уторак, 30. новембар 2010.

Kisa i moje nove cipele - trideset i drugi deo

"Mili, stvarno preterujes. Stvarno mislis da je klipan koji me sedmi put pita da li sam model, na toj mrezi, idealna prilika za mene?!" Urlala sam iz garderobera, pakujuci stvari za Novi Pazar.
"Mama, kako nije, inace si pola zivota provela sa onom Tvojom krojacicom". Rekao je moj mladji zureci u ekran.
Stariji je suflirao:"Majka, pa on je shvatio sustinu Tvog bica koje vapi za dobrom kupovinom".
Ukapirala sam ironiju. Svog polozaja i svoje strasti. Koja je bila na dijeti, obzirom na ocev odlazak i smanjenu platu... Trpala sam u torbu onaj divni sivi kostim koji je premijeru imao u Briselu. Pakovala sam ga i mislila - od Brisela do Novog Pazara, mali je korak...
"Ma slusajte", prisla sam i sama ekranu "kada me vec provocirate, taj frajer prica o nekim igrama za decu. A ja se, momci moji, mogu igrati samo mame i tate. I to sa Vasim ocem, da znate. Nikog drugog ne zelim da vidim..." Rekla sam tihim, zalostivim glasom.
Mladji me je pogledao tuzno:"Znas, ovde ima mnogo laznih naloga. Ponekad pomislim da je iza toga nas tata...Ljubomoran je kao pas. Stalno pita da li se vidjas sa nekim...A i ovako mi je komenatarisao da se u poslednje vreme ne skda sa kompa...Prave ste cvecke, da znas. Nista bolje ni ne zasluzujete. Ni on ni ti."
Ma sta ljubomora ima sa tim, pomislila sam sa gorcinom. Samo ljubav. A nje izgleda nema.
Malcu sam se nasmesila i pomazila ga po kosi.
Stariji me je zabrinuto merkao: "Neces valjda nositi te bele pantalone po ovoj zimi mama? Samo Te posmatram...Fali Ti neka daska u glavi da znas. Pakujes se celo posle podne. Gde ides u stvari"?
Ispricala sam i njima, manje - vise sve. Ne opterecujuci ih detaljima koji su nosili smrtnu opasnost. Umanjujuci znacaj dogadjaja, naravno. Bila sam im duzna istinu, ali ne onako zastrasujucu kakva je u stvari bila.
"Ha, pa bas je dobro sto vise ne radis studente, rece mladji sin. Eno ih siroti strajkuju pred ministartvom...Zamisli da su kevu u kostimicu poslali da pregovara" Sada se vec zezao, gledajuci u brata.
"Ma,sta ti znas, rece moj student. Neradnici su to, hoce da destabilizuju sistem. Sto nisu radili preko leta", rece moj stariji, razdrazljivo.
"Pa kao sto vidite, na primeru oba tumacenja, u Srbiji svaka istina ima bar dva kraja", rekoh ja pomirljivim tonom uvaljujuci im kolace, koje sam pravila vece pre toga. Hrana kao uteha, bila je ovog puta, evidentno.
I meni i njima.

Нема коментара: