понедељак, 27. октобар 2014.

O Vućiću, Putinu i nisam Marina ali mogu da pokušam

Već duže vremena nemam reči o stvarnosti u kojoj živimo. Prilično mi je nepodnošljiva. Sve je počelo jedne lepe septembarske večeri kada sam pošla da pronađem novu zgradu Muzeja grada Beograda u koju je ove godine bio smešten moj omiljeni likovni događaj…55. Oktobarski likovni salon. Zgradu sam jedva pronašla. Setila sam se jedne priče sjajnog Mome Kapora o provincijalcima koji kada dođu u Beograd, stalno gube ulice i ne snalaze se….Zgrada me je oborila sa nogu. Posebno njeni svodovi. Potpuna i totalna nemaština, pustoš i memla. Jedna ultra moderna izložba, baš po mom ukusu ispod plafona koji se obrušavaju, baš kao i cela zgrada, uostalom….Srbija
https://www.facebook.com/vladimir.vuckovic.3150/media_set?set=a.1561463050743531.1073741851.100006395523315&type=3
http://www.mgb.org.rs/sr/nova-zgrada-muzeja
Danima sam čitala samo ružne vesti. Skupljala ih kao polomljeno staklo po kome bi se bosonoga valjala prošetati.
O Radošu Ljušiću i uništavanju knjiga u Glasniku.
http://www.blic.rs/Kultura/Vesti/504522/Rados-Ljusic-opet-slagao
O paradama. O fudbalskim utakmicama.
O lošim platama…
O izmišljotinama kojima sam bila podvrgnuta u onom poslu u stvarnom životu u kome bih konačno u životu mogla da zaradim lovu i to poriličnu. (a kad se probudim, noge u…)
Priča koja me je definitivno užasavala najviše (osim nekih skroz privatnih prim.aut.) je priča o dolasku Putina u Srbiju.
Kao neko ko uredno vozi biciklo ( sad kad napišem ovo, odoh, momentalno) danima sam se pre najezde Beograđana vozila između bornih vozila, tenkova, haubica, raketa, uživajući u činjenici da je čitav potez Novog Beograda zatvoren za saobraćaj. Tu i onako vozim stalno, kad je lepo vreme. Nisam manijak da vozim po kiši, naravno. Osećaj je bio jeziv i nisam ga imala od početka devedesetih. Osećaj beznađa i nemoći kakav sam imala poslednji put letovanja u najobožavanijem gradu na svetu, za mene, Dubrovniku. Bila sam mlada i imala sam cool ekipu sa kojom sam se ludo zabavljala (sećate li se ljudi, sećate li se)i plakala sam svaki dan na Lokrumu. I pitala se, šta mi je???
Zašto se tako bolno opraštam od grada moje mladosti kao da ga nikada više neću videti…U Dubrovniku nisam bila preko dvadeset godina, inače.
Dakle, na dan parade sam prenos gledala na TV u. Napominjem da sam beskrajno radoznala i da ceo život nos trpam i gde treba i gde ne treba.
Prvi put u životu sam nešto što mi je pod rukom umesto uživo, gledala na TV.
Želela sam da legnem ispod kreveta. I postanem buba. Tako sam se osećala.
Kada je Putin govorio, videla sam snežnog leoparda, ne čoveka.
http://zokstersomething.com/2014/10/25/putty/
I pitala se, koja će cena biti njegovog dolaska u Srbiju, ove godine, ovog meseca…Koja cena?
Pre neki dan stigao je odgovor (imajte na umu da sam ja žena iz obrazovanja, ne politički komentator) ili sam ga ja tako razumela. Posle skandaloznih vesti u Jutarnjem programu – da će nam plate biti smanjene i da mi to treba muški da izdržimo,ako smo patriote i Srbi, Vučić nam je objasnio kako on planira da Srbijom vlada ne pet nego bar petnaest godina…Posle toga je išla jedna mala vest koja me je dokusurila i odakle ceo ovaj tekst – da Srbija neće ući u EU sledećih pet godina, sigurno
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2014&mm=10&dd=27&nav_category=1262&nav_id=916445
Onda sam pre neko veče bila u Kući legata na izložbi 50 umetnika…
http://www.kucalegata.org/aktivnosti/2014/50umetnika.html
Izlozba, kao i sam prostor su sjajni i podsetili su me na neka jugoslovenska srećna vremena.
Vrh su svakako bila tri video rada poređana ovim redom
Marina Abramović, Raša Todosijević, neka riba, nemam pojma koja.
Riba je u video radu lizala nekog do zla boga ružnog frajera koji joj je bio na nekom njenom ekranu. Mislim da mu je i pušila. (To se ne vidi)
Raša Todosijivić je maltretirao neku plavušu

a Marina se smeškala, poluzatvorenih očiju. Mislim, .ebe se njoj. Ona i onako živi u Americi

четвртак, 23. октобар 2014.

Nešto lično kao moja mera ili malo sunca u hladnoj vodi


среда, 22. октобар 2014.

Klovnovi bez granica u ApsArt-u

U ApsArt-u u utorak 21. oktobra  održana je  radionica „sa italijanskim ogrankom trupe Payasos sin Fronteras – Klovnovi bez granica iz Barselone/Španija namenjеnа dramskim praktičarima, cirkuskim artistima, i svima onima koji žele da steknu neke od klovnovskih veština i primene u nekom društvenom kontekstu gde postoji potreba za smehom i radošću.
Klovnovi bez granica veruju da je smeh pravo koje nam svima pripada u jednakoj meri. Koristeći smeh kao sredstvo, umetnici nude predstave pune vrednosti kao što su nada, poverenje, optimizam, dijalog i suživot kako bi olakšali svakodnevni život devojčica,


page 1
dečaka i celog stanovništva koje se nalazi u nepovoljnim situacijama.“ (iz najave)
U suštini, pozorište je umetnost u koju uplovim bez zadrške i računa, čemu sam sklona u mojoj profesiji, apsolutno. Koliko se rečima pokrivam, ovde se otkrivam…I zato nisam još uvek položila
http://aleksandranm.wordpress.com/2014/04/06/o-poverenju-i-odgovornosti/
U nedelju konačno treba da pokažem šta sam naučila.
Držite mi palčeve. Ovog trenutka, znam da ne znam ništa.
Ali, mogu da pokušam.

петак, 17. октобар 2014.

Ne znam ti ja nista

Ne znam da li ste nekad gledali zmiju u oči - znate, ako ste me čitali, da ja jesam. O, još kako. Ima taj providni kapak koji se pomera ne kao ljudski, nego sa leva na desno, tako da jedva primetite treptaj. Ili ga ne primetite uopšte. I mečite kao žaba koju guta sa zadnjice malecna belouška. Mogli bi da pobegnete, ali vas prokleta serpentina ne pušta, užasnute. Ili očarane, kako vam drago. Takav pokret je bio u oku moga domaćina kada sam prokomentarisala, više ne mogavši da ćutim, dok smo srkali poslednje zalogaje slasnog sosa od limuna sa jagnjeta, da je on prava Vukovar jedna priča, pokazujući njegovo staro zlato na dugmadi od košulje. Nasmešio se uglom usta, a čini mi se i da je nešto škljocnulo.
Bila sam preneražena. Bio je najstrašnija alfa koju sam videla u životu. Počela je i krv, sveža, da mi miriše pod nosom. Ličila je na moju, bila sam sigurna u to.
Posle svih svinjarija koje sam doživljavala poslednjih godina, gušenja, davljenja, gaženja, samo mi je falio predator lično.
I ovako moj život bez ljubavi, nije vredeo ništa. I ovako, moj život...Došlo mi da izvadim slike mojih sinova iz novčanika, koje i onako nisam nosila sa sobom.
Ništa nisam nosila sa sobom.
U suštini, ono što me je najviše zabrinulo, bila je činjenica da sam odjednom osetila da ovaj krasni primerak čudovišta koji je sedeo ispred mene nije bio glavni igrač, i da je iza njega stajao neko mnogo veći, opasniji i moćniji.
A ja nisam znala ko je to.
Pojma nisam imala.
Kada je progovorio, brišući svoje divne duge prste u najlepšu žutu salvetu koju sam videla u životu, stvari su ipak bile nešto jasnije. Nisam mogla da ga gledam u oči. Bila sam zgrožena,tom zmijurinom koja je virila iz njih.. Nisam mogla da ga gledam u ruke, misleći na lakoću kojom je delio šamare, tada u Vukovaru. Život i smrt, tada u Vukovaru. Gledala sam kroz prozor belog Terzo Piana u raskošni park obojen zlatnim bojama rane jeseni.
Život je bio tako blizu...
Tako blizu.
Govorio je o teritoriji koju neće deliti sa Todorovim, o tome da su i oni (ko su bili oni???) imali sva dokumenta koja je Vladimir prodao. Da je napad na nas tamo u zimskoj nedođiji bio greška. O tome da je moje prisustvo u Americi suvišno, i da su kao znak dobre volje u prilici da Srbiji ponude za otkup jedan deo otuđenog materijalnog dobra. Znak dobre volje je bila i ova rana večera i izložba. Valjda je bilo jasno da sve znaju o meni i šta volim, pokazao je rukom oko nas i u tanjir, jednim dokonim pokretom ruke naučene da deli milost i nemilost ( uglavnom ovo drugo). Da se on(i) neće služiti sredstvima kojima se služio Todorov, kao što su pretnje, i da mogu da komuniciram sa svojim Konzulatom u Čikagu, da bi što pre obavili razmenu. A da Todorova, čija delatnost im je poznata, ZABORAVIM.
Sedela sam sve ogorčenija i ogorčenija.
Šta sam ja?
Šahovska figura?
Nisam imala kome da se obratim.
Zbog skorog dolaska jedne velike delegacije naše države u NY, na Konzulat nisam mogla da računam. Svi, čak i u Čikagu, su bili mobilisani i na usluzi Predsedniku i njegovoj sviti.
Todorov me je držao u šaci. Brinula sam za bezbednost sinova svakako.
Amerikanci su mi ometali veze, bilo je jasno kao dan, toliko sam naučila ovih godina. U telefonu mi je škljocalo kao da sam na telegrafu.
Gorana nisam nalazila danima.
Jbt. Da se jadna...
Ustali smo iz restorana, zahvalila sam se na večeri i izložbi.
Dzoni me je ispratio i smestio u taksi koji je pozvao, komentarišući da ćemo sutra nastaviti razgovor, kada završim komunikaciju sa Konzulatom.
Bilo je divno rano miholjsko veče.
A onda sam sasvim neočekivano pala u jebenom američkom taksiju, u najdublji mrak u mom životu.
Fuck, fuck, fuck.
Da li je ovo bila smrt!?
A!?

четвртак, 16. октобар 2014.

Ne znam ti ja ništa


Ne bih da zvučim uobraženo i egocentrično, jer su to osobine koje zaista ne posedujem. Ali, nekako, posle ovih par poslednjih godina života na oštrici noža, na strah sam se navikla. A za nekog ko je odrastao na Geteovom Faustu i Danteovom Paklu, ni đavo nije bio crn kao što izgleda. Njegovo lice je bilo mnogostruko i već sam ga videla, na žalost, više puta.
Upravo sam sedela preko puta njega, u jednom sasvim svedenom restoranu Terzo Piano, na krovu Umetničkog instituta u Čikagu. Možda jednog od najlepših muzeja na svetu. Pogled je bio spektakularan, u svakom smislu. I onaj na Milenijumski park i onaj na Džonija. Nisam se više bojala zlih frajera. Nisam povraćala, napijala se, drhtala. Bila sam mirna kao ledeno more nad kojim nema ni daška vetra, a sprema se duga, duga zima.
Videla sam kao u cameri obscuri - Džonijev divni, sofisticirani, neverovatni Chopard, u kome je treperilo nekoliko sjajnih dragih kamenova, sa više različitih mehanizama, trenutak kada je ocečena mrtva ruka i trenutak kada je sat spao sa nje, malo krvav, u prašinu. Trenutak kada ga je Džoni uzeo iz  ruku štektavog, jer se on nije saginjao...Crnogorci ne ljube lance, pomislila sam ironično. Trenutak, kada je zadovoljno obrisao lepotu od krvi po vojničkim pantalonama u kojima je bio, te riđe boje da se krv na njima nije ni primećivala, a mirisao je i tada u Vukovaru i sada tako jako i dobro na tako kvalitetan parfem, da se ni miris leševa ni krvi takođe nije osećao. Dugmad na blistavoj svilenoj košulji, staro vukovarsko znamenje, Vucedolsku golubicu i trenutak kada su uzeta iz muzeja. Sve sam to već videla.
I znala sam da je budućnost došla po mene i da više neću imati snoviđenja. Da će se od sada stvari prosto dešavati. I da sam na pravom mestu u pravo vreme.
Jeli smo neku neverovatnu jagnjetinu sa limunovim sosom na neki uvrnuti italijanski način u tišini. Nisam pila alkohol, znajući da sam neuračunljiva kad popijem.
Bila sam svesna da je čak i izbor hrane bio tendenciozan, a ja u njemu uopšte nisam učestvovala. Nisam bila ni pitana, što mi se činilo krajnje nepristojno. Neki muškarci su bili tako samouvereni...Ali, ovaj je znao da je osim piletine, koja bi bila jeftin izbor, jedino meso koje sam podnosila bila jagnjetina. I to je bila poruka - Znam sve o tebi.
Nisam bila ni uplašena ni fascinirana. Boraveći pored Todorova, bar na kratko, navikla sam se na pretnje i život u strahu. U krajnjoj liniji, zato sam i bila u Americi, zar ne.


среда, 8. октобар 2014.

Ne znam ti ja nista

Umetnički institut sam obilazila samo spolja, vozeci bicikli, po Milenijumskom parku. To sam radila, dok sam se oporavljala od one gadne saobraćajke, a vreme postalo lepo i blago. Nisam bila unutra. Naročito me je očaralo novo krilo gde je i bila Magritova izložba. Bila je to prava poslastica za oko i dušu. Čitav niz galerija koji su obuhvatali moj omiljeni period u evropskom slikarstvu, od 1900. do 1950. Kad god sam na tako reprezenativnom mestu, čini mi se, nigde više nisam ushićena. Neka vrsta duhovne lenjosti mi nije nikad dozvoljavala da do kraja uživam u muzici. Zato sam uvek do kraja uživala u vizuelnom. Bre, volim lepotu, pa nek ide život. Prvi put u Italiji sam, kao tinejdžerka, dobila temperaturu na nervnoj bazi, skoro 39 stepeni, pred slikarstvom . Jedva sam gledala od vrtoglavice...Odavno nisam imala taj osećaj, koji se vratio svom silinom. Mislim da sam imala i temperaturu. Bila sam očarana i samim zdanjem, posebno tim neverovatnim staklenim krovom koji je kao leteći ćilim lebdeo nad zdanjem. Oh.
Dosta dugo sam sama lutala po izlozbi, jedva slušajući po svemu sudeći, sjajnog kustosa. Čini mi se da sam bila jedna od retkih zabludelih koji je nisu slušali. Moji domaćini, sa kojima sam došla, su se takođe izgubili u lepoti nadrealističkog majstora.
Duže vreme sam se zadržala pred njegovim Ljubavnicima. Dvoje ljudi pokrivenih, skoro zadavljenih glava u poljupcu. Navodno je tako nađena njegova majka koja se udavila, sa majicom preko lica, što je mladi Rene video: " Moje slike su vidljivi prizori koji ništa ne skrivaju; one izazivaju misteriju i, doista, kada neko gleda moje slike, postavi sebi jednostavno pitanje: što to znači. Ne znači ništa, jer ni misterija ne znači ništa, ona je nespoznatljiva."
Lebdela sam u svetu Magritovih apsurda, kada mi je diskretno prišao jedan mladi čovek i povukao me u stranu. Gospodin, pa mi je rekao ime i prezime skroz nepoznato, me je čekao u Terzu Pianu, po dogovoru.
Bila sam zadivljena kako je jedan takav lik dobio američko državljanstvo i novi identitet.
America, promised land.
America, the land of opportunity?