
Jedan dan se, u blizini privremenog staništa dok sam još bila u blizini naselja, srušila nepoznata letelica. Rekli su mi da nije zemaljskog porekla. Starosedeoci, ako je takvih bilo na Godzili, su bilo vrlo predusretljivi, i ponudili su mi vodiča. Bio je to jedan alfa, bez nadogradnji, što je bilo sasvim relaksirajuće. Pričao je da je došao sa Zemlje još pre, dok na njoj i nije bilo tako loše, u potrazi za avanturom i novim domom, kao nekad što su dolazili u Ameriku, u potragu za zlatom. Nije bio ni sentimentalan ni melanholičan. Nije ga mučila nostalgija. Odveo me je da vidim brod. Izašla sam iz hoverkrafta, drhtavih nogu. Usta su mi bila suva. Želela sam da pušim opijum. Kada sam joj prišla, imala sam neprijatan i konačan osećaj pripadnosti. Samo sam je osluškivala. Nije mi govorila, a ipak sam je čula. Letelica je  bila bez pilota, ako sama nije bila nekakav oblik života. Podsetila me je na Gugenhajm u Abu Dabiju, pre nego ga je pesak progutao.
Rekli su mi kasnije, kada su me odveli kod lekara, usred kulturološkog šoka koji sam doživela, da su svi imali isti osećaj. Kao da je trebalo da bude tu, kroz sva vremena i prostore. Kao da ste trebali da budete tu, baš tu i nigde druge. Svakako nije mala stvar sresti se sa stranim oblikom života, ma kako bili pripremljeni za to.
Istina. Letelica je bila gola istina.
Da smo deca zvezda.
Da nas je ona rodila.
Da smo njoj pripadali, za sva vremena. I ona prošla i ona buduća.
Sledeći dan su hoverkraftom došli predstavnici i Westa i Koreje. Ni jednog nisam poznavala, a sve je postajalo jako uvrnuto.

уторак, 13. децембар 2016.

Velika zemlja

Nešto o mojoj nadgradnji. Dok sam još živela na Zemlji, onoj staroj, jedno vreme sam bila ratnik, čime se ne ponosim. Bilo je to davno.  Zato sam i otišla sa Zemlje. Videla sam kraj jednog sveta. Videla sam kraj jednog velikog dela Afrike i njenog bogatstva. Učestvovala sam u uništenju Balkana. Na planinama Perua, u Belim Kordiljerima, tako visoko, visoko sledeći tradiciju gerilskog ratovanja, još nekad davno Gusmana i njegovih sledbenika su započeli rekonstrukciju Komunističke partije. Polukolonijalno i polufeudalno društvo su pokušavali da preurede nasiljem. Alfa i omega Gusmanove ideologije je bilo marksističko – maoističko stanovište socijalnog poretka, zasnovanog na stalnim konfliktima. U skladu sa maoističkom doktrinom,  videli su nasilje kao prirodan i neizbežan fenomen, kao manifestaciju sukoba. Dakle, nasilje nije bilo samo sredstvo rušenja nepravednog i iskvarenog poretka, već i način dolaska do bolje budućnosti u kojoj bi ugnjetavani i
marginalizovani postali građani jednakih prava. Prevarili su se. Preteča kompanija overlordova i Westa i Koreje su još tada planirali dominaciju. Unajmljivali su plaćenike da uništavaju stanovništvo, onako kako su velike ekonomije jele prirodna bogatstva, eksploatišući ih. Posle jedne akcije, koje se gadim, na najvišoj tački Belih Kordiljera, Uaskaranu, unajmila sam lokalnog vodiča da mi pokaže lepotu. Sam vrh Uaskaran obrastao je sa preko 800 različitih biljaka, podeljenih u preko 100 zasebnih vrsta. Zraci tropskog sunca omogućavali su da na ovim visinama  uspevaju mnoge cvetnice među kojima ima najviše orhideja i bromelija. Tamo je  rasla i jedinstvena vrsta planinske bromelije pod nazivom puja. Ovo je bila fascinantna biljka čiji cvetovi mogu narasti do 10 m, što ovaj cvet čini najvećim koji postoji na  Zemlji. Puja je vrsta cveta koji može da živi i do 100 godina. Lokalno indijansko stanovništvo poznaje ove zabačene visinske predele kao svoj džep. Oni tvrde da pojedine vrste cvetova cvetaju izuzetno retko, na svakih 8-12 godina. Zadivljujuće je da ove biljke imaju povezan bioritam, cvetaju u isto vreme, razvijaju se istom brzinom i na taj način pomažu sebi proces oprašivanja i razmnožavanja. Bilo je vreme cvetanja, leto i htela sam da vidim Puju. Penjući se na jednu stenu, pala sam u ledničko jezero u podnožju iste. Dok sam se preturala, potpuno sam smrskala kosti jedne šake, izazvavši mini lavinu kamenja koje se prevrtalo zajedno sa mnom. Bilo je bolno ali nije bilo strašno. Pošto je bila u pitanju leva šaka, a ja bila plaćenik u svetu u kome se moglo kupiti šta si hteo, dobila sam bioničku šaku. Moja levica je mogla dakle, da živi  i bez mene.
Ne znam zašto sam Vam ovo ispričala. Valjda sam Vas zavolela, šta li. Pa govorim o prošlosti koja je milionima svetlosnih godina iza.
Neću više.
Čeka me velika avantura Velike zemlje.
La Vita nuova, indeed.