понедељак, 9. април 2018.

Stereotip priča

Jedan pisac bez inspiracije, što je uvek najgore za pisca, slučajno je, lutajući gradom u potrazi, naleteo na prodavnicu retkosti. Dan je bio prilično topao, pa je on, onako dokon, svratio da se malo rashladi, videvši da radnja ima klimu. Unutra je zaista bilo dosta hladno, a i obzirom da je bilo svetla na pretek (dan je bio vreo) i dosta tamno. Trgovkinja je sedela za pultom, čitajući nešto i jedva ga je samo letimično pogledala. Bilo je tu svega i svačega. Starih i novih knjiga, predmeta potpuno nepotrebnih, ali i poneko remek delo kujundžiske,tkačke i zlatarske radinosti. Neki delovi radnje su bili kao apoteka, neki puni prašine. Bila je unutra prilično velika, zaključio je, obzirom da nije imala  velik izlog, a boga mi, ni skoro nikakvu reklamu. Pogledavši u pravcu nezainteresovane trgovkinje shvatio je da bi po nešto mogao i da ukrade, pošto nije dobro stajao ni sa novcem. Takvo je vreme bilo. Pomislio bi da bi ukradeno mogao da uvali negde, ili ako mu se predmet dopadne, isti čak i zadrži za sebe. Bilo je tu i nekoliko kamenova, za koje je, pomislio je, moglo da se zaključi da su tipični alem kamenovi, ako su oni zaista postojali. Ali, on je bio pisac bez inspiracije, pa je u iste duboko veovao.
Morao je, to mu je bilo oruđe za rad. Ljubav, vera, nada. Eros i tanatos. Bez toga nema dobre priče, znao je. Bio je izuzetno iskusan, pa ga je tim pre ljutilo kako je moglo da se desi da mu inspiracija presuši.
„To je od vrućine“, pomislio je, tešeći se.
Bila je tu i neverovatna zbirka persijskih tepiha. Jedan je  bio leteći, skoro je bio siguran u to.
Bilo je i noževa, handžara, bodeža. Kuhinjskih, tokarskih, vojnih, strugarskih, noževa za kosilice i mesarskih. Bekuta, bodeža, kustura, srbosjek (samo jedan, srećom). Muških i ženskih, malih, kao brice.
Posuđa, nakita, hvatača snova, starih hoklica. Jedan neverovatan otoman i nekoliko zanosnih sofa…
Uvalio se u jednu očaran…
Pogled mu je odlutao do pulta, iza koga je trgovkinja upravo krenula u neku bočnu prostoriju.
Situacija je bila idealna za krađu, pa je brže bolje, pošto se trgovkinja nije vraćala u narednim minutima, smandrljao jedan nožić i jedan kamenčić u džep. Iz radnje je izleteo što brže, kao da ga nosi vetar.
Pošto je i dalje bio dokon, a grad veliki, nastavio je da luta, povremeno opipavajući svoj džep.
Da se razumemo, svaki pisac ponekad nisko padne, ali, ovo je bilo zaista bilo dno dna, mislio je u sebi. „Kradem gluposti, a ne tuđe živote“, tešio se.
Pred veče je otišao kući a inspiracija je došla kao moćna velika reka. Noć je proveo pišući.
Od  tada mu je krenulo mnogo bolje. Pisao je, imao inspiraciju, živeo punim plućima. Predmeti koje je ukrao su bili bezvredni, nosio ih je na procenu, ali kao da su bili talični.
Život je ponovo bio lep.
Za svaki slučaj, povremeno je odlazio do radnje i uzimao po neku sitnicu, krišom. Nekoliko puta je nešto i kupio kod nezaintresovane trgovkinje koja nikada nije podigla pogled sa knjige koju je čitala.
Bilo mu je beskrajno dosadno da krade, ali je nekako u sebi znao, da taj mali, besramni čin ima dublje značenje, od koga je možda zavisila njegova karijera pripovedača. Pa nije bio jebena Šeherezada, znao je, iako se, kao i svaki pisac tome nadao. To je bio standard i to je trebalo doseći. „Fucking jebenu Šeherezadu“, mislio je u sebi, psujući strašno.
Sledeće godine mu čak i nije trebala krađa. Sve je teklo kao podmazano.
Objavljivao je i čak dobio podršku književne kritike, periodike i izdavača. Ponekad je objavaljivao i na književnim portalima preko interneta, iako je više bio za old fashion način. Jebo knjigu ako nije od papira. „Jebo Kindle, koji kurac, šta je to?“ Šalio se sa svojim književnim prijateljima.
Jedno rano jutro, kada se vraćao sa lude zabave na kojoj je bio taksijem, auto se pokvario. Taksista je bogovao i ništa nije mogao da uradi, morao je da pozove šlep službu. Naš pisac (sada bi ga već mogli zvati tako) je rešio da ne uzima drugi taksi, nego da prošeta do najbližeg bas stajališta i sačeka prvi jutarnji autobus.
Mirisao je na uspeh, žene, dobro piće. Mirisao je na snagu i avanturu. Inspiraciju. Zadovoljno se proteglio i krenuo nogu pred nogu. Prošao je pokraj radnjice, ne osvrćući se. Ipak, kada je već prošao, shvatio je da je otvorena i da bi mogao da svati u nju. „I onako odavno nisam ništa maznuo, sve je moj genije“, pomislio je zadovoljno.
Trgovkinja ga je prvi put pogledala. Trgao se. Bile su to najcrnje oči koje je ikada video. U njima je bilo previše nepodnošljive lepote i bola. Ceo svemir mogućnosti. „Jebem ti…“pomislio je, zastavši.
Ona se okrenula nešto da uzme, a pisac je šmugnuo među police. Bilo je iznenadjujuće mnogo novih predmeta, skoro minimalističkih. Bez trunke prašine, sa odsjajem novih metala, kao u nekoj fantastičnoj hirurškoj ordinaciji. Pažnju mu je privuklo jedno ogledalce. Majušno, jedva veličine dlana. Bilo je tako neverovatno precizno i uglačano, prenoseći stoprocentno istinit život, što je i za jedno ogledalo bilo previše.
Kada se pogledao u njemu, samo ovlaš, izgubio se zauvek.

субота, 7. април 2018.

Obučena da ubije

Sophie Friederike Auguste von Anhalt-Zerbst naša carica, imperatorka sveruska Katarina Velika Romanova Vaše prevashodstvo, ne traži ništa od Vas. Razumite, pri tom je Viši komornik duboko sa dosadom uzdahnuo, gledajući sa visine sagovornika, naša Smokvica, je žena nervozne krvi, vrlo osetljiva na umetnost. Poznata je kao zaštitnik književnosti i obrazovanja, ali u stručnim krugovima, a Vi to dragi moj izgleda ne razumete i kao pisac zbog svojih libreta, basni i komedija koje je napisala. Ona se dopisuje i proučava radove Voltera, Didroa i d’Alembera, koji  potvrdjuju njenu reputaciju u svojim radovima.
Važan deo Caričine ljubavi prema evropskoj kulturi je skupljanje evropskih vrednosnih objekata. Već je tokom vladavine skupila veliku kolekciju od 4.000 slika u koje spadaju i one od Rembrandta, Rubensa, 38.000 raznih knjiga, 16.000 raznih novčića i mnogo, mnogo drugog. Hoće da napravi…Kako je rekla da se zove…Muzej. Da.
Viši komornik je sa zadovoljstvom šumno i glasno uzdahnuo, a onda tiše dodao.
Pa sad Vi gledajte…
Osim toga, ako ste oženjeni, ili sentimentalno vezani, ona ne trpi nikakvu konkurenciju. Mislim, baš nikakvu. Ona već ima nekoliko ličnih biografa i pesnika. Strašno se uzbudi kada ne traži, a prepozna odu ili elegiju u njenu čast. Romani Vam mogu doneti neverovatnu titulu. To joj, tako srčanoj, strašno godi. U drugom slučaju, ako samo nasluti obrise neke druge inspiracije, majčica naša Rosija, može da učini usekovanje jazikov. Lojalnost i diskrecija se podrazumevaju. Opasan je to posao dragi moj. Morate istinski da je volite. Ne možete se cenjkati sa osećanjima. Apsolutno prihvatanje.
Da dolazite kada Vas ne zove, a kad misli na Vas. Da to predosećate. Ako jednom bude morala da šalje po Vas, ostaćete bez glave. To su pitanja srca, razumete li.
Ma kakvi simbolično, dragi moj. Energična, mudra i vesela, tajanstvena i ranjiva u isto vreme, imperatorka može smrtnu kaznu da zameni progonstvom u Sibir, eventualno.
Nego…da li ste bolovali od nekih polnih bolesti?
Sifilisa, na primer?
Poslaćemo Vam našeg lekara i dvorsku babicu da Vas pregledaju.

петак, 6. април 2018.

Volela bih da sam u Tangeru

Vilijam Barouz III je sa naporom obrisao prljavom maramicom na kojoj se jedva video monogram, oznojeno čelo. Bio je užasno vreo dan, a sa Gibraltara nije dolazio ni dašak vetra, što je bilo nepodnošljivo. Tirkiz priobalja je blještao u daljini izmedju belih građevina Kasbe kao fatamorgana. Pogledao je u pukotinu izmedju dva kamena na zidu na koji se naslonio. Unutra je šmugnuo mali gušter koji se do tada, dok se Barouz III nije naslonio, lenjo sunčao na podnevlju tangerskog sunca.
Sve je treperilo.
Kao i njegov predak, Barouz III je mnogo eksperimentisao. Koristeći sve tehnike svoga mnogo slavnijeg imenjaka, Vilijam je mislio da će za života uspeti da dostigne i njegovu književnu slavu.
Knjigom “Goli ručak”, Barouz po prvi put prezentuje inovativnu tehniku pisanja poznatu kao “cut up” ili “isečak”, koju je orginalno stvorio Brajon Gajzin. Ova metoda služila je rasčlanjivanju uvreženog, linearnog američkog mišljenja pisanjem “oscilatorne” proze i poezije. Korišćenjem nasumično izabranih isečaka iz tekstova, razbijale su se stereotipne jezičke konstrukcije i stvarala se dela koja bi potencijalno nosila drugačija značenja i koja bi uticala na servirane i naučene misaone sklopove.  Barouz se služio još jednom tehnikom, manje zahtevnom za čitaoce i prevodioce – tzv. ”fold-in” ili tehnika “presavijanja”. Ova tehnika se sastojala u dijagonalnom, vertikalnom ili vodoravnom presavijanju izabranog teksta sa ciljem uspostavljanja novih značenja i veza između reči. Ekscentrična i smela tematika Barouzovih dela (homoseksulizam, eksplicitni opisi seksa, flert sa smrću, narkomanija) kao i radikalizacija jezičkog izraza, činili su njegovog pretka i dalje najslavnijim od slavnih.
Barouz III je istina imao pomalo književnog uspeha. Omanja grupa pesnikinja je čak imala i čitalački klub u njegovu čast, a ponekad bi objavljivao i po neku priču u lokalnom književnom časopisu koji je četiri puta godišnje izlazio samo na internetu. Ipak, internet nije bio lokalno mesto, tešio se on. Već velika svetska mreža u kojoj je bilo svakakvih književnih riba.
U Tangeru se obreo u avgustu 2017. godine, tražeći blaženog Seida kod koga je, zajedno sa mnogim rok zvezdama Vilijam Barouz pušio hašiš na vrhuncu svoje slave. Bili su mladi i Vilijam i Seid tada, kao Barouz III sada.
Seid Basri Barakat bio je danas jedan od najčuvenijih tangerskih prodavaca umetnina u čijoj se strašno modernoj galeriji, u prostranoj niši sa strane, mogao pušiti hašiš kao nekada. Bila je to bašta u belom karare mermeru sa šedrvanom koji je oplakivao njene skupocene zidove. Mikelandjelova Pieta plakala je u istom kamenu, dodajmo.
Seid je bio bogat čovek. Iako je patio od reume (u Maroku?!), uvek se po savetu čuvenog japanskog lekara Šigeaki Hinohare koji je živeo 105 godina, zabavljao da bi pobedio bol.
Zato je sa nestrpljenjem iščekivao svoga gosta, koji mu se najavio još početkom godine. Sa nostalgijom se sećao kako je pre pedesetak godina Tanger bio živ grad. Kako se trošilo i kakve su to lude zabave bile. Ružičasta, plava, zabava sa šeširima…Eh. Seks i droga. Muzika i avangarda. A turisti nisu bili pingvini, kao sada. Ruke ne zavlače u džepove, frktao je razdražljivo, gledajući kroz neprobojna stakla svoje galerije na prekrasan centralni trg Kasbe.
Kada je konačno Barouz III dobauljao sa dubokim osećajem mučnine od vrućine (ipak, nije on bio Indijana Džons da podnosi sa lakoćom afričku klimu) Seid ga je brže bolje odvukao, koliko je to bilo moguće, jer je ipak bio u dubokoj starosti, u baštu koju je osim šedrvana, rashladjivao i sistem veštačke kiše. Sluškinja je donela i bokal hladne vode, koji je Barouz III posle prvobitnog halapljivog ispijanja sa zadovoljstvom meračio.
Poseo ga je na jedan raskošan otoman i odmah zapalio šišu punu do vrha najboljim Rojal Afgani hašišom. Najbolji dolazi iz severnih delova, između Hindu Kuš masiva i ruske granice (Balkh, Mazar-i-Sharif).  Spolja po boji tamnobraon, gotovo crn, iznutra je bio tamnozelen. Ovaj je bio dosta mek i lako se gnječio. Miris, kao i ukus, mu je bio dosta jak, praktično začinjen, sa prilično oštrim dimom na čijem kraju je mirilo kokosovo ulje. Osećaj je bio jako telesnog tipa, gotovo narkotički.
Seid mu je pričao o zabavama u prošlosti, smeškajući se ispod i dalje koketno uvijenog brka, zabacivši fes na vrh ćele. Barouz III je stalno pitao za svog imenjaka, posebno za smrt Džoane Volmer, njegove žene, koju je autor Golog ručka ubio, iako je u svoju odbranu izjavio da je smrt bila slučajna.  U prvobitnoj izjavi pisac je rekao kao su on i žena pod dejstvom alkohola igrali igru o Viljemu Telu, kada je pisac pokušao da pogodi čašu vode na ženinoj glavi. Pucao je i usmrtio Džoan. Međutim, posle konsultacije sa svojim advokatom, promenio je priču i izjavio kako je čistio pištolj, koji je nesrećnim slučajem opalio. Osuđen je posle kontraverznog suđenja koje je trajalo godinu dana, a koje je obeležilo podmićivanje sudija od strane piščevog brata. Ipak, u zatvoru je proveo jedva dve nedelje. Berouz je godinama kasnije izjavio kako je smrt njegove nevenčane supruge uticala na njega da postane odličan pisac.
Seid je vukući posebno dug srk hašiša, rekao da je to bilo pre njegovog vremena i da on nije nikada upoznao njegovu ženu, samo pisca.
Pitao je Barouza III, konačno, kada su obojica sedeli već prilično omamljeni, zašto je došao kod njega, u Tanger.
Barouz III se spetljao trabunjajući nešto o inspiraciji i hodočašću.
Seid Basri Barakat je povukao još jedan dug srk, pogledao ga preko jantarne boce i mirno rekao: Ništa ne treba da tražiš, sve će samo doći. 
Iza njegovih leđa opalila je puška.

четвртак, 5. април 2018.

Revelation

Dok je bila mlađa jela je svašta. Pošto je živela na rubu šume, lovila je manje glodare i zečeve, a povremeno je jela i voće i povrće. Jela je čak i  kišne gliste kojih ima u svim životnim sredinama. Kako je u blizini bila i periferija jednog grada, dešavalo se čak da se hranila i kućnim ljubimcima. Kante za đubre su uvek stradale prve, što je posebno nerviralo ondašnje meštane.
Često su pokušavali da je uhvate.
Pošto je bila umiljata i druželjubiva, nekoliko puta se sprijateljila i sa nekim psima sa kojima se igrala do iznemoglosti, jureći kroz sasušeno šuškavo lišće, blatišta, snegove, raskošno proletnje i letnje cveće.  Ljudi su je lovili, postavljali joj veoma dobre i efikasne zamke, ali uprkos tome ona je i dalje bila jaka. Tajna njenog preživljavanja je bila to što se veoma lako prilagođavala svakoj sredini. Najpoznatiji prizor kada se spomene lov na nju, jeste lovac na konju u crvenom fraku koga okružuje veliki broj pasa.
Jedne godine je pojela nekoliko fazana i jarebica lovcima koji su sasvim poludeli i rešili da je unište. Toliko su je progonili da su je proterali na sasvim drugi kraj šume, gde je ona našla svoju sreću, donevši na svet mlade. To je bila divna godina!
U čestaru je nalazila sa mladuncima mirno mesto,  gde  bi prespavala ceo dan.  Rado se sunčala sklupčana, na panju ili na steni. Napolju je spavala veoma čvrsto i često, kada bi se sa svojim partnerom, zadržala u lovu da bi ishranila mlade.
U lov je izlazila u sumrak, a u praskozorje se vraćala u brlog. Samo ako zimi u noćnom traženju ništa ne bi ulovila ili ako bi dan-dva gladovala, ostala bi u lovu do podneva. Ipak, te zime glad ju je isterivala iz brloga često već popodne. U takvim uslovima je nije plašilo ni loše vreme. U doba gajenja mladih, par je bio aktivan ne samo noću, već i danju. Na otvorenim terenu se kretala pored međa , uz duboke brazde, uz jarak i potok, uz drvored kao senka.
Jedan dan joj se partner nije vratio. Čula je od ptica da su ga ljudi sačekali u zasedi.  Da se uteši, sa jazavcem je podelila brlog, čim su joj mladi poodrasli, ali svako je napravio zaseban ulaz i svoj ležaj. Iz brloga je vodilo više izlaza, skoro na sve strane. Pošto je već bila jako iskusna, pored stalnog brloga, gde je boravila dugo vremena, iskopala je i rezervni. Njeno prisutvo je jazavac utvrđivao po svežem iskopu, tragovima na glini i pesku kod ulaza, stopama u snegu, po vonju (naročito leti ), kao i po otpacima hrane ispred brloga. Inače je nije viđao, jer se tada već sasvim osamila. U brlogu se zadržavala kada je loše vreme, kiša, bura, mećava, pri opadanju lišća ali i u tihim zimskim danima. Ako su je progonili lovački psi i nije uspevala da im pobegne menjajući pravce po čestarima, pobegla bi u brlog. To je činila  i pri šumskim hajkama. Napuštala bi brlog obično pred veče. Nekoliko puta iz njega bi izvirila, polako bi se izvukla i često dugo sedela pred brlogom ili iznad njega. I po nevremenu bi sve češće ostajala ceo dan napolju.
Tada je postala izbirljiva. Šunjala bi se oko naselja i jela isključivo prvoklasnu živinu, što ugojeniju. Samo najbolje koke nosilje, najlepše patke i guske. Najbogatijem meštanu koji je imao na ivici šume i raskošan vinograd i veliki voćnjak je sasvim pridavila i najlepšeg pauna, iza koga je ostalo samo par raskošnih pera: jedno plavo, jedno bronzano i jedno zeleno.
Tada je počela i da čita. Čitala je u tragovima voda, bilja, drveta. U oblacima na nebu. U svakom trenutku prirode. U kapljici rose i listu palom sa drveta.
Tako začitanu, jedan dan su je ulovili lovci i ubili je sa velikim zadovoljstvom.
Priča se da se u kraju pojavilogo_2016838_webo čopor vukova.

среда, 4. април 2018.

Mučnina

Ako izuzmemo sve moralne aspekte ove monstruozne pojave, ljudožderstvo je opasno zbog mogućih bolesti koje se takvim putem mogu preneti. Ranije se verovalo da kanibalizam vodi ludilu zbog navodnih hemikalija koje se nalaze u ljudskom mesu. Međutim, dokazano je suprotno. Pored standardnih virusa i bakterijskih infekcija, čovek koji konzumira meso drugih ljudi može se zaraziti i bolešću poznatom kao „kuru“. Reč je o degenerativnom neurološkom poremećaju, koji se manifestuje bolovima u zglobovima, snažnim glavoboljama, dezorijentisanošću i na posletku smrću. Vrlo neobičan simptom su napadi smeha, zbog kojih se kuru zove još i „bolest smeha“.
Izgleda da su na dalekom Istoku pojave kanibalizma danas postale neka vrsta retro omaža bogatom Isei Sagavi iz Kobea u Japanu, koji je početkom osamdesetih godina, pojeo, pošto je ubio, pa potom i seksualno opštio sa njenim lešom, sorbonsku studentkinju književnosti Rene Hartevelt, sa kojom je bio na studijama. Nju je on tada izabrao zbog lepote i zdravlja, koji su mu nedostajali, a njegova sudbina, čoveka koji je samo dve godine kasnije usred ogromnog novca koji su posedovali njegovi roditelji, slobodno šetao Japanom je postala inspiracija za filmadžije, pisce i muzičare.
Javna je tajna da veliki novac može sve i da vlasti često tada zatvaraju oči pred bizarnim navikama ili ponašanjima. Tu smehu mesta nema, ali je činjenica da u Tokiju sporadično nestane neka mlada i sočna strankinja, koja završi poslužena na trpezarijskom stolu nekog gnusnog moćnika ili moćnice, svejedno. Ipak, grupa kanibala je odlučila da unajmi našeg čoveka, kada su vlasti počele malo da kopaju. To je svakako bilo bezbednije i ispostavilo se jeftinije, od samostalnog lova na turistkinje u velikom Tokiju. Plaćeni ubica sa Balkana, ma koliko bio skup, uvek je jeftiniji od plaćenog ubice iz Amerike, na primer.
Ono što je ironija vezana za našu priču je način na koji je naš junak, koji nije bio Japanac, uzgajao svoje žrtve, verovatno računajuči na činjenicu da je Sagava bio iz Kobea gde se uzgajaju najfantastičnija goveda na svetu. Ova specijalna goveda uzgajaju se na vrlo poseban način u tek nešto više od dvestotinak farmi u Japanu, u regionu Hyōgo, čije je glavno mesto Kobe – otud i naziv ovoj vrsti goveda. Svaka farma broji između 5 i 15 goveda, kojima je sve podređeno. Dobijaju specijalnu hranu, imaju svakodnevne masaže – čak i sa čuvenim japanskim pićem sakeom i svaki dan se poje sa po 6 flaša piva! Kombinacija ovih tetošenja čini da je kobe govedina fantastičnog ukusa i mekoće, uz savršenu prošaranost minimalnog postotka poluzasićenih masti – čime ova govedina ima onaj specifičan mermerni izgled.
Dakle, naš junak je bio po profesiji ubica, od one najfinije sorte umetnika. Nikada se nije hvalio svojim zanimanjem i u njemu je istinski uživao. Balkan je bio trusno tlo, Kosovo zgodno za trgovinu organima, reke izbeglih su tekle preko njega iz Afrike i Azije, pa ne bi bilo ni malo sumnjivo kada bi ovde neko nestao. Ljudi su i onako, znate i sami, u Srbiji na primer, nestajali iz najraznoraznijih razloga. Ko je mogao i da pomisli da je postojao tako monstruozan zločinac među nama?
Naš junak se nije hvalio, kao što smo rekli, živeo je prilično anonimno, skoro da ni mi više ne bi mogli da se setimo kako izgleda. Bio je osetljive prirode i voleo umetnost, ne kao Sagava književnost, nego muziku. Kada je jednom išao u Japan na dogovor sa svojim poslodavcima oko načina isporuke osobitih balkanskih delikatesa, kupio je sebi jedan mali Yamaha sinti, na kojem je, dok je uzgajao svoje žrtve, muzicirao. Žrtve su dugo umirale zahvaljujući njegovom geniju i naravno beskrajnom užitku koji je osećao, skoro kao nekad kada su Turci Srbe nabijali na kolac, tik uz kičmu, kroz prkno, da se umire po nekoliko dana u najstrašnijim mukama. Prvo bi šokirane načinom na koje ih je ubijao, a nada umire poslednja, pokušavale da mu se omile, prateći njegov sviranje umilnim mumlanjem. Posle bi počinjali da mole, pa da vriše i na kraju bi jezivi krici dopirali do neba, da je neba bilo. Ali, kod našeg junaka nije bilo neba i milosti. Takav je bio.
U početku nije snimao zvuke koji su umirući ispuštali, a posle, kada je njegov drugi, muzički biznis počinjao da cveta, strašno je žalio što nije od početka snimao svaki i najmanji zvuk koje su žrtve ispuštale. Post muzička scena je bila u punom zamahu i njegova muzika, na početku nemušta, sad je cvetala u punom sjaju užasa koji je stajao iza nje.Naravno, kada je razvio biznis, kupio je sasvim solidan studio. Mala Jamaha je u njemu zauzimala mesto memorabilije.
Žrtve je birao u skladu sa svojim interesovanjima. Fine studentkinje koje bi same išle na neki koncert koji je i on slušao. Ponekad su to bili i muškarci, u zavisnosti od narudžbine klijenata. Neko usamljeno i osetljivo, obavezno lepo, ali snažno umetničko biće i telo. Neko ko je bio podstanar, ili vrlo retko skitnica sa kojom bi se zbližio hraneći golubove u parkiću blizu njegove kuće, koja je srećom po njega, bila blizu centra grada, pa je uvek imao dovoljno materijala za upotrebu, koji nije morao da tranportuje .
Idemo kod mene. Ma, tu par koraka iza ćoška…
Klasično, žrtve je prvo dobro upoznavao, navodio ih da se skoro zaljube u njega, vodeći ih na egzotične večere i puštajući im sjajnu muziku kada bi ih napokon namamio u njegov stan. Ono što je potencijalnu žrtvu vraćalo njemu (bio je zgodan i sasvim vodio računa o svom izgledu, baveći se sportom i meditacijom) je bila činjenica da nikad nije rukom posegnuo ni za jednom žrtvom, tako da bi mu se one na kraju drhtavo same nudile. Kada bi se to desilo, uspavljivao ih je, nekim blagim sedativom, da bi se iste probudile u njegovom kavezu, specijalno izgrađenom za tu svrhu, u kojem je pored kreveta, uvek visio naopačke okrenut i po neki leš u staklenom frižideru. Na frižider je bio posebno ponosan, bio je to komotan, ekspilicitan i uredan komad nameštaja koji je tako čuvao i svežinu mesa pre isporuke. Žrtvama bi pogled  na frižider odmah rasvetlio poziciju u kojoj su se našle, ali sam užas koje su osećale bi bio manjen nadom. Izgledalo je da će napredovati ako se ne budu micale, pa su u skladu sa tim, posebno kada bi dobijale porciju masaže ili boce piva, bile skoro sladostrasne. Đavo bi odneo šalu kada bi počeo proces klanja. Ko bi ga znao gde je taj đavolji um našao baš takav način za smrt. Krvarenje iz velikih arterija, koje prepoznajemo tako što svetlo crvena krv u mlazu prska iz rane, može biti smrtno opasno. Dakle, nikad nije rezao arterije. Žrtvu bi obesio o kuku kao životinju, okrenuvši je naopačke. A onda je pravio sitne rezove. Žrtve su umirale dugo, hladnoća frižidera, isticanje krvi, užas umiranja.Tada pravilno ukazana prva pomoć može da spasi život. Čak kada su i vene povređene krv može isto tako jako da teče, ali ne prska i tamnije je boje. Povređeni  takođe može venski da iskrvari. Krv iz arterije možeš  trenutno zaustaviti tako da pritisneš žilu između rane i srca uz kost. Uz dovoljno jak i pravilan stisak krvarenje prestaje. On je blago zasecao da ne pokvari komade mesa. Ljudi su umirali svakako.
Kada mu se taj posao smučio, jer je obrazac uvek bio isti, žrtva zavodi, žrtva je dobra i poslušna, žrtva moli, žrtva se koprca i pokušava da psihološki utiče na njega, žrtva ga pljuje, žrtva leleče, žrtva cvili, zove majku, bogove, milost, ljubav… potpuno se okrenuo umetnosti. Ona je bila relativnija i svakako lepša od užasa jednog običnog malog ljudskog pokušaja da se preživi.

Iz autobiografije

16. decembra 2017. godine Mihiz se probudio, tačno dvadeset godina od kada je sahranjen na lepom groblju u Irigu, na blagom obronku Fruške, pod jednim velikim drvetom sa pogledom koji puca sve do Vrdnika i manastira Ravanice gde je u dvorištu sahranjena Milica Stojadinović Srpkinja. Dan je bio tek tek snežan, a sunčan i hladan, kako samo decembarski dani umeju. Odmah mu je na pamet pala njegova sahrana. Ironično se osmehnuo, kako bi uradio svaki Irižanin koji ume da se šegači na svoj račun. Popa je bio željan da celom svetu, a ceo svet je bio na sahrani, ispriča sve o njegovoj porodici, i šta je znao i šta nije. Liturgija je svakako trajala predugo, ko Božićna i pop je, daleki rođak njegove porodice, bio prilično pripit što od treme, što od iriškog jakog vina. Jer, cela opozicija Srbije je bila tu. Cela umetnička scena, baš cela. Ona što je pretekla iz Simine9a. Mihiz se reumatično istezao dok je veče padalo i razmišljao kako je odavno prestao da veruje u Boga. Sa nostalgijom je mislio o Rovinju i o tome da bi da je živ (o, još kako je bio svestan svoje pozicije) sigurno više plivao u divnom i plavom Jadranu. I možda se manje kockao. A možda i ne. Vajkao se.
Veče je padalo, naglo, kako samo decembarske večeri umeju da padnu. Silovito i naglo, kao da si ugasio svetlo.
Mihiz je leteo iznad Srema. Gledao je rasnu sremačku ravnicu u parlogu. Sela pusta a puteve prepune blata. Mnogo udžerica i poneku veliku vilu. „Toga je bilo i u moje vreme“, mislio je, tešeći se. Kod Inđije na primer, video je, što ga je zaprepastilo, zidine nekog grada do koga su vodili kružni tokovi. Kod Šimanovaca je video isto. Kod Inđije je ličilo na Beč, kod Šimanovaca na Holivud. Ličilo je i na karton, plastiku, Potemkinova sela. Da je Mihiz slušao savremenu muziku dok je tako leteo…Bilo bi to ovako:
LAZIĆ: Kakav je bio Mihizov odnos prema ljudima na vlasti? 
ĐURIĆ: Prema političarima je bio vrlo drčan. Napadao ih je, ali je to radio sa takvom merom i pameću, tako gospodski, da se niko na to nije mnogo ni ljutio. Mihiz je jedna tipična pojava za naše vreme i naše krajeve. On je čovek koji nije napisao ni pet posto od onoga što je znao i na šta je potrošio energiju pričajući. To je velika šteta za našu kulturu. Ja sam uživao u njegovim pričama, naročito u polemikama kada bi naišao na nekoga ko misli drugačije.
Poslednjih mesec dana često sam se vozila po Sremu. Kružni tokovi kod Inđije i veliki tržni centar pored nje, pa komentar moga sina kako se tim i takvim putevima i građevinama udvaramo Zapadu, su me podsetili na Mihizovu sahranu, 15.XII 1997. gde sam prvi put, uživo videla celu tadašnju opoziciju ujedinjenu. Odatle, a i iz nekih sasvim ličnih razloga, ovaj fantazmagorični tekst.
…Ujutru, kada se vratio u svoje počivalište, odlučio je da legne, ćuti i čeka smrt. Ništa mu drugo nije ni preostalo.