недеља, 2. децембар 2012.

U eseju o Odiseju, Piteru Grinaveju i o tome kako nam je samo lepota dovoljna

Filmove Pitera Grinaveja gledam predano vec dvadeset godina. I duze. Od kad sam na TV u, sasvim slucajno, gledala ono ludilo u njegovom Kuvar, lopov, njegova zena i njen ljubavnik. Uvek mi se digne kosa i smrznu kosti kad gledam uzasno nasilje koje nam nudi, smejem se persiflazi i ironiji te blasfemiji svakog filma. Uzivam u neverovatnoj muzici, sjajnom vizuelnom identitetu. Baroknom gomilanju i renesansnoj raznovrsnosti. Volim njegov dozivljaj seksa, kao erosa i tanatosa sto posto. Volim tu grubu igru koju nudi odabranima. Jer njegovi filmovi zaista nisu za obicnog puckog konzumenta. Morate biti...ma nesto posebno i kao gledalac. Piter Grinavej laska mom intelektu. Zaista.
U njegovoj verziji Bure sam uzivala, prvi put u mogucnostima novih tehnologija na filmskom platnu. I u jednoj potpun zanosnoj ekranizaciji Sekspira, koja je licila na Veliku svetsku nenapisanu enciklopediju, potpuno mitski tekst za sve ljubitelje filma, knjizevnosti, umetnosti uopste.
Prica u prici u prici u prici, je licila na moju omiljenu pricu svetske knjizevnosti cuvenog Borhesovog Alefa. Tacku u kojoj se sece sav svet, sve znano i neznano. Poznato i nepoznato. Tacku u kojoj junak cuvene Pescane planete, princ Leto, vise ne u ulozi ljudskog bica, nego ogromnog kosmickog crva, prepoznaje proslost, buducnost i ceo svemir...
No, nisam htela da dajem recenziju filmskog dela omiljenog mi reditelja (izmedju jos nekoliko ) nego da kazem ovo: Gledala sam poslednjih dana nekoliko bas dobrih filmova koji kao da su egzemplar za moje poimanje umetnosti.
Sta umetnost treba da uradi ?
Da te ostavi bez daha.
Da te obori sa nogu.
Da te istrese iz gaca.
Da te razbesni.
Da te ushiti.
Da te ucini covekom.
Imam dva primera, sa sasvim dva razlicita koncepta. Jedan je Grinavejev u filmu Golcijus i Pelikansko drustvo, a drugi Cezar mora umreti, brace Tavijani.
Grinavej, blasfemicno i dalje nudi koncept velike svetske enciklopedije, uz mocnu erotiku, metafore. Raskos i cula i duha, u potrazi za novcem koji ce omoguciti slobodno umetnicko stvaranje glavnih junaka, koji zele da se bave stampanjem knjiga po svaku cenu, pa i onu zivotnu. („Golcijus i Pelikansko društvo“ je film zasnovan na životu Hendrika Golcijusa, holandskog slikara iz 16. veka, autora erotskih grafika. On ubeđuje Margrava Alzaškog da plati za štamparsku mašinu uz pomoć koje će se objavljivati ilustrovane knjige. Golcijus mu obećava izuzetnu knjigu erotskih slika, zasnovanih na Starom zavetu – Samson i Dalila, Lot i njegove ćerke, Jovan Krstitelj i Saloma. Kako bi ga još više primamili da se upusti u ovaj poduhvat, Golcijus i njegovi saradnici nude Margrevu da na njegovom dvoru izvedu dramatizacije ovih erotskih priča. „Golcijus i Pelikansko društvo“ je drugi film iz Grinvejeve (8 ½ žena, Noćna straža) serije „Holandski majstori“. Treći film biće posvećen Hijeronimusu Bošu. (iz recenzije) )
Braca Tavijani, u svom vidjenju Sekspira pricaju istu pricu na drugi nacin. Njihovi junaci su pravi zatvorenici kojima je umetnost postala hleb nasusni i najvaznija zivotna potreba. Svedeni i minimalisticki, u jednoj crno beloj gami. Italijanska Prokleta avlija je potresna, duhovita i sokantna u isti mah. ( Predstava „Julije Cezar“ se završila i glumci su nagrađeni gromoglasnim aplauzom. Svetla se gase; glumci odlaze sa scene i vraćaju se u svoje ćelije. Svi su oni zatvorenici u jednom rimskom zatvoru. Jedan od njih kaže: „Otkad sam otkrio umetnost, ova ćelija je postala pravi zatvor“. Reditelji Paolo i Vitorio Taviani, kultni autori italijanske kinematografije, proveli su šest meseci na probama ove predstave. Njihov film pokazuje kako univerzalnu poruku Šekspirovog dela razumeju i ljudi u ekstremnim životnim uslovima. Nakon premijere, Cezar, Brut i ostali ostaju iza zatvorenih vrata. Svi oni ponosni su i na čudan način dirnuti, kao da je predstava otkrila dubine njihove prošlosti. ( iz recenzije FAF ))

Dakle, sva tri reditelja (braca Tavijani su dvojica p.autora) govore o tome da je umetnost u Evropi vise od pukog komercijalnog proizvoda. Govore da je umetnost zivot sam.

***
Pre neki dan sam se dopisivala sa prijateljicom koja zivi na drugom kraju sveta i koja mi je kao Grinavej dugi niz godina inspiracija da u sivilu svakodnevnog zivota ne potonem i ne udavim se potpuno. Znamo se jako, jako dugo, obozavam njenu silovitu energiju i snagu i cak je i jedna od prica napisanih na ovom blogu inspirisana njome, kao sto je ne samo jedna, inspirisana mojim malim zivotom, licno. 
U nekoj zurbi, sta li, nisam stigla do kraja da razvijem misao koju je ona isprovocirala komentarom da mi Srbi, svi mi u globalu i idalje zivimo onu Selimovicevu izreku sa kraja neprevazidjenog romana Dervis i smrt " da je svaki covjek uvjek na gubitku" i da je vreme da prihvatimo odgovrnost za svoj zivot i da nigde nije kraj, ako to sami sebi ne zacrtamo...Tako nekako, otprilike.
Pa sam nesto mislila o konceptu mitova na kojima smo mi Srbi ( Vizantija, brale, Vizantija i nesto Antike) rasli...
Posto volim Penelopu (moja prosla prica je njoj i posvecena) moram da joj volim i muza Odiseja.
Prvo nesto o njoj:  Pod jedan:Ona je za mene, prva riba koja nije besposlena sedela i cekala svog muza u istoriji!!
Bre, kakva je to zena!!!
Kakkav talenat da vuce za nos onolike prosce. Kakav karakter, kakva hrabrost. Kakva predanost da sina Telemaha izvede na put!!! Kakva odanost i upornost. Kakva vera u ljubav!!!
Nije Penelopa ona jadna iz Rakiceve bedne Iskrene pesme ( ti neces znati sta u meni biva, da ja u tebi volim sebe sama) ili slabasna Andriceva Jelena zena koje nema. Ili devojka sa trepavicama boje pepela iz drugog dela Seoba mog omiljenog Crnjanskog...Mogu da kazem da su se na Katedri za srpski jezik i knjizevnost u Novom Sadu, gde sam ja studirala, cak izucavali ti bledunjavi likovi srpske knjizevnosti kao zena kojih nema... (Kult device Marije i slican shit)
E pa takva Penelopa je imala koga i da ceka!!!
Odisej je lik koji  smo mi Srbi trebali da uzmemo za primer. Odisej.
Da se u skolama ne cita ono cudo od Ilijade i kad mladani vojno se razdvaja od zene mu Andromahe da pogine u boju sa odvratnim uobrazenim Ahilom, divljakom i nasilnikom, punim testosterona, koji se pali na robinjice, iskljucivo.
Odisej je kralj.
Odisej osvaja grad Troju (ej, kakav grad) lukavoscu a ne nasiljem.
Odisej je istrazivac, putnik namernik, radoznalac, avanturista.
Odisej voli da londra. da uci nove stvari, da menja sudbine drugih.
Odisej voli da se maskira, da eksperimentise. Da se sali. Odisej zna kad treba isukati mac, a kad treba udariti recima.
Odiseja nama treba, a ne hleba.
Odiseja.


четвртак, 22. новембар 2012.

For Penelope

Sanjala sam kako padaju veliki snegovi, gusti i tmasti, neprekidno.
Sanjala sam kako konacno putujem na to daleko ostrvo, ali nema pasosa i nema novca. Sanjala sam prazne drumove i pusta mora. Sanjala sam sebe kako tarem i trosim divna ruha. Haljine, ves, sve. Sve.
I kako vreme prolazi.
Kroz prozor sam videla obrise nekih muskaraca. Neke sam i u kucu primala. Neki su mi pomagali, neki odmagali. Neki su bili dobri, nezni i mozda brizni. Drugi lukavi i okrutni. Takvi mi nisu trebali.
U kuci sam videla senke nekih zena. Pohlepnih, sebicnih, pakosnih. Nekih ljupkih i velikodusnih. Ni one mi nisu trebale.
Videla sam moga sina jedinca kako raste kao mocno mlado drvo.
Jos netaknut, a dotaknut.
U zemlji sam videla dobru decu kako rastu u lose ljude.
Na zemlji sam videla decu...
Slusala sam ptice kako donose vesti. Slusala sam vetrove kako ne donose vesti. Slusala sam mesec i zvezde.
Svaki dan sam pravila.
Svaku noc sam rusila.
Mikro tragovi.
Makro potezi.
           Jutro.
           Dan.
           Vece.
           Jutro.
           Dan.
           Vece.
Ruckovi, hlebovi, cvetovi.
Kucni ljubimci.Majke.
Godisnja doba.Telefoni, kompjuteri.                                                                               Terasa, prozor,opet.                                                                                                           Itaka.

понедељак, 19. новембар 2012.

STO

                                           
                                                               reprint kratkih prica
                                                    http://aleksandranm.wordpress.com

недеља, 28. октобар 2012.

O ljustenju luka ili nesto sasvim licno


Kaze danas na nekom TV kanalu dr Zoran Milivojevic, psihoterapeut i transakcioni analiticar naciji, parafraziracu: Ako vec dopustate deci da gledaju emisije neprimerenog sadrzaja, glasno izrazite svoje negodovanje i dajte svoje misljenje o istima, prenoseci tako Vasim malisanima Vas odnos prema moralnim vrednostima...
Jaoj.
Bila rec o emisijama meni "omiljene" televizije Pink i njenom satelitu koji se u vecernjim satima pretvara u cudoviste, Srecnoj televiziji. I o nekoj slicnoj emisiji koju neguje Prva, slicnog zanra (ono kao iznose se najstrasnije porodicne tajne, kamera snima, svi placu...)
Sta sad jaucem, pitacete se Vi? Zar nije dobar savet lekara nase duse, Milivojevica?
Nikad ne pisem o deci smatrajuci ih svetima, al znam da moj blog ponekad citaju moji sada vec odrasli djaci, pa osecam skoro moralnu odgovornost...
Nisam u prosveti citav vek, pa da imam neverovatno iskustvo. Devedesete u novinarstvu, dvehiljadite u prosveti. Ove godine dvadeset godina staza...( I jos godina ipo ukradena, volonterska, nestala, kao sto ponesto nestane u zemlji senki...)
Za dvanaest godina u srednjoj skoli samo mi je jednom dosla jedna mama da me pita ljutito, zasto ja deci dajem temu za domaci "Za i protiv realiti programa", kad je u njihovom domu takvo stivo zabranjeno!?
Pa kad sam joj objasnila da temu razmatramo kriticki, zena odahnula.
Hocu da kazem, deca ZNAJU sta su prave vrednosti. Roditelji ne znaju. Ili su isto zaboravili. Zato bolje da zavezu. Roditelji, mislim, ne deca. Deca neka jasno i glasno iznose svoje misljenje. Sto cesce i sto vise. Mozda ih neki idiot i cuje. I smanji sa idiotizmom. I postane covek.
Dodje mi da jedan dan obesim ovde njihove mile, drage i dobre sastave pune podsmeha i prezira na racun kakanih tv programa i na gore vec navedenu temu. A jos ja ne predajem u nekoj elitnoj srenjoj skoli. Nego znaci, u Zemunu.
Munze rules.
I tako ja pocela da gledam TV program.
Vidim kad pisem o TV, vise me citaju nego ikad. Racunam, ako nastavim da s.... mozda neko procita i moj roman.
I vidim svaka televizija ima omiljenog politicara koga emituje u svakoj informativnoj emisiji. Vidim na Pinku, ekonomski rokenrol i u Vestima.
Ha!
Pre neki dan me pita moja mama, dok sam joj spremala kucu, a ona lezala na krevetu, jer je ona punacka i radoznalog duha Sremica u godinama, sta sad to znaci Gunteru Grassu da pise knjigu sa tim naslovom "Ljuscenje luka" koju ona razmislja da uzme u biblioteci, al ako je to neki recept za supicu od luka, njoj to ne bi prijalo, jer istu ne voli.
Tu ja majci mojoj jedinoj, objasnim kako je ljuscenje luka uvek neugodan proces i kako je viseznacan debelo. Moze da bude mala koketerija sa postmodernom koja ljusti luk vec godinama da sve puca i luk i kupus, pa od knjizevnosti ne osta nista, al moze da bude i nesto politicko, tesko i razoblicavajuce. A kada je o Grassu rec, to je njegovo autobiografsko priznanje da je jedan Nobelovac kao mladic pripadao fasizmu i SS trupama...I da slobodno uzme knjigu, nema tu od recepata nista, kao sto nema nista ni od luka kad se oljusti. Samo suze u ocima. Jos joj dodam, da kada je odrzavama u Evropi rec, termin se koristi, pojednostavljujem ja sa svojim mozgom profesorke knjizevnosti, a ne vrhunskog politickog analiticara, za procese prepoznavanja korena korupcije.
Ma idi, mama bila zadivljena, kako pametnu cerku ima. Nagovarala me posle toga da se uclanim u neku partiju, kaze da i ja uspem u zivotu jednom.
Do kraja smo se i posvadjale.
Ih, kao da sam se ja jednom uclanjivala u neku partiju. I isclanjivala ubrzo iz iste, rezignirano.
Pretpostavljam da kad je glasanje, bar cetiri partije koriste moje podatke, ukoliko im zatrebaju.
Cek, jel cetiri!?
Ne mogu da se setim tacno, zabrojala sam se.
Pa sam tada nesto stucnula i pomislila, kad bih ja ljustila luk, onako izistinski, sta bi ostalo!?
Moram da pomenem, pre neki dan na Sajmu knjiga, sve bilo super, dok me na izlazu nisu docekali veliki reklamni panoi sa neverovatnim srpskim zenama "piscima", Suzanom Mancic, Sanjom ne znam kako se preziva, ona krestava sto mljacka i cici sa Pinka, pa novi roman one skaredne skandal dame nosate i guzate u sesirima...  Tu su mi suze krenule ..
Za mene je umetnost, kao i dete bre, svetinja. SVETINJA.
Sjajan koncert Paka de Lusije, na primer od pre neko vece, tanana predstava Reciklirani snovi, Teatra senki, na kojoj su se na istom poslu izvodjacke magije okupila i deca i odrasli, neki zaista fini ljudi, u poklonu Taliji...
Neki segmenti Good life Oktobarskog salona u zgradi Geozavoda. Vaginini monolozi koje konacno citam...
Kada bih ja zaista ljustila luk ostao bi moj sin i babica, koja zivi sa nama i koja mi je, posle smrti muza, najbolji prijatelj.
Sve ostalo bi bilo nista.
Ostale bi, naravno, i suze u ocima.
A sto se recepata tice...Vise volim da pravim kolace.

петак, 5. октобар 2012.

O prasini i travestiji

Eh..Da je ziv Marko Kekovic, nikad u zivotu mi ne bi palo na pamet da napisem ovakav tekst, naucena u televiziji Novi Sad, gde sam radila devedesetih, u informativnom programu, da ekonomisem recima i strogo vodim racuna sta pisem.
Da ne reklamiram nikoga, ili da ne uvredim nekoga ili da mi kakva jereticka recenica ne promakne...Ma kakva recenica, veznik bre!
Autocenzura je jaka u meni. A kao relativno pazljiv citalac psiholoske literature i posmodernistickog shita svakojake vrste ( i po nekog genijalnog teksta), svesna sam i toga da je pisanje zaista potraga za ljubavlju i dopadanjem i da svaki tekst negde jeste zavodjenje i da kad ruzno govoris o drugima govoris ruzno o sebi i ...bla, bla. A ko ce da te voli, kad si zloban!?
A sve sto nam treba je - ljubav.
Dakle, da je ziv Marko Kekovic, koji mi je jednom skinuo reportazu iz prvog Dnevnika u pet, pola sest (nemam pojma kad je sad, to cudo ne gledam godinama) samo zato sto sam pitala:"Izvinite sefe,  sta je sa mojom deviznom dnevnicom sa puta u Madjarsku. Eno i radio je dobio i Tanjug je dobio ?", ne bi ja pisala ovo....Ma kakvi!
A ko je Marko Kekovic, necu da Vam kazem. Ko zna zna, ko ne zna, ok. Ne mora.
Dakle, neposredan povod za ovaj tekst je jutrasnje prelistavanje stampe i letimican pogled na tekst o smeni Lasla Blaskovica sa mesta direktora Kulturnog centra Novog Sada. Jedan od boldiranih razloga - visejezicna tabla na zgradi istog i cini mi se latinicno pismo u prvom planu...He, he, he,he. Mislim da ispod, sitnim slovima pise i nesto o lovi... Nisam sigurna.
Setila sam se da je i devedesetih ista tema u Novom Sadu drmala i VANU i sve institucije kulture...
I da je bila sjajan izgovor za obracune svih vrsta.
Narocito necije smene.
Srbija je cista travestija, to hocu da Vam kazem dan uoci odlozenog protesta seksi aktivista ljubitelja svog pola.
Uvek se neki banalan i grozan shit koji ugozava nase nacionalno bice, temelje nase patrijarhalne svesti i naseg jezika baca u prvi plan, kad nemamo leba da jedemo...
Kad je kila secera presla stotku, a kila ulja, ako ga nahvatate, u galopiranju ka dvestotini.
Prezirem televiziju Pink od devedesetih kada je njihov vlasnik, covek plasticnog lica pusto ona cudovista da masu julovskim zastavama i pevaju onaj turski gadni turbo folk.
Prezirem i Pokojnu Milevu, koja mi se na pocetku mnogo dopadala, na socijalnim mrezama, sa tom finom ironijom i sjajnim imidzom i temema iz show bizza. Prezirem je od kad sam je reinkarniranu videla da gostuje u nekom travestiranom kao "urbanom" show programu na vec pomenutoj televiziji. Koja je u mojoj kuci zabranjena, ali je gleda moja svekrva. Pa sam bila u njenoj sobi i videla.A mi zivimo zajedno (Srbistan, patrijarhalna zajednica) Sta mislite sto mi se blog zove tako kako se zove!?
Ej, da li sam lepo zabranila!? Pink da se gleda, mislim!
Dakle i Pokojna Mileva je kucka travestirana. Ona sluzi da nam objasni da je Zeljko Mitrovic, napravio zaokret i da ce se obaracati urbanoj populaciji...
Moj klin, bre. Ja sam ta urabana populacija. Ja koja placem kad odem u Veneciju posle dvadeset godina, autobusom, prolazeci pored Zagreba koji sam nekad mnogo volela. Ja!!!
Mars, bre.
Skinula sam i Pokojnu Milevu sa pracenja. Svuda gde sam je pratila...
Ovih dana inace uporno pokusavam da pronadjem nesto sto sam ranijih godina odlicno znala, a cega nema na Googlu, sto je prosto neverovatno. Ili su pomrli skoro svi svedoci ili neko skida podatke sa interneta...
Eh gde mi je biblioteka TV Novi Sad, ona divna, u kojoj sam imala i knjige u kojima je struka svih uvazenih Srba do tancina zapisana. I svi politicki razlozi koji su stajali iza nekih drzavnih odluka...Eh
Dakle, pokusavam da se setim na kom partiskom sastanku i ko je tacno bio rekao krajem cetrdesetih da kultura mora da prestane da bude soc.realisticka i da treba napraviti NIN (koji je postojao pre rata) koji ce KAO biti jedan elegantni travestirani nacin da tadasnja Jugoslavija pokaze, kako je raskinula sa Rujama i kako je spremna za buduci pokret nesvrstanih. I ko je postavio Antonija Isakovica za prvog direktora NIN-a. Mosa Pijade? Tito? Pa je tek kasnije NIN postao ozbiljan opozicicioni list...
Ili je i to bila travestija? Do Vremena? Vreme valjda nije bilo dogovoreno na partiskom sastanku.
Jednom prilikom mi je jedan zakleti komunista koji i danas ima veliki uticaj na srpsku scenu, ali se dobro travestirao, kad sam se ja usudila da se sprdam sa partijskim sastancima, rekao : "Boze Sanja, a kako bi Srbi drugacije ziveli? Ko bi im rekao kako da zive? Mora da postoji red."
Sta hocu da kazem?
Sta pobogu hocu da kazem?
Hocu da kazem da se nama Srbima, od propasti na Kosovu, 1389. baca u oci ideoloska prasina, kad god para nema...
A za tu prasinu, kosti pucaju i zivoti se gube...
p.s A i ovaj tekst je cista travestija i privlacenje paznje na moguceg izdavaca koji bi objavio moj roman, jer mi ne pada na pamet da nekog vucem za rukav, smeskam mu se ili idem na uzasno dosadne knjizevne veceri, kakvo ce biti i moje, kad uspem da objavim Kisu i moje nove cipele.
Eto, rekla sam.

уторак, 25. септембар 2012.

Trice i prasina...ili jadi neobjavljene Kafine

...Uvek mi se cinilo, da pored svih velikih i pretencioznih filmova u kojima sam uzivala, kada je o politici rec, jos uvek najvise volim scenu Carli Caplina iz Velikog diktatora, u kome se on poigrava, u ulozi Vodje, sa velikim balonom u obliku globusa, koji na kraju - pukne...
Velika ocekivanja...
Od politike, umetnosti, zivota... Tako je to kod mene...
Celo leto sam radoznalo iscekivala predstavu Nikite Milivojevica Henri VI koja je svoju premijeru imala proletos u Globu, u Britaniji kao prvo izvodjenje Sekspira u ovom mitskom teatru na srpskom jeziku.
Cekala sam je, podsecajuci se, kako sam uzivala nesrecnih devedesetih u Nikitinoj verziji Banovic Strahinje, kada je Branimir Popovic, kao Vlah Alija na motoru uletao na scenu, gde smo sedeli i mi publika, ostavljajuci nas bez daha...Od demonskog, mladog, zanosnog... Kako obezbedjenje nekog od predsednika (Zorana Lilica, valjda) nije htelo da pusti autora Vladimira Arsenijevica, koji je tek dobio NINovu nagradu, a kasnio na izvodjenje, onako mladog i tek izaslog iz kuvarske struke (valjda!?) na Nikitinu verziju U potpalublju na Sterijinom pozorju...Kako sam volela San letnje noci sa onom zanosnom modnom revijom vencanica A.Atlagic i kako sam plakala za Maksimom Crnojevicem, mada mi je bio malko dosadan, moram priznati...
Sa sve onim boginjama i zrtvovanjem...Maksim Crnojevic, mislim...
Onda je dosao kraj devedesetih i moja trudnoca i ja sam prestala da radim u RTS, a Nikita je malo bio u pecalbi...Pa ga ja vise nisam pratila, ali sam ga i dalje volela...Kao Sremca, bar. On iz Indjije, ja iz Rume rodom...A cini mi se da sam nekad davno, dok sam radila u televiziji i neke intervjue radila sa njim...Nebitno.
Nisam vise u toj prici...Pominjem je tako, vise radi pripovedanja...I da se sto bolje dozivi stepen moje zelje da gledam Sekspiraov komad, koji nisam citala, recicu i to posteno.
Predstavu gledam na zatvaranju Bojcinskog kulturnog leta, za dzaba, u srcu svinjskog Srema. Prohladno vece  posle divne setnje izmedju sremskih sela, sa drugaricom. Laju sremacke kere... U kafani u Bojcinskoj sumi, koja je tik do scene, svadba sa sve muzikom na razglas. A na sceni...
O boze...Da sam je gledala za lovu, bila bih bas ljuta...Ko Krleza bih nekad, ustala i izasla iz prvog reda...
Mora da su to moja velika ocekivanja...
Jedna zbrka od Rata Ruza i Jovanke Orleanke i sukoba i spletki na dvoru...
Sjajna i mastovita scenografija Borisa Maksimovica, koja ide od Arturovog okruglog stola, do talasa mora..Izvrstan scenski pokret..Sofisticiran i sveden...
Ma znam ja da je komad nedovrsen i da je i Nikiti ovo prvi deo triologije...
Pa malo estrade, tek kapljica u uvodjenju naseg melosa kroz muziciranje Bore Dugica...
Da Engleze zabavi, a nama kaze da je prica o sukobima oko vlasti, nasa danasnja prica, a ne nekog tamo poludelog HenrijaVI sto je kao beba seo na vlast...
Ono sto me je potreslo i zbog cega posle skoro godinu dana sedoh ponovo da pisem blog je kraj predstave u kojoj su nama publici u oci baceni posmrtni ostatci vladara, koji su samo digli veliku prasinu...i nista vise...
Kao pepeo pepelu...
Kao mnogo buke ni oko cega...
Kao moja cela godina, bez pisanja.
Kao Modelsica u Skupstini. Videla sam je napucenu u nekim leopardastim cipelama u nekom zenskom casopisu ovih dana...
To ide uz ukus i pucenje i nekih muskih visokih funkcionera ovih dana...
Kao moje ukradene cizme iz podruma i najbolje kisne cipele (samo jedne, druga mi je ostavljena na sred istog ) umesto pronadjenog izdavaca za objavljivanje mog romana Kisa i moje nove cipele.
Valjda je lopov citao moj roman!
Valda misli da sam ja iz nekog spijunskog filma, sta li!?
Bar neko da ga procita, laskam sebi.
Posto mi ni jedan od tri ozbiljna izdavaca, kojima sam se obratila isti nije ni pipnuo...
E, o tome sam htela da pisem...
Jedan cuveni, iz Novog Sada, koga poznajem dvadest i pet godina mi je rekao da nema kome da ga da, da ga procita !
Jedan cuveni iz Beograda, kome sam u kucu odlazila davnih godina njegove teske mladosti, kada je bio samo talentovani pesnik se pravi da me ne prepoznaje, od kad sam mu roman poslala...
 Jedna od vodecih teoreticarki srpske kulture mi je napisala veliko, ali bas veeeliko pismo (za to vreme je mogla da me procita) zasto ne moze da me cita...Tih dana je bas objavila, posto je bila u ziriju za dodelu NINove nagrade, nadahnut tekst o tome kako u srpskoj kulturi NEMA dobrog novog romana..I sa njom se poznajem bar dvadeset pet godina, mislim...
To su ljudi sa kojima sam intenzivno saradjivala, da se razumemo, ne neki tamo poznanici...
U sustini, osecam se kao nesrecna junakinja neke tragedije...
U svakom smislu...
I jos nesto...
Ovih dana sam citala i o smeni Kokana Mladenovica u Ateljeu 212. I njega se secam kada je devedesetih, smelo istupao na vec pominjanom Sterijinom pozorju, koje ga je i napravilo, protiv rezima Slobodana Milosevica i njegove klike, od kojih su neki i sad uspesni i uzireni u srpskoj politici.
Izmedju redova vidim, na zalost,o lovi je rec...
Mislim da je tako i sa mojim, nazovite, bednim slucajem...
O lovi i o prasini je rec.
Trice i k... prasina.
Ali, ja cu nastaviti da pisem...