среда, 24. август 2016.

Velika zemlja

13
Historija magistra vitae…Da su ljudi sa stare zemlje ikako mogli da dopru do ovog saznanja, možda se sada ne bi vraćali hordi. Možda ne bi bilo ratova, ni gladi. Grabljivaca koji samo čekaju miris krvi da se bace na umiruće. Možda, da smo mogli da učimo i  bili spremni na to: Kako je Godzila pojela sama sebe u visokom stepenu svoga razvoja. Kako su malobrojni preostali stanovnici pobegli sa planete ko zna gde u svemir, bežeći od smrtonosnog virusa koji su sami napravili…
Eh, utopija.
Eh, Grad Sunca.
Eh, renesansa.
Skoro dečije vajkanje.
Sa tugom sam se setila zemaljskih reka koje su u mome detinjstvu još uvek plavo tekle…
Rekli su mi kako na planeti postoje tragovi i zapisi koji upućuju na u pesku nestale gradove i kako je moj zadatak, kao i ostalih izabranih, da iste nađem i da od Godzile, uz pomoć zapisa stanovnika stare planete, napravimo divan novi svet. Ili njihovih preostali mašina, to nismo znali sa sigurnošću.
No, sve je trebalo da ostane pod velom tajne, dok se ne povežu činjenice i uradi ono što je potrebno. Zašto sam ja izabrana, za tako težak zadatak o kome je bilo tako malo podataka, umesto da igram klasičnu zabavnu društvenu igru ni West ni Koreja nisu imali pojma, a mladi prorok je nestao, što, tako su mi rekli, nije bilo ništa novo.
Pobunjenici su nastavljali sa napadima, kako su nas sve više promovisali kao takmičare, na taj način sakrivajući našu pravu ulogu. Užasno me je zamaralo što je svako sebično vodio samo svoju brigu i što nikako nisam mogla da se zbližim ni sa jednim od tri pola. Informacije su bile polovične, grupa nije postojala, a posao je bio više nego bitan za celu rasu, na oba sveta. O civilizacijskom šoku koji smo svi osetili sa svešću da konačno nismo sami, ne mogu ni da govorim.
Još uvek mi se vrti u glavi.
Jedno veče su nas izveli u najluksuzniji klub koji sam videla u životu, a videla sam ih na zemlji baš svakakvih. Ogromni stakleni svodovi kroz koji su se videle sve boje Godzile. Pustinski krajolik je bio veličanstven i užasan u isti mah. Nekoliko zvezdanih tela je obasjavalo prostor kontinuirano, pa je pustinja ličila na senku nekadašnjeg Las Vegasa, non stop. Crvena, plava, ljubičasta, zelena, već sam vam rekla. Unutra, zaslepljujuća belina, krzno, bleštavi metal, koža, svila. Samo najbolje iz svere inžernjeringa.
Potpuno retro kockarnica je imala kuriozum da si kroz ogromna vrata ulazna vrata na recepciju stizao direktno iz svog hoverkrafta. Opijum je bio vrhunski, pila se čista voda sa kockicama leda što nisam videla nikada.
Nas su snimali non stop, na oba sveta. Gomila interaktivnih ekrana sa kojih su se vrtela naša lica. Fama se širila, a da se ništa ustvari nije desilo. Pesme su se pevale.
Ne znam šta mi je trebalo, da sama izlazim u pustinju Godzile, kao da sam van kockarnice mogla da udahnem lekoviti planinski vazduh Zemlje.
Kako sam izašla napolje, tako se na mene obrušilo tri, četiri pobunjenika, jedan je stajao po strani, mislila sam da mu je žao ( posle sam shvatila da čuva stražu) silovitim udarcem me oborili na zemlju (!?) i šutirali svom snagom. Već obučena pentjak-silatom, savila sam se kao jež, čuvajući lice i meke organe. Setila sam se tada, da su tako na zemlji kamenovali neverne žene u nekim krajevima sveta…
A ja, ja sam samo jebeno pričala svoje priče.

уторак, 23. август 2016.

Velika zemlja

12
Sledećih mesec dana po zemaljskom vremenu bio je pravi haos. Puškaranja frakcije pobunjenika sa obe korporacije su bila skoro svakodnevna. Pobunjenici su hteli vrli novi svet bez ograda, jer zato su napustili staru planetu, a korporacije se nisu dale. Moja uloga je bila skoro potkusurivačka, tako sam je doživljavala. Malo su se cenjkali, međusobno, malo me seljakali sa odredišta na odredište, sa još par izabranih, koji, kao ni ja nisu znali koje je naš glavni zadatak. Slabo smo se družili i komunicirali, osim kada su nas upgrejdovali, što su činili skoro svakodnevno. Meni su se najviše dopadale skoro zaboravljene veštine dalekog Istoka. Za mene su odabrali, zbog relativno male visine, svega 168 cm, pentjak silat sa kojim se nikad nisam srela na Zemlji. Interesantna je činjenica da Pentjak – silat nikada nije bio predmet posebnih duhovnih spekulacija, niti privilegija svešteničkog staleža. To je javna veština odbrane, borba protiv neprijatelja. Nastala je u močvarama, džunglama, pustošima, i bila je način da se pojedinac odbrani od zveri, od neprijateljski nastrojenih suseda, od bilo kakve opasnosti. Veština je nastala iz težnje da se preživi i opstane u surovim i negostoljubivim uslovima, čak kao intuitivno, instiktivno, poslednje sredstvo odbrane fizičkog integriteta i imovine, često i života. Na pentjak – silat se najbolje može primeniti teza pojedinih teoretičara borilačkih veština, koji njihovo generalno poreklo vide u čovekovom primarnom nagonu za preživljavanjem, nagonu za samoodržanjem. Kao veština realne borbe, pentjak – silat ne poznaje pripremnu tehniku u vidu zagrevanja i slično, jer se smatra da pojedinac neće imati vremena niti prilike da se pripremi odnosno zagreje kad mu zapreti realna opasnost, već mora da joj se suprotstavi takav kakav je zatečen.
Postoji još jedna razlika između „klasičnih“ borilačkih veština i pentjak – silata. U tradiciji, ali i u istoriji (japanskih) borilačkih veština, rad na tehnici veštine je poseban rad, ima ritualni uvod i završetak, odvija se po strogim pravilima, studiozan je i unapred planiran. Pentjak – silat je mnogo bliži improvizaciji. On se vežba svuda, po stenama, planinama, na putevima, pri čemu se tehnika adaptira postojećim uslovima.
Ovakav pristup veštini najuočljiviji je u tehnici, koja je maksimalno adaptirana podneblju, standardnoj građi stanovnika (niži rast, vitkost), primeni u svim uslovima i, pre svega, svojoj osnovnoj nameni – odbrani od realne opasnosti. Stavovi su većinom vrlo niski, često ukrštenih nogu, promenljivog prenosa težine tela sa jedne noge na drugu, za neuvežbanog vrlo neudobni. Začuđujuće je to da poznavaoci veštine Pentjak – silata bez ikakve pripreme i bez štetnih posledica odmah zauzimaju niske stavove, koriste vrlo razvijeno asinhrono, ili ređe, sinhrono negeometrijsko kretanje čija je putanja kriva linija, obično nekanonizovano, već prilagođeno upotrebi, i pri tom izvode visoke udarce nogom, čija putanja često zavisi od realno date, borilačke situacije. Ručna tehnika je u potpunosti prilagođena telesnoj građi tamošnjeg življa: to su brze, često kratke tehnike, a koriste se gotovo sve moguće udarne površine otvorene i zatvorene ruke: sve površine pesnice, prsti, bridovi šake i dlanovi. Naravno, najveći problem je bila brzina koja mi nije bila zadovoljavajuća, pogotovo jer se gravitacija Velike zemlje ipak razlikovala od one, zemaljske. Iako to na Zemlji skoro nije bilo moguće, korporacije su zajedno, uspeli da mi vrate i dosta sećanja koje sam rasprodala poslednjih godina, tako da sam bila prilično celovita i u dobroj formi. Opijum naravno, nije dolazio u obzir.
Neki poznavaoci ove veštine tvrde da svaki od elemenata tehnike ima neki ekvivalenat u prirodi, bilo da predstavlja neke od pokreta svojstvenih životinjama, neki od čovekovih pokreta pri svakodnevnom radu i sl., pri čemu se, doduše neeksplicitno, koristi princip maksimuma energije, a ti „prirodni pokreti“ su obično vrlo pogodni za brza i snažna energetska pražnjenja. Imrovizacija, snalažljivost, adaptiranje na realnu situaciju – suština je tehnike veštine, tehnika kojoj je prvenstvena namena odbrana, i nju eksperti tako i prezentuju, uvek u akciji, u borbi, u realnoj situaciji. Stoga je jedan deo tehnike veštine orijentisan na odbranu od hladnog oružja koje poznaju domoroci, a to su dugački noževi, kratki zakrivljeni mačevi-bodeži i slično, a što se u ovako praktičnoj veštini može i očekivati.
Dodirne tačke ove veštine valja tražiti u samoodbrambenom momentu, oponašanju prirode, tokova pokreta životinja, drevnim verzijama veština, dok su razlike na drugim poljima sa drugim veštinama više ili manje prisutne, što, naravno, ne znači njihovo potenciranje već uočavanje u ime potpunije informacije. Odsustvo filozofske osnove, izuzev neke rudimentarne povezanosti veštine sa pojedincima, vidarima, travarima, vračima, kao i isključiva odbrambena namena, činile su ovu veštinu vrlo specifičnom, a meni su svakako pretstavljali olakšanje, pošto sam ja, to je već bilo jasno, imala izgrađen književni ukus, a u bogove nisam verovala.
Sam početak puškaranja je bio sasvim komičan, mogu da kažem to iz perspektive nekoga ko ga je preživeo. Ležali smo ispod kreveta, sa peskom u ustima, gospodin iz Westa i Taj iz Koreje. Selima, Alexa je umirala od straha, a ja nisam znala ni ko pije ni ko plaća. Obojica su govorila u isti mah, pa sam tek kasnije rekonstruisala događaje. Dakle, pobunjenici nisu znali ono što ja znam sada, od čega mi se vrti u glavi, iako se za to čovečanstvo sprema vekovima, a da su znali, ne bi se ni bunili. Pobunjenici su korporacije smatrale eksploatatorima, koji će uništiti Godzilu i njene još do kraja neistražene resurse, preslikavajući odnose sa Zemlje. Dok sam virila ispod kreveta a i u kasnijim danima, ponekad bih videla lice ponekog pobunjenika. Bili su lepi, kao što je uvek lepa revolucija. Obučeni u crveno i crno, eros i tanatos, bili su binarni, arhetipski model. Očito su imali dobru prezentaciju. Dodala bih da je prezentacija nekad sve, u surovom svetu korporacija.
Da nisam saznala šta mi je zadatak, vrlo brzo, pobegla bih sa Pobunjenicima. Ovako, iako sam do zla boga bila bez nekog intimnog uporišta, bila sam spremna.
Istina o Godzili je bila neverovatna i ujedinjavala je obe korporacije u zajedničkom cilju. Ishod se zaista nije mogao predvideti, iako sam sumnjala da potajno svako vuče na svoju stranu i već unapred dezavuiše konkurenciju.
A istina je bila veličanstvena i unapred mi stvarala vrtoglavicu, sušeći mi već dovoljno suva usta: Nismo sami u svemiru.