Приказивање постова са ознаком Back door man. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Back door man. Прикажи све постове

недеља, 13. април 2014.

Ne znam ti ja nista

…To vece smo bili zadrzani i na spavanju. Posle vecere, omamljena vetrom koji nikako nisam volela, stajala sam pored prozora spavace sobe gledajuci u beskraj ledenog jezera. Vetar je hucao skoro nepodnosljivo, a ja, ja sam opet, umesto o Americi u kojoj sam pretpostavljam trebala da uzivam, razmatrala pocetak kraja sa mojim bivsim muzem. To nije bila tema koju sam zelela, zaista ne, ali se nekako nametala sama od sebe. Verovatno je obozavanje Prediceve slike, tacnije davno mrtve zene, za koju sam pretpostavljala da bi mogla biti predak naseg domacina, uticala na to. Ili mozda bolecivost koja se nametala kao streotip uz moje godisnje doba; jeseni, rane ili kasne, kako Vam drago.
Ili, zavisi od tacke gledista.
Pila sam lagano belo vino (uz sliku bi se vise slagao neki seri ili porto, ali me je od obojenih pica bolela glava), omamljena i secala se. Kako sam mu u Sorentu rekla istinu i samo istinu i kako je tada zauvek zacutao. Kako sam ga zeljna cekala jako, jako dugo a umesto njega nalazila tragove drugih zena. Prijateljica, govorio je lakonski. Vrhunac su bili odlomci neke prepiske koju sam slucajno nasla na zajednickom mailu. Neka krakata plavusa, zacudo (uvek sam mislila da sam ja idealna mera za mog muza) koja se javljala sa raznih delova sveta i kojoj je ushiceno klicao…Dok je meni tako dugo i bezdusno cutao…
Kao da ja nisam bila heroina.
Kao da ja nisam…
Nekako mi je pateticno i da se secam, zaista.
Kao da trazim od njega dozvolu za dalji zivot.
Kao da je to ikom potrebno. 
Da sam bila u Beogradu, sigurna sam da bih te vetrovite sekunde pobacala sve one cipeletine koje sam tako marljivo skupljala svih tih godina.
Legla sam da spavam ojadjena i u samosazaljenju koje je pretilo da poplavi celu obalu moga sveta.
Sanjala sam bez snova neki tudji grad bez ljubavi, pust i prazan.
Sanjala sam…
Vukovar opet. I leseve po ulicama. I zenu kako trci sa malim detetom u rukama, a drugo vodi za ruku, dok se ono saplice a cuje se zavijanje sirena.
I mene, bosonogu.
Bosonogu.
Jutro nije donelo olaksanje. Maprotiv. Dan je pretio da bude gust i snezan. Leden i dalje. Meni je mucnina lezala na grudima kao tmasta smola.
Posle neverovatnog dorucka dostojnog rudarskog kopa, moj ludi i ekscentricni haker Vlada i ja smo krenuli za Cikago. Sekretar naseg domacina nam je potvrdio da smo vec sutra dan dobro dosli u kuci cuvenog dilera umetnickim delima Midwesta, koji je bio poreklom iz nasih krajeva.
Na poklon sam dobila malo krzno koje je licilo na Jeleninu stolu. U njoj sam stopirala one zlosrecne noci u Temisvaru, kada sam srela Todorova. Bio je to divan nerc, utesan prilicno. Skup i redak poklon.
Domacin mi se bledo i suvo osmehnuo kada sam mu zahvalila, odmahujuci rukom. Gledajuci u moju kratku kosu, zapitao je: “Kako mislite da prezivite nasu zimu, tako nezasticeni?”  
U sustini, od svih predrasuda koje sam imala o Americi, mozda je najvise vozila ona o tome kako je u njih vreme novac. Svi koje smo upoznali su naprotiv, izgledali kao da imaju sve vreme ovoga sveta na raspolaganju. Ili su samo imali dovoljno novca, nisam sigurna.
Nas domacin nam je uputio jos jedan poziv za ostajanje kod njega i taj dan, sto je za Vladu i mene bilo previse. Ta memorijalna atmosfera, artificijelnost, vetar, ogromna kuca, invalidska kolica, nisu bili nasa energija, bilo je jasno.
Oboje samo sa olaksanjem seli u nas iznajmljeni auto.
Slusali smo Doorse. Back door man, yeah. Uzivala sam.
Po hiljaditi put; jebo bivseg muza i mracne snove.
Life is beautiful, zar ne?
Dobro jutro, Ameriko.