Приказивање постова са ознаком Vukovar. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Vukovar. Прикажи све постове

четвртак, 16. октобар 2014.

Ne znam ti ja ništa


Ne bih da zvučim uobraženo i egocentrično, jer su to osobine koje zaista ne posedujem. Ali, nekako, posle ovih par poslednjih godina života na oštrici noža, na strah sam se navikla. A za nekog ko je odrastao na Geteovom Faustu i Danteovom Paklu, ni đavo nije bio crn kao što izgleda. Njegovo lice je bilo mnogostruko i već sam ga videla, na žalost, više puta.
Upravo sam sedela preko puta njega, u jednom sasvim svedenom restoranu Terzo Piano, na krovu Umetničkog instituta u Čikagu. Možda jednog od najlepših muzeja na svetu. Pogled je bio spektakularan, u svakom smislu. I onaj na Milenijumski park i onaj na Džonija. Nisam se više bojala zlih frajera. Nisam povraćala, napijala se, drhtala. Bila sam mirna kao ledeno more nad kojim nema ni daška vetra, a sprema se duga, duga zima.
Videla sam kao u cameri obscuri - Džonijev divni, sofisticirani, neverovatni Chopard, u kome je treperilo nekoliko sjajnih dragih kamenova, sa više različitih mehanizama, trenutak kada je ocečena mrtva ruka i trenutak kada je sat spao sa nje, malo krvav, u prašinu. Trenutak kada ga je Džoni uzeo iz  ruku štektavog, jer se on nije saginjao...Crnogorci ne ljube lance, pomislila sam ironično. Trenutak, kada je zadovoljno obrisao lepotu od krvi po vojničkim pantalonama u kojima je bio, te riđe boje da se krv na njima nije ni primećivala, a mirisao je i tada u Vukovaru i sada tako jako i dobro na tako kvalitetan parfem, da se ni miris leševa ni krvi takođe nije osećao. Dugmad na blistavoj svilenoj košulji, staro vukovarsko znamenje, Vucedolsku golubicu i trenutak kada su uzeta iz muzeja. Sve sam to već videla.
I znala sam da je budućnost došla po mene i da više neću imati snoviđenja. Da će se od sada stvari prosto dešavati. I da sam na pravom mestu u pravo vreme.
Jeli smo neku neverovatnu jagnjetinu sa limunovim sosom na neki uvrnuti italijanski način u tišini. Nisam pila alkohol, znajući da sam neuračunljiva kad popijem.
Bila sam svesna da je čak i izbor hrane bio tendenciozan, a ja u njemu uopšte nisam učestvovala. Nisam bila ni pitana, što mi se činilo krajnje nepristojno. Neki muškarci su bili tako samouvereni...Ali, ovaj je znao da je osim piletine, koja bi bila jeftin izbor, jedino meso koje sam podnosila bila jagnjetina. I to je bila poruka - Znam sve o tebi.
Nisam bila ni uplašena ni fascinirana. Boraveći pored Todorova, bar na kratko, navikla sam se na pretnje i život u strahu. U krajnjoj liniji, zato sam i bila u Americi, zar ne.


петак, 15. август 2014.

Ne znam ti ja nista

Ne znam da li Vam je poznata cinjenica da je onaj Cvetan Todorov ( ne ovaj moj, zastrasujuci zli genije koji me je uvukao u pricu) autor jedne od najboljih studija iz teorije knjizevnosti koja se tice fantastike: Uvod u fantasticnu knjizevnost. Skoro je neverovatno koliko je ta knjiga u sustini, promenila moj odnos prema tekstu, skoro jednako koiliko je moj Todorov, u meni, promenio odnos prema mom zivotu.
Bila sam jaka i bila sam potpuno sama. Verovatno je to i bio moj odnos prema snazi, koji bi se pretpostavljam, srusio kao kula od karata pri majmanjoj naznaci vetra. Ili ne bi. Nemam pojma.
Vladimira sam videla samo jos jednom, kada je velikom brzinom uleteo, nenajavljeno u nase konaciste, da pokupi sve ono sto je ostalo od njega. Bila sam sokirana: obrijan do glave, istetoviran do usiju, vise je licio na nekog skinsa, nego na na heroja mog zivota. Kada je odlazio,nije se ni oprostio sa mnom. Valjda je to tako trebalo.
Muza, bivseg muza, obecala sam, necu vise ni pominjati. Nema razloga. 
Ni za sta vise nema razloga. Mene, u srcu, samo lepota moze da zadrzi.  
Mladji sin je bio u takvom haosu, da sam cak dobila dozvolu od Todorova da na kratko napustim Ameriku. Trebala sam sa sinom da se nadjem za vikend u Italiji, kao nekom hodocascu na kome bi se pokrpili iskidani komadici nasih dusa.
U medjuvremenu, posecivala sam aukcije slika i bioskopske projekcije, sto mi je fantasticno omogucavao moj domacin sa svojim neverovatnim vezama.
Bar vise nisam isla u soping.
Takva realnost, a ni metafora, mi nije ni trebala.
Bila sam celovita. Bila sam rascepkana. Bila sam bas onakva kakva treba da budem. 
Jedno vece me je domacin vodio i na pravu, planetarnu premijeru velikog holivudskog blokbastera, ciji junaci su se ironicno, bavili spasavanjem umetnickog blaga koje su nacisti za vreme drugog svetskog rata spasli, preciznije pokrali od cele Evrope. Film je bio pretenciozan, ali su u njemu glumili holivuski lavovi, svi prisutni na premijeri. Viorile su se americke zastave. Bili su spasioci sveta. Strah od varvara, sto bi rekao pravi Cvetan Todorov, u svojoj drugoj knjizi...
Bila sam prava provincijalka. Ceznjutivo sam razmisljala koliko je moja prica bolja od njihove i koliko u stvari, mali jezik kakav je srpski, ogranicava.
Nikad nista od nas.
Na premijeri sam se od muke, napila kao dupe, cemu uopste nisam sklona. To je bar jasno, zar ne.
Crveni tepisi, blicevi, velike zvezde,,,
Bila sam u crvenom,ako to nesto znaci. Bila sam tepih prostrt ispred bioskopske dvorane.
Na aukcijama, inace, nije bilo ni traga od srpsko/rumunsko/hrvatskih veza.
Tek sam sad postala svesna koliko smo mali u ocima sveta i koliko je dragoceno, tako mali, da se sacuvamo. U jeziku, bar, u umetnosti, bar. Lepota moze spasiti svet, svakako. U to sam uverena. Krvlju potpisujem. I menstrualnom i arterijskom i venskom.
Jedno posle podne, dok sam dokona gledala katalog aukcije koja je bila u toku, pored mene je seo izuzetno zgodan muskarac. Nisam ga ni videla, vise osetila, zenski, intuitivno. Mislm, to, da je zgodan. Pogledala sam ga krajickom oka. Prosed, izuzetno visok, ekstravagantan. Dugu, divnu saku je nemarno polozio na naslonjacu moje fotelje . Odjednom sam osetila da mi zvone svi alarmi...
On, taj zgodni muskarac je bio trag koji sam cekala.
Nisam bila luda, definitivno. Vukovar je konacno stigao u Ameriku. 

четвртак, 19. јун 2014.

Ne znam ti ja nista


Kazu da istoriju uvek pisu pobednici.
Mene to nikad nije interesovalo.
Nisu me interesovali ni Jugoslavija, a ni bilo ciji nacionalni interesi. Znao sam da je zivot negde drugde, ne na vetrovitom i brdovitom. Uostalom, ovde pored Dunava, covek je to i mogao da nauci. Da sve tece i sve se menja. Kao duboka i mutna reka.
Mene je istorija interesovala kao mogucnost promene. Blago Vukovarskog muzeja, koje je u davnoj proslosti, bilo deo porodicnog nasledja mojih predaka, mozda bi moglo ponovo da bude moje.
Jer za to blago se krvarilo. I kralo i ubijalo. A to istorija ne belezi. Trenutne smrti i male ljudske sudbine. Ona vidi samo na veliko. Naveliko. Ona samo opisuje. Godine nastanka, okvirne dogadjaje. Godine nestanka.
Nisam uopste sentimentalan…Ako ne uspem da ga zadrzim, mislim na blago, prodacu ga. Trziste u Americi je izvrsno. Uvek gladno antikviteta. I otmene stare Evrope.
Na srecu, nobles oblige, vazi jos uvek.
Resio sam da prestanem da pusim. Ovo su bili vazni dani. A taj porok mi zaista nije trebao.
Rominjala je sitna, hladna kisa i ja sam zapalio poslednju cigaretu. 
Pomislio sam: ha, kao pred streljanje.
Ali, svakako, ne moje. Ne moje…
„Život u gradu na Vuki, je do proleća 1990. godine bio normalan. Ljudi su živeli sasvim običan život karaterističan za ono vreme socijalstičke lagode. Bilo je nekoliko fabrika i firmi koje su za ondašnjih 80.000 ljudi obezbeđivale egzistenciju. Neki građani su čak radili i u poljoprivredi, za sebe. Sa par jutara zemlje bilo sasvim dovoljno da prehrane porodicu.
Što se nacionalne strukture tiče Vukovar ni kao grad, ni kao opština nije bio većinski hrvatski. Ovo se najbolje vidi kroz činjenicu da je lokalnim izbori u Vukovaru 1990. godine HDZ bio ubedljivo poražen u odnosu na Savez komunista Jugoslavije (26% HDZ, a SKJ 65% glasova), dok je Srpska Demokratska stranka (lidera dr Jovana Raškovića) u Vukovaru tek formirana . Većina Hrvata nije želela da ide do 1990. u Savez komunista Jugoslavije. Njima su i partija Savez komunista Jugoslavije i država SFRJ bila tuđa.
Početkom 1990. godine došlo je i do ekonomskih problema u industrijskim gigantima Vukovara. Npr. Radnici su negde, dobijali minimalce i to u bonovima, a ne u dinarima.
U januaru 1991. na televiziji su prikazani snimci bivšeg oficira JNA koji priča o svojim planovima obračuna sa JNA i Srbima u Hrvatskoj. Hrvati tom prilikom nisu uočili problem, već su ga opravdavali.
U martu 1991. kod Đakova je otrkiveno veće skladište oružja za potrebe MUP Hrvatske i stranke opasnih namera HDZ. 10. marta 1991. u vukovarskom selu Bogdanovci, HDZ vrši smotru paravojnih jedinica ZNG, gde je okupljeno preko 2.000 Hrvata i podeljeno im je oružje. U vremenu ekonomske krize i porasta nezaposlenosti, planovi o progonu su bile prihvaćeni kod velikog broja Hrvata. Centrala HDZ je dala  jasan znak da se započne rat u Vukovaru, time što će se ubijati i maltretirati ugledni i bogati Srbi na vukovarskom području. A kasnije, za napad i kasarne JNA. Inače, vodje pokreta su osobe asocijalnog ponašanja, sa šovinističkim ispadima još od 1971. godine kada je u SR Hrvatskoj bujao proustaški pokret MASPOK.“ Pise u analima…
…Poceo je da duva vetar. Jace sam zagrnula jaknu. Jezero Micigen se leskalo na poslepodnevnom suncu. Krenula sam nazad u stan mojih domacina. Stopalo me je zigalo.
Nisam se osvrtala.

понедељак, 28. април 2014.

Ne znam ti ja nista

Zatvorenih ociju sam slusala sina kako mi prenosi pozdrave od bivseg muza i naseg drugog, velikog momka. Njega, pak nisam mogla da se nagledam. Porastao je, smrsao i dobio jednu boru, sa strane, u dnu osmejka, koja ga je cinila muskarcem, a ne mojim malim decakom. Ipak nije bilo vreme za porodicne peripetije i ljubavnu drame, vec za posao. Bilo ga je i preko glave.
I dok je megalomanska nepismena vlast vracala ikonografiju devedesetih, servirajuci nacionalni patos i istorijske megalomanske teme, uz jedno “obecanje ludom radovanje” i zvalave govorancije, na meni i Vladimiru je bio spas celog naseg poznatog sveta.
Eh, umetnosti, umetnosti.
Na niske si grane pala  kada treba da te brane dvoje zaludjenika, oboje sa teskim promrzlinama na nogama u onoj snezini. Izgubila sam i dva prsta na levoj nozi. Nije mi bilo zao. To su simbolicno bile bacene jebene jebene jebene usrane visoke stikle u kurac.
U snegu sam izgubila i lepe manire.
Sve sam vise licila na moju autorku, a sve manje na Vladislavu.
Ustvari, belina mi je potpuno promenila zivot.
I karakter, ako je to moguce.
Kao da zivis neki drugi, sasvim tudj.
Jedva sam cekala da ostanem nasamo sa Vladimirom, ispracajuci naoko strpljivo nase americke domacine iz sobe.
Evo sta mi je rastumacio iz dela papira koje smo dobili od naseg domacina.
Ono sto je bilo zabrinjavajuce je da je on, nas misteriozni domacin, bio vlasnik transportne kompanije kamiona koji nas je udario.
Kamion je pronadjen napusten, na jednom doku Cikaga, ali bez ikakvih otisaka i tragova u njemu. Samo na osnovu broja sasije motora je utvrdjeno njegovo poreklo. Nije imao ni tablice.
Pitala sam se kome je bilo stalo da optuzi naseg domacina?
Ili, zasto bi nas domacin prvo davao takve tragove, a onda iste unistavao. Bio je zaista istinski presrecan zbog Prediceve slike. To se nije moglo glumiti. Sumnjala sam da je bio potomak lica sa slike. Samo to bi objasnilo takvu posvecenost i strast. Ili je bio, potpuno, totalno lud. 
Tragedia demonica.
Dakle…
“Hrvatska, iako je tek zakoračila u Evropsku uniju, već je počela da koči ulazak svog suseda – Srbije. Hrvatski poslanici N.N zatražili su u Evropskom parlamentu u Strazburu da povraćaj „opljačkanog hrvatskog kulturnog blaga tokom rata devedesetih bude deo pregovaračkog paketa za ulazak naše zemlje u Evropu“.
 Kako je navedeno u dokumentu, do 1993. je iz Hrvatske „otuđeno“ 22.829 muzejskih predmeta i 3.097 kulturnih dobara. Veliki deo vraćen je do 2008. godine, ali je od tada do danas iz pravca Srbije otišlo „svega nešto više od stotinu“.
“To blago nije otuđeno ili ukradeno, već je sklanjano kako bi bilo sačuvano od uništenja. I to nije hrvatsko kulturno blago, već blago Srpske pravoslavne crkve. Ili Hrvati ne znaju šta traže ili možda Hrvatska hoće da pošalje poruku Srbima da želi da se vrate.” (pise u drugom dokumentu) 
Niko iz Srbije ne protivi se tome da ono što je sačuvano iz srpskih eparhija u Hrvatskoj u njih bude i vraćeno, ali tamo gde žive Srbi i gde su obnovljene crkve. Problem je gde vratiti one ikone iz hramova koji su uništeni.
Nekada je postojao Muzej Srba u Hrvatskoj, a Srbi su bili konstitutivni narod u Ustavu. Sada nema ni jednog, ni drugog. 
Iz Srbije tvrde da oni koji su spasavali kulturna dobra tokom rata, izričito su protiv da Srbija podleže „hrvatskim ucenama“ i podsećaju na mnoštvo srpskih crkava i manastira koji su spaljeni i uništeni:
- Kad se vrati narod i kad se poprave crkve, i mi ćemo vratiti ikone. Većina stvari koje su do sada vraćene vraćene su političkom odlukom, bez konsultovanja struke, porcuje srpska drzava.
Osim crkvene imovine do sada je vraćena čuvena Bauerova zbirka, u kojoj je bilo i srpskih umetnika, i deo kolekcije iz Muzeja u Vukovaru, koji je takođe bio srpsko-hrvatski, pa je kroatizovan.
Ipak, ogroman deo blaga koje je nestalo, ako već nije spaljeno i ruinirano, završio je u rukama hrvatskih lopova i trgovaca umetninama. Asocijacija izbegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske podseća da je nestalo oko 7.000 ikona, od kojih se neke i danas prodaju „na crno“. Takođe, navodi se da je, osim ikona i bogoslužbenih predmeta, uništen i najveći deo srpske spomeničke građe, među kojom i 3.000 spomenika NOB, vezanih za antifašističku borbu Srba.”
 “Ovo bi se moglo nazvati kulturocidom, odnosno kulturnim genocidom, ako se zna  da su knjige pisane ćirilicom odavno završile na lomači”, pomislila sam.
“Najvise kulturnih dobara vraćeno je manastirima u Boboti i Dalmaciji. Tako je, recimo, u Crkvu Svetog Georgija u Boboti vraćeno osam ikona sa ikonostasa, zatim barokne keramičke peći iz dvorca Eltz u Vukovaru, pet srebrnih okovanih ikona s ikonostosa Crkve Sv. Arhanđela Mihaila u manastiru Krka. Vraćene su i skulpture od drveta iz kolonije naive iz Banje Janković, kao i vukovarska biblioteka, koju je evakuisala JNA, sa oko 3.500 knjiga.” Bila sam zabrinuta, a razloga je bilo i previse. Dakle, nismo mi losi momci, zajedno sa Rumunima. Ili, ipak jesmo!? I sta onda uopste radim u Americi?

уторак, 22. април 2014.

Ne znam ti ja nista

…Znala sam da za mene uvek zeljnu sunca i svetlosti ovaj put u ledeni Ilinios moze biti totalno poguban. Ali da postoji mogucnost da umrem u nekoj americkoj vukojebini je bilo skoro na ivici ironije. Bila sam tako zeljna zivota.
Tema smrti me ni malo nije uzbudjivala. Bas, bas.
Ne znam sta me je probudilo.
Miris dima ili toplina vatre koja je tinjala ispred mog nosa su verovatno bili alarm za moje osamucene receptore. Bilo je jasno da je air bag bio spas za oboje. I Vladimira i mene. Cak ni sofersajbna nije bila ostecena. Nisam imala predstavu na sta lici limarija spolja, posto zadnji deo automobila kao da nije ni postojao. Kamion ga je naprosto oduvao.
Bila sam dezorijentisana, uplasena, sokirana dogadjajem.
Ali, bila sam ziva. 
Vrlo.
Mislim da sam Vam vec rekla da kad je drama, funkcionisem.
Nisam imala predstavu kome je trebalo nase ubistvo.
Pogledala sam Vladimira.
Bio je jos u nesvesti, ali ziv.
Auto je nosem bio zaboden u sneg, ali ja nisam smela da rizikujem.
Vatra se sirila.
Jedva sam otkopcala pojas za spasavanje.
Jedva sam oslobodila Vladimira od pojasa. Njemu je neki bocni udarac po svemu sudeci, razbio glavu. Niz celo mu se slivao tanak mlaz krvi. Krkljao je. Brisala sam krv nadlanicom.
Vatra se sirila.
Setila sam se krzna i dokumenta u dokumentu u dokumentu.
Nisam imala pojma sta se desava. Papire sam nasla na srecu, podno mojih nogu.
Stvarno bi bilo smesno da drugi put izgubim neka vazna dokumenta, kao onaj Torinski, onomad.
Stvari bi mogle postati predvidive, a ja totalno neuracunjiva.
Jedva sam otvorila deo vrata. Tek sam sada bila svesna sta znaci kad te tresne Interkontinentalni, bez obzira sto imas solidnu limariju.
Oklevala sam da izadjem iz automobila.
Nisam znala sta je gore.
Da pustim da auto eksplodira, ili da se smrznem u snegu.
Boze.
Tako sam mrzela hladnocu.
Pronasla sam telefon, koji je srecom radio.
Prestao je prekid na vezama.
Nazvala sam sina. Niko se nije javljao. 
Auto se polako punio dimom.
Sa telefonom i stolom u jednoj ruci i dokumentima pod njom izbauljala sam iz automobila.
Presekla me je grozna hladnoca napolju.
Tako mora da izgleda Danteov Pakao, pomislila sam. Poslednji krug.
U Monci, mislim.
Auto je pozadi bio sazvakan kao od papira.
Odteturala sam do Vladimirovih vrata, jer se vatra i pored snezne oluje sirila neumoljivo.
Dok sam otvarala njegova vrata, povredila sam neku zilu na ruci.
Mora da je bila vazna, posto mi je krv sikljala kao slap.
Pobacala sam sve iz ruku u sneg.
I dokument u dokument u dokumentu.
Vec totalno dezorijentisana od gubitka krvi i hladnoce, jedva sam ga izvukla iz Dodza.
On se probudio i u delicu sekunde zgrabio dokumenta i mene.
Gurnuo me je niz nasip, i skocio za mnom.
Auto iza nas je eksplodirao.
A ja sam, od gubitka krvi, ponovo izgubila svest.
****
Dvorac Eltz se nalazi u hrvatskom gradu Vukovaru. Filip Karlo Eltz nadbiskup u Mainzu i nemački knez izbornik 1736. godine kupuje ovaj ogroman posed s 35 naseljenih mjesta. Gradnju dvorca počeo je 1749. g. vlasnik vukovarskog feuda grof Anzelmo Kazimir Eltz. U početku je bio sagrađen samo središnji deo, a kasnije je dvorac više puta dograđivan. Već 1781. g.izvršeno je prvo veće proširenje dvorca, a konačan izgled dvorac je dobio početkom 20. stoljeću po nacrtima bečkog arhitekta Siedeka. Velikih je dimenzija, raskošne koncepcije, obiluje bogatstvom stilskih detalja, ali zadržava skladne odnose. Ubraja se među najreprezentativnije objekte baroknog razdoblja na hrvatskom tlu. Od 1968. g. U dvorcu Eltz smješten je Gradski muzej Vukovar. Zgrada je 1991. g. pretrpela strašna oštećenja za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku. Predivna   riznica u Burgu Eltz u Nemackoj otkriva   predmete  koji  su  se  stotinama  godina  prenosili  sa  generacije  na  generaciju.Tu  se  moze  naci  familijarna  zbirka  oruzja, skupoceni   porculan  i  keramika, nakit, oruzje  i  oklopi  ratnika  konjanika, vredni  tepisi  i  tapiserije, umetnicke  slike  kao  naprimer  Ölgemälde Madonna mit Kind und Weintraube von Lucas Cranach dem Älteren. Najvise paznje privlaci  zbirka  iz  Vukovara  i  jedan  natpis  na  kome  pise  da  je  1945   godine  dvorac  u  Vukovaru  ostecen  i  opljackan. Samo  delic  zbirke  uspeo  ja da  bude  prenesen  u  Nemacku.  Pored  toga,  tu  su  divni  kafe-servisi, nakit, sablje  ukrasene  dijamantima  i  cilimi  – pokloni  tadasnjih  turskih  vladara…Turci pod Sulejmanom Veličanstvenim, u svom pohodu ka Beču 1526.godine, osvajaju Ilok, Vukovarsku tvrđavu, Borovo…U osvojena mesta naseljavaju stanovništvo carstva koje je prihvatilo islam. Domaće stanovništvo je uglavnom napustilo kraj.
Godine 1662. kroz Vukovar prolazi Evlija Muhamad Zilli sin Dervišov (1611.-1679.) nama poznatiji kao turski putopisac Evlija Ćelebija. U svojim knjigama Sejahatnama ostavlja zapis o Vukovaru. Grad ima oko 3.000 stanovnika, Turaka, Ugra, Židova, pravoslavne i katoličke raje. Pet mahala, nekoliko džamija, hanova, hamama i puno dućana. Dve škole. Na mestu gde je danas dvorac Eltz nalazilo se turbe H’ndu Babe koji je navodno predvideo pohode Sulejmana Veličanstvenog. Mesto gde su mnogi Turci dolazili izdaleka da se poklone..

 Mora  nema  u blizini, ali  zato  ima  prelepog   zelenila  i  suma, vazduha  koji  mirise  i  odise  svezinom  i  cistinom, drveca  koje  je  tako  prkosno  na  svoju  sveze  zelenu  krosnju ..Do  ulaska  u   dvorac   vodi  krivudavi  sumski  putic, a  kroz gusta  stabla  proviruje   tek  po  koji   zracak  svetlosti …Iako  je  gusta   i   tamna, ova  suma    u  sebi  krije  svakojake  bobice  i  gljive, mirisno  sumsko  cvece, zvuke  pticijeg  cvrkuta,  pa  mozda  i  po  koje  lane  i  vevericu.

четвртак, 27. март 2014.

Ne znam ti ja nista

“Vučedolska golubica je simbol grada Vukovara, ona je najpoznatija keramička posuda s arheoloških iskopavanja u Vučedolu, koji se pak nalazi veoma blizu Vukovara. Vučedolska kultura potiče iz mlađeg eneolitika, tu se nalazi veliko naselje iz bakrenog doba. Oblici tih drevnih Vučedolskih kuća bili su pravouglog oblika s predvorjem i središnjim ognjištem. 
Važnu ulogu u životu pripadnika Vučedolske kulture, je imao kult poštovanja kovača. Narocito kovača bakra. Čak se verovalo da kovači imaju utiecaj na prolazak vremena te da su uticali na godišnja doba. Verujem gospodjo da taj portal koji ste pominjali ima realno uporiste u susretu sakralnih elemenata sa hrvatskim nacionalnim znamenom, koji je kao orginal, jedno vreme zaista bio izvan Hrvatske. No, to je pretilo da postane ogroman kulturni skandal, pa su ga Vasi vratili Hrvatskoj drzavi…Ali mnogo sta je nestalo, pa i predmeti koje ste Vi pronasli u …Rumuniji?”…Nas tajanstveni domacin me je pogledao ispod nasusurenih sedih obrva sa zanimanjem, postavljajuci mi vise retorsko pitanje, no sto je stvarno bio zainteresovan za odgovor. Sedeo je u velikoj koznoj fotelji, znacajne snazne biste, prelepih negovanih ruku, pokriven nekim pledom sa bogatim indijanskim sarama. Video je da sa zanimanjem gledam cebe pa je prokomentarisao:” Ovo je orginal, od starosedelaca. Morate primetiti gopodjo da ja ne volim nista sto nije orginal…”Uzdahnuo je zadovoljno, milujuci portret na Predicevoj slici rukom. U tome je bilo neceg…nekrofilnog, ili se to meni tako cinilio. Stari gospodin je nastavio predavanje, prelazeci sa lakocom sa golubice na Cikago i indijance: “Predeo na severu Amerike, oko jezera Mičigen, na kome se nalazi ovaj metropolis, pre oko dve stotine godina, indijansko pleme Algonkini zvalo je Polje luka (Čikago). To ime je prvo dobila reka, a potom i grad, koji je nikao 1833. godine. U njemu je bilo četrdesetak kuća i dve stotine žitelja. Prvi su u njega počeli da se doseljavaju francuski Kanađani i urbani Indijanci, a potom mi došljaci iz Evrope i sa istoka Amerike. Kako se naselje industrijski razvijalo, tako se povecavao i broj njegovih stanovnika. Danas Čikago ima sedam miliona žitelja, koji vode poreklo iz čak osamdeset nacija sa svih krajeva sveta. Srbi su zato u ovom gradu mala etnicka zajednica. Ovo cebe je od Algonkina. Lepsa sara od pirotskih cilima, a?” Odjednom sam mu u glasu osetila ironiju… 
Vladimir se umesao. Morala sam da priznam. Imao je savrsen tajming za prekid neprijatnih situacija. Pogledala sam ga sa novim postovanjem. Skoro da bih mogla da zaboravim ono sranje sa amfetaminima…I mojim laznim nervnim slomom…
Ako je ista bila laz…
Stvari su se konacno pomerile sa mrtve tacke. Sledece jutro, iako samo sto nije bio Bozic, umesto u zabavni zivot grada, po nalozima iz domaje, Vladimir i ja smo rentirali auto i uputili se na nasu prvu destinaciju, predaje Prediceve slike na njeno odrediste.
Put je bio prava autostrada, navigacija izvrsna, ledeno jezero blistavo, automobil divni crveni Dodge Caliber . Sve je bilo ogromno i ja sam se prvi put, ali zaista prvi put osetila slobodnom od okova bracnog cutanja kome sam bila izlozena godinama, sad sam toga postala svesna. Onako kako je snezno belo moralo da bljesti kroz zasencene prozore Calibera. Na nekom dubokom nivou, meni je bela boja uvek bila boja smrti. Kao da sam citala Danteov Pakao, iznova i iznova istrazujuci deveti krug…
U divnom domu naseg domacina docekale su nas livreisane sluge, sto je, videla sam krajickom oka iznenadilo i Vladimira, koji je, mora se priznati bio jedan prilicno lezeran svat.
Starac, cije ime nam nije dato da saznamo, se odjednom pomerio sa svojom foteljom. Iznenadjenje je bilo da je mocno sedalo ustvari bilo vozilo za invalida. Pomerio je pled i ja sam videla nemocne noge koje se ni malo nisu slagale sa gornjim delom tela. Video je moj pogled i nastavio:”Sta bi jednom starcu vise znacilo nego lepota kojom bi se okruzio?…Narocito u mom stanju…” Kolica je usmerio ka cosku ogromnog salona u punom drvetu u kome nas je primio. Divni kolonijalni prozori su gledali prema ogromnom plavetnilu jezera…
Tamo su bili nekoliko rasirenih zanosnih pirotskih cilima i jedan divan beli, pohabani svileni ogtrac sa perjem kao kragnom. Predicevu sliku je stavio tacno na stafelaj pokraj sofe na kojoj je na crvenom samtu nehajno lezao ogtac. Bila sam duboko potresena…Sve sa slike bilo je tu uzivo. Iluzija je bila tako potpuna da sam samo cekala da zanosna gospa sidje sa stafelaja i sedne na lezaj…
Starac me je zadovoljno pogledao, smrkcuci:” Posle toliko godina…Odlicno, ona je tu gde treba. Pomoci cu Vam svakako oko Vase namere.”
Mislim…Kakve nase namere!?

понедељак, 8. април 2013.

Ne znam ti ja nista

Dakle, kada sam pronasla one neverovatne predmete, krst, ikonu i putir, sa sve onom kutijom i pismom koje me je zuljalo, brze bolje sam se istim putem, posrcuci od uzbudjenja i znatizelje vratila u normalni zivot iz Sobe. Sve sam ostavila na dno mog ormana, pod neku prostirku i posto je vec bilo kasno posle podne, resila da izadjem napolje. Malo razbistrim glavu i nesto pojedem... Nije mi se jelo samoj, pa sam odperjala do jednog lepog vinskog bara, gde sam pojela nesto sira i popila jednu casu laganog belog vina. Osamucena, koje od vina, koje od pronalaska, setala sam po gradu...Pored reke, preko trgova. Prodavalo se cvece, bio je blistav ranoproletnji dan, golubovi su sletali blizu mene, tako su bili pitomi. Odsetala sam do trznog centra, pored botanicke baste, zeljno udisuci jos uvek prohladni, ali mirisni vazduh. Mirisalo je na tajnu, avanturu i budjenje prirode.
Ne mogu da pisem sta sam sve kupila...Sramota me. Dala sam oduska svom nemiru kroz kupovinu. Na kraju sam, usta punih Mocart kugli, zavrsila u bioskopu, na nekom artificijelnom filmu koji ama bas nista nisam razumela. Samo cu reci da sam u retro fazonu kupila divne i skupocene simi lakovane cipele, crno - bele, kao u dobra stara vremena. Da mi se dusa razgali.
Vratila sam se u konzulat dosta kasno, malo pricala preko kompa sa sinovima i otisla na spavanje...
Spavala sam snom pravednika, dok me u neko doba nije probudila mrtva tisina koja je vladala u sobi. Tisina i hladnoca kakvu nisam osetila ni onda u Turskoj, pri susretu sa onom zmijurinom..
Skocila sam iz kreveta, kao oparena i brzo upalila svetlo. O spavanju vise nije moglo biti ni reci. Upalila sam i rezervnu grejalicu, jer je u konzulatu cesto nocu bilo hladnjikavo, obzirom da su radijatori bili ukljuceni samo danju. Videla sam da se istrosila baterija u satu i da je to bio razlog iznenadne tisine, a kroz prozor se, sto je bilo neverovatno, obzirom na divan dan koji nije nagovestavao tako nesto, videlo da provejava neki redak sneg. Grejalica mi nije bila dovoljna, pa sam otvorila orman u koji sam spustila artefakte, da uzmem rezervno cebence i pokrijem se dodatno. Htela sam samo da proverim da li je sve na svom mestu, pa sam zavirila ispod pokrivaca. Kad sam vec zavirila, resila sam i da se pozabavim istim. Rekoh, spavanje je bilo zavrseno...Uzela sam sva tri predmeta (pismo sam ostavila za kasnije) i stavila ih zajedno sa prekrivacem na krevet. Umotala sam se i ugnjezdila u isti. Pustila sam muziku i sad je zivot vec izgledao normalnije. Uzela sam krpicu za brisanje naocara koja je bila od jelenske kozice da malo skinem gar sa predmeta. Crveni dragi kamen mi je naravno privlacio najvecu paznju, pa sam krenula da pazljivo brisem krst koji sam imala u rukama.
A onda se desilo. Bljesak i survavanje.
Bila sam u pidzami i dalje, ali vise ne u mom krevetu. Bila sam negde u mraku dok se vrlo blizu, odmah sam prepoznala zvuk, iako sam ga znala samo iz filmova cuo zvuk stektanja mitraljeza. Potmuli povici i krici. Zvuci rata. Osetio se miris zgarista i neki odvratni miris koji mi je prevrnuo utrobu, automatski me terajuci na povracanje. Kosa mi se dizala na glavi, a glasovi nekih ljudi, bili su sve blizi. Culo se, grubo i resko, kao stektanje besnog psa: "Ma daj, sta ce nam te krstace i case i ikone. Ona druga ekipa uzima televizore, sta mi radimo. Gde si nas to doveo, govori, nemoj da provociras ili..."
Drugi glas je bio tisi, mazan i ljigav. Nisam ga najbolje cula.. Vajlda se udvarao onom stektavom. Cuo se i nervozan smeh i jos neki mrmljajuci glasovi.
Jedan je komentarisao, kako je sve pantalone isprskao krvlju, danas, kad je...Dalje nisam cula, glas je uminuo. A meni je postalo jasno zasto mi je bilo hladno, kao da sam umrla to vece. Mozda i jesam.
Cula se lupa i mazni i licemerni glas je rekao:"Dzoni je trazio iskljucivo ovu zbirku. Ona na trzistu umetnina ima..."
A onda se opet desilo. Bljesak i survavanje.
Bila sam u proslosti nekog divnog baroknog rada. U daljini se videla reka koja je opasno licila na Dunav. Bila sam ispred nekog dvorca. Bilo je divno jutro. Jedan zgodan muskarac je govorio divnoj mladoj zeni:"Stigao je i krst. Rubin je..." Ona se srecno smejala.
A onda se opet desilo. Bljesak i survavanje.
Bila sam u tom istom gradu, juce, danas, sutra. Dvorac jer bio u ruinama. Pored dvorca se nalazila bina. Jedan opasno zgodan frajer, roker je pevao neke opake pesme protiv Srba. Bila sam na nekavim demonstracijama. Zato su mi se smucile one u Beogradu, koje sam vam pominjala. I ovde se pominjao Bog i krst, samo je to bio kriz. A ja u boga u politici ne verujem. Ja u boga uopste ne verujem. I urlalo se protiv cirilice. A u cirilicu verujem. Kao u Sveto pismo.
 I nosile su se plakate na kojima je pisalo: Branili smo Vukovar, latinicom a NE VUKOVAR, cirilicom.
I ja sam kao u mocnom Borhesovom Alefu videla sve. I zbegove i nesrecu i rat i tugu. Sve. U jednom dugom i strasnom gutljaju nemoci ovih nasih prostora....
Probudila sam se sa krstom u ruci...
Smrznuta, zaprljana, ispovracana.
Bila sam, sa olaksanjem sam shvatila, u mom krevetu u konzulatu...
Ali, ovakva situacija nije bila resenje. Moja putovanja kroz vreme nisu bila resenje.
Pomislila sam po prvi put od kada se to pocelo desavati, da je vreme da stvari racionalizujem. I odem kod psihologa. Definitivno mi je falila daska u glavi.
Ili novi muz, mozda.