недеља, 7. септембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Distopija je fikciono društvo koje predstavlja antitezu utopije. Kao kod autoritativnih i totalitarnih režima, karakteriše je ugnjetavajuća društvena kontrola. To nije svet antiutopije, u kome je kao u svakom utopijskom sistemu, stvar jednog trenutka krenula na zlo, jer nema dobra bez zla i obrnuto. Distopija nema nameru da bude dobra.
...Dok sam po ko zna koji put ovde u Čikagu, gutala knedle, gledajući najnoviji nadrkani filmski hit, na njegovoj svetskoj premijeri, o Čikagu u budučnosti opasanom zidovima i podeljenom na pet frakcija, razmišljala sam o tome da li je Srbija, u suštini na distopijskom putu. Ili antiutopijskom, možda? Nisam imala pojma.
Čikago u filmu je bio po meri moga osećanja. Zapušten, unakažen, upropašćen. A film nije bio loš. Naprotiv. Pomalo pretenciozan, ali interesantan. U krajnjoj liniji, zar i ja nisam bila pretenciozna!? Toliko puta do sada.
Toliko puta.
Autorka romana, po kome je film snimljen, prvog dela triologije, i sama starosedelac Čikaga, je blistala. Fleševi, intervjui. Sjajan koktel posle filma. Ljubazan, doteran svet. Intelektualci. Samo fantastika danas pokreće teme koje su dalje od nečije zadnjice. Autorka, Veronica Roth, imala je samo 26 godina, zgodnog muža i fantastičnu karijeru pred sobom. Holivud je već snimio blockbuster po njenom prvom romanu. Čekala ju je franšiza i gomile dolara.
Zamolila sam mog domaćina da me više ne vodi među taj vrli, novi svet. Pogledao me je zabrinuto, a njegova žena je odmah upitala kako mi mogu pomoći. Tako su bili ljubazni...
Zatvorila sam oči prisećajući se moje kućice pored Dunava, gde sam u perspektivi rečnog toka mogla da vidim ceo Zemun i Novi Beograd sa svim crkvenim tornjevima i kulom na Gardošu. I novim mostom u daljini.
Skoro sam mogla da osetim miris reke i sveže pokošene trave.
Skoro sam mogla, ali nisam.
Nisam.
Bila sam u Čikagu i mučila me je grozna nostalgija.
Oči su mi se napunile suzama...

Нема коментара: