субота, 9. октобар 2010.

Kisa i moje nove cipele - dvadeset i sesti deo

 




Onur je bio neverovatno zgodan muskarac u najboljim cetrdesetim. Visok, plav i misicav. Preplanuo i suzdrzan. Otmen i dalek. Kakvi su ovo vikinski turci!? Zijala sam u njega, opcinjena, dok me Goran pomalo zlobno nije munuo u ledja. Navikao je da zene obicno zure tako u njega. Uz najsladji osmeh sam kroz zube prosistala da je Onur taman moja generacija i da nema smisla da se duri, ionako je mnogo mladji od mene.
Onur se slatko nasmejao uz komentar, na dosta dobrom srpskom, da ne vredi da sapucem, jer odlicno razume nas jezik. Naravno da mi nije odgovorio na pitanje da li se mozda skolovao kod nas, u Srbiji. Samo je lenjo i ledeno presao preko pitanja.
Ah ti muslimani!
Kako samo umeju da precute stvari.
To im je verovatno u krvi vekovima.
Setila sam se Mosta na Zepi.
"U cutanju je sigurnost..."
Ili svilen gajtan.
Skolovao, moje dupe. Izgledao je kao Danijel Krejg u poslednjoj verziji 007. Sigurno je to i bio. 007, a ne glumac, mislim.
Rekao mi je, dok su baklje obasjavale divno vece u kampusu i goste prijema da proeropski orijentisani krugovi u intelektualnim krugovima Turske, traze da se u procese integracije ukljuce i ekstremisticke grupe na Univerzitetu. Rekao mi je da u te ekstremisticke grupe ne moze da tek tako udje zena, ma kako sjajan operativac bila.
Operativac!?
Ja!?
Sta Onur misli, da smo od iste fele!?
Sta, zar pocinjem da licim na agenta!?
Sa tugom i zebnjom sam pomislila na voljenog muza i slatke moje sinove.
Rekao mi je da sledeceg dana grupa profesora koja se zalaze za vracanje starih, proislamistickih vrednosti ima druzenje u jednom akva parku u blizini Ismira i da je to moja sansa da im se priblizim.
Rekao mi je da Turska kao regionalna sila vri na razmedji prozimanja dveju kultura i religija i da je bolje da su poslali nekog muskarca sa Balkana za ovaj posao...
Bila sam bas zabinuta.
Pitala sam ga imam li izbora i zaista, zasto nisu poslali nekog drugog za taj posao?!
Bila sam groznicava.
Rekao je:" To ste trebali da se dogovorite sa Hamzom, na sastanku u Beogradu"
Odjednom sam se sledila.
Skoro pa nisam mogla da verujem. Setila sam se da mi je Hamza, kada sam ga kao devojka odbila rekao:" Osveticu Ti se, kad tad. Kad tad... Kad tad..."
Pa sta je ovo!?
Sad sam i fatalna zenska!?
Sta!?
Stigla me je ledena ruka osvete posle koliko!?
Skoro dvadeset godina?
Nazalost, to nije bila jedina ledena ruka koja me je cekala sledeceg dana.
Da sam znala, MOMENTALNO bi se vratila kuci i na kolenima molila muza za oprostaj.
Mada nista nisam bila kriva. Ni dalje.
Dakle, imala sam imena i mesto.
Onur mi je dalje rekao, kako ce sutra taj park biti otvoren samo za goste univerziteta i da su meni, posto u tim krugovima nema mesta za zene, obezbedili mesto medju zabavljacicama.
Kriticki me je je odmerio, sto nije bilo ni malo prijatno.
"Preniski ste i nemate nikakvu zadnjicu. Kosa vam nije dovoljno raskosna, ali moracete da prodjete. I ovako cete biti kostimirani."
"Kakvi kostimi, kakve zabavljacice!?"
Videla sam krajickom oka da Goran pocinje da uziva u situaciji u kojoj sam se nasla.
Operativac ili ne, ipak je on bio muskarac kome nisam posvecivala dovoljno paznje.
"Samo ponesite primerak torinskog i nista ne brinite. Ima ko da Vas doceka u parku. A sad uzivajte u veceri". Lako se naklonivsi, Onur nas je napustio, a dr Suki nam se prikljucio, bivsi za vreme ovog razgovora, na pristojnoj udaljenosti.
Pretpostavljam da je prijem bio bozanstven. Sav treperav, beo i raskosan. Upoznala sam citav niz znacajnih turskih intelektualaca, od kojih su neki stigli cak iz Ankare.
Nije mi bilo ni do cega. Odjednom mi se samo neodoljivo spavalo.

Нема коментара: