Приказивање постова са ознаком BOSS. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком BOSS. Прикажи све постове

петак, 3. јун 2016.

Velika zemlja

9
..."Zvaćemo vas Alexa. To je efektnije od Vašeg imena, Aleksandra. Ko se još zove tako?"nasmejao se Unlimited Korea, prezrivo. I maj Taj je izgledao kao da se smeje. Ne kaže se uzalud da kućni ljubimci počnu da liče na svoje gospodare, i obrnuto. Unlimited je bio jedna odvratna otrovnica, bilo je jasno.
Prevukao je rukom po mojim leđima. Skroz, do poslednjeg kičmenog pršljena. Skoro sam se onesvestila. Nisam volela da mi zalaze sa leđa. Nisam volela ni da se jebem tako. Kad god sam hodala, dobar deo svesti mi je bio iza leđa. Nisam imala dobra iskustva sa događajima iza leđa. Nekoliko puta sam i jedva živa ostala.
Brzo sam se spakovala, kao da sam imala neki prtljag. U krajnjoj liniji, kao da sam imala i neki izbor.
Unlimited Korea je bio čitav moj novi život. Mogućnost novog života, ispravila sam se. Moram naučiti da ih volim, pomislila sam zabrinuto.
Tako je to sa velikim korporacijama. Moraš voleti ono što radiš, ili si mrtav.
"Muerte", kao da je siktao Taj.
Ispred staništa nas je čekao najlepši hoverkraft koji sam videla u životu. Na crvenom suncu, izgledao je kao velika riba nasukana na pesku.
Bilo je jako toplo, i pustinja Godzile u sazvežđu Bossa je disala svojim specifičnim ritmom, skoro pulsirajući. Čim smo se smestili, podigao se i krenuli smo klizeći po pesku kao po vodi.
Trebali smo da odemo u sedište Unlimiteda, gde ću proći standardnu takmičarsku obuku.
Jebene Igre gladi pomislila sam. Jebeni stari filmovi, pomislila sam.
"Mnogo psuješ, Alexa, to je odlika slabih. Moraš naučiti da sublimiraš svoj bes i nemoć". Rekao je glasno moj vodič i domaćin.
"Puši kurac", pomislila sam.
"Izvini", rekla sam.
Prvi put se zaista nasmejao. "Prestani da pominješ genitalije. Ako hoćeš  seks, samo reci. Ili pomisli, sredićemo Ti nešto, ako ti ja nisam dovoljan."
Ćutala sam i gledala kroz prozor, u sve vreme isti pejzaž, bez igde ičega. Nebo i pesak, koji su promicali velikom brzinom.
Taj je mirovao naslonjen ležeći na ramenu Unlimiteda.
Koncentrisala sam se na potragu Korejinog imena. Nigde ga nisam nalazila, kao da nije bio ljudsko biće. Pretraživala sam baze podataka, adresare koji su mi ostali sa zemlje i koji nikome nisu trebali kada sam prodavala sećanja.
Šta je ovo?
Taman sam se spremila da ga pitam, ko je on ustvari, kada su se iza jedne dine pojavila tri ogromna hoverkrafta koja su više ličila na ajkule nego na vozila. Kretale su se ogromnom brzinom. Na jednoj sam videla oznaku RSW.
"Brzi su", rekao je Korea, majstorski upravljajući svojom mašinom. Povećao je brzinu na maksimum. "Mislio sam da će me napasti pre nego što uđem kod Tebe, još noćas".
Konkurencija, dakle, pomislila sam.
"Da, ne mogu da zamisle Westovci da se dokopamo nekoga pre njih". Pritisnuo je jedan displej i mašina se polako transformisala u malu letelicu.
Dobro, ne baš tako malu.
Nisko smo leteli iznad pejzaža koji je počeo da se menja. Visoki useci, ogromni kanjoni su me podsetili sa nostalgijom na Kolorado u kome sam odrasla.
"Imali su gubitke na prethodnom takmičenju, pa su nervozni i agesivni".
Naglo je promenio pravac i jedan hoverkraft se svom snagom zabio u ogromnu stenu koja je ličila na izvaljenu veliku kljovu divljeg vepra.
Taj i ja smo se tumbali po kabini. Jednog momenta mi se uspuzao na nogu i obmotao se. Leden.
Smrzla sam se. Čvrsto sam se rukama uhvatila za naslon stolice u kojoj sam sedela, preplašena.
U kabini je bilo previše adrenalina.
Pomislila sam, ako  se Taj  povredi, ispašće mu čip... Uzela sam ga, nežno u ruke, puštajući naslon. Jedva sam se suzdržavala da ne povraćam. Pomislila sam da ga udavim svojim rukama.
"Da se nisi usudila", čula sam zapovednički, besan glas Koreje u svom mozgu. "Smiri se, meditiraj", nastavio je blaže. "Koncentriši se, ovo ti je prva lekcija. Beg iz pakla iz ruku neprijatelja".
Druga dva hoverkrafta su promenili formaciju. Jedan nam je nestao iz vidokruga, dok je drugi bio tik do nas. Bilo mi je jasno šta rade. Čak i meni, koja nikad nije učestvovala u ludoj trci na Bossu.
"Spremaju se da nam prepreče put", rekao je Koreja.
Hoverkraft nas je gurao prema ogromnoj steni koja je izgledalo je, dotiče nebo.
"Prešli su se, ovo nije običan hoverkraft", rekao je Koreja zadovoljno. Leteli smo velikom brzinom, penjući se uz stenu kojoj nije bilo kraja, vertikalno. Sa druge strane, odjednom iznad nas, pojavio se i drugi hover u koga smo mogli samo da uletimo, da bi poginuli svi zajedno.
Opraštala sam se od života.
Hoverkraft pored nas nas je udarao svom silinom, oštećujući nam uređaje za navigaciju.
Koreja je odjednom pritisnuo malo crveno dugme i mi smo se našli u hiper svemiru.
Ošamućena, samo sam videla ogromnu stenu, deo repa neke komete, sigurno, u dubokom svemiru, koja je letela pravo na nas. Udarac je bio silovit.
Leteli smo negde, na neku planetu, ili satelit oko Godzile, nisam znala. Koreja je bio suviše zauzet pokušajima da uspori pad dok smo ulazili u orbitu da bi se bavio mnome. Udarac je bio silovit, tako strašno, da sam ja izgubila svest.
...
Kada sam se probudila, videla sam mrtvu zmiju, nabodenu na neki šiljak koji je izleteo iz poda pri padu pored mene. Mogla sam to biti i ja, pomislila sam sa olakšanjem i užasom. Koreja je ležao naslonjen na komande, obeznanjen ili mrtav, nisam znala, u gomili stakla, loma, delova metala. Kroz prozor se videla ogromna zaleđena površina nekog sasvim drugog sveta. Meni se sa čela cedila krv, ulazeći mi direktno u usta.
Nema veze, pomislila sam srećno, živa sam.
Valjda su ovi iz Westa uspeli da nas isprate doovde.
Počelo je da mi se vrti u glavi. Verovatno od potresa mozga. Poslednje što sam pomislila, pre nego sam utonula u bezdan, bilo je; "A šta ako me niko ne pronađe? Tako mrzim zimu".


четвртак, 17. март 2016.

Velika zemlja

3.
Planeta se zove Godzila. Veća je od Zemlje sa nešto jačom gravitacijom, toliko da sam malo spora i moram da koristim kapsulu za disanje, iako vazduh obiluje kiseonikom i peskom, usred užasnog vetra koji po svemu sudeći ne planira da stane. Da nemam masku sigurno bih vrlo brzo bila i slepa i udavljena, a to je najmanje što želim. Život je za mene uvek najlepši izazov.
Volim ga.. Smrt u pesku ne dolazi u obzir.
Gravitaciona sila je proporcionalna proizvodu masa dva tela i kvadratu rastojanja. Veličina tu nema ulogu. Ako je neko telo veće ne znači da ima veću masu. Samo telo nema gravitacionu silu, potrebno je još jedno, jer je to sila izmedju dva tela. Veličina u svemiru nije bitna, tamo možes da budes mali kao igla, a da budes težak milijardu tona, to je nesto nepojmivo za zemaljski život.
Nepojmiva je i kafana na obzorju (ako se tako može zvati kontinuirani kosmički lajtšou kome prisustvujem) pustinje. Kroz nju prolazi granica dve zemaljske korporacije koje se otimaju za Godzilu, javlja mi čip. To je krajnje neobično, ako je ova planeta tako pusta, kako izgleda na prvi pogled. Nešto je trulo u državi Danskoj, pomislila sam nepoverljivo. Kada konačno uspem da otvorim vrata, vetar huji unutra, zajedno sa mnom i peskom.
Nikada nisam videla tako nešto.
Prepuna kosmičkog ološa sa jedne i zvezdanih putnika sa druge strane, kafana je najluđa pušionica opijuma koju vidim, a na Zemlji, staroj zemlji sam videla baš svašta.
Skidam kacigu i dočekuje me muk.
Jedina sam žena unutra, a pozicija žene čak ni u svemiru, nikad nije sigurna.
Nedostaje mi prijatelj.
I pištolj, šapuće glas u meni.
Vremena su mutna, a đavo je odneo šalu.
4.
Iako smo bili udaljeni milijardama svetlosnih godina od Zemlje i na Godzili je bila vidljiva jadna moda ovoga doba. Naime već duže vreme dikatat za modne frikove je bio Pokret za prava izumrlih životinja, a činjenica je bila da si mogao da odštampaš svaki organ, osim mozga, što je podrazumevalo, po genetskom kodu i svaki deo izumrle životinjske vrste.
Dok je srednji pol često i birao neke hermafroditske dodatke, žene su se najrađe kitile repom od lisice, ponekom zmijskom glavom, nogom od srne ili leopardovskim accessesorizom, šta god. Retko koja žena bi nosila rog belog nosoroga na čelu ili grivu belog lava. To je ostajalo za iskusne muškarce.
Meni je ta moda bila patetična i bogohulna i bila sam cela ja. Mada sam imala malu bioničku pomoć. Ali, o tome, ako bude bilo vremena.
Sada u ovom kosmičkom ništavilu, u kafani na kraju svemira, bila sam okružena sa nekoliko aligatorskih hrbata, par pandinih šapa, dve vilice divlje svinje...A o divljim mačkama i pticama visokoletačima da ne govorim. Bilo je tu čak i petlovih kresta, šapa domaćih pasa i rogova bika.
O onome što je eventualno moglo biti u zaštitnim pantalonama, nisam smela ni da pomislim.
Baš sam se uplašila.
Srećom, tišina je kratko trajala.
Glas o novom takmičenju je stigao i do uživalaca opijuma.
Uđite, sedite za šank, draga moja, širokim osmehom hijene obratio mi se po svemu sudeći domaćin kuće.
Vadeći divnu, potpuno retro flašicu prepunu neke providne tečnosti, koju je stavljao pred mene, ukazivao mi je dobrodošlicu.
Šta je ovo? Pitala sam, a već sam znala odgovor. Domaćin se nasmešio, još šire.
Bila je to flašica čiste divne vode, koju nisam pila decenijama...
Voda bi mogla da bude spas, pomislila sam žedno, osvrćući se oko sebe.
Ekipa se kladila u pobednike, javljao mi je čip.
...Nalazim se na Godzili,u pesku, u BOSS Velikom zidu, superjatu galaksija koje ima prečnik od milijardu svetlosnih godina, u okviru 830 galaksija raspoređenih u četiri super jata, 10000 puta većem od Mlečnog puta i pokušavam da pijem vodu.
Zatvorila sam oči i prinela flašicu usnama....
Mogla sam isto tako i da plačem.
No, trebalo je biti štedljiv i ne rasipati se.
5.
"Sada kada sam Vas upoznao, shvatio sam da su sve o Vama izmišljotine. Nećete preživeti Godzilu. Trebaće Vam sponzor".
Spustila sam flašicu, a da sam tek dotakla grlić. Žedno sam se oblizivala.
"O čemu govorite"? Pitala sam domaćina, koji mi je sad kada sam prestala da se plašim, izgledao manje kao hijena, više kao vuk. Popila sam gutljaj vode. U telu mi se rascvetalo hiljadu cvetova. Obrisala sam krišom suzu u kraju oka.
"Pa znate, osim što se kladimo u to ko će biti pobednik, velike i male kompanije preko svojih ljudi angažuju igrače da budu deo njihovog tima. Noseći njihovo ime, reklamiraju brend. Ovde sa nama su letači iz najudaljenijih kutaka svemira. Niko nije usamljen. Svi rade za nekoga".
Bila sam prilično iznenađena. Ovo je bila era kapitalizma o kojoj sam samo čitala. Na Zemlji je bila davno napuštena, još onda kada su krenule velike migracije. Grupe su se brinule za potrebe svojih ljudi, kao nekakva horda, krdo, šta li. Velike humanitarne organizacije su jedva egzistirale, kao i eksploatatori. Sve je bilo, manje ili više, iskorišćeno. Rudna bogatstva, mora, energenti. Sve.
Živelo se od danas do sutra.
Ovde je dakle bilo šta da se eksploatiše, pomislila sam sa nadom.
"Osim toga," nastavio je moj domaćin, dok su se par njih zainteresovano muvali oko nas,"sad kada sam vas čuo, tačnije kada Vas je čuo moj čip, jasno mi je da ste potpuno sami ovde".
"Godzila je velika, i nije mesto za samu ženu, posebno ne svežu, sa Zemlje, poput Tebe" dobacio je jedan rogonja koji je sedeo za šankom. Domaćin ga je nestrpljivo ućutkao, mašući rukom:"Neki su se već reklamirali da radiš za njih, a potpuno je jasno, igraš samo za sebe. Uzmi lulu, pa ćemo nastaviti kad se opustiš".
"Kakvo pušenje", rekla sam tiho i zabrinuto, "neću više liznuti opijum. Treba mi trezna glava, ako hoću da preživim". Nisam bila budala, valjda.
A onda sam šapnula još tiše, na uvo domaćina, "Gde i kako mogu da nabavim oružje na Godzili"?
"Tu su predstavnici i Unlimited Korea i Reunion Star West, pa pogledaj sama", profrktao je domaćin.
"Previše se očekuje od mene," pomislila sam, popivši flašicu vode konačno do kraja.