Приказивање постова са ознаком Rumunija. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Rumunija. Прикажи све постове

четвртак, 27. март 2014.

Ne znam ti ja nista

“Vučedolska golubica je simbol grada Vukovara, ona je najpoznatija keramička posuda s arheoloških iskopavanja u Vučedolu, koji se pak nalazi veoma blizu Vukovara. Vučedolska kultura potiče iz mlađeg eneolitika, tu se nalazi veliko naselje iz bakrenog doba. Oblici tih drevnih Vučedolskih kuća bili su pravouglog oblika s predvorjem i središnjim ognjištem. 
Važnu ulogu u životu pripadnika Vučedolske kulture, je imao kult poštovanja kovača. Narocito kovača bakra. Čak se verovalo da kovači imaju utiecaj na prolazak vremena te da su uticali na godišnja doba. Verujem gospodjo da taj portal koji ste pominjali ima realno uporiste u susretu sakralnih elemenata sa hrvatskim nacionalnim znamenom, koji je kao orginal, jedno vreme zaista bio izvan Hrvatske. No, to je pretilo da postane ogroman kulturni skandal, pa su ga Vasi vratili Hrvatskoj drzavi…Ali mnogo sta je nestalo, pa i predmeti koje ste Vi pronasli u …Rumuniji?”…Nas tajanstveni domacin me je pogledao ispod nasusurenih sedih obrva sa zanimanjem, postavljajuci mi vise retorsko pitanje, no sto je stvarno bio zainteresovan za odgovor. Sedeo je u velikoj koznoj fotelji, znacajne snazne biste, prelepih negovanih ruku, pokriven nekim pledom sa bogatim indijanskim sarama. Video je da sa zanimanjem gledam cebe pa je prokomentarisao:” Ovo je orginal, od starosedelaca. Morate primetiti gopodjo da ja ne volim nista sto nije orginal…”Uzdahnuo je zadovoljno, milujuci portret na Predicevoj slici rukom. U tome je bilo neceg…nekrofilnog, ili se to meni tako cinilio. Stari gospodin je nastavio predavanje, prelazeci sa lakocom sa golubice na Cikago i indijance: “Predeo na severu Amerike, oko jezera Mičigen, na kome se nalazi ovaj metropolis, pre oko dve stotine godina, indijansko pleme Algonkini zvalo je Polje luka (Čikago). To ime je prvo dobila reka, a potom i grad, koji je nikao 1833. godine. U njemu je bilo četrdesetak kuća i dve stotine žitelja. Prvi su u njega počeli da se doseljavaju francuski Kanađani i urbani Indijanci, a potom mi došljaci iz Evrope i sa istoka Amerike. Kako se naselje industrijski razvijalo, tako se povecavao i broj njegovih stanovnika. Danas Čikago ima sedam miliona žitelja, koji vode poreklo iz čak osamdeset nacija sa svih krajeva sveta. Srbi su zato u ovom gradu mala etnicka zajednica. Ovo cebe je od Algonkina. Lepsa sara od pirotskih cilima, a?” Odjednom sam mu u glasu osetila ironiju… 
Vladimir se umesao. Morala sam da priznam. Imao je savrsen tajming za prekid neprijatnih situacija. Pogledala sam ga sa novim postovanjem. Skoro da bih mogla da zaboravim ono sranje sa amfetaminima…I mojim laznim nervnim slomom…
Ako je ista bila laz…
Stvari su se konacno pomerile sa mrtve tacke. Sledece jutro, iako samo sto nije bio Bozic, umesto u zabavni zivot grada, po nalozima iz domaje, Vladimir i ja smo rentirali auto i uputili se na nasu prvu destinaciju, predaje Prediceve slike na njeno odrediste.
Put je bio prava autostrada, navigacija izvrsna, ledeno jezero blistavo, automobil divni crveni Dodge Caliber . Sve je bilo ogromno i ja sam se prvi put, ali zaista prvi put osetila slobodnom od okova bracnog cutanja kome sam bila izlozena godinama, sad sam toga postala svesna. Onako kako je snezno belo moralo da bljesti kroz zasencene prozore Calibera. Na nekom dubokom nivou, meni je bela boja uvek bila boja smrti. Kao da sam citala Danteov Pakao, iznova i iznova istrazujuci deveti krug…
U divnom domu naseg domacina docekale su nas livreisane sluge, sto je, videla sam krajickom oka iznenadilo i Vladimira, koji je, mora se priznati bio jedan prilicno lezeran svat.
Starac, cije ime nam nije dato da saznamo, se odjednom pomerio sa svojom foteljom. Iznenadjenje je bilo da je mocno sedalo ustvari bilo vozilo za invalida. Pomerio je pled i ja sam videla nemocne noge koje se ni malo nisu slagale sa gornjim delom tela. Video je moj pogled i nastavio:”Sta bi jednom starcu vise znacilo nego lepota kojom bi se okruzio?…Narocito u mom stanju…” Kolica je usmerio ka cosku ogromnog salona u punom drvetu u kome nas je primio. Divni kolonijalni prozori su gledali prema ogromnom plavetnilu jezera…
Tamo su bili nekoliko rasirenih zanosnih pirotskih cilima i jedan divan beli, pohabani svileni ogtrac sa perjem kao kragnom. Predicevu sliku je stavio tacno na stafelaj pokraj sofe na kojoj je na crvenom samtu nehajno lezao ogtac. Bila sam duboko potresena…Sve sa slike bilo je tu uzivo. Iluzija je bila tako potpuna da sam samo cekala da zanosna gospa sidje sa stafelaja i sedne na lezaj…
Starac me je zadovoljno pogledao, smrkcuci:” Posle toliko godina…Odlicno, ona je tu gde treba. Pomoci cu Vam svakako oko Vase namere.”
Mislim…Kakve nase namere!?

среда, 19. март 2014.

Ne znam ti ja nista

.“Vi uopste niste normalni…Niste normalni! Da li me cujete!? Kakve su to gluposti??? Sverc vukovarskog blaga, ovde u Cikagu!? Preko Rumunije uz ucesce Bugara!? Oh my god! I.. Can not believe!!! Vi ste gospodjo, uz duzno postovanje, totalni, kompletni idiot. Ne, ne da li je to neka skrivena kamera, neki stos? Neki kanal za uzaludne? Provokacija u mojim starim danima? Kazite, ko Vas je poslao? Ko? Brzo!!! Nije ovo Cikago Al Kaponea, gospodjo. Svasta!!!” Moj sagovornik u Cikagu, posle premijere filma, se demonstrativno obrnuo na jednoj peti i bez pozdrava odjurio iz sale. Onda se kao furija vratio, lupnuo staracki stapom po podu i rekao: “Ovo je XXI vek gospodjo. Doba Obamine administracije. Imamo mi ovde drugih problema a ne te trice i..i… kucine iz ksenofobicne Srbije”. U to je prisao moj saputnik lice sa oziljkom, sa najsirim osmehom koje je on mogao da iscedi, uhvativsi me ispod miske, sapucuci starom gospodinu nesto na uvo na engleskom…On je smrknuo, pogledao me ispod oka i nastavio nesto malo manje brundavim tonom:”Ma ipak, takve budalastine”…Vladimir je, jer tako se zvao moj kolega, nastavio uzbudjenu tiradu, celicnom sakom me stezuci za misku i dalje. Na svu srecu sto sam jos uvek razumela govor tela. Bila sam nepomicna i zauzela sam poziciju: predusetljivo.
Nisam znala sta sam uradila. Sve ovo je zaista za mene bila potpuno nepoznata i situacija i zemlja. Da li je sukob sa domacinima na festivalu mogao da bude medjunarodni diplomatski incident?
Tesko, pomislila sam ironicno. Inace se , koliko sam informisana, Srbi u Cikagu dele kao i oni u Srbiji. Od sebe se ne moze pobeci. Srbija bi želela da su „oni tamo” svi redom bogati i svoj novac ulažu u otadžbinu. Dijaspora traži da „mi ovde” budemo uređena, jaka i moćna država, da se s njima radi transparentno i po pravilima. Sve to, međutim, teško se ostvaruje jer je poverenje izgubljeno, a raskoli i podele su i dalje duboki. Partizani, četnici, Srbi, Jugosloveni, otimačine kroz zajmove za preporod, prevare, mito i korupcija – sve to stalo je kao zid između matice i dijaspore.
I ovako sam bila beskrajno unemirena snom koji sam imala prvu noc po dolasku u ovaj vetroviti grad. Uvek sam sam se uzasavala jakih i ledenih vetrova a izlazak iz stana naseg domacina je za mene bio pravi sok. Ledena oluja i temperatura od preko minus dvadeset vise nije bila blagoslov za moja ranjena ledja,.
Sav bol se vratio hiljadu puta jaci, a sad su uz njega isle i zle slutnje i strahovi. Jedva sam gutala ledeni dan kao ostricu noza u plucima…
U bioskopu sam plakala, od hladnoce, tuge uznemirenosti, dok je Jelena krisom zevala. Uzbudjivala ju je jedino publika i komplimenti koje je dobijala od gledalaca, posle projekcije. Bila sam iznenadjena da je na konferenciji za novinare, na kojoj je ucestvovao i reditelj filma, neki uzasno razmazeni i blazirani frajer, koji je samo jurio novac i veze po holovima festivalske zgrade, bilo vise americkih nego srpskih novinara. Ili se to meni samo cinilo?
Vladimirovo prisustvo je konacno dobilo na znacaju. Eto, cak sam saznala i kako se zove. 
On mi je objasnio da gresim i da to jesu nasi ljudi, ali sto godina kasnije. I da cemo svi mi kad izgubimo identitet, tako izgledati.
Kao stranci sami sebi.
A vetar je i dalje beskomromisno divljao.

субота, 18. јануар 2014.

Ne znam ti ja nista

Sledeci dan sam rucala sa Jelenom u Konzulatu, nas dve same. Pricale smo o umetnosti, muskarcima, umetnosti. Sa njom nije bilo banalnih tema; a i kad jeste, svakoj stvari je davala znacaj koji bi je ucinio posebnom i uzbudljivom kao pravo slavlje duha. Sve vise sam volela njenu nepresusnu energiju. Nasuprot njoj, ja se nisam osecala najbolje. Na ledjima mi je raslo neko tkivo koje je pocinjalo da lici na grbu. Pomislila sam kada sam to videla, da je to od silnog cutanja. Precutkivanja . Distance, zivotne u svakom smislu.
Kada sam prvi put videla da mi ledja vise nisu potpuno prava, uplasila sam se. A onda sam se setila Pescane planete i princa Leta koji se  u nekoj …ntoj knjizi pretvorio u kosmickog crva, sveznajuceg, vecnog i mocnog. Mozda je i mene cekala nekakva transformacija koja mozda, i nije bila bas tako losa.
Mislim, biti kamila u pustinji je sasvim korisna stvar…
A biti kamila u Rumuniji…
Pila sam cistu vodu i snatrila o mom novom zivotu kamile, kad me je Jelena, treperavo upitala nesto. Nisam odmah ukapirala sta, ali sam cula tisinu i osetila sam da nesto ocekuje od mene. Popila sam jos jedan gutlja i pogledala je preko ruba case:”I?”
“Sta i, draga, nisam Vas bas najbolje cula…”
“Vladislava, vidim da si rasejana. Sta se desava sa Tobom? Vec nekoliko dana, od kad si bila bolesna, nemoguca si za komunikaciju. Ides po konzulatu, krsis ruke, pricas sama sa sobom. Pre neki dan sam nasla tvoje naocare u sanducicu za hleb. Neki ves u mom…Jesi mozda zaljubljena? Gde je B, uostalom,  za njim patis, a?” Upitala me je vragolasto. Ne cekajuci odgovor, nastavila je: “Kako Ti se svidja film, videla sam da si ga sinoc odgledala. Cujem da zajedno idemo u Ameriku, na festival. Bas sam iznenadjena. Imas li Ti iskustva…” 
“Jelena, pa Vi ce te mi pomoci, nadam se”, rekoh diplomatski, oduglovaceci sa odgovorom na pitanje koje mi je postavila. Istina je bila da sam mrzela domace filmove. Jelena je bila blistava i odlicna, ali film…Jos jedna prica o srpskim netrpeljivostima i neslogama. Siva, mracna, neduhovita. Kritika ga je cenila kao “omaz drustvenoj stvarnosti” i “srpski neo crnog talasa”. “Povratak korenima”. Puj!
Brze bolje sam ustala od stola da Jeleni zabasurim odgovor,ali ona nije odustajala.
Odjurila sam u moju sobu i resila na brzinu da joj nesto poklonim samo da ne bi razgovarale o filmu. Odlucila sam se za novu bocicu ruzine esencije, ekstravagntni poklon Todorova.
Vratila sam se u trpezariju i stavila joj poklon pokraj cinijice sa desertom koji smo same spremale.
Bila je iznenadjena i obradovana, a kada je otvorila bocicu zamirisale su najlepse ruze iz nekog vrta na kraju sveta. Mirisalo je na leto, raskosno sunce, radost. Lukavo me je pogledala: “Bas Ti se nikako film ne dopada, jel da?” Klimala sam zalostivo glavom:”Ali ste Vi sjajni. Kao i uvek”.
“Kao i uvek” uzdahnula je, udisuci opojni miris….”Sve je manje dobrih uloga za moje godine, znas li to, Vladislava. Starost je grozna”,frknula je, udarivsi bocicom svom snagom o sto.
Na B. je zaboravila.

понедељак, 23. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Spavala sam dugo i lekovito, bez snova. Kroz prozor se nazirao blistav suncan dan, potpuno neverovatan za ovo doba godine. Resila sam da se pocastim jednim apsolutnim izlezavanjem i citanjem knjige, sto odavno nisam radila. Odlagala sam donosenje bilo kakvih odluka, cak i susret sa B. Onaj zluradi komentar na racun mojih godina kod starog trgovca maglom mu nisam zaboravila. Nekad sam bila pravi slon. Pamtila sam sve, osim dorucka.
Knjiga je bila neka slatka africka avantura o tradicionalno gradjenoj vlasnici detektivske agencije, apsolutni hit u zanru. Pogledala sam ime autorke, a bio je u pitanju muskarac. Kako je muskarac mogao da zna, kako se oseca jedna zena srednjih godina, u vrtlogu neverovatnih dogadjaja!?
Mozda, kada bi uzela muski pseudonim, da i ja opisem moje avanture…
I kako da izvedem da u svemu tome ne bude niceg licnog!?
Da mi glavni junak bude muskarac? Mladji, beskrupulozan, ni malo osetljiv i boleciv. Neka vrsta srpskog 007 XXI veka!? Sve suprotno od mene!? Hm. Razmisljam. This is a man’s world. 
Dok sam se tako mucila, svojom eventualnom buducom karijerom pisca bestselera, koji ce eto, uskoro i u Ameriku, zazvonio je telefon.
Zvali su iz Ministarstva da mi potvrde putovanje i da mi daju neka uputstva koja mi uopste nisu trebala. Sekretarica je opasno otezala sa nekim osmejkom u glasu, sto me je posebno iritiralo. Vec sam htela da spustim slusalicu, kada mi je uzurbano rekla, tihim i poverljivim glasom da …neko ceka da me cuje. 
“Vladislava, kako si?”
Bio je to Goranov glas koga nisam cula …vekovima. 
Bila sam istinski obradovana i upitala sam se, odakle on!? Odmah sam shvatila i zasto je sekretarica bila ocarana. Goran je uvek imao takav uticaj na zene, mlade i starije i najstarije. Potreba da se pored njega bude zenom, bez obzira na sve razlike.
“Kako si mili? Kako, gde, sta?”pitala sam ga uzbudjeno. 
“Gde Ti je B.?” upitao je Goran, izbegavajuci odgovor.
“Ne znam, nema ga nekoliko dana”, odgovorila sam, odjednom bivajuci vrlo oprezna: “Sta se desava ?”
Sa druge strane je bila uznemirujuca tisina. Onda se Goran nasmejao i poceo da prica o sebi. Sta je radio, gde je bio, kako zivi. Previse teksta.
“Gorane, sta se ustvari desava?” Jedva sam ga prekinula.
On je prevideo moje pitanje i na isto odgovorio protiv pitanjem:” A Ti, kako si Ti? Kako sinovi? Rumunija? Amerika?”
Bilo je jasno da zna mnogo vise nego sto je hteo da mi kaze. Pitala sam se, da li da mu spomenem susret sa Todorovim. Kao da mi cita misli, rekao je da je Todorov u Rumuniji, tacnije u Temisvaru i da je sinoc vidjen u drustvu “omanje dobrodrzece gospe srednjih godina”, sa kojom je otisao kolima u nepoznatom pravcu. “Pa sam se zapitao i zabrinuo”, nastavio je seretski, ali se istinska zabrinut mogla cuti u njegovom glasu. Ta zabrinutost je otopila i poslednju trunku nepoverenja koje sam imala i ja sam mu sa velikom pompom ispricala sve o sinocnim dogadjajima. I kako sam dobila pretnju. I kako sam mlatila peske autoputem do grada i kako su me iskaljali i o soferu koji mi je nudio evre za usluge i o taksisti i o pocepanim carapama…
Goran se grohotom smejao. Rekao je da ne moze da zamisli celu situaciju, ali da ne potcenjujem protivnika.”Todorov je jedan od najopasnijih ljudi regiona” dodao je vrlo ozbiljno.
“Ozbiljniji od bilo kakve zmije koju si srela”, podsetio me je.
Razgovarali smo jos malo…O prijateljstvu, knjigama, porodicama. Tek kasnije sam shvatila da mu je u glasu bilo mnogo oklevanja, nemira i opreza. Usamljena kako sam bila, a zeljna njegovog drustva, nista od toga nisam primecivala…
Blizilo se podne,a ja sam jos guzvala posteljinu. Oklevala sam sa ustajanjem, oklevala sam sa okoncavanjem razgovora. Prekinuo ga je Goran, odjednom izjavivsi da se cuvam i da nema vise vremena da prica sa mnom. Pozeleo mi je i sretan put.
Ustala sam, ponovo se dugo tusirala, pustajuci da mlaz vode sa mog tela spere svako secanje na proslu noc. Konacno, posle nekoliko kracih telefonskih razgovora, lakog rucka i malo surfa po internetu, oko pola cetiri sam uzela dnevnu stampu da je procitam. Na drugoj strani nasih napoznatijih dnevnih novina, koje sam bez problema dobijala u konzulatu, bez i dana zakasnjenja, pronasla sam malu rubriku. Na slici je bio B. glavom i bradom. Vest je glasila, parafraziram; les penzionisanog visokog oficira BIA bice vracen iz Rumunije gde je doziveo  nesrecu, sa najvisim pocastima u Srbiju, supruzi i deci. Posmrtno mu se dodeljuje orden za specijalan doprinos bezbednosti regiona. Datum rodjenja, datum smrti. Mesto sahrane ce biti naknadno publikovano.
Novine su mi ispale iz ruke.

петак, 13. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Cela oblast Banata u okolini Temišvara je ustvari, u rukama stranaca. Dovoljno je da stranac registruje firmu u Rumuniji i može da kupi zemljište. Istovremeno, u oblasti Transilvanije nadničarenje je jedan od načina preživljavanja, a isti ljudi rade po dva posla, u rudnicima i na njivi za svoje potrebe. Sto ovo pricam?
Bojala sam se silno ove setnje u tankim sandalama, u pola noci. Nisam znala koga se vise plasim. Nekog nesrecnika koji je u potrazi za boljim zivotom kao pirat krstario putevima oko Temisvara ili Todorova. Todorov se ocito zabavljao, njegov vozac je polako vozio pored mene par minuta. Nije on bio moj ljubavnik, pa da mi otvori vrata i da se ja predomislim. Predator je morao da ode, a ja sam morala peske da u decembarskoj noci nadjem put do Konzulata. On je vozio pored mene, a onda je tako silno dao gas, da sam ostala iskaljana do pola vecernje haljine. Bila je to neka kombinacija blata i polusmrznute sljake, jer je Celzijus bio opasno blizu nule. Tanke sandale ce me doci glave, mislila sam, meni i mojim sredovecnim jajnicima…
Sa olaksanjem sam shvatila da sam mnogo blize gradu nego sto sam mislila i da cu glavnim putem za jedno sat vremena, ako me niko ne opljacka, ubije i ne siluje, biti u sigurnosti kuce. Isla sam prenapetih zivaca, preplasena, smrznuta, sa sve ostecenijim stopalima. Telefon mi  se ispraznio i nije bilo moguce pozvati taksi.
Bila sam jako zabrinuta, ali sam sa druge strane osetila olaksanje. Nisam bila luda: Todorov me je zaista osmatrao, onako kako sam predosecala.
Na ulazu u grad, posto su me startovala cak dvojica kamiondzija i jedan Audi sa  dvojicom bumbara ( to je bio termin iz moje mladosti za debele direktore , drugi ne znam ) koji su mi nudili evre za usluge, pronasla sam mini taksi stanicu. Sa olaksanjem sam se smestila u vozilo, ne obracajuci paznju na prostacki izraz lica vozaca koji me je cenio kao novu u kraju. Bizar seks sa sredovecnom kaljavom ribom i njenim  a la ” mala sirena” stopalima…
Prostitucija je kraljica majka! Sta reci!?
U Konzulatu sam bila oko tri sata. Istusirala sam se skoro kljucalom vodom, popila dva aspirina  i sa olaksanjem se uvalila u krevet, cetrdeset i pet minuta kasnije. Nisam mislila ni na sta…
Zaista nisam imala problema sa nesanicom, samo sa zuljevima.
Pre nego sto sam zaspala, pomislila sam da pod hitno moram ispricati B. za susret koji sam imala.
Ali gde je on?!
XXVIII
…Nije ocekivao da ce se situacija na granicnom prelazu ovako zaostriti.
Nije ocekivao ni pucnjavu, ni ovakvu cvrstu resenost da se napusti Rumunija. Bio je odlicno informisan o celoj situaciji, ali je nije, ocekivao. Mislio je na Vladislavu. Kako je ostavio bez osnovnih informacija. Mislio je na svoju zenu koju nije videovec dva meseca. I svog prvog unuka, koga jos nije ni video. Premotavao je po glavi poslednja uputstva koja je dao zetu, ako se ovoga puta NE vrati. Zetu je bilo neprijatno. Tek sad je shvatio koliko je njegov tast tezak covek. Zet se znojio, iako nije bio kukavica. Ostavio je zetu broj racuna u Svajcarskoj. Da se nije rodio unuk, nikad mu ga ne bi dao…Ovako… Morao je. Bio je on covek patrijarhalnog reda i morala.
Pogledao je preko nisana na ivicu sume. Senka se brzo kretala kroz belilo sumrazice i tankog sloja snega. Mirnom rukom je nanisanio. Pucanj je bio tup, sa prigusivacem. Onaj tamo se srusio.
Prebrojavao je koliko je bilo jos tih ilegalaca. Na koliko su racunali. Bas se nervirao sto je pristao da ga nagovore da se ukljuci u tu akciju…Rumunski granicni prelaz X zaista nije bio u njegovoj ingerenciji. I ti ilegalci? Valjda je drzavi odgovarao taj odliv. Ostavljala je utisak da se nesto desava od kad je Rumunija usla u UE. Da je manje nezaposlenih u zemlji.  Od pocetka mu je bilo jasno da je on kao internacionalni operativac sa nekoliko pasosa pravi covek za resavanje problema. Ako se obelodani, Rumunija moze da pere ruke. Krijumcarska posla, tako bi izgledalo. A ne sinovi beze iz drzave trbuhom za kruhom. Eh…
Opet je opalio. Meci su zvizdali oko njega. Mozda je to bila namestaljka. Od kad fizicki radnici ovako dobro pucaju!? Video je i nisan infracrvenog. Cuo je  Mk 11. Bilo mu je jasno. U klopci je. Nekom je smetao.  Vec je bio mrtav. A Vladislava…
Toga decembarskog jutra bezivotno telo B. plutalo je u plicaku zamrznute recice neimenovanog granicnog prelaza….

субота, 7. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Iako realno, Rumunija bas i nema previse razloga za slavlje, obzirom na polozaj i nje i Bugarske u EU, a u odnosu na kljucnu Nemacku, ovih veceri, uoci Bozica, Temisvar je treperio u valcerima, izlozbama, prijemima…Bila sam zaprepascena kako sam odjednom pocela da razumem politicku scenu. Kao neko ko dugo vremena zivi u amneziji, pa se odjednom probudi i svega se seti. Ili sve ukapira.Odjednom sam razumela i teznju vlasti, sa namerom da sakrije ogroman odliv radne snage iz zemlje koja je u Evropi radila za najbednije dnevnice da pravi glamur i sjaj i raskos koji su bili, pa…U najmanju ruku diskutabilni.
Veceras sam uzivala. Isla sam sa mojom Jelenom,  najfantasticnijom zenom, na pravi pravcati bal. Pozajmila mi je neki mali ogrtac od sibirske samurovine u kome sam bila kao ruska kraljica luksuza….U mrkoj haljini sa mrkim krznom, izgledala sam skoro fatalno. Jedva sam u ceo aranzman uklopila neke male polusandale, simi, sa satenskom masnicom, od braon antilopa.
Dok sam ispijala za sankom po ko zna koju casu sampanjca, uzivajuci u Strausu i lakom pijanstvu, Jelena je plesala, plesala, plesala. Iako u znatnim godinama, imala je vise udvaraca nego ja. Njen elan vital i raskosni smeh su bili i dalje neodoljivi. Sve sam morala da joj priznam…Iz prestonice je na bal stigla i velika zvezda aktuelnog rumunskog hita sa kojom smo se vec videle, jer je isti bio humanitarnog karaktera. Nisam mogla da ne pomislim sa gorcinom na sve one kojima je u Rumuniji, kao uostalom i u mojoj Srbiji, pomoc trebala…Pogledala sam u dno svoje case sa preskupim sampanjcem, koji mi je odjednom bio…kiseo i rezak i previse aromatican. Pripala me je muka.
Suvise cesto mi je pripadala muka, shvatila sam. Mladi kelner koji me je posluzivao, se mnogo vrzmao oko mene. Pocela sam da se osecam vulgarno, kao da sam zaista bogata meta za jednog mladjanog zigola. Odjednom sam se otreznila i ohladila. Ni stola kojom sam bila ognuta nije mogla da me ugreje. Videla sam ironican pogled moga mladjeg sina i skoro cula komentar iz svetine…
Fucking socijala. Nikada necu nauciti da uzivam u zivotu. Sa gadjenjem sam pogledala vrh mojih sandaleta. Doslo mi je da kao Pepeljuga zbrisem jos pre ponoci sa bala. Kada sam prestala da se radujem???
Kada???
Pao mi je na pamet razgovor koji sam jutros vodila sa ministrom. Boze.. Nije moguce da sudbina srpske informative lezi u mojim rukama, kao sto je lezala sudbina obrazovanja. Pih.
I kako cu ja u Ameriku. Nisam o tome razgovarala ni sa kim.
B. je ceo dan bio nedostupan i na mobilnom telefonu, a sinove nisam htela da uznemiravam, bez pravog razloga.
Iskreno, moguc put me je beskrajno uzbudjivao, pre svega sto bi mozda nasla vremena da se vidim sa mojim lepotanima, sinovima, koji su trenutno obojica bili u USA. Svaki na svojoj strani, ali ipak… Bar bih im bila mnogo blize, iako nisam imala predstavu gde bi uopste isla. Nisam razmisljala previse o koencidenciji koja bi me poslala u Ameriku da se bavim i ukradenim srpskim blagom. Sve je to bilo pretenciozno do zla boga, mislila sam rasejano, dok sam jela neke male sendvice sa valjda, guscijom pastetom. 
Odjednom mi se i prispavalo, pa sam resila da se neprimetno iskradem sa bala, ostavljajuci Jelenu sa starom prijateljicom i udvaracima. Poslala sam joj sms i izasla pred bivsu vilu Causeskog, u kojoj je bal uprilicen. Mahnula sam taksisti, koji je, krenuo sa najblizeg parkinga, kada mu je put iz susednog bulevara presekao jedan veliki mracni auto. Taksista je izasao vicuci, prozor se spustio, taksista se samo naklonio, okrenuo i vratio poslusno u svoje vozilo. Do mene je stigla, tacnije zaplovila, neka – tek sam sad videla, americka ladja. Zadnja vrata su se bez suma otvorila preda mnom. Nije mi padalo na pamet da ulazim u nepoznati automobil. Iz njega se pruzila ruka sa pistoljem, dok mi je druga pokazivala da udjem. Mislim da nisam imala izbora.
Prigrnula sam blize i pelerinu i pozajmljenu stolu, pomislila na sinove i boga mi, bivseg muza, na otmicu i sta sve ne jos…Udahnula sam ledeni decembarski nocni vazduh. Nisam imala izbora.
Jebala me Amerika, da me jebala, pomislila sam dok su mi se susila usta.
Bila sam u momentu trezna, apsolutno.
Stisla sam oci i pesnice i sela u skoro jednom koraku u auto. 
Kada sam otvorila oci, preko puta mene je sedeo Cvetan Todrov.
Fuck, kakav teatralan prilazak, pomislila sam sa olaksanjem, videvsi vec sebe u nekom kanalu, u najboljem slucaju sa slomljenim rebrima.

петак, 29. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Opet je zazvonio: "Halo", brecnula sam se osorno.
Sa druge strane je bila tisina. Culo se neko komesanje i suskanje.
"Halo", ponovila sam upitno, smirenije.
"Vladislava, Vi ste?" Bio je to jedva poznat glas, negde sa.. medija?
Bila sam pomalo zbunjena i opreznija. "Daaa. Sa kim imam zadovoljstv..." Nisam jos ni zavrsila recenicu, a znala sam odgovor. Bio je to novi ministar kulture, licno. Imao je lep, negovan i mio glas. (Ministar sa milim glasom, mora da sam poludela!?)
Sa druge strane se cuo skoro mi se ucinilo, iskren smeh: "Sef, Vas sef, draga moja. Slusajte, sve mi se cini da ste nesretnom Sekretaru zalupili slusalicu. Malo cudno dozivljavate radnu obavezu..." Sad je to vise licilo na segacenje, nego na iskren smeh.
Natavio je, malo smirujuci ton:" Nemam izbora draga, nemam. Vi ste svetska zena. Znam da ste sa uspehom zavrsili onu akciju u Ministrastvu prosvete. Zasto ne bi pomogli i u nasem kulturnom...Krugu." Uzdahnuo je tesko i nastavio ozbiljnim tonom:" Stvari su bas komplikovane Vladislava, a mi imamo puno problema..." Pokusala sam nesto da kazem, ali mi Ministar nije dao:" Vi ste pristojni i sa iskustvom. Saradnici su mi gomila nesposobnjakovica. U procepu sam izmedju odluka Vlade i ogromnog broja ingerencija koje imam. Treba mi neko da bude zaduzen za informisanje, ko ce srediti stvari, dok ne pokusam da umirim taj prokleti zakon. Da ga bar malo promenim."
Sela sam od iznenadjenja. Ma sta je sad ovo!? Kakve veze imam sa informisanjem. Ja, koja ne gledam televiziju i ne citam novine, ukoliko nisu neke...modne, cipelaste. U sustini obuzeo me stid. Nekad sam bila prava... 
"Ministre, nismo se razumeli, mislila sam..." Zacutala sam opet. Ma sta sam mislila!? Da me salju zbog slika, magije i vukovarskog blaga!? Hm. Sve mi je bilo sumnjivo. I ministar. Bolje da cutim i slusam. "U cutanju je sigurnost", pomislila sam zabrinuto.
Cudno poklapanje mi je bilo posebno sumnjivo. Dakle, cutala sam i slusala.
"Razumete", nastavio je ministar zurno," ici cete apsolutno sluzbeno". "Imacete sastanke sa medijskim Mogulima koji su protiv naseg novog zakona, Vi tamo da ublazite, ja ovde da promenim...Slusajte, nemam nikog ovde svoga..Kao ni Vi, uostalom"
Taman sam zinula da ga pitam, kako je znao da sam potpuno usamljena u Ministarstvu, kad me je on preduhitrio, citajuci mi misli, izgleda:" Citao sam Vas poverljivi dosije, Vladislava. Idealni ste za ovo. Idealni. Niste partijski ostrasceni. Koliko sam razumeo, Vasa strast su ..cipele?" Opet se segacio: "Dakle, sta kazete?"
"Imam li izbora?" Upitala sam pomirljivo.
"Nemate, ali je lepse da pristanete sa zadovoljstvom. Dacu Vam i pune dnevnice" .
Devizne dnevnice u punom iznosu nisam videla od kad sam u Rumuniji. Dakle, situacija je bila ozbiljna..." kada je tako, pristajem, sa zadovoljstvom" rekla sam glumeci bezbriznost, valjda.
Nisam imala pojma u sta se upustam. Ni ovako, ni onako.
Idem u Ameriku, to je bilo definitivno reseno. Valjda.

субота, 9. март 2013.

Ne znam ti ja nista

Da se razumemo...Poslednji put kad sam se smucala po podzemlju imala sam susret sa onom zmijurinom u Turskoj...Kao da sam neki anticki junak, bogte, ili vec pominjani caobnjak iz britanskog mega hita.
Zato sam, kada sam ustala, dobrano razmislila o akciji koja me je cekala u biblioteci. Morala sam da nadjem i baterlampu, posto mi nije padalo da se nigde zavlacim bez iste. Popila sam veliki nes, pojela komad ananasa i jedan punjeni djevrek. Istusirala se. Razgovarala preko neta sa mladjim sinom. Procitala nase novine, koje su redovno stizale u konzulat. Razgovarala sa kancelarijom u Beogradu, koja me je poprilicno naljutila. Postojala je mogucnost, nagovesteno mi je, da se ceo posao oko izrade monografije stopira, posto je rec mahom o vojvodjanskim Srbima, sa kojima Beograd nije u najboljim odnosima ovih dana...
Mrzela sam dnevnu politiku. Mrzela sam i Ministarstvo kulture u kome se sve resavalo preko kolena i na prvu loptu. Kao da smo mi jedina generacija. Kao da je posle nas potop. Kao da je kultura neka udzerica za banalna i jeftina potkusurivanja. Kao da zivot staje sutra, kad ovi sidju sa vlasti.
Pitala sam se. Da li njihova deca piju mleko? I, ako ga piju, koje je to?
Majcino?
Srpsko?
Neko posebno, nacionalno?
Ma, receno mi je, ako krenu vanredni izbori u Vojvodini, nema nista od monografije. Da preciziram: bas tako, tim recima.
Sa osecajem gorcine pred divnim ljudima kojima je trebalo nagovestiti mogucnost neobavljenog posla, ronjala sam po konzulatu u potrazi za lampom. Pronasla sam je u dvorisnjoj kucici u kojoj je stajala oprema za bastovanluk. Stavila sam nove baterije koje sam uvek imala u nocnom stocicu, zlu ne trebalo i otperjala u biblioteku.
Jedva sam podigla vratasca na podu ispod tepiha. Nije bilo nikakve sarke, pa sam morala da se posluzim nekakvim ukrasnim zaracem koji je stajao na jednoj polici za knjige, na knjigama. Stalno sam se pitala za sta sluzi, posto u biblioteci nije bilo nikakve peci ili kamina u kome bi se dzarala vatra. Sada sam otkrila njegovu namenu; izgleda da je on i trebao da sluzi kao kakva poluga kojom su se otvarala vratasca ...
Po kolicini paucine i prasine koja se podigla, kada sam uspela da otvorim "dveri" zakljucila sam da niko nije skoro ulazio u isti prostor. Tu su bile malusne merdevine sa tek tri precage i jedan mali hodnicic kroz koji sam morala skoro da cuceci prodjem. Na kraju hodnika sam se lecnula. Nesto je bilo na prasnjavim skripavim daskama po kojima sam skoro puzala. Uperila sam baterlampu, dok mi je srce kucalo kao ludo!
Bio je to jedan majusni, uginuli slepi misic. Sav plisan i sa okicama kao malesnim spenadlama. Uginuo je skoro, jer je jos bio lep i sav cokoladan sa tako tim malim slomljenim krilcima. Ili je bar meni, preplasenoj, izgledao lepo. Svakako je bio bolji nego kakva zmijurina koju sam iscekivala.
Jebo Rumuniju i slepe miseve. Pomislila sam zabrinuto...