среда, 9. новембар 2011.

Kisa i moje nove cipele - KRAJ

...Kuci sam stigla u potpunoj groznici.
Muz i sinovi su me gledali zaprepasceno i zabrinuto.
Moj dragi, pazljivi muz mi je skuvao jedan divan caj od jasmina u koga je dodao dosta meda od bagema. Cela kuca je mirisala. Dan ranije (ili godinu ipo ranije, kako Vam drago) napravila sam divne medenjake sa puno oraha, vanil secera, meda, djumbira i limunove korice koje mi je servirao sa cajem.
U vodu za kupanje je sipao morske soli i bukvalno me oterao na kupanje. Komentarisali su sva trojica da me je uhvatila Bozicna groznica i da sam prava kupoholicarka. Smejali su se mojim novim cipelama, blagonaklono.
Ja sam uranjala i izranjala iz vode, sve vreme misleci, da ako izronim, naci cu se na obali Dunava, na vikendici, sama, godinu ipo dana kasnije.
U kadi sam jela mirisne kolacice i pila mirisni caj, duboko disuci...
Vece smo proveli mirno, u skladu sa praznicima koje smo slavili.
Nisam ni novine citala.
Uvece smo legli da spavamo relativno rano.
Muz je sa nekim pricao telefonom, kada sam ja usla u sobu, naglo je prekinuo razgovor.
Da se to desilo pre, pojela bi me ljubomora.
Sada sam bila potpuno mirna.
Nije me bilo briga.
Poljubila sam ga ovlas i zaspala, konacno ubedjena da je ipak sve bio samo san...
Ujutru, probudila me je zvonjava telefona.
Bio je to poznat glas: " Vladislava, moramo se naci pod hitno...Nista nije gotovo".
Ili jeste? 

Kisa i moje nove cipele - sezdeseti deo

Izgleda da sam zadremala...
Oko mene je odjednom bilo bucno.
Bila sam na Uscu, buljeci zaprepasceno u par cipela na mojim nogama.
Pa zar te nisam kupila jos prosle godine!?
Pa zar je zivot samo san!?
Borhes?
Kalderon?
Pored onih cipela koje sam probala, bio je par izuvenih i blatnjavih,  takodje novih.
Koje nisam obula, mislila sam groznicavo, od Bozica prosle godine...
Zavukla sam ruku u torbu i uzela mobilni.
Bila je to...Diva??
Pa zar nisam promenila mobilni telefon?
Iznad mene je stajala prodavacica, koja me je zabrinuto gledala sa casom vode u ruci:" Gospodjo, da li ste dobro? Odjednom je izgledalo kao da niste ovde. Cak smo se uplasili da nemate neki napad..Evo, casa vode za Vas..."
"Koji je datum?" Prekinula sam je, hvatajuci je za ruku sa casom vode, tako jako, da se malo tecnosti izlilo na cipelu koju sam probala...
" Gospodjo, pa Bozic je.." mrmljala je ona prekorno, vise gledajuci polivenu cipelu nego mene..."Moracete da platite..."
"Ma koja godina?" Pitala sam je ja, sa teskobom.
"Gospodjo, salite se sa mnom. To nije lepo, na nogama sam vec deset sati, a ovo su rasprodaje..."
"Molim Vas", vapila sam.
"Upravo je pocela 2010." Rekla je prodavacica uvredjeno.
Zgrabila sam casu i naiskap popila vodu.
Platila sam novi par cipela i izletela sa Usca.
Napolju je videlo se, upravo prestala kisa.

уторак, 8. новембар 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i deveti deo

...Dosadilo mi je. Sve mi je dosadilo, mislila sam sedeci pored Dunava i po ko zna koji put prevrcuci svoj zivot kroz mutne vode ove velike i teske reke.
Na lepom plavom Dunavu, moje dupe! Nekad bilo!
Cudni su ti dunasvski alasi. Nista te ne pitaju. Moj spasilac  je bio ubedjen da sam pokusala samoubistvo, a ne da me je vadio iz ralja mocne politicke struje. Zaista. Hranio me je dimljenim stukicama i pekao mi smudja u pivu.
Lozio mi vatru uvece i uopste nije pitao ni da li treba nekog da zove...
Posle onog prvog komentara.
Prala sam mu sudove i iskrpila mu neku pocepanu mrezu.
Kada se vratio iz ribarenja, samo me je iznenadjeno pogledao.
Rekla sam mu da imam i ja kucu na Dunavu.
Promrmljao je:" Sve je onda, jasno".
Ujutru me je probudio rano i samo rekao:"Hajde da Te odvezem do Tvoje kuce, gospoja".
Klimnula sam glavom.
Bilo je divno jesenje jutro, sa tek po malo magle na vrhovima dunavskih talasa. Vozio je uzvodno, pa je put od pancevacke obale do Crvenke, i Batinog kanala gde je bila moja kuca, malo duze trajao.
Mislila sam kako bi najbolje bilo da nestanem.
Kako mi je zivot pruzio novu sansu, koju ne treba tek tako da prokockam.
Kada sam se iskrcala na obalu i pozdravila sa starinom, kome ni ime nisam znala, otkljucala sam svoju kucu rezervnim kljucem ispod stepenika ( ziveli smo u sojenici, ako sam to propustila da Vam kazem), skuvala sebi jednu veliku kafu i sela umotana u vrecu za spavanje na jos prohladnu terasu.
Magla se spustala sve vise.
                                               U najavi: kraj romana Kisa i moje nove cipele
                                                               

недеља, 6. новембар 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i osmi deo

Mrak po drugi put... Mislila sam, dok mi je uzasan bol u potiljku parao mozak.  Dok sam se lagano budila, obuzeo me je strasan talas mucnine. Morala sam da povracam. Iz mene je curila vodurina...Verovatno sam povratila pola Dunava, mislila sam, a onda sam opet izgubila svest.
Bila sam u bunilu. Trcala sam kroz neki polumrak, trazeci neke papire, kroz ogromni sivi arhiv.
Kad god bih se priblizila nekom tekstu, obuzimalo me je takvo gadjenje i takav bol u potiljku, da bih morala da se .. probudim, po svemu sudeci.
Ipak, u svemu tome, mada sam mislila da je vrlo moguce da sam mrtva, nije bilo nelagodno. Bilo je relativno mekano i nije bilo mokro. Cula se reka, ali vise kao sum nego kao mesto u kome ja gubim zivot... Sledeci put kada sam se probudila, videla sam da sam u nekakvoj kucici u kojoj je bubnjala pecka i sa cijih drvenih zidova su vislile ribarske mreze.
Pojavio se i moj domacin i spasilac: bio je to nekakav ribar, poput onih na koje sam navikla oko moje kuce na reci.
Trepnula sam i slabasno mu se nasmesila.
On me je pogledao i rekao; "E gospoja, ne vredi se samoubistvo u tvojim godinama. Grehota je. I za boga i za ljude. Imas li Ti gospoja dece i nekog coveka? Nisam nasao nikava dokumenta kod tebe sem nekih pocepanih papircina koje nista ne razumem, sa nekim velikim pecatima..."
Skocila sam iz kreveta ne obracajuci paznju na to da sam bila odevena, po svemu sudeci, samo u gornji deo najbolje domacinove pidzame, koja je smrdela na masinsko ulje, rakiju i duvan, od cega mi je bilo jos gore.
"Pobogu, gde mi je Torinski?" Vrisnula sam, ocajnicki.
Od naglog skoka, opet mi se zavrtelo u glavi, pa sam iznemoglo pala na krevet.
"Kakav T..orski?" Pitao je
"Ma sta ste to nasli kod mene?" Pitala sam tiho jecajuci.
" Ma evo ovo" - pokazao mi je on  mokre ostatke Torinskog sporazuma, pocepane na vise delova i umazane nekim zelenim blatom. Odmah sam ih prepoznala.
Izes i Novi Sad i Tursku i Bugarsku i Novi Pazar i Beograd, neutesno sam plakala, znajuci da je ceo posao otisao do djavola, bas kao i ja sama.

субота, 5. новембар 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i sedmi deo

U toj belini i gluhoti, zazvonio mi je telefon. Bio je to moj zamalo bivsi muz, koji je izgleda imao sjajan osecaj da najnusi... Moj strah, kanda.
Pitao me je nesto banalno, tipa, gde su carape koje sam pre neki dan oprala, ali to je bilo dovoljno da me malo izbaci iz tripa u kome sam, po svemu sudeci bila. Dobro dosla u stvaran svet, Vladislava, rekla sam sama sebi.
Nisam imala pojma gde sam ostavila carape, sto mi se sve cesce desavalo. Da gluposti ostavljam za sobom. Makar to bile i carape nasih sinova.
Makar to bile i carape moga muza za koga i dalje ne znam gde zivi. Da li se to on neprimetno vratio kuci!?
Nemam pojma.
I pojma nemam.
Sa olaksanjem sam usla u dijalog sa njim, pokusavajuci uzaludno da nabodem gde su, do djavola carape.
U glavi mi se muvao malopredjasnji susret, koji je bio tako tipicno faustovski ( Ni djavo nije tako crn, kao sto izgleda) da je licio na jeftin roman.
Do djavola.
Opet sam osetila miris barustine koji se sirio oko mene kao neka nezaustavljiva masna mrlja.
Cini mi se da sam zalutala, gore nego dok sam u Novom Pazaru trazila zgradu Univerziteta.
Odjednom sam shvatila da ne hodam po trotoaru, nego da mi se cipele zavlace u meki pesak dunavske obale.
Osetila sam jak udarac u potiljak.
Oko mene je bio mrkli mrak.


петак, 4. новембар 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i sesti deo

Mrzovoljna i sa tezinom u stomaku, kao kakvom povecom pesnicom, izasla sam u odjednom svetlo pancevacko jutro. Bilo je vreme da posetim bivsu fabriku spajalica u cijem prostoru je bio sada departman.
Spajamo ljude, mislila sam ja saljivo, hrabreci se.
Departman je bio za razliku od novopazarskog, prilicno skroman, sto me je prilicno iznenadilo. I gospodin u sivom tergal odelu je izgledao, dosta pristojno, sto je za mene bilo takodje, moram priznati, prijatno iznenadjenje. Pruzio mi je ruku, a onda je usledio sok: imala sam utisak, kada sam pruzila ruku i kada me je uhvatio za istu, da milujem ruznu zmijsku krljust. Stisak nije bio slabiji od Boovog. Ali, Booov je bio leden i velicanstven. Ovaj je bio, leden i uzasan. Zasmrdela je bara oko mene. Kosa mi se digla od uzasa.
Kao da sedim naspram.......licno.
Osetila sam strasnu mucninu i glavobolju.
Gospodinov glas je bio metalan i suskajuci, suv, kao ostra hartija.
Nisu me ponudili ni kafom.
Receno mi je, otprilike, izmedju ostalog ovo: da se nase ministarstvo lepo nosi u tri jebene picke materine, da su oni na Bolonjskom sporazumu i da ih boli k.... za Torinski...I onako ni jedan srpski Univerzitet nije na spisku pet stotina pravih...
Da me ne zavara periferija i fabricki kraj u kome su, te da ce skoro sutra, preci u velelepno zdanje u centru Panceva. I jos: da su ciljevi Internacionalnog mnogo siri, dalekosezniji i ozbiljniji nego sto ja mogu i da zamislim.
"To je vec pitanje dominacije na Balkanu", skoro je sistao gospodin palacajuci ostrim jezickom izmedju zuba.
Sistanje i skripa su se zaustavili, a gospodin je naglo zacutao. Isto tako je naglo i ustao te se, uz jos jedan jezivi stisak ruke, pozdravio sa mnom. Nestao je takvom brzinom da mi se cinilo da sam samo sanjala. Jedan ruzan san...
Nas ulici sam bila neverovatno brzo, kapirajuci sav znacaj onoga sto se upravo nije desilo.
Ma kakva saradnja i zajednicki interesi...
Nema od Srbije nista...
Nista, kao ni od nasih sporazuma.
Sunce je na ulici nestalo jednako kako se i pojavilo, cule su se sirene koje su nagovestavale visok stepen zagadjenja vazduha. Magla koja je pala, odjednom, bila je tako gusta i tmasta, da sam jedva disala.
Oci su mi se napunile suzama, a pluca smogom.
Ponestajalo mi je vazduha.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i peti deo

Stigla sam prerano. Dok sam u umazanoj pekari pijuci losu kafu i jeduci neverovatno ukusnu buhtlu iz koje je curio divan domaci dzem, gledala u pancevacku rusticnu secesiju i provincijski bidermajer gradjevina, razmisljala sam o jednom filmu koji me je ovih dana potpuno dotukao. Melanholija Larsa Fon Trira, cije sam filmove Europu i Kroz talase nekad obozavala do ludila i suza...
Mislila sam o depresiji i melanholiji koje su me obuzimale sve cesce i kojima ni sjajne cipele nisu mogle da pomognu... Mislila sam o junakinjama filma koje na kraju, posto je otac porodice u nemogucnosti da zaustavi propast, izvrsio samoubistvo, ostaju same sa detetom, u suzama, pred sudar sa drugom planetom. I kako u tom filmu, koji je presao svaku granicu ljudskosti, u sustini, nema dalje.
I kako ni u zivotu, ponekad, nema dalje.
Srknula sam jos jedan gutljaj lose kafe, a bozanstveni dzem od nekih divnih bobica mi se slio iz usta na bradu. Polizala sam zalostivo isti. Bio je tako...Nostalgican, taj ukus, da mi je odmah bilo bolje.
Ma nije valjda susret sa odeljkom jednog univerziteta, ravan propasti sveta... Hrabrila sam i bodrila samu sebe, narucujuci i jednu buhtlu sa makom. I ovako je jos bilo, tek svitanje.
Izula sam i cipelu sa noge, koja me je zuljala.