понедељак, 29. септембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Vožnja mi je kao i uvek razbistrilla glavu. Prošla je i glavobolja i sve mračne misli. Život je bio lep, takav kakav je. Samo jedan. Uvek sam imala svest o tome. I sposobnost da se radujem malim stvarima. Cvetu, oblaku, vodi, pticama. Dobrim ljudima. Lepim mislima. Ljubavi...
Kada sam konačno došla u dom mojih domaćina, umorna i smirena, dugo sam se tuširala. Voda je bila moćan eliksir. Samo ona je spirala, sve.
Pre spavanja sam razgovarala sa Beogradom. Mojim sinovima i mojom drugaricom glumicom, koju nisam čula od kad se vratila iz Amerike. Sinovi su javljali da je sve u redu. Ona takodje. Bila je na novom projektu.
Ona me i je podestila na Rumuniju i nekako, na dane u Konzulatu. Sa nelagodom sam se setila i moga nesuđenog kompanjona, lažnog baštovana, koji je bio mrtav. Sa tugom sam mislila o njegovoj porodici koju nikada nisam upoznala. Mora da je teško živeti kada ti umre onaj koga voliš. Jako, sigurno.
Todorov se javio opet, sa idejom da raspiše lov na Vladimirovu glavu. Pokušavala sam da smirim strasti. Sve je to voda nosila i odnosila sa sobom.
Šta je značilo jedno obično malo tuširanje.
Spavala sam snom pravednika i ništa nisam sanjala. Ipak, ujutru sam se probudila sa osećanjem ozbiljne teskobe.  Trebalo se susresti sa mojom vukovarskom pričom na izložbi.
Odmah me je spopala takva mučnina, da sam morala da povratim.
Jebo me Sartr, opet. Sto sam bre, tako osetljiva!?

Ne znam ti ja nista

Povratak u Ameriku je bio skandalozan. Sramni Vladimirov gest izdaje je pokrenuo lavinu očiju svih mogućih tajnih službi, tako da više nisam bila sigurna ko me sve prati. Uostalom, šta je srpska građanka imala da traži ponovo u Americi? I to preko Italije?  Jedno je bilo sigurno, kada i ako se cela ova prica završi, posetiću psihologa. Ili psihijatra, za moje istanjene jadne živce.
Na aerodromu Čikaga  su me  po prvi put u životu pretresli do gole kože. (I ispod, moram priznati)... Bila sam u istom košu sa švercerkama i svakakvim probisvetom. Setila sam se novog Besonovog filma Lusi...Bar nisam bila okovana, kao sirota Skarlet J.. Ali, zato nisam imala ni njenu pamet. Nisam imala ni diplomatski imunitet, da bi bila oslobođena poniženja. Nisam imala ni prijatelje u američkim tajnim službama. Nisam imala nikog i ništa. I tako sam se i osećala. I to je bila istina. Mogla bih na kraju priče nestati kao ona, Lusi. Mogla bih, baš.
Osećala sam se bedno, iznevereno i poniženo, sa strašnom glavoboljom koja nije prolazila danima. Posledica kise u Italiji.
Todorov je besneo kao furija. Ispostavilo se, da je kada je zbrisao, Vladimir ostavio za sobom nekoliko lažnih identiteta, jedan čak i ženski. Problem je bio što je taj ženski identitet bio bugarska veza sa amerima u celoj priči. Akcija je dakle bila osvetljena sa svih strana, a hiljaduooka hidra NSA,CIA i FBI je pažljivo osmatrala.
Jedino se Goran zabavljao, naučen na takve igre.
Kada sam ga preko Skypa pitala šta da radim, tako izložena, ogoljena i prokazana, rekao mi je da živim i da se spremam za susret na izložbi.
I da je sve to ljubav, tim rečima.
Jebo takvu ljubav.
Domaćini su opet bili beskrajno ljubazni.
Dan je bio divan i čim sam stigla u njihov divni dom, oboje su mi ponudili da odemo negde na jezero, kolima, na piće i u šetnju. Odbila sam ljubaznu ponudu.
Nije mi trebalo društvo, a ni auto. Otišla sam da vozim bicikli. Možda me prođe i nesnosna glavobolja.





понедељак, 22. септембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Italija je bila fantastična. Jezero, sunce, mirisi, hrana. Sladoled, moda, Toskana koju smo posetili, moj sin, ja. Bili smo smešteni u Sirmioneu, čuvenim italijanskim termama na jezeru Garda. Moj sin se smejao kao lud, kada sam mu konačno ispričala sve dogodovštine iz Čikaga. Ništa nisam prećutala. Tako sam uvek radila. Otvoreno, sve kao na dlanu. Zato smo se i dobro slagali.
Bilo je jasno da se istanjena veza sa mojim osetljivim dečkom učvrstila.
Šetali smo oko jezera na kome je bilo labudova kao na Dunavu, u našem Zemunu.
Vozili smo bicikli.
Družili se.
Kada smo obilazili Firencu, iako je bio avgust mesec, padala je tako jaka kiša da smo se klizali po ulicama kao po ledu. Moj sin je pomirljivo tvrdio da isto tako pada i u Srbiji i da je konačno miran. Ništa nije bilo urota Amerikanaca, prokletih, nad Balkanom da se udavimo u smradu razmirica i u vodi. Klima se zaista menjala.
Pričao je o Beogradu, bratu, ocu, devojkama, reci. Usta nije zatvarao. Držali smo se za ruku. Kiša je pljuštala kao da je neko izlivao kablove vode na nas. Kiša je pljuštala toliko, da su potoci tekli uz fine firentinske ulice.
Svojevremeno su firentinske gospe izmislile visoke štikle, da se zaštite od kiše, pomislila sam.
U  tom se vremenu udavala i Katarina Medici, koja je od tadašnjih modnih firentinskih postolara za svoje venčanje naručila visoke potpetice. Od njezina se vremena, prema nekim izvorima, pojavljuje ‘stiletto’, cipela s visokom potpeticom koja je do danas ostala simbolom ženskog seksepila.
Tada su bile popularne i tzv. chopen-cipele s potpeticom i do 60 cm, i to uz dvojicu stamenih nosača, jer dama u njima nije bila u stanju samostalno hodati.
Na kakvim sam ja bila visinama, pitala sam se, gledajući svoje noge potpuno mokre, zaronjene u firentinsku baru.
"Moraću da kupim nove cipele", pomislila sam.

Ne znam ti ja nista

Kada sam se iz toaleta vratila u salu za aukcije i krenula ka mom mestu, odmah sam primetila da Dzonija više nije bilo. Osetila sam olakšanje, kao da sam sve to samo sanjala. Kao da se ništa nije ni desilo. Kao da nije bilo ni rata ni devedesetih, ni Rumunije, ni moga života. Verovatno su se tako osećali osuđeni na smrt sa žestokom dijagnozom. Umrećete sutra, ne, već ste mrtvi, tako da nema veze. Msm, jednom se živi...Umire. Živi...Kako god.
Ogledala sam se po sali. Nigde nije bilo ni dvojice pratilaca, maznog i štektavog. Već sam skoro počela da se radujem i da zaista uveravam sebe da sam bulaznila, kad sam stigla do mog mesta na kome je bila fina pozivnica. Duguljasta i jednostavna, mirisala je resko i muževno, na Džonijev parfem koji sam osetila dok je sedeo pored mene.
Usta su mi se osušila.
Otvorila sam je.
Poziv je bio divan. Art institut, izložba Rene Magritta, otvaranje, posle toga večera u italijanskom restoranu Terzo Piano, koji se nalazio u okviru muzeja. Mali nacrtan osmejak i potpis finim izduženim rukopisom.
Ovo nije bila stvar koja se odbija, svakako ne. Pitala sam se, šta jedan pas rata radi u jednom od najrenomiranijih muzeja sveta, na takvoj izlozbi. Istu pozivnicu nije dobio ni moj uvaženi domaćin, što sam saznala kada sam se vratila u stan. Bio je ouševljen, i ja sam obećela da ću ga povesti sa sobom. I onako nije bilo stvari kojom sam mogla da oboma zahvalim za beskrajnu ljubaznost i gostoprimljivost kojom su me obasipali sve vreme mog boravka u Čikagu i u njihovom domu.
Da ne komentarišem činjenicu da je Magritt bio jedan od mojih omiljenih slikara nadrealista. Fantastika malih, običnih stvari. Svega onoga što ti je pred nosom...
Neuhvatljiva lepota jednostavnosti, koja mi je tako nedostajala.
Jednostavnost. Kao  obrgljena rima neke male pesme. Kao najsavrsenija mala priča na svetu. Zaokružena i potpuna.
Kao ja u pravoj liniji.
Kao ja u pravoj liniji.
Pozivnica je bila za datum dan posle otvaranja, prvo vođenje po izložbi. Imala sam, odahnula sam, dobre dve nedelje do tada.
U medjuvremenu, mogla sam na miru da otputujem u Italiju sa sinom.
U medjuvremenu, isto to veče (nekada stvari traju večno, a nekada se dešavaju neverovatnom brzinom) čula sam se sa preko Skypa sa Goranom. Čula sam od njega svašta, a neke stvari su me posebno uznemirile.
Čula sam da se u Srbiji kriza sve više produbljivala, da su socijalni nemiri bliska stvarnost, da aktuelna vlast, kao i svaka totalitarna pravi megalomanske planove da Srbiju i Beograd udavi u vodi.
Kada sam pitala šta se dešava sa aktuelnim pitanjem oko situacije sa blagom u Francuskoj, dobila sam prilično šokantan odgovor. Da su pregovori propali jer je Vladimir sve prodao Amerikancima. Bože!
Napala sam njegovu šeficu, moju staru poznanicu, automatski upirući prst na nju. Goran je strpljivo odgovarao, gledajući me šeretski ispod oka. Ne, to prosto nije tačno. Vladimir je sam tražio premeštaj.  Vladimir je ustvari bio opsesivan, ljubomoran i posesivan. Voleo je da kontroliše ljude i dogadjaje.Vladimir je čak unajmio neku mladu glumicu koja je jako ličila na šeficu ( kao neka klonirana ujdurma blistavog sjaja veštog iluzioniste) koja je umesto nje povremeno odlazila na pregovore. Ujdurma je bila neverovatna, pošto je jedan korak napred, podrazumevao dva koraka unazad. Sve to vreme je bilo potrebno za stupanje u kontakt sa Amerikancima, koji su sa druge strane zataškavali drugi skandal. Činjenicu da su u Rumuniji, u blizini Temišvara imali tajni zatvor u kome su držali uhvaćene švercere antikviteta i slika (između ostalog). Vladimir je tako, prodajom podataka, presekao moćan šverceski lanac. Vladimir je tako, prodajom podataka, izdao Srbiju. Vladimir je tako izdao..
Ustala sam sa kompa, jer me je gušilo. Pogledala sam na dno kofera gde sam držala dokumenta koje smo tada spasili u onom snegu. Ničega nije bilo. Sve  je nestalo.
Pitala sam se kako je moguće da me je Kvizac haderah, moj unutrašnji osećaj, tako izdao.
Pitala sam se čemu cela ujdurma. I zašto me nije ostavio da umrem tada, u snegu. Sve je moglo biti gotovo mnogo brže i ranije...
Ne znam, valjda je u pitanju bio novac. Valjda je trbalo podići vrednost dokumenata do neslućenih granica.
Nisam najbolje razumela celu ujdurmu. Nisam je razumela uopšte. Ali sam videla da ću od sada raditi u totalnom mraku.
Ako bi se izlozba Rene Margitta mogla nazvati tako.
A i radost susreta sa sinom.
Čekala me je bella Italia.
Arrivederci ragazzi.

недеља, 7. септембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Distopija je fikciono društvo koje predstavlja antitezu utopije. Kao kod autoritativnih i totalitarnih režima, karakteriše je ugnjetavajuća društvena kontrola. To nije svet antiutopije, u kome je kao u svakom utopijskom sistemu, stvar jednog trenutka krenula na zlo, jer nema dobra bez zla i obrnuto. Distopija nema nameru da bude dobra.
...Dok sam po ko zna koji put ovde u Čikagu, gutala knedle, gledajući najnoviji nadrkani filmski hit, na njegovoj svetskoj premijeri, o Čikagu u budučnosti opasanom zidovima i podeljenom na pet frakcija, razmišljala sam o tome da li je Srbija, u suštini na distopijskom putu. Ili antiutopijskom, možda? Nisam imala pojma.
Čikago u filmu je bio po meri moga osećanja. Zapušten, unakažen, upropašćen. A film nije bio loš. Naprotiv. Pomalo pretenciozan, ali interesantan. U krajnjoj liniji, zar i ja nisam bila pretenciozna!? Toliko puta do sada.
Toliko puta.
Autorka romana, po kome je film snimljen, prvog dela triologije, i sama starosedelac Čikaga, je blistala. Fleševi, intervjui. Sjajan koktel posle filma. Ljubazan, doteran svet. Intelektualci. Samo fantastika danas pokreće teme koje su dalje od nečije zadnjice. Autorka, Veronica Roth, imala je samo 26 godina, zgodnog muža i fantastičnu karijeru pred sobom. Holivud je već snimio blockbuster po njenom prvom romanu. Čekala ju je franšiza i gomile dolara.
Zamolila sam mog domaćina da me više ne vodi među taj vrli, novi svet. Pogledao me je zabrinuto, a njegova žena je odmah upitala kako mi mogu pomoći. Tako su bili ljubazni...
Zatvorila sam oči prisećajući se moje kućice pored Dunava, gde sam u perspektivi rečnog toka mogla da vidim ceo Zemun i Novi Beograd sa svim crkvenim tornjevima i kulom na Gardošu. I novim mostom u daljini.
Skoro sam mogla da osetim miris reke i sveže pokošene trave.
Skoro sam mogla, ali nisam.
Nisam.
Bila sam u Čikagu i mučila me je grozna nostalgija.
Oči su mi se napunile suzama...