Приказивање постова са ознаком Srbija. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Srbija. Прикажи све постове

уторак, 3. септембар 2019.

Tamo daleko

Gospođa Đurđina Duković se to jutro probudila izuzetno uznemirena: sanjala je da je zakopana do grla u zemlju pored puta. Samo joj je glava virila i bila slobodna. Da je gospođa Đurđina čitala Frojda mogla je odmah da shvati svu ironiju svog položaja i sretnih dana…
Pogledala je sa nelagodom u rezbareni drveni strop i uzdahnula. Stomak ju je sve češće boleo. Ili je to bio sjajan izgovor da noći provodi bez potrebe da udovolji mužu. Danju uglađen i dosta stariji od nje, noću se pretvarao u bestijalnu životinju koja ju je uzimala bez pogovora, kao psa, ili jašući je kao ždrebicu. Ponekad je lupao i korbačem po zadnjici.
Nikada nije uživala. I vrlo često je plakala.
Znala je sa gađenjem da je sobarica Pava gleda sa žaljenjem. Ili ponekad, kada je bila gruba prema njoj, podsmešljivo. Jedared je prolazila pored njene sobe rano ujutru. Ona u krevetu nije plakala, nego slasno uzdisala u žaru snošaja sa Jovanom, mladim oficirom koji je često dolazio kod njenog muža na raport. To jutro ju je išibala do krvi. Njena sobarica nije smela da prima oficira.
Spustila je svoje fino belo stopalo tršćanske gospođe na ledeni ružičasto beli mermer iz Joanine. Naježila se zadovoljno. Leto je bilo u punom sjaju i krfski dani su, ako nije mogla da ode na plivanje iz nekog razloga etikecije, bili dugački kao gladna godina…
Sa žaljenjem se setila vremena dok je bila devojka u Trstu i dragog i bledog Jadranskog mora.
Jonsko je bilo tako jako plavo. Uhvatila se za glavu, refleksno, kao da joj beli kamen krfskog podneva buši mozak.
Dok je pila belu kafu u bašti pokraj šedrvana i jela lagani doručak, parče tosta sa džemom od kajsija i malo parčence sira sa smokvama, sa dosadom je gledala kako se po kamenoj ogradi, več užegloj od sunca brzo kreće maleni gušter, tražeći rupicu da se sakrije od njenog pogleda.
„Mogla bih to da budem ja, u begu od Baje, noću po bračnoj postelji“, pomislila je žaleći sebe.
U bašti nije bilo ostalih gospođa, što ju je čudilo. Ni njene dve kćeri nisu bile tu.
U dnu bašte ugledala je Pavu koja je nosla sveže ispeglane presvlake, sva rumena i oznojena, sa dubokim dekolteom na njenim velikim i čvrstim dojkama.
Gospođa Đurđina se zagrcnula, kad ih je videla. Pitala  je jedva skrivajući zlobu: „Pavo, gde su svi?“
„Lepa moja gospođo“,odgovarala je Pava mazno, svesna svoje premoći nad gospodaricom, koja je morala da se sakrije,“Gospodar je na Konferenciji, a vaše ćerke su sa ostalim društvom otišle na more. Niko se nije usudio da Vas budi“.
Gospođa Đurđina je stisla usne. Nikada neće zaboraviti juli 1917, pomislila je uznemireno.
Posle doručka gospođa Đurđina je otišla na jahanje. Ranč Sali je bio u blizini, u Dasiji, u jednom maslinjaku. Stara drveta su se pružala preko pola brda sve do mora koje se leskalo. Bio je to pitom i mekan pejzaž, ni malo nalik onom jadranskom, u Herceg Novom kada je odlazila kod rođaka.
Mislila je baš na njih. Kako su njihove žene bile sputane i uvek zavidljive. Ni jedna nije smela da pomisli na jahanje ili da ume da pliva.
Njoj je naprotiv, u Trstu sve bilo dopušteno. Kao muškarcu. I da ona bude ta koja će učiniti prvi potez u udaji. Uzdahnula je tmurno. Od kada  se udala nije napisala ni jednu pesmu. Rođake su je zadevale: „Ne pišeš poeziju, ali vodiš državu.“
Uznemireno je pobola sapi Akaši, a on je pojurio između maslina. Bio je to najbolji ždrebac koga su imali u bogatim štalama, sjajnih crnih sapi koje su  se pušile od sile i besa mladoga mužjaka.
„Oženio se sa mnom samo zbog miraza“, pomislila je stoti put od kad su boravili na Krfu.
„Da nije bilo ove užasne kavalkade, ove srpske propasti… Ne bih nikada saznala istinu.“
Mislila je i na Radeta, zenicu oka. Slušala je svašta: da je nastavio da pravi skandale, da sa jahte pokazuje golu zadnjicu šetačima pored obale, uglavnom vojnicima, da lumpuje, pa je na kraju, divljajući državnim automobilom, pregazio jedno dete. Stvar je nekako zabašurena, posle plaćene odštete porodici.
Đurđina je platila, krišom od muža.
Od tog nemilog događaja, Đurđina je bar jedared nedeljno u predvečerje, umesto na more i plivanje, odlazila da poseti najmlađe vojnike u šatorima i odnese im provijant.
Sa konja je vično sišla sama, nisu njoj trebali pomoćnici kao bogatim engleskim gospođama koje su jahale sa njom. Bila je popularna među njima. Bila je vitka kao one, govorila je engleski i bila spretna jahačica. Svetska žena.
Sa njima se jedino dobro osećala.
Pomislila je sa gorčinom, da je bilo bolje da je poslala sliku nekom engleskom lordu kojih je u Trstu bilo..svako malo. Voleli su bogate srpske trgovce.
Voleli su novac i bledo Jadransko more koje je oplakivalo tršćansku obalu.
Posle, kad se udala i kada je muža upoznala u krevetu, čula je i šta je pričao za nju. Bila je svesna da je pogrešila što je bila tako slobodna i da će u krevetu iskijavati taj greh slobode doživotno: “ Kako gospođica piše “iskreno i od srca”, a nije me ni videla? Takve su danas jevropske gospođice, slobodne u ponašanju za razliku od naših koje samo što ne nose feredže… Dobro, videla je možda moju sliku u novinama, ali to je nešto drugo. Mora da je onaj tamo Aničić mnogo nacifrao o meni kad sam već u devojačkom srcu i opet pominje veliki miraz. Pa, ne ženim se ja zbog novca! Ali, ako joj otac tako bogat kao što se priča, onda treba uz ćerku dati, ovaj, za početak novog života.“
Fazanerija je bila odmah pored, pa pošto je popila skoro pun bokal ledene vode naredila je sluškinjama da pohite i uhvate tri najlepša. Znala je da njen Rade uz jarebice najviše voli fazane.
U raskošnoj bašti pansiona, a da se nije presvukla iz jahaće odežde, ubrala je svojom rukom lavande, majčine dušice, ružmarina, origana, čubra da začini fazane.
Posle klanja, koje je lično nadgledala (volela je te male glave koje su pri klanju bile tako mirne i pomirene, dok su tela još nekada trčala obezglavljena), šurenja, čišćenja i čupanja, lično se uputila u kuhinju da nadgleda kuvarice.
Ceo pansion je mirisao slatko. Na meso fazana i lavandu. Fazane, kada su isekli na komade, prvo su stavile u šerpu sa vodom i kuvale oko 45 min. Ovako se postizalo da meso fazana omekša i kasnije se lakše prži, a vodu koja je ostala posle kuvanja, iskoristila je da napravi izvrsnu supu.
Sutra ću poraniti i šta ostane, odneti deci na Vido, pomislila je brižno Đurđina, pljeskajući rukama da se žuri, jer muž samo što nije stigao.

Izbačeni tako na vrleti i ambise negostoljubive Albanije, desetkovani glađu i bolešću, tučeni nedobom i u besputnoj i divljoj zemlji, sačekivani i mučeni, iz zasede, od Arnauta puškarani – mi smo se kretali nemo i na tom putu umirali od najstrašnije smrti koja uopšte čoveka može snaći: od zime i gladi. Išli smo i stalno defilovali pored svojih drugova koji mrtvi ležahu i levo i desno od nas pored puta.*
Nikad nisam video more. Majka mi je noću, dok sam drhteći pored nje ležao, a planina odjekivala od hujanja ledenog vetra, pričala da je tamo, gde idemo, lepo i toplo. I da je more plavlje od najplavljeg neba nad našom livadom. I da je slano.
To me je posebno čudilo. Kako slano? Ko je toliko plakao?!
Seka je inače, plakala stalno. Majka je govorila da plače od gladi. Bila je mala, kao hlebac u majčinim rukama.
Jednu noć je zaćutala. Ujutru je nije bilo.
Pitao sam majku, gde nam je seka?!
Majka me je  stegla oko ramena i kroz jecaj rekla: Na boljem mestu Rade, na boljem mestu.
Dugo sam mislio da smo seku ostavili nekoj porodici i da ću se posle rata vratiti po nju.
Posle, kad smo stigli na more…Sve je bilo tako. More je bilo slano, a ja sam puno plakao.
Jedno jutro, dok su nas prebacivali sa obale na brod, noga mi je kliznula i ja sam poleteo u provaliju. Majka je jako vrištala. Niko me ne bi spasao, jer je brod bio pored samog doka, jako visok, a more duboko. Ko bi skočio za mnom, zaglavio bi se između doka i broda. Posle su mi rekli da bi me podvuklo pod brod i da bi se sigurno udavio.
Jedan mornar, tako su se zvali ti momci koji su sa osmehom na preplanulom licu vozili brodovlje, me je uhvatio za ruku u poslednjem momentu. Tako sam visio iznad provalije dok me nije on podigao i predao majci.
Mislim da ju je to dotuklo.
Ubrzo je umrla, a ja sam ostao sam da na grčkom suncu odrastam u čoveka.
Mnogo sam ćutao.
Mislim da sam bio jedan od najmlađih dečaka kome su dali pušku. Imao sam ja i crne cokule koje su skinuli sa leša jednog starijeg dečaka…Njega su bacili u more. Brrr. Nisam hteo da ih nosim. Dok nisam video zmijurine.
Iscepao sam krajeve mojih dugih gaća i tako sam u kratkim pantalonicama, sa zavojima umesto čarapaka na mojim premršavim nogama nosio ogromne cipele…bar tri broja veće.
Ali je to bilo odlično, jer sam se ih se jako plašio…
Iako su mi rekli da nisu otrovne, lagali su! U zidovima prema drugim vilama i levo i desno u periodu u kom smo mi bili, pojavljivale su se zmije…Ukupno 4 komada sam video…Sunčale su se po zidovima tj. ogradama kuća…Pored toga na plažama ih je takođe bilo…
Jedan dan sam skočio u more, naučio sam da plivam, kakva je to radost bila!
I izronio pravo na jednu…
Nisam mogao da zamislim, nisam mogao da zamislim da mi poskok bude na putu, a bilo ih je rogartih kao nečastivi. Nas decu su zbog zmija, stavile talijanske sestrice da spavamo zajedno. Ja sam spavao sa cokulama pod glavom i puškom u ruci…Pod šatorskim krilom…
Bila je jedna sestrica, sa loknavom sedom kosom i velikim sikama, debela i vesela, sa jednim velikim mladežom iznad usne, koja nam je uveče pevala, a ja sam zatvorenih očiju zamišljao da je to moja mama i tiho plakao da niko ne vidi. Rade, junačina sa puškom, a plače…Stella Stellina…
Dolazila je i jedna divna gospoja koja je govorila i talijanski i naš jezik. Bila je utegnuta. Ne debela. Lepotica. Sa belim licem i rukama. Hranu je davala najmanjima. Mene nije ni pogledala.
Jedan dan me jeste pogledala.
Stajao sam dok su mi bale curile gledajuću u nešto što je imala u ruci. Neki kolač kakav nikad ni video nisam.
Vadila je polako komadiće, otkidala i delila malima.
Neko me je pozvao:“Rade“
Ona se trgla, pogled joj je omekšao, čak je i pocrvenela.
Pozvala me je rukom, a Milorad me je zavidljivo gurnuo. Mrmljao je da gospodarica Đurđina ima sina koji se zove Rade, pa sam je verovatno podsetio na njega. Rekao je jedva gutajući suze: BLAGO TEBI!!!
Otkinula mi je komadić kolača. Ja ga nisam uzimao. Razumela je. Otkinula je još jedan za Milorada. Odahnuo sam i rasplakao se. Zgrabio sam ga iz ruke i odjurio kod Milorada.
Nas dvojica smo imali samo jedan drugoga.
Đurđina je odjednom obrisala suzu, koja joj se teško skotrljala niz obraz.
A bio je tako divan, topao, letnji, slani krfski dan.
Zagrizao sam kolač. Sok od borovnice mi se rasprsnuo po mom musavom obrazu. Bilo je to nešto najlepše i najslađe što sam ikad imao u ustima.
Zatvorio sam oči, dok mi se more ljeskalo u njima.

Rade je pljunuo na pod pansiona prezrivo, gledajući oca kako se umiva. U dnu sobe, Pava, sa velikim sisama, nameštala je gospodarev krevet. Rade ju je odmerio, oblizujući se.
Otac ga je lukavo pogledao kroz od umivanja čupave velike obrvuške.
Pogladio je bradu, žalostivo se gledajući u ogledalu. Duboko je uzdahnuo.
„Da se nisi usudio, to je omiljena služavka tvoje majke. Italijanka bi odmah namirisala“…
„Pa nisam joj ja muž, Bajo, nego ti. Tebe će da miriše. Mene neće, ja sam joj sin jedinac“, zakikotao se Rade ironično.
Pašić ga je besno pogledao: „Rekao sam ti da me ne zoveš tako…“
Rade se lecnuo. Znao je kako otac ume razorno da besni. Iako je bio odrastao, čuvao se njegovog štapa. Reče pomirljivo: „Dobro Bajo, tajo, šalim se. Neću više. Nego sam došao da popričamo o onim rudnicima“…
„A ja mislio o tvom ponašanju“, reče rasejano otac.
„Pavo“, viknuo je sluškinju, „Idi zovi malog Radu, da mi donese presvlaku i čizme da se sijaju“. „Danas ćemo se slikati. Potpisujemo deklaraciju“ nastavio je sinu, brižljivo mažući bradu mirišljavim arganovim i jojobinim uljem koje mu je iz Amerike doneo neki diplomata još pre rata. Nije mogao bez njega, a sad ga je jedva nalazio: pogledao je sa zadovoljstvom malu braon bočicu na kojoj je pisalo Honest Amish – Classic Beard Oil.
Đurđina mu je još onomad prevela naziv sa gađenjem i prezirom ga gledajući. Pošteni Amiš klasično ulje za bradu.
Pava je izašla iz gazdine sobe, merkajući sina. „Ne bi bilo loše raširiti noge“… pomislila je raspusno. „Gazdarica bi me mrzela još više“. Osetila je kako joj bradavice bubre od straha i od uzbuđenja.
U hodniku je naletela na malog Radu. Čizme su se sijale i da mu se ne zapoveda. Rastužila se i poljubila ga u kosu. Prošašoljila ga je po njoj. „Dođi posle u kujnu da doručkuješ. Vidi kakav si“, promrmljala je.
Rada je stajao i ćutao dok su mu ogromne oči bile pune suza. Jedna je kapnula i na čizmu.
Pava se setila: „Zovi i Milorada iz štale i on mora da doručkuje“.
Rada  je odmah obrisao nos rukavom i bosonog odjurio u Pašićevu sobu,  bez kucanja.
„Moramo detetu naći neku obuću“, pomislila je Pava brižno, sa gađenjem se setivši onih čizmetina u kojima su dete doveli kod nje.
Rade je grunuo u sobu kao svako malo dete, a kada je video Đurđininog sina, ukočio se. Nije prošao dan, da ga ovaj ne odalami preko leđa.
Sada ga je gledao zlobno.
„Šta si očekivao sine? Da će majka pustiti da sve prođe onako? Kad god vidim ovo dete, pomislim na tebe…kad si bio mali. Možeš misliti kako ti je majci. Italijanka…“
Rade je besno ćutao.
Otac je zadovoljno pružio stopala da ga mali nazuje: „Rade moj mali, baš si vredan“,bacio mu je novčić u krilo.
Okrenuo se sinu:“A ti, ti bi onu platinu, a?“
Rade ga je iznenađeno pogledao: „Mislio sam da ne znaš…“
„Sve Baja zna…Samo pazi, ako te uhvate, ja ću se odreći. Imam posla sa ovom deklaracijom i prekošire“. Nastavio je Pašić gladeći sa zadovoljstvom mirišljavu bradu.
„Ništa ne govori“, ozareno mu se obratio sin. „Ovo mi je sasvim dovoljno. Au revoir mon père“.
„Jebem te u strane jezike“, zadovoljno promrmlja otac, mazeći glavu malom Radetu koji mu je još uvek vezivao pertle na čizmama u kojima se možeš ogledati.
Krišom je rukavom obrisao mrlju od suze koja je kapnula.

Have a peak into every corner of Đurđina’s wardrobe, find inspiration while browsing through her outfits and favourite fashion pieces. Mlada blogerka je kliknula savezadovoljno pogledavši kroz svoj londonski prozor. Živahni Dalston u kome je živela i dalje ostaje jedno od najzanimljivijih i najenergičnijih područja u Londonu. Posebno je popularan kod studenata i mladih profesionalaca privučeni velikim barovima i klubovima. Sa kombinacijom viktorijanskih kuća sa terasama, imanjima bivših političara i novim modernim, visokim zgradama, Dalston je najkul mesto u gradu.
Dotakla je oko vrata divnu minimalističku ogrlicu od platine. Pre neki dan su je zvali iz Srbije, da napiše priču o svom pradedi. Bio je to velik izazov za nju, osećala je.
Priča joj je stalno izmicala. Danas je, pravi dan da je počne. Za ceo svet ona je bila čuvena modna blogerka. Za Srbiju, mislila je, mogla bih da budem nešto više.
Otvorila je svoj MacBook Air: Gospođa Đurđina Duković se to jutro probudila izuzetno uznemirena: sanjala je da je zakopana do grla u zemlju pored puta.
Za mog prapradedu Radeta, pisalo je u posveti.



I need your support to keep delivering quality journalism and literature to maintain our openness and to protect my precious independence. Every reader contribution, big or small, is so valuable. Support me from as little as 1€ – and it only takes a minute. Thank you.
pretplata i podrška https://www.patreon.com/aleksandranm

субота, 3. јануар 2015.

Ne znam ti ja nista

Na poslu je bilo strašno. Strašno. Na momente mi je bilo žao što nisam u izvesnosti otete. Znaš na čemu si i uloge su striktno podeljene. Banalnost i licemerje Potemkinovih sela trenutne vlasti je bila čista groteska. Pola ministarstva, oni što nisu odleteli sa dolaskom nove uprave se tešilo da ničija nije gorela do zore. Jedina osoba koja me je razumela, bila je moja drugarica glumica sa kojom sam se prvom i videla kada sam se vratila iz Amerike. Mazila me je po glavi kao da mazi dete. dok sam plakala. Trebala mi je topla i prijateljska ruka. Ko bi uostalom, rekao, da je ta pozorišna, dramska ruka imala toliko nežnosti u sebi. Stvari zaista nikada nisu bile onakve kako izgledaju....Ili, bar, ponekad.
U poslu, na momente sam se osećala kao ona dva sjajna klipana u novom američkom filmskom hitu, koja su krenula u severnu Koreju da ubiju velikog diktatora, za CIA i Ameriku. Posebno sam imala taj osećaj kada je bio otvaran novi, Pupinov most . Velika Kina u maloj Srbiji, a ja okružena morem stranih izveštača, agenata...Groteska, opet. Jedna Amerikanka iz Bostona mi je bila.... Uporno je, sa svojih skoro metar i devedeset i preko 100 kilograma tvrdila da je život ostriga, dok sam je vodala po Beogradu. Eat your dessert first, draga, govorila bi mi, proždiruci metre kobasica i ispijajući galone piva po Skadarliji. Pravdala se da se navukla na tu hranu, službujući u Beču i istočnoj Evropi. A ja pivo nisam podnosila.
Čista voda. čisto vino. Kao i u životu, koga definitivno nisam imala. Ukrali su mi ga.
Ej Srbijo među trulim šljivama.
Opet mi se povraćalo.

понедељак, 27. октобар 2014.

O Vućiću, Putinu i nisam Marina ali mogu da pokušam

Već duže vremena nemam reči o stvarnosti u kojoj živimo. Prilično mi je nepodnošljiva. Sve je počelo jedne lepe septembarske večeri kada sam pošla da pronađem novu zgradu Muzeja grada Beograda u koju je ove godine bio smešten moj omiljeni likovni događaj…55. Oktobarski likovni salon. Zgradu sam jedva pronašla. Setila sam se jedne priče sjajnog Mome Kapora o provincijalcima koji kada dođu u Beograd, stalno gube ulice i ne snalaze se….Zgrada me je oborila sa nogu. Posebno njeni svodovi. Potpuna i totalna nemaština, pustoš i memla. Jedna ultra moderna izložba, baš po mom ukusu ispod plafona koji se obrušavaju, baš kao i cela zgrada, uostalom….Srbija
https://www.facebook.com/vladimir.vuckovic.3150/media_set?set=a.1561463050743531.1073741851.100006395523315&type=3
http://www.mgb.org.rs/sr/nova-zgrada-muzeja
Danima sam čitala samo ružne vesti. Skupljala ih kao polomljeno staklo po kome bi se bosonoga valjala prošetati.
O Radošu Ljušiću i uništavanju knjiga u Glasniku.
http://www.blic.rs/Kultura/Vesti/504522/Rados-Ljusic-opet-slagao
O paradama. O fudbalskim utakmicama.
O lošim platama…
O izmišljotinama kojima sam bila podvrgnuta u onom poslu u stvarnom životu u kome bih konačno u životu mogla da zaradim lovu i to poriličnu. (a kad se probudim, noge u…)
Priča koja me je definitivno užasavala najviše (osim nekih skroz privatnih prim.aut.) je priča o dolasku Putina u Srbiju.
Kao neko ko uredno vozi biciklo ( sad kad napišem ovo, odoh, momentalno) danima sam se pre najezde Beograđana vozila između bornih vozila, tenkova, haubica, raketa, uživajući u činjenici da je čitav potez Novog Beograda zatvoren za saobraćaj. Tu i onako vozim stalno, kad je lepo vreme. Nisam manijak da vozim po kiši, naravno. Osećaj je bio jeziv i nisam ga imala od početka devedesetih. Osećaj beznađa i nemoći kakav sam imala poslednji put letovanja u najobožavanijem gradu na svetu, za mene, Dubrovniku. Bila sam mlada i imala sam cool ekipu sa kojom sam se ludo zabavljala (sećate li se ljudi, sećate li se)i plakala sam svaki dan na Lokrumu. I pitala se, šta mi je???
Zašto se tako bolno opraštam od grada moje mladosti kao da ga nikada više neću videti…U Dubrovniku nisam bila preko dvadeset godina, inače.
Dakle, na dan parade sam prenos gledala na TV u. Napominjem da sam beskrajno radoznala i da ceo život nos trpam i gde treba i gde ne treba.
Prvi put u životu sam nešto što mi je pod rukom umesto uživo, gledala na TV.
Želela sam da legnem ispod kreveta. I postanem buba. Tako sam se osećala.
Kada je Putin govorio, videla sam snežnog leoparda, ne čoveka.
http://zokstersomething.com/2014/10/25/putty/
I pitala se, koja će cena biti njegovog dolaska u Srbiju, ove godine, ovog meseca…Koja cena?
Pre neki dan stigao je odgovor (imajte na umu da sam ja žena iz obrazovanja, ne politički komentator) ili sam ga ja tako razumela. Posle skandaloznih vesti u Jutarnjem programu – da će nam plate biti smanjene i da mi to treba muški da izdržimo,ako smo patriote i Srbi, Vučić nam je objasnio kako on planira da Srbijom vlada ne pet nego bar petnaest godina…Posle toga je išla jedna mala vest koja me je dokusurila i odakle ceo ovaj tekst – da Srbija neće ući u EU sledećih pet godina, sigurno
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2014&mm=10&dd=27&nav_category=1262&nav_id=916445
Onda sam pre neko veče bila u Kući legata na izložbi 50 umetnika…
http://www.kucalegata.org/aktivnosti/2014/50umetnika.html
Izlozba, kao i sam prostor su sjajni i podsetili su me na neka jugoslovenska srećna vremena.
Vrh su svakako bila tri video rada poređana ovim redom
Marina Abramović, Raša Todosijević, neka riba, nemam pojma koja.
Riba je u video radu lizala nekog do zla boga ružnog frajera koji joj je bio na nekom njenom ekranu. Mislim da mu je i pušila. (To se ne vidi)
Raša Todosijivić je maltretirao neku plavušu

a Marina se smeškala, poluzatvorenih očiju. Mislim, .ebe se njoj. Ona i onako živi u Americi

понедељак, 28. април 2014.

Ne znam ti ja nista

Zatvorenih ociju sam slusala sina kako mi prenosi pozdrave od bivseg muza i naseg drugog, velikog momka. Njega, pak nisam mogla da se nagledam. Porastao je, smrsao i dobio jednu boru, sa strane, u dnu osmejka, koja ga je cinila muskarcem, a ne mojim malim decakom. Ipak nije bilo vreme za porodicne peripetije i ljubavnu drame, vec za posao. Bilo ga je i preko glave.
I dok je megalomanska nepismena vlast vracala ikonografiju devedesetih, servirajuci nacionalni patos i istorijske megalomanske teme, uz jedno “obecanje ludom radovanje” i zvalave govorancije, na meni i Vladimiru je bio spas celog naseg poznatog sveta.
Eh, umetnosti, umetnosti.
Na niske si grane pala  kada treba da te brane dvoje zaludjenika, oboje sa teskim promrzlinama na nogama u onoj snezini. Izgubila sam i dva prsta na levoj nozi. Nije mi bilo zao. To su simbolicno bile bacene jebene jebene jebene usrane visoke stikle u kurac.
U snegu sam izgubila i lepe manire.
Sve sam vise licila na moju autorku, a sve manje na Vladislavu.
Ustvari, belina mi je potpuno promenila zivot.
I karakter, ako je to moguce.
Kao da zivis neki drugi, sasvim tudj.
Jedva sam cekala da ostanem nasamo sa Vladimirom, ispracajuci naoko strpljivo nase americke domacine iz sobe.
Evo sta mi je rastumacio iz dela papira koje smo dobili od naseg domacina.
Ono sto je bilo zabrinjavajuce je da je on, nas misteriozni domacin, bio vlasnik transportne kompanije kamiona koji nas je udario.
Kamion je pronadjen napusten, na jednom doku Cikaga, ali bez ikakvih otisaka i tragova u njemu. Samo na osnovu broja sasije motora je utvrdjeno njegovo poreklo. Nije imao ni tablice.
Pitala sam se kome je bilo stalo da optuzi naseg domacina?
Ili, zasto bi nas domacin prvo davao takve tragove, a onda iste unistavao. Bio je zaista istinski presrecan zbog Prediceve slike. To se nije moglo glumiti. Sumnjala sam da je bio potomak lica sa slike. Samo to bi objasnilo takvu posvecenost i strast. Ili je bio, potpuno, totalno lud. 
Tragedia demonica.
Dakle…
“Hrvatska, iako je tek zakoračila u Evropsku uniju, već je počela da koči ulazak svog suseda – Srbije. Hrvatski poslanici N.N zatražili su u Evropskom parlamentu u Strazburu da povraćaj „opljačkanog hrvatskog kulturnog blaga tokom rata devedesetih bude deo pregovaračkog paketa za ulazak naše zemlje u Evropu“.
 Kako je navedeno u dokumentu, do 1993. je iz Hrvatske „otuđeno“ 22.829 muzejskih predmeta i 3.097 kulturnih dobara. Veliki deo vraćen je do 2008. godine, ali je od tada do danas iz pravca Srbije otišlo „svega nešto više od stotinu“.
“To blago nije otuđeno ili ukradeno, već je sklanjano kako bi bilo sačuvano od uništenja. I to nije hrvatsko kulturno blago, već blago Srpske pravoslavne crkve. Ili Hrvati ne znaju šta traže ili možda Hrvatska hoće da pošalje poruku Srbima da želi da se vrate.” (pise u drugom dokumentu) 
Niko iz Srbije ne protivi se tome da ono što je sačuvano iz srpskih eparhija u Hrvatskoj u njih bude i vraćeno, ali tamo gde žive Srbi i gde su obnovljene crkve. Problem je gde vratiti one ikone iz hramova koji su uništeni.
Nekada je postojao Muzej Srba u Hrvatskoj, a Srbi su bili konstitutivni narod u Ustavu. Sada nema ni jednog, ni drugog. 
Iz Srbije tvrde da oni koji su spasavali kulturna dobra tokom rata, izričito su protiv da Srbija podleže „hrvatskim ucenama“ i podsećaju na mnoštvo srpskih crkava i manastira koji su spaljeni i uništeni:
- Kad se vrati narod i kad se poprave crkve, i mi ćemo vratiti ikone. Većina stvari koje su do sada vraćene vraćene su političkom odlukom, bez konsultovanja struke, porcuje srpska drzava.
Osim crkvene imovine do sada je vraćena čuvena Bauerova zbirka, u kojoj je bilo i srpskih umetnika, i deo kolekcije iz Muzeja u Vukovaru, koji je takođe bio srpsko-hrvatski, pa je kroatizovan.
Ipak, ogroman deo blaga koje je nestalo, ako već nije spaljeno i ruinirano, završio je u rukama hrvatskih lopova i trgovaca umetninama. Asocijacija izbegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske podseća da je nestalo oko 7.000 ikona, od kojih se neke i danas prodaju „na crno“. Takođe, navodi se da je, osim ikona i bogoslužbenih predmeta, uništen i najveći deo srpske spomeničke građe, među kojom i 3.000 spomenika NOB, vezanih za antifašističku borbu Srba.”
 “Ovo bi se moglo nazvati kulturocidom, odnosno kulturnim genocidom, ako se zna  da su knjige pisane ćirilicom odavno završile na lomači”, pomislila sam.
“Najvise kulturnih dobara vraćeno je manastirima u Boboti i Dalmaciji. Tako je, recimo, u Crkvu Svetog Georgija u Boboti vraćeno osam ikona sa ikonostasa, zatim barokne keramičke peći iz dvorca Eltz u Vukovaru, pet srebrnih okovanih ikona s ikonostosa Crkve Sv. Arhanđela Mihaila u manastiru Krka. Vraćene su i skulpture od drveta iz kolonije naive iz Banje Janković, kao i vukovarska biblioteka, koju je evakuisala JNA, sa oko 3.500 knjiga.” Bila sam zabrinuta, a razloga je bilo i previse. Dakle, nismo mi losi momci, zajedno sa Rumunima. Ili, ipak jesmo!? I sta onda uopste radim u Americi?

среда, 19. март 2014.

Ne znam ti ja nista

.“Vi uopste niste normalni…Niste normalni! Da li me cujete!? Kakve su to gluposti??? Sverc vukovarskog blaga, ovde u Cikagu!? Preko Rumunije uz ucesce Bugara!? Oh my god! I.. Can not believe!!! Vi ste gospodjo, uz duzno postovanje, totalni, kompletni idiot. Ne, ne da li je to neka skrivena kamera, neki stos? Neki kanal za uzaludne? Provokacija u mojim starim danima? Kazite, ko Vas je poslao? Ko? Brzo!!! Nije ovo Cikago Al Kaponea, gospodjo. Svasta!!!” Moj sagovornik u Cikagu, posle premijere filma, se demonstrativno obrnuo na jednoj peti i bez pozdrava odjurio iz sale. Onda se kao furija vratio, lupnuo staracki stapom po podu i rekao: “Ovo je XXI vek gospodjo. Doba Obamine administracije. Imamo mi ovde drugih problema a ne te trice i..i… kucine iz ksenofobicne Srbije”. U to je prisao moj saputnik lice sa oziljkom, sa najsirim osmehom koje je on mogao da iscedi, uhvativsi me ispod miske, sapucuci starom gospodinu nesto na uvo na engleskom…On je smrknuo, pogledao me ispod oka i nastavio nesto malo manje brundavim tonom:”Ma ipak, takve budalastine”…Vladimir je, jer tako se zvao moj kolega, nastavio uzbudjenu tiradu, celicnom sakom me stezuci za misku i dalje. Na svu srecu sto sam jos uvek razumela govor tela. Bila sam nepomicna i zauzela sam poziciju: predusetljivo.
Nisam znala sta sam uradila. Sve ovo je zaista za mene bila potpuno nepoznata i situacija i zemlja. Da li je sukob sa domacinima na festivalu mogao da bude medjunarodni diplomatski incident?
Tesko, pomislila sam ironicno. Inace se , koliko sam informisana, Srbi u Cikagu dele kao i oni u Srbiji. Od sebe se ne moze pobeci. Srbija bi želela da su „oni tamo” svi redom bogati i svoj novac ulažu u otadžbinu. Dijaspora traži da „mi ovde” budemo uređena, jaka i moćna država, da se s njima radi transparentno i po pravilima. Sve to, međutim, teško se ostvaruje jer je poverenje izgubljeno, a raskoli i podele su i dalje duboki. Partizani, četnici, Srbi, Jugosloveni, otimačine kroz zajmove za preporod, prevare, mito i korupcija – sve to stalo je kao zid između matice i dijaspore.
I ovako sam bila beskrajno unemirena snom koji sam imala prvu noc po dolasku u ovaj vetroviti grad. Uvek sam sam se uzasavala jakih i ledenih vetrova a izlazak iz stana naseg domacina je za mene bio pravi sok. Ledena oluja i temperatura od preko minus dvadeset vise nije bila blagoslov za moja ranjena ledja,.
Sav bol se vratio hiljadu puta jaci, a sad su uz njega isle i zle slutnje i strahovi. Jedva sam gutala ledeni dan kao ostricu noza u plucima…
U bioskopu sam plakala, od hladnoce, tuge uznemirenosti, dok je Jelena krisom zevala. Uzbudjivala ju je jedino publika i komplimenti koje je dobijala od gledalaca, posle projekcije. Bila sam iznenadjena da je na konferenciji za novinare, na kojoj je ucestvovao i reditelj filma, neki uzasno razmazeni i blazirani frajer, koji je samo jurio novac i veze po holovima festivalske zgrade, bilo vise americkih nego srpskih novinara. Ili se to meni samo cinilo?
Vladimirovo prisustvo je konacno dobilo na znacaju. Eto, cak sam saznala i kako se zove. 
On mi je objasnio da gresim i da to jesu nasi ljudi, ali sto godina kasnije. I da cemo svi mi kad izgubimo identitet, tako izgledati.
Kao stranci sami sebi.
A vetar je i dalje beskomromisno divljao.

субота, 15. фебруар 2014.

Ne znam ti ja nista

..."What will you drink?" bilo je pitanje koje me je trglo iz laganog polusna u koji sam zapala. Avion je leteo bez potresa, a ja sam pogledala u Jelenu koja je na susednom sedistu pijuckala, cini mi se viski, potpuno mirna i zadovoljna. Prosla ju je ljubavna groznica, pomisila sam zadivljena njenim elan vitalom.
Osetila je da sam budna i pokazala mi zestoko pice koje je drzala u ruci. Trepnula sam odbijajuci stjuarta, a njoj se nasmesila. " Znate da sam na put posla pod antibioticima" odgovorila sam na njeno neizgovoreno pitanje. "Ne mogu da pijem alkohol. "
Zignula me je rana koja se protezala preko polovine ledja. Moj stariji sin, koga sam konacno videla u Beogradu, me je na ovaj neizvesni put pustio sa osecanjem teskobe. Smatrao je da ta rana, uz hladno vreme koje je krenulo da se siri Amerikom, ne moze tako brzo i lako zarasti.
U sustini, znala sam da je u pravu. Ledja su me posle operacije, iako su mi konci izvadjeni ima vec vise dana, prilicno bolela. Imala sam rupu u njima koja mi je smetala pogotovo kad duva vetar.
Bila sam opet prava i ravna, bez grbe. Skoro fatalna. Ali sam u tom bezazlenom zahvatu ostala izgleda i bez srca. Kao da je i ono nestalo. I tu je bila jedna velika rupa. 
Postala sam Limenko iz Oza, skoro da sam bila sigurna.
Fantasticni i ogromni avion je bas u tom trenutku mog solilokvija poskocio. Ni njemu se gubitak srca nije svidjao.
Moram da priznam: za vreme svih mojih putesetvija u oba Ministarstva, i onom nesrecnom sirotinjskom u prosveti, ni u ovom kulturnom, nisam putovala ovako luksuzno. 
"Prva klasa u avionu je prava stvar", pomislila sam zadovoljno se protezuci po sedistu, koje je za moju velicinu bilo i vise nego zadovoljavajuci krevet.
Jelena je bila raspolozena za pricu, ja ne. Htela sam da gledam pramenove gustih i tmastih oblaka punih snega kroz koje smo prolazili. Htela sam i da se odmorim, jer su me putna groznica i sve oko Amerike, prilicno stresna operacija i susret sa sinom potpuno iscrpli.
Sve se zbivalo munjevitom brzinom:
Rezervacija karata za Cikago iz Temisvara sa presedanjem u Minhenu i skoro 20 sati pauze u istom.
Zatim zamena karata iz biznis klase za prvu, za troje. Sa nama je isao i Scarface, koji nije skidao pogled sa svog laptopa, cak ni u avionu, sto sam upravo gledala, jer su mi dosadili oblaci. Pogledala sam i u Jelenu, koja je zudno ispijala ko zna koje pice po redu, sa ocajnim izrazom lica. Odjednom sam shvatila da nije nikakva ljubavna groznica prosla, i da je ona samo bila jedna sjajna glumica. Kada je shvatila da je gledam, brzo je promenila izraz lica, ali je u trenu razumela da sam je procitala. Zarumenela se kao devojcica, sto me je istinski potreslo i pogledala me pomalo pijano i stidljivo. Nisam nista rekla. Potapsala sam je po ruci, a ona me je zgrabila za ruku i zahvalno je stegla. "Od kad je u avionima dopusteno koriscenje laptopa?" pitala sam pokazujuci na Scarface glavom. Upitala sam je to, da se ne bi doticale sramotne teme i njene opsednutosti onim cudovistem od starog zlatara. Bolovala je na smrt od te ljubavi, bilo je jasno kao dan. Ili mefistofelovska noc, kako Vam drago.
"L..... kad leti, on leti. A to im je nova usluga za VIP i prvu klasu, nisi to znala?" Ton je bio ironican. "Vi iz ministarstva ste bas...sluzbenici" nastavila je ledeno.
Posle trenutne slabosti, nije joj se dopadalo sto sam je zatekla u njenoj opsesiji.
Mahnula sam rukom i natocila i sebi jedan viski. Zgodni stjuart je vec nosio svezu kanticu sa ledom. Ko sisa antibiotike, pomislila sam. Mozda mi bude i prijalo. Inace sam ga retko pila.
Scarface me je letimicno pogledao, mahnuo mi rukom i udubio se ponovo u svoj virtuelni svet.
Dakle...Moram da budem precizna.
Nije bilo nikave zamene karata. Prosto su nas smestili u prvu klasu, iako je Scarface uredno rezervisao online ono sto je Srbija mogla da plati. Svi su slegali ramenima, a nasa domacica u avionu se nasalila da verovatno neko od nas troje ima obozavaoca koji je izmenio poruceno.
Munjevito sam i operisana u Beogradu, jer je lipom toliko izrastao da sam trpela ozbiljne bolove. Jedva sam i disala danima.
Isla sam po sastancima ne bi li dobila jos neko uputstvo. Dijaspora. Kultura. Informisanje. Kako se ponasati. Koga upoznati. Sa kim komunicirati. Koji su mi zadaci. Ko je u Cikagu ciji. Gde je granica koju ne smem da predjem. Koliko novca smem da potrosim. Kome ajvar da ponesem (!?) Sta da vidim. Na cega da obratim paznju....Pola ministarstva mi je zavidelo i pocelo je da se govorka da sigurno spavam sa nekim od sivih eminencija kuce. Obzirom da nam je ministar bio velika zvezda, njega nisu stavljali u neku vezu sa mnom.
"O Boze, hvala Ti bar na tome, ne spavam sa ministrom", mislila sam umorno.
Trcala sam od kancelarije do kancelarije, isla u banku, jurila kod lekara. Umirala od straha da nisam kancerogena. Veceri provodila sa mojim lepotanom koji je pricao o Americi uzduz i popreko. Koji je pricao o muzici, lepoti, karijeri, ljubavi, mladosti, buducnosti. Mislim da nije bilo njega da bi...Mozda i umrla na onom stolu, sa svom patetikom i preterivanjem koji mozete zamisliti. U krevetu sam provela svega jedan dan sa sve drenom koji me je busio i pravio mi kravavu mrlju na zavojima posle operacije. Trcala sam sa sve koncima na ledjima i uzasnim vetrom koji je duvao kroz sivi Beograd.
Dobila sam od Scarface novi imidz. Osisao me je u nekom fancy frizerskom salonu u sred Temisvara kada sam se konacno vratila u isti. Svadajli smo se, jer sam licila na njega sad. On je samo imao ranu preko vrata a ja preko ledja. Kupio mi je crne bajkerke i crnu koznu jaknu. Rekao je da moram da budem moderna za filmski festival i umetnicke krugove Cikaga, a ne da izgledam kao sluzbenica. Nakupovao mi je gomilu crnih komada garderobe. Neke retro cipkane salove i rajfove za kosu. Rukavice i neverovatne satenske cipele na pertlanje. Rekao je da je to vintage, ma sta njemu to znacilo. Trebalo je pomiriti sve strane, " a ekscentricnost bi mogla da pomogne", dodao je zamisljeno. Pravio mi je novi karakter, a ja sam se pomirila sa sudbinom. Mozda mi je to sve i trebalo.
I ovako nisam postojala.
Pogledala sam u displej u avionu. Leteli smo tek sat vremena. A meni se cinilo citavu vecnost.
"Kad ce vec jednom taj Minhen?!", proteglila sam se nestrpljivo.

понедељак, 23. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Spavala sam dugo i lekovito, bez snova. Kroz prozor se nazirao blistav suncan dan, potpuno neverovatan za ovo doba godine. Resila sam da se pocastim jednim apsolutnim izlezavanjem i citanjem knjige, sto odavno nisam radila. Odlagala sam donosenje bilo kakvih odluka, cak i susret sa B. Onaj zluradi komentar na racun mojih godina kod starog trgovca maglom mu nisam zaboravila. Nekad sam bila pravi slon. Pamtila sam sve, osim dorucka.
Knjiga je bila neka slatka africka avantura o tradicionalno gradjenoj vlasnici detektivske agencije, apsolutni hit u zanru. Pogledala sam ime autorke, a bio je u pitanju muskarac. Kako je muskarac mogao da zna, kako se oseca jedna zena srednjih godina, u vrtlogu neverovatnih dogadjaja!?
Mozda, kada bi uzela muski pseudonim, da i ja opisem moje avanture…
I kako da izvedem da u svemu tome ne bude niceg licnog!?
Da mi glavni junak bude muskarac? Mladji, beskrupulozan, ni malo osetljiv i boleciv. Neka vrsta srpskog 007 XXI veka!? Sve suprotno od mene!? Hm. Razmisljam. This is a man’s world. 
Dok sam se tako mucila, svojom eventualnom buducom karijerom pisca bestselera, koji ce eto, uskoro i u Ameriku, zazvonio je telefon.
Zvali su iz Ministarstva da mi potvrde putovanje i da mi daju neka uputstva koja mi uopste nisu trebala. Sekretarica je opasno otezala sa nekim osmejkom u glasu, sto me je posebno iritiralo. Vec sam htela da spustim slusalicu, kada mi je uzurbano rekla, tihim i poverljivim glasom da …neko ceka da me cuje. 
“Vladislava, kako si?”
Bio je to Goranov glas koga nisam cula …vekovima. 
Bila sam istinski obradovana i upitala sam se, odakle on!? Odmah sam shvatila i zasto je sekretarica bila ocarana. Goran je uvek imao takav uticaj na zene, mlade i starije i najstarije. Potreba da se pored njega bude zenom, bez obzira na sve razlike.
“Kako si mili? Kako, gde, sta?”pitala sam ga uzbudjeno. 
“Gde Ti je B.?” upitao je Goran, izbegavajuci odgovor.
“Ne znam, nema ga nekoliko dana”, odgovorila sam, odjednom bivajuci vrlo oprezna: “Sta se desava ?”
Sa druge strane je bila uznemirujuca tisina. Onda se Goran nasmejao i poceo da prica o sebi. Sta je radio, gde je bio, kako zivi. Previse teksta.
“Gorane, sta se ustvari desava?” Jedva sam ga prekinula.
On je prevideo moje pitanje i na isto odgovorio protiv pitanjem:” A Ti, kako si Ti? Kako sinovi? Rumunija? Amerika?”
Bilo je jasno da zna mnogo vise nego sto je hteo da mi kaze. Pitala sam se, da li da mu spomenem susret sa Todorovim. Kao da mi cita misli, rekao je da je Todorov u Rumuniji, tacnije u Temisvaru i da je sinoc vidjen u drustvu “omanje dobrodrzece gospe srednjih godina”, sa kojom je otisao kolima u nepoznatom pravcu. “Pa sam se zapitao i zabrinuo”, nastavio je seretski, ali se istinska zabrinut mogla cuti u njegovom glasu. Ta zabrinutost je otopila i poslednju trunku nepoverenja koje sam imala i ja sam mu sa velikom pompom ispricala sve o sinocnim dogadjajima. I kako sam dobila pretnju. I kako sam mlatila peske autoputem do grada i kako su me iskaljali i o soferu koji mi je nudio evre za usluge i o taksisti i o pocepanim carapama…
Goran se grohotom smejao. Rekao je da ne moze da zamisli celu situaciju, ali da ne potcenjujem protivnika.”Todorov je jedan od najopasnijih ljudi regiona” dodao je vrlo ozbiljno.
“Ozbiljniji od bilo kakve zmije koju si srela”, podsetio me je.
Razgovarali smo jos malo…O prijateljstvu, knjigama, porodicama. Tek kasnije sam shvatila da mu je u glasu bilo mnogo oklevanja, nemira i opreza. Usamljena kako sam bila, a zeljna njegovog drustva, nista od toga nisam primecivala…
Blizilo se podne,a ja sam jos guzvala posteljinu. Oklevala sam sa ustajanjem, oklevala sam sa okoncavanjem razgovora. Prekinuo ga je Goran, odjednom izjavivsi da se cuvam i da nema vise vremena da prica sa mnom. Pozeleo mi je i sretan put.
Ustala sam, ponovo se dugo tusirala, pustajuci da mlaz vode sa mog tela spere svako secanje na proslu noc. Konacno, posle nekoliko kracih telefonskih razgovora, lakog rucka i malo surfa po internetu, oko pola cetiri sam uzela dnevnu stampu da je procitam. Na drugoj strani nasih napoznatijih dnevnih novina, koje sam bez problema dobijala u konzulatu, bez i dana zakasnjenja, pronasla sam malu rubriku. Na slici je bio B. glavom i bradom. Vest je glasila, parafraziram; les penzionisanog visokog oficira BIA bice vracen iz Rumunije gde je doziveo  nesrecu, sa najvisim pocastima u Srbiju, supruzi i deci. Posmrtno mu se dodeljuje orden za specijalan doprinos bezbednosti regiona. Datum rodjenja, datum smrti. Mesto sahrane ce biti naknadno publikovano.
Novine su mi ispale iz ruke.

субота, 7. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Iako realno, Rumunija bas i nema previse razloga za slavlje, obzirom na polozaj i nje i Bugarske u EU, a u odnosu na kljucnu Nemacku, ovih veceri, uoci Bozica, Temisvar je treperio u valcerima, izlozbama, prijemima…Bila sam zaprepascena kako sam odjednom pocela da razumem politicku scenu. Kao neko ko dugo vremena zivi u amneziji, pa se odjednom probudi i svega se seti. Ili sve ukapira.Odjednom sam razumela i teznju vlasti, sa namerom da sakrije ogroman odliv radne snage iz zemlje koja je u Evropi radila za najbednije dnevnice da pravi glamur i sjaj i raskos koji su bili, pa…U najmanju ruku diskutabilni.
Veceras sam uzivala. Isla sam sa mojom Jelenom,  najfantasticnijom zenom, na pravi pravcati bal. Pozajmila mi je neki mali ogrtac od sibirske samurovine u kome sam bila kao ruska kraljica luksuza….U mrkoj haljini sa mrkim krznom, izgledala sam skoro fatalno. Jedva sam u ceo aranzman uklopila neke male polusandale, simi, sa satenskom masnicom, od braon antilopa.
Dok sam ispijala za sankom po ko zna koju casu sampanjca, uzivajuci u Strausu i lakom pijanstvu, Jelena je plesala, plesala, plesala. Iako u znatnim godinama, imala je vise udvaraca nego ja. Njen elan vital i raskosni smeh su bili i dalje neodoljivi. Sve sam morala da joj priznam…Iz prestonice je na bal stigla i velika zvezda aktuelnog rumunskog hita sa kojom smo se vec videle, jer je isti bio humanitarnog karaktera. Nisam mogla da ne pomislim sa gorcinom na sve one kojima je u Rumuniji, kao uostalom i u mojoj Srbiji, pomoc trebala…Pogledala sam u dno svoje case sa preskupim sampanjcem, koji mi je odjednom bio…kiseo i rezak i previse aromatican. Pripala me je muka.
Suvise cesto mi je pripadala muka, shvatila sam. Mladi kelner koji me je posluzivao, se mnogo vrzmao oko mene. Pocela sam da se osecam vulgarno, kao da sam zaista bogata meta za jednog mladjanog zigola. Odjednom sam se otreznila i ohladila. Ni stola kojom sam bila ognuta nije mogla da me ugreje. Videla sam ironican pogled moga mladjeg sina i skoro cula komentar iz svetine…
Fucking socijala. Nikada necu nauciti da uzivam u zivotu. Sa gadjenjem sam pogledala vrh mojih sandaleta. Doslo mi je da kao Pepeljuga zbrisem jos pre ponoci sa bala. Kada sam prestala da se radujem???
Kada???
Pao mi je na pamet razgovor koji sam jutros vodila sa ministrom. Boze.. Nije moguce da sudbina srpske informative lezi u mojim rukama, kao sto je lezala sudbina obrazovanja. Pih.
I kako cu ja u Ameriku. Nisam o tome razgovarala ni sa kim.
B. je ceo dan bio nedostupan i na mobilnom telefonu, a sinove nisam htela da uznemiravam, bez pravog razloga.
Iskreno, moguc put me je beskrajno uzbudjivao, pre svega sto bi mozda nasla vremena da se vidim sa mojim lepotanima, sinovima, koji su trenutno obojica bili u USA. Svaki na svojoj strani, ali ipak… Bar bih im bila mnogo blize, iako nisam imala predstavu gde bi uopste isla. Nisam razmisljala previse o koencidenciji koja bi me poslala u Ameriku da se bavim i ukradenim srpskim blagom. Sve je to bilo pretenciozno do zla boga, mislila sam rasejano, dok sam jela neke male sendvice sa valjda, guscijom pastetom. 
Odjednom mi se i prispavalo, pa sam resila da se neprimetno iskradem sa bala, ostavljajuci Jelenu sa starom prijateljicom i udvaracima. Poslala sam joj sms i izasla pred bivsu vilu Causeskog, u kojoj je bal uprilicen. Mahnula sam taksisti, koji je, krenuo sa najblizeg parkinga, kada mu je put iz susednog bulevara presekao jedan veliki mracni auto. Taksista je izasao vicuci, prozor se spustio, taksista se samo naklonio, okrenuo i vratio poslusno u svoje vozilo. Do mene je stigla, tacnije zaplovila, neka – tek sam sad videla, americka ladja. Zadnja vrata su se bez suma otvorila preda mnom. Nije mi padalo na pamet da ulazim u nepoznati automobil. Iz njega se pruzila ruka sa pistoljem, dok mi je druga pokazivala da udjem. Mislim da nisam imala izbora.
Prigrnula sam blize i pelerinu i pozajmljenu stolu, pomislila na sinove i boga mi, bivseg muza, na otmicu i sta sve ne jos…Udahnula sam ledeni decembarski nocni vazduh. Nisam imala izbora.
Jebala me Amerika, da me jebala, pomislila sam dok su mi se susila usta.
Bila sam u momentu trezna, apsolutno.
Stisla sam oci i pesnice i sela u skoro jednom koraku u auto. 
Kada sam otvorila oci, preko puta mene je sedeo Cvetan Todrov.
Fuck, kakav teatralan prilazak, pomislila sam sa olaksanjem, videvsi vec sebe u nekom kanalu, u najboljem slucaju sa slomljenim rebrima.