четвртак, 30. мај 2013.

..I malo o Puliceru

 
Uvod, koji treba da posluzi u svrhu samoreklame:

Najcesce pisem, kada ne pisem svoje price, o politici i filmovima. Ni u jedno se u sustini ne razumem i nisam iz te struke, pa mi lako. Nisam emotivno obojena. O filmovima pisem kao strasni ljubitelj, o politici kao strasni mrzitelj. Nisam clan ni udruzenja filmskih radnika, a ni jedne stranke i boli me dupe. Mogu da me... U isto poljube.
Ponekad pisem i o zivotu, u kome sam, bar se nadam, aktivan ucesnik. Mislim, ne lezim i blejim.
Medjutim, kada me zivot prestigne fantasticnoscu fakta, u odnosu na moje skromne knjizevnicke artefakte, izgubim inspiraciju. I ne mogu da pisem. I sad se moja sirota Vladislava muci tamo u Temisvaru (moj novi roman Ne znam ti ja nista), a ja ni makac. Pa se onda nerviram. A kad procitam i neki dobar roman, sto mi je struka (mislim magistratura na zensko pismo i srpska knjizevnost, dugogodisnji rad u kulturi RTS, pa posle u srednjoj skoli), tek onda haos. Budem ljubomorna sto ja ne pisem tako dobro. Pojedem se ziva. Pa onda pocnem da imitiram i prepisujem omiljenog pisca. Pa moram da brisem post, jer ja nisam lopov i ne kitim se tudjim perjem. Dodje mi da se aktiviram i u Udruzenju knjizevnika Vojvodine, ciji sam jos clan, valjda. Al ne placam clanarinu pa su me mozda i izbacili.
I jos i placem kad je knjiga dobra.
Da zakljucimo: retko citam poslednjih godina, da ne prepisujem tudje divne price. A i dosadilo mi da citam druge. Nek malo citaju mene, pobogu!
Dakle, posle dugo vremena sam plakala, zato sto je knjiga dobro napisana. Mada sumnjam u prevod. I u izdavaca. Ne mogu da verujem u konstrukciju recenice koja je ponudjena. I u gomilu pravopisnih gresaka... Uzas.
Necu da napisem o kom izdavacu je rec. Ne zasluzuje ni ime da mu pomenem. Na ovom svetu, gladnom informacija, je i negativna reklama, reklama. To je opste poznato. 
Mislim, placem i kad je knjiga losa. Ali, ovo je drugacije. Skroz. 

Razrada, koja je logican nastavak posta o raku, dojkama i Andjelini Dzoli. Treba da posluzi da se isti procita, pre ovog. 

Kad procitam dobru knjigu, setim se koliko je rec mocno oruzje i koliko je lepota, cak i kad je o estetici ruznog, nama jadnim malim smrtnicima, neophodna. Jer nekad to zaboravim, udavljena u fantasticnoj svakodnevici. Pri tom termin fantasticno koristim ne kao super, vec kao cistu gotiku. Ili epiku, ponekad, da predahnem.
Prva knjiga, koju sam istinski volela iz savremene knjizevnosti je bila Makinovo Francusko zavestanje, za koju je dobio Gokurovu nagradu. Mislim da nikada vise nije dosegao taj fantasticni tekst. I mislim da nikada nisam plakala vise zato sto je neko majstor pripovedanja. Naravno, to nije prva knjiga koju pamtim, nego ona kada sam odrasla i poprilicno izbrusila svoj ukus. Pre toga sam zivela daveci se tonama klasicnih tekstova, romana, pesama, memoara, zapisa, putopisa, drama, epova, stripova. 
Mislim, nije bilo interneta.
E takve knjige, maestralno napisane kakva je bila Makinova, sam trazila kao bisere, jedva ih pabirceci.
Poslednjih godina, u moru zaista sjajnih pisaca, jedina dva pisca u cijim romanima sam zaista uzivala, bili su Michael Uelbeck, i Doris Lesing. Uelbeck je prosle godine dobio Gonkura za Kartu i teritoriju, Lesingova je ovencana Nobelovom nagradom. Citam da je Uelbek ovih dana na velika zvona izdao, posle dugog niza godina zbirku pesama. Mogu da mislim na sta to lici. Na uzas, ujed, apsurd i ironiju na granici pornografije. Kakvi su uostalom i njegovi romani. Bez izuzetka. I Elemntarne cestice i Ostrvo i Prosirenje podrucja borbe i Platforma. U jednom od njih, na kraju romana, u buducnosti vidimo hordu koja nadvijena nad katastrofu planete, jede svoje slabe prezivele. Pod bakljama. Lesingova me je od svih tekstova sa nogu oborila Memoarima prezivele. U tom uzasnom utopiskom romanu ponovo vlada zakon horde. Glavna junakinja je mojih, nesrecnih srednjih godina i gleda kroz prozor jezivi zivot koji vlada. Bestijalan i brutalan. Pod bakljama. U hordama. I izlaza nema.
"Ne znam kojim će se oružjem voditi treći svjetski rat, ali znam da će se četvrti voditi kolcima i kamenjem" Albert EinsteinDakle, otkrila sam novi roman, po kome je snimljen i film. I dobio je Pulicerovu nagradu i to ne ove godine.. I plakala sam. I dobila sam zelju da ga prepisujem.
Iz recenzije:
Snimljen prema istoimenom romanu Cormaca McCarthyja, za koji je dobio Pulicerovu nagradu, The Road je epska postapokaliptična priča o putovanju oca (Viggo Mortensen) i sina (Kodi Smit-McPhee) kroz opustošene predele Zemlje ubrzo posle nepoznate apokalipse koja je uništila civilizaciju i veći deo života na planeti...

Sta je ono u tom romanu sto me je posebno uzbudilo i zbog cega napisah ovoliki tekst?

Zakljucak, u kome nalazite zasto treba citati Kormaka MekKartija i o cemu ja to, pobogu, pricam sa svojom ljubavlju za katastroficno, fantastiku i apsurd:

Dakle, otac i sin putuju uzasnom planetom.  Roman sledi tu liniju katastroficnog Uelbeka i Lesingove.
Horde, bestijalnost, uzasna seksualnost koja ne bira, kanibalizam. Nema zakona. Gradovi su mrtvi. Ptice su mrtve. Planetom duvaju ledeni vetrovi. Nema hrane, nema svetlosti. I baklje su retkost.  
Ono sto ovaj roman cini izuzetnim je da za razliku od dvoje pominjanih, MekKarti na kraju romana bira zivot. A ne smrt i katastrofu. Nade ima. Decak je moderni Prometej koji nosi svetlost. On je zivot sam. Moderni Prometej koji nosi plamen. 
I sto bi rekao Alihodza Mutavelic; "Ali neka, mislio je on dalje. Ako se ovde rusi, negde se gradi. Ima valjda jos mirnih krajeva i razumnih ljudi."
I to je ta lepota o kojoj govorim. 
I od koje nikada necu odustati.

Toliko o Puliceru. 

Poslednja akciona heroina, Andjelina i malo o Puliceru

Vec danima razmisljam kako silno zelim da napisem jedan post o dojkama Angeline Jolie i oklevam, licno je opasno. Naslov nosim od kada sam procitala neverovatnu vest za koju sam mislila da je novinarska patka i mislim na moju bivsu kumu i drugaricu, jos od prvog dana studija (pre trideset godina, da preciziram) koja mi je nedavno rekla u privatnoj prepisci da joj dugo nisam napisala nikavo lepo pismo koje sam obecala, vec sve nesto, sturo, u kratkim recenicama, bezlicno. Ovo je dakle, pismo i za nju, u Vankuveru…Napisano danas, jer sam u Blicu videla tekst sa naslovom Heroina koji se pozabavio istom temom. Pa ako budem oklevala, neko ce mi ukrasti nenapisan tekst.
Poenta je, da je licno postalo javno i da svako od nas ko se bavi bilo kojim oblikom javnog izrazavanja svojih stavova, umetnosti, svoje figure, politickih odluka, jednoga dana predje granicu. I duboko privatno postane globalno.
Sta hocu da kazem?
Meni je otac umro od raka na dan kad sam zavrsila fakultet. Umirao je 80 dana vezan za aparate, jer mu je rak otkriven prekasno, pri operaciji. Sirio se od debelog creva, preko jetre. Imao je 47 godina i skoro trideset pet- sest kilograma kad je umro. Dok je umirao, u kuci su nam se namnozili pacovi. Moj pas, veliki sarplaninac je tulio danima. Posle njegove smrti, u teskim mukama, ja sam izgubila menstruaciju. Trebalo mi je tri godine da se oporavim, fizicki. Psihicku bol sam savladala, skoro deset godina kasnije, kad mi se rodio sin. To me je utesilo. Kada idem na pregled dojki, obicno od straha padnem u nesvest. Prosle godine sam jednu probusila nekim italijanskim j…… grudnjakom. Mal nisam dobila nervni slom.
Na ivici sam nervnog sloma i kad citam baljezgarije dokonih, vulgarnih i prostih koji prave sale na racun njenog gesta. Dize mi se kosa na glavi od njenog gesta. Duboko sam potresena odlukom koju je donela. A i ona je zena od krvi i mesa koja je sa nama htela da podeli ono sto je muci, kao i svi ostali na javnoj sceni, koja je i ovaj internet, uostalom.
Tako ja to vidim.
Samo sto sam godinama za nju mislila da je Lara Croft, pa sam tuzna, jer sam izgubila i poslednju heroinu. A heroine zaista izgleda ne postoje, na zalost.
A kada je rec o Holivudu, jos o dve neverovatne tatine devojcice, sto sam i sama. Mislim, tatina cerka. A sto mozete zakljuciti iz prethodnog teksta.
Ja sam mom ocu bila jedino dete.
Andjelina je cerka glumca Jona Voighta, za one koji ne znaju.
Obozavam filmove Sofie Coppole. Ona je cerka Frensisa Forda Coppole. Od tate ne volim nista osim onog Drakule. Vidim da se na 66. filmskom festivalu u Kanu, ovih dana, pojavila sa novim naslovom, Bling ring. Jedva cekam da ga gledam. Mislim da mi je njen film Izgubljeno u prevodu, jedan od omiljenih u zivotu. Kada se Bill Murray i lepa Scarlett Johansson, na kraju neverovatne nedelje u Tokiju, razidju bez reci, uz neki mali sapat. Jer je cesto zivot takav.
Volim i Somewhere, kad na kraju filma Stephen Dorff ode u dupe na vasar. Ili vec negde. Volim kad Kirsten Dunst u ulozi Marije Antoanete ode na gubliste kao u zivot.
Gledajte ovaj film. Otkrila sam ga ovih dana.
Kolaci i cipele, blazirano i raskosno. Ironicno i kao novo citanje. Kritika, koja je film rasturila, i onako cesto pojma nema.
Znam, verujte mi na rec. Da se ne hvalisem ovde o danima proslim.
Druga cerka, tacnije unuka je Zoe Kazan i jos jedan film za preporuku, Ruby Sparks, proslogodisnja produkcija. Zoe je napisala scenario i glavna je glumica u filmu. Zoe je unuka Elie Kazana koji i danas vazi za jednog od rezisera sa najvecim uticajem na Brodvej i Holivud. U filmu je reziser Jonathan Dayton, a njen partner Paul Dano. Obojicu smo gledali u sjajnom i duhovitom Mala mis Sansajn..
Zoe ima lakocu.O boze. Kako pise! Kako glumi! Kako bi lepo bilo imati njenu lakocu postojanja. I pisanja.
Prica filma, koji je po zanru, fantasticna ljubavna komedija, je prica o piscu koji gubi inspiraciju, a isto vremeno ima problem i sa ljubavnim zivotom. I onda, uz pisanje novog teksta o savrsenoj ljubavnici, istu materijalizuje…
Razumete?
Pricam o genima.
O deci i roditeljima.
O necijoj lakoci i necijoj tugi. Pricam o raku i sisama. O umiranju. I zivotu.
O Puliceru kasnije, umorila sam se.