петак, 17. октобар 2008.

Niko ne voli stvarnost

...Bio je divan i raskošan dan ovog oktobra.Topao, sunčan, pun zlatnog lišća i onog slatkog mirisa nagorelog drveta koji podseća da uskoro dolaze ledene kiše i tmurni dani...Simonida je išla onom strmom ulicom u skoro samom srcu Beograda koja se završavala dvema značajnim institucijama i lepim, skoro intimnim parkom...Ta ulica, u kojoj je radio njen pokojni muž, uvek ju je podećala na san o sreći koji je sanjala kad god je mužu išla u susret, u prvim danima ustreptalog braka; san koji se nikad nije obistinio - dug i plodan brak sa buljukom dece.

Jer, ako je to bila božanska pravda, onda su stvari bile baš tamo gde su trebale da budu: Simonida je išla svojim usamljeničkim putem sa samo jednim dečakom na rukama.Prvo malušnim, pa onda i malo većim. Vešto je krila koliko je nesrećna, što je bilo dobro, jer mnogi ljudi ne vole uplakane.

Ali to dobro znate, zar ne?

Elem, još kao sasvim mala devojčica, potpuno ćaknuto, smatrala je da je njena uloga u svetu muževna. Činjenje velikih dela, a ne rađanje dece. Kao tinejdžerka, malo se opustila, kao može deca i muž, ali samo kao stast i fatalna priča, ukoliko ne smeta činjenju velikih dela. Nikakav kompromis nije dolazio u obzir. To ne. Nikakva udaja po modelu koje su sledile njene drugarice... Dobra prilika, biće dobar muž i pouzdan otac...

Njena ljubav morala bi da, hipotetički, bude totalna, bez igara, a njen brak realizovan tek u momentu kad bude mogla ona sama da skine svojoj deci bar jednu zvezdu sa neba. A kao da za zvezde mora da se ide na nebo!
Znači, mora ona sama da radi sve poslove, a ne neki tamo muškarac hranitelj. On je trebao da bude čista,ali, slutila je, prolazna ljubav.

Mislim da je sva dijagnoza da se strašno plašila samoće i da je bila do zla boga nesigurna u svoju ženskost. Inače, hvalisala se da sve ume i može sama!

Iluzija da čovek uopšte može sve, a pogotovo ona sama, srušila se kao kula od karata u njenim dvadesetim godinama. Tada joj je u strašnim mukama, za kratko vreme, skoro munjevitom brzinom, raspadajući se od raka debelog creva, umro obožavani otac.

Posle njegove smrti, nastupio je dugogodišnji period teških iskušenja - rat, siromaštvo, bolesti u porodici. Kao nadoknadu za usamljenost u krilu porodice, koja se posle očeve smrti raspala, našla je beskrajno zabavan posao, o kome nije ni sanjala, poticavši iz porodice lakovernih provincijskih poluintelektualaca. I dok se država raspadala, ona je, kao začarana išla po filmskim festivalima i premijerama u teatrima prestonice i malih kulturnih centara naše lijepe...

Odsedala je po luksuznim hotelima, gledajući sjaj i bedu namučene a ipak i dalje ponosne i često bahate Srbije. Zahvaljujući prirodi posla, nigde se nije predugo zadržavala. U dubini duše je znala da sve to ne može dugo da traje i da to nije njen svet, iako je ulagala mnogo truda u svoje obrazovanje i skoro besprekoran izgled... Ne zato što je loša i netalentovana, to svakako ne, već zato što u prostoru uspeha nju nema ko da podrži. Ni stranka, ni porodica, ni ljubavnik...Niko.

Niko...

Nikome nije pripadala. Bila je kao neka trošna samonikla biljka na vetru. Mak, na primer...Opojan, ali osetljiv. Neki, na pustopoljini, kuda ga je doneo divlji severac i izdvojio ga iz grupe...


Strašno se plašila smrti i bolesti. Zato je, kada se i sama razbolela od neke lakše infektivne bolesti zbog koje je morala da provede neko vreme u izolaciji, naučila da piše.
Njen glas i njeni tekstovi su se tada, putem satelita, širili celim srpskim svetom...I Čikagom i Bečom i Sidnejom...Iako tamo nikad nije bila... Fascinacija poslom se polako ugasila u tridesetim, kada je shvatila da osim knjige i posađenog drveta (sledeći stare kineske poslovice) mora da rodi i dete, ako hoće da uhvati besmrtnost za rogove. I dalje je, duboko u sebi gledala u bezdan usamljenosti.
A sad počinje love story: njega je upoznala na vrhuncu karijere u momentu kada je konačno prihvatila dugogodišnju bol zbog raspadnute porodice, koju su sada činile jedna nepokretna starica i majka oštećenog sluha. Upoznalu su se na sankama, jednog raskošnog novogodišnjeg jutra na Tari. Ne, ne, ne! Upoznali su se na bilijaru, gde je on glumio kako ne zna da igra isti, ne bi li je razveselio...Ne, upoznali su se na malom bazenu, u ranom snegom prožetom jutru, dok su svi, premoreni od novogodišnjih terevenki, uveliko spavali...Simonida je pomislila da je taj suncem prožeti visoki muškarac, koji je mirisao na radost i rano ustajanje, mirna luka u koju je napokon, posle godina lutanja, uplovila. Venčali su se u neverovatno kratkom roku, i u istom tom roku dobili i bebu.

Tačno devet meseci posle prvog bljeska, rodio se mali Milutin. Krajičkom svog opsednutog duha sinom, Simonida je naslućivala da u ovoj preteranoj sreći, koja se desila tako, bez ikakvog truda, ima neka greška. Željna savršenstva u ljubavi, volela je svog muža žestoko, kao prvi i poslednji put. Stalno je imala osećaj da je život kratak i da treba uživati, uživati, uživati... Mislila je da je napokon pobegla od sudbine koja je i dalje izvirivala iz zlih snova...Odbacivala je loša predosećanja. San je laža, a bog istina, tešila se.


Za mužem je otišla u drugi grad u kome se nije osećala dobro. Tu nije bio njen pas i njen posao. Tu nisu bile ni ruine njenog doma, ni njena majka, ni njeni prijatelji. Sa druge, lepše strane, tu je bio Dunav i ta lepa strma ulica po kojoj se divno sanjalo.

Tako se odjednom našla u rascepu između karijere koja je bila u drugom gradu i divne male porodice koju je obožavala. Shvatila je da je spavanje u troje, mnogo lepše od samotnog, a majčinstvo joj je vratilo i davno izgubljenu vedrinu...Život je bio bajka, u kojoj je njen muž, na žalost, bio u prolazu...Jednom je tako, ispunjena zlim slutnjama, pala na ulici, na glavu, tako jako da je izbila zube, zagrizavši beton. Uskoro je počelo bombardovanje Srbije u kom je izgubila svoj uticaj na poslu, a bogami i sam posao, jer je firma odletela u vazduh. Tešila se da je onaj pad na glavu nagoveštavao taj zli događaj. Kao njena imenjakinja sa slike, nije htela da vidi, ili zaista nije videla - ko to može da zna... Njen lepi muž je u to vreme postajao sve tamniji. Čovek kome je snagu davao Dunav na kome je odrastao, počeo je da izgleda kao da su mu svi izvori presušili. Prvo je rekao da ne može da sluša njene crne slutnje, koje ona zaista nije ni krila. Pa je i sam prestao da joj govori o svojim snovima. Onda je prestao da spava sa njom. Kada mu je ona to prebacila, strašno se napio. A ona se više šalila, jer joj tog momenta bio važniji mali dečak nego muž na grudima. Bila je zabezeknuta, ali ne i zabrinuta. Doživljavala je to kao malu prvu bračnu krizu. Muž je tvrdio da ih beskrajno voli, što je i sama osećala. I nju i Milutina. Bio je veličanstven otac, jedan od onih koji svoje zlato čuvaju kao oko u glavi. Milutin je bio ptić visokoletač. U leto, kada su alarmi u njoj zvonili silno, da bi napravila distancu, otišla je kod majke. Muž je i pored neverovatnih vrućina, ostao u gradu da uradi neke neodložne poslove. Njoj je govorio da ga ne ostavlja, jer će, doslovno, umreti od čežnje za njima...Za njom i Milutinom. Ona se smejala i onakav usamljenik kakav je bila, nije mu verovala. A i ko bi!?

Jedne večeri, sedeći sa sinom u kafiću u svom rodnom gradu, osetila je tugu duboku kao more. Odjednom je pila sok sa jedinim muškarcem u svom životu - malim Milutinom... Lecnula se od tog blasfemičnog osećanja. Užasnula. Trgnula. Vreme je odjednom stalo... Te noći je videla duh svoje tada već pokojne bake i sanjala kako je prose cigani za nedragog, iako znaju da je udata... Te vrele i nemoguće sparne večeri je i mališan moljakao mamu da zovu tatu da ih vodi kući, što pre, što pre, što pre...Simonida se sinu smejala i govorila kako moraju da znaju da žive sami! Govorila je takođe i da je tata umoran.

Sledećeg jutra je čula strašnu vest. Telefonom su joj javili bliski rođaci, da joj je muž mrtav. Vest koja je potvrdila davno slućenu nesreću. Smrt muža, koji se strmoglavio, nesrećnim slučajem u bezdan.
I tako, ako se to zove nebeska pravda, onda je baš sve onako kako treba da bude. Simonida je ostala sa svojim ptićem da ga nauči da leti. Tamo gde treba, u gornjim slojevima neba.

Projekat CERN, Ženeva
press konferencija, oktobar 2020; beleška o radu akceleratora čestica

...stručnjak za nuklearna pitanja dr Milutin P. je istakao da je napokon potvrđena teorija čuvenog astrofizičara sa kraja XX veka, naučnika Stephena Hawkinga da akcelerator nikada neće pronaći tzv. božiju česticu, ali da će otvoriti vremensku spiralu. Potvrda za to je činjenica da je prvi vremenski putnik, dobrovoljac, izvesna Simonida P. programirano otišla u 2002 godinu, odakle je dovela svoga supruga, koga je spasla od pogibije u noći njegove smrti. Ovaj podatak, potvrđen u naučnim krugovima detaljnom ekspertizom će dovesti do neslućenih mogućnosti za ljudski rod!...

prim. aut. dopisana nepoznatim rukopisom,olovkom;

Zamislite samo kako će ovo otkriće promeniti istoriju?

...Kakav neočekivani kraj, šta kažete?