понедељак, 22. септембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Kada sam se iz toaleta vratila u salu za aukcije i krenula ka mom mestu, odmah sam primetila da Dzonija više nije bilo. Osetila sam olakšanje, kao da sam sve to samo sanjala. Kao da se ništa nije ni desilo. Kao da nije bilo ni rata ni devedesetih, ni Rumunije, ni moga života. Verovatno su se tako osećali osuđeni na smrt sa žestokom dijagnozom. Umrećete sutra, ne, već ste mrtvi, tako da nema veze. Msm, jednom se živi...Umire. Živi...Kako god.
Ogledala sam se po sali. Nigde nije bilo ni dvojice pratilaca, maznog i štektavog. Već sam skoro počela da se radujem i da zaista uveravam sebe da sam bulaznila, kad sam stigla do mog mesta na kome je bila fina pozivnica. Duguljasta i jednostavna, mirisala je resko i muževno, na Džonijev parfem koji sam osetila dok je sedeo pored mene.
Usta su mi se osušila.
Otvorila sam je.
Poziv je bio divan. Art institut, izložba Rene Magritta, otvaranje, posle toga večera u italijanskom restoranu Terzo Piano, koji se nalazio u okviru muzeja. Mali nacrtan osmejak i potpis finim izduženim rukopisom.
Ovo nije bila stvar koja se odbija, svakako ne. Pitala sam se, šta jedan pas rata radi u jednom od najrenomiranijih muzeja sveta, na takvoj izlozbi. Istu pozivnicu nije dobio ni moj uvaženi domaćin, što sam saznala kada sam se vratila u stan. Bio je ouševljen, i ja sam obećela da ću ga povesti sa sobom. I onako nije bilo stvari kojom sam mogla da oboma zahvalim za beskrajnu ljubaznost i gostoprimljivost kojom su me obasipali sve vreme mog boravka u Čikagu i u njihovom domu.
Da ne komentarišem činjenicu da je Magritt bio jedan od mojih omiljenih slikara nadrealista. Fantastika malih, običnih stvari. Svega onoga što ti je pred nosom...
Neuhvatljiva lepota jednostavnosti, koja mi je tako nedostajala.
Jednostavnost. Kao  obrgljena rima neke male pesme. Kao najsavrsenija mala priča na svetu. Zaokružena i potpuna.
Kao ja u pravoj liniji.
Kao ja u pravoj liniji.
Pozivnica je bila za datum dan posle otvaranja, prvo vođenje po izložbi. Imala sam, odahnula sam, dobre dve nedelje do tada.
U medjuvremenu, mogla sam na miru da otputujem u Italiju sa sinom.
U medjuvremenu, isto to veče (nekada stvari traju večno, a nekada se dešavaju neverovatnom brzinom) čula sam se sa preko Skypa sa Goranom. Čula sam od njega svašta, a neke stvari su me posebno uznemirile.
Čula sam da se u Srbiji kriza sve više produbljivala, da su socijalni nemiri bliska stvarnost, da aktuelna vlast, kao i svaka totalitarna pravi megalomanske planove da Srbiju i Beograd udavi u vodi.
Kada sam pitala šta se dešava sa aktuelnim pitanjem oko situacije sa blagom u Francuskoj, dobila sam prilično šokantan odgovor. Da su pregovori propali jer je Vladimir sve prodao Amerikancima. Bože!
Napala sam njegovu šeficu, moju staru poznanicu, automatski upirući prst na nju. Goran je strpljivo odgovarao, gledajući me šeretski ispod oka. Ne, to prosto nije tačno. Vladimir je sam tražio premeštaj.  Vladimir je ustvari bio opsesivan, ljubomoran i posesivan. Voleo je da kontroliše ljude i dogadjaje.Vladimir je čak unajmio neku mladu glumicu koja je jako ličila na šeficu ( kao neka klonirana ujdurma blistavog sjaja veštog iluzioniste) koja je umesto nje povremeno odlazila na pregovore. Ujdurma je bila neverovatna, pošto je jedan korak napred, podrazumevao dva koraka unazad. Sve to vreme je bilo potrebno za stupanje u kontakt sa Amerikancima, koji su sa druge strane zataškavali drugi skandal. Činjenicu da su u Rumuniji, u blizini Temišvara imali tajni zatvor u kome su držali uhvaćene švercere antikviteta i slika (između ostalog). Vladimir je tako, prodajom podataka, presekao moćan šverceski lanac. Vladimir je tako, prodajom podataka, izdao Srbiju. Vladimir je tako izdao..
Ustala sam sa kompa, jer me je gušilo. Pogledala sam na dno kofera gde sam držala dokumenta koje smo tada spasili u onom snegu. Ničega nije bilo. Sve  je nestalo.
Pitala sam se kako je moguće da me je Kvizac haderah, moj unutrašnji osećaj, tako izdao.
Pitala sam se čemu cela ujdurma. I zašto me nije ostavio da umrem tada, u snegu. Sve je moglo biti gotovo mnogo brže i ranije...
Ne znam, valjda je u pitanju bio novac. Valjda je trbalo podići vrednost dokumenata do neslućenih granica.
Nisam najbolje razumela celu ujdurmu. Nisam je razumela uopšte. Ali sam videla da ću od sada raditi u totalnom mraku.
Ako bi se izlozba Rene Margitta mogla nazvati tako.
A i radost susreta sa sinom.
Čekala me je bella Italia.
Arrivederci ragazzi.

Нема коментара: