уторак, 22. децембар 2015.

Neg i ja, pred Novu godinu

среда, 17. јун 2015.

http://online.fliphtml5.com/narp/pajy/

http://online.fliphtml5.com/narp/pajy/

понедељак, 18. мај 2015.

Ne znam ti ja ništa

Priča o Marku 2
Posle smo sudili Srbima. I izbacivali ih iz Hrvatske. Ja nisam ni klao, ni krao ni ubijao. Mislim, nisam ubijao one koji nam nisu smetali i koji nisu dirali B. Silovao nisam ni slučajno.
Mene seks nije interesovao.
Ako bih nekome dao sve, dao bi to B. Ali, ja ga nisam interesovao. On je voleo žene, isključivo. Ja ne volim nikoga. Samo B. I kad ne zna kako se Džoni zove, nego ga stalno zove Džimi. Kako je to ovoga nerviralo. Tako tašt i sujetan, a gazda ne zna ni kako se zove.
Odrastao sam bez roditelja. Bio sam lepo dete, bar su tako svi govorili i uzimali su me u starateljske porodice. Nisam mogao to da podnesem. Bilo je svega i svačega. Bio je to prost svet koji me je često zlostavljao. Zato sam mnogo čitao i bežao kad god sam stigao.  Mislili su da sam glup zato što sam veliki i krupan i zato što ćutim…
Posle sam bio na ulici i tu sam naučio svašta. B. me je izvadio iz blata. Nahranio me i dao mi porodicu. Jednostavno.
Nije bilo lako ubaciti B. u BIU.
Ni organizovati njegovu pogibiju.
Ni uzeti blago sa vrha planine, iz snega.
A B., B. je samo blago i interesovalo.

Ni na šta čovek više ne može da računa, mislila sam dok sam prala ruke na bunaru ribarevog dvorišta. Ni na ljude ni na prirodu. Širio se vonj slomljenih rečnih školjki, koje su, neke i slane (liznula sam slušajno prst, dok sam se po nosu češkala od uboda komarca, valjda) stigle ko zna od kuda. Iz naslaga ostataka Panonskog mora, možda. Širio se i doduše zgaslo, vonj zgarišta sa komšijine sojenice.
Opet sam osećala mučninu. Od svih tih intenzivnih mešanih mirisa, svakako.
Kada sam oprala ruke, pogledala sam se u neku naprslu na više mesta, pomalo iskrivljenu ogedalčinu koja je visila na ogromnom drvetu pokraj bunara i koja je pre pasovala uz neku neobaroknu gradnju nego uz sojenicu. Moj lik se menjao iz sekunde u sekundu. Učinilo mi se da su mi grudi značajno porasle, što objektivno nije bilo moguće, bar ne u mojim godinama.
Nema veze. To je uvek bila dobra preporuka.
Posebno za mene, koja i ovako ne znam ništa.
Ništa.
„Je li, deda, odakle ti ova lepota od ogledala, šteta što je popucala na mnogo mesta?“ Okrenula sam se ka mom starom spasiocu.
„A to, Vladislava, Dunav sa poplavama doneo, pa ja obesio. Volim i ja lepo, nego šta.“ Nasmejao se deda šeretski.

недеља, 17. мај 2015.

Ne znam ti ja ništa

Markova priča
Još uvek nepotpuni podaci o obrani Vukovara beleže 1.700 poginulih na hrvatskoj strani (od toga 1.100 civila), više od 4.000 ranjenih, 3.000 – 5.000 zarobljenih, više od 1.000 nestalih (vojnika i civila) i hiljade prognanih. Vukovar je branilo približno 1.800 boraca, koji su tekom obrane ustrojeni u 204. brigadu Zbora narodne garde (HV); oko 40% branitelja bili su dobrovoljci iz svih delova Hrvatske, BiH i dijaspore. Hrvatske snage koje su pomagale odbranu grada izvan obruča imale su oko 400 poginulih vojnika. Malobrojna i slabo naoružana vojska ostvarila je neverovatne borbene rezultate: uništeno je oko 400 srpskih tenkova i oklopnih vozila, oboreno 20 borbenih aviona i helikoptera, Broj mrtvih srpskih vojnika procjenjuje se na 5.000-8.000, a 10.000 – 15.000 ih je ranjeno. Iako je osvojila Vukovar, srpska je vojska materijalno, politički i psihološki bitno oslabljena. Tromesečno vezivanje velikih vojnih snaga agresora na Vukovar stvorilo je vreme i prostor za organizovanje HV. Nakon pretrpljenih ogromnih gubitaka i mnogo izgubljenog vremena, Srbija nije više imala snage za daljnji ratni napor u ovladavanju teritorijem Republike Hrvatske te je bila prisiljena na sklapanje Sarajevskog primirja… Zbog svega toga možemo smatrati da je odbrana Vukovara odbranila i Hrvatsku, a junaštvo malobrojnih branitelja Vukovara koji su se gotovo 3 mjeseca odupirali mnogo nadmoćnijem protivniku (odnos u ljudstvu iznosio je upravo neverovatnih 30:1 u korist srpske vojske!) razlog je što je Bitka za Vukovar postala jedna od najsvetlijih stranica ne samo u Hrvatskoj, već i u svetskoj vojnoj istoriji.
Oko 10. oktobra te godine, stanje u okruženu Vukovaru jako se pogoršalo. Hrvatski vojnici u okolici Vinkovaca bili su dobro opskrbljeni lakim naoružanjem, ali nedostajalo je granata za tešku artiljeriju, protivoklopnog i protivavionskog naoružanja.  Dan kasnije je naređen proboj prema Vukovaru, kojim bi se potisnule srpske snage, osigurala evakuacija ranjenika i popuna oružjem. Pričam o Borovu, gde smo mi bili. Povlačenje je trajalo danima, ulicu po ulicu, kuću po kuću. Civili su već bili u Fabrici nedeljama. Zadnji dan smo im se pridružili i mi jer više nismo imali kud.
Oko 11h četnici su zapalili zgradu Borovo Comerca koja je od upravne zgrade tvornice gde je bilo središnje sklonište, udaljena cca 800m. U podrumu te zgrade bila je improvizovana bolnica u kojoj je bilo 200 ranjenika i cca 1500 civila. Budući je Vukovar i Borovo Naselje presečeno, morali smo u Borovu N. improvizovati bolnicu za ranjenike.
Na 4. sprata te zgrade nalazile su se hemikalije za proizvodnju klinastog remenja. Kada su četnici zapalili zgradu nisu znali da se ispod nje nalaze ranjenici i civili.
Odmah smo s njima stupili u kontakt i zatražili da nam dopuste da idemo gasiti zgradu i izvući te ljude napolje.
Sa jedinim još čitavim vatrogasnim kamionom kretali smo jedno 5-6 puta, ali bi svaki puta četnici na nas otvarali vatru sa okolnih zgrada čim bi smo izašli iz kruga tvornice na glavni put, zbog čega smo se morali vraćati.
Tek negdje oko 13h major tzv. JNA je rekao da sačekamo da zapoved o obustavi vatre dođe do svih njihovih položaja. Popeli smo se na kamion nas 25. i to pod oružjem. Krenuli smo i ušli u krug gdje se nalazila zgrada, koja je već bila u plamenu, a iz nje se dizao gusti crni dim. U trenutku kada smo ušli, iz trave i okolnih hangara (remenjare) su izašli četnici, sišli smo s kamiona, odložili oružje i podigli ruke. Odmah je krenulo mlaćenje i premlaćivanje. Jedan naš se uspeo izdići i zatražiti da razgovara sa onim majorom, utom je došao major i rekao da možemo početi sa gašenjem požara, a nakon toga sa iznošenjem ranjenika, te svakome od nas dao po jednog četnika koji će nas pratiti, te nam zapretio da se ne pokušavamo sakriti među civile kasnije. Bio sam siguran da to znači da će nas streljati, jer smo i danas jedini živi svedoci da su im ti ranjenici živi predani u ruke.
Samo što je to izgovorio, jedan četnik je ispalio rafal i ubio pred očima svih nas jednog od nas, te nas je ostalo 24.
On je kao šatro razoružao tog četnika, i vikao na njega, ali samo nakon 10 minuta, video sam tog istog četnika nazad sa oružjem.
Počeli smo gasiti ulaz u zgradu jer su dole ljudi vrištali i zapomagali, creva su bila izbušena, nadljudskim naporima smo držali cevi pod pritiskom da bi 2 vatrogasca moga usmjeriti šmrkove na ulaz.
Oko 16h smo započeli sa iznošenjem ranjenika, prethodno su civili, žene, djeca i starci (pokretni) izašli. Bilo je užasno. Ranjenike smo iznosili na nosilima, putem stepenica, pazeći da nam ne ispadnu sa nosila. Jer je sve bilo u plamenu, zidovi su pucali pod temperaturom, a stepenica je bilo puno.
Oni su zapomagali, vrištali od bolova, jer nije bilo sedativa, anelgetika, ničega.
Naredili su nam da ih slažemo na beton. Bilo je užasno hladno, pao je mrak, oni su se tresli od hladnoće, bili su u groznici, većina ih je bila gola, samo plahte preko njih.
Civili su u međuvremenu otišli autobusima. Nakon što smo i zadnjeg ranjenika izneli, zgrada je samo propala, ali doslovno je legla do temelja. Bilo je u zadnji tren.
To je bila noć užasa, koju nikada neću zaboraviti. U jednom trenutku sam pogledao u onu središnju zgradu gdje su bili ostali branitelji i civili, koji su se predali tek sutradan poslijepdne, i pomislio, da znate što vas čeka, nikada se ne biste predali.
Ali, bio je to rat, a ja za drugo nisam znao.
B. je bio heroj i ja sam mu se divio. Oduvek. Ponosni potomak vukovarskog dvora.
Ja, ja sam bio niko i ništa.

Dan sam provela na Dunavu. Iznad reke sam, prvi put, gledala kako labudovi lete, u formaciji. Uvek sam mislila da oni i ne umeju da lete. Da samo lagano klize, elegantni, po mirnim površinama voda.
Moj stari ribar mi je, dok smo oboje pili kafu, ko zna koju, čisteći mreže od školjki, jer se riba noćas nije hvatala, ranjavim rukama od krhotina, pokazivao na sojenicu komšije, koja je izgorela, tako drvena, do temelja …
Kaže, novi komšija ih je napravio od oblica doneših iz Laćarka, kod Sremske Mitrovice, od stolara koji ih je uklapao. Kuća je bila divna, ali nije slušao starosedeoce da su instalacije pored reke loše i da ne sme mazati oblice naftom, da ih štiti, jer će sve goreti kao šibica…
Zapalila sam cigaretu, što odavno nisam radila. Kroz plavi dim sam gledala paljevinu…
Tako sam mogla i ja…Da izgorim sa jednom rukom duboko u zemlji, a drugom dok pridržavam nebesa.

понедељак, 27. април 2015.

Ne znam ti ja nista

"Nema tu neke velike dileme, da sam ja na Vučićevom mestu, ja bih se okrenuo Rusima! U slučaju montiranja nekakvih "plišanih", "vunenih" i ostalih "tekstilnih revolucija" raspalio bih svim silama po bagri izdajničkoj prozapadnjačkoj a kamenolomi i jamski rudnici radili bi mi u tri smene i to punom parom!!! Pa da vidim "tko" bi se to "bunil" protiv saveza sa braćom Rusima!!??
U slučaju navale šipšonskih slinavaca, naša armija potpomognuta sa par divizija Ruske armije, sravnila bi šipšone sa zemljom jureći ih do otrantskih vrata!!! Makedoniju bismo očišćenu od šipšonskih žvalavaca, prisajedinili Velikoj Srbiji jer je to odvajkada srbska teritorija tzv. Stara Srbija!
Naravno, ni Kroasani ne bi ostali zaboravljeni!!!
Njima bismo nakon "Tornada" ostavili Zagreb sa okolinom i malo oko Varaždina, Koprivnice i Karlovca... I to bi im bilo mnogo ali ajd sad... Srbi nikad nisu bili cicije.
Takozvana BiH bi se cela prisajedinila Srbiji i tu dileme nema! Džamahircima i fundamentalistima bi bio dat rok od tri dana da biraju gde će... da li će ostati ili se tornjati u neku od islamskih zemalja!
Nakon toga, Velika Srbija bi postala punopravni član Evroazijske Unije!
Službeni jezik u državi bi bio srpski a u školama bi se obavezno učio i ruski!!!
Ko bi želeo, mogao bi da uči i engleski ali to ne bi bilo obavezno."
Sedeo sam sa tim klipanom u hotelu Moskva i pitao se, sa dosadom,odakle ova nedisciplina u Srbiji? Od kad placenici seru onima koji su im naredbodavci?
Omeksao sam, izgleda... A i ponovo sam poceo da pusim...
Osvrnuo sam se po kafani. Lepo sredjen, dokon svet. Nekoliko matorih srpskih knjizevnika, poneka porodica iz unutrasnjosti, nekoliko poslovnih ljudi, stranaca...
Kroz velike prozore i dim cigarete sam video da pocinje prolece. Iznad krovova grada nije bilo ni jednog oblaka.
Cekali smo Marka, koji nikada nije kasnio...
Sa dosadom sam se ukljucio u razgovor, iako sam mogao da ga potpuno ignorisem:" Srbija hoda po tankoj zici gradjanskog rata. Ovi sto Vas vode to znaju..Nece trebati mnogo naelektrisanoj masi da krene na Nemanjinu...Mislim da bi se ovi na vlasti tome istinski i obradovali. Njima treba problem da bi opravdali svoje postojanje...jer iz tog problema naprave bar jos dva...Sta su resili od kada su na vlasti? Nista. Ali, to je teret bavljenja politikom u Milosevicevo vreme...Vucic je postao kao Draskovic svojevremeno na mitinzima...Krene jednu pricu, masa pocinje da mu zvizdi, on okrece pricu i krece skandiranje. Prvo treba raditi da sacuvate ono sto je jos uvijek pod Vasom jurisdikcijom ili bi trebalo da bude i po odlukama Savjeta bezbenosti...a za to treba poturiti ledja...Zasto bi Rusi poturali ledja za Srbiju, kada srpska drzava jos nije resila problem od NATO agresije u Srbiji?"
"A Vi gospodine, niste Srbin, sta!?" Skocio je klipan sa stolice sav ubledeo.
U tom trenutku, srecom, usao je Marko u Moskvu.

субота, 18. април 2015.

Ne znam ti ja nista

...Tajna savrsenog zlocina je u odvracanju paznje. Prica je ista kao kod madjionicara. Nekim nebitnim detaljem, koji ucinite bitnim, skrenete paznju sa onoga sto je Vasa interesna sfera. I delate. Samo sto je kod madjionicara iluzija u sluzbi zabave. A ja, ja sam bio sve, samo ne zabavljac...
Iz Amerike sam povukao Marka. Suvise dugo je bio sa Dzimijem. Znam da mu nije bilo lako da trpi tog pauna koji ga je ponekad i samarao. Bio je moj najbolji operativac, davno pre Vukovara. Lojalan, cvrst, dobro koncentrisan. Spasao mi je zivot. I ja njemu. Dva puta. Bila je to jaka veza. Jaca nego neke krvne. Onaj moj najstariji sin, na primer...Bili smo stranci. Kad bi dolazio iz svajcarskog liceja, gledao bi me prezrivo. Sta sam mu dao. Ej. Nasi koreni su bili tako duboki, a on, moj sin, je bio pravi razmazeni klipan. Za to mu je bila kriva majka. Suvise je stitila decu od mene. Mada, mozda je tako bilo i bolje.
Nedavno je Marko organizovao i rusenje jednog aviona u francuskim Alpima. O tome je govorio ceo svet, kao zlocinu pomahitalog kopilota. Niko nije obratio paznju na paket sto je nestao iz aviona. I mi smo doduse jedva stigli do njega. Bio je to dobar komad blaga koji smo vracali kuci, sa sneznih, skoro nebeskih visina. Jedva smo ga pronasli. Hvala satelitu i navigaciji. Sverceri koji su ga slali za USA su cutali. Jebi ga. Ne mozes prijaviti policiji da ti je ukradeno nesto sto si sam ukrao. Trebalo je programirati nesrecnika na takav spektakularan zlocin.
Za to je bio zasluzan Marko, bez daljnjeg. Ljudske zrtve su bile irelevantne.
Radili smo i atentate. Bio sam jako ljut na ekipu koja nije uspela da ubije onog malog zigola Vladu i kucku. Onoliki smetovi, sami na putu kod jezera...I nista. Ostadose zivi. I jos nas je on i pokrao. A nikada nije bio lojalan. Valjda je mislio da je nezamenjiv.
Niko nije nezamenjiv. Tu malu halavu picku cemo svakako eliminisati. Kao pile cu ga udaviti vlastitim rukama.
Nije se igrati sa mnom.
Prodaja podataka po celom svetu je bila opasna izdaja. Takve izdaje  nisam prastao.
Ta mala kucka mi je bas smetala. I onda kada je dosla u Temisvar, cim sam je video, mirisao sam nevolju. Igrao sam mudro, ali se ona suvise vezala za mene. Ipak, ja sam ozenjen covek a za seks si uvek mogao da uzmes neku kurvu. Ili trafikantkinju, sekretaricu, neku medicinsku sestru. Umetnicu. Glumicu. Balerinu, jebi ga. Modela...
Svakako ne tetku sa dva sina, sluzbenicu Ministarstva kulture.
Ona sa njenim cipelama i krvarenjima i halucinacijama, koje su bile vise nego prikaze.
Ne znam odakle joj ta moc. Vidovitost. Jbt. To nisam video u zivotu. A video sam svasta, verujte mi na rec.
Nisam mogao da verujem da je nasla moje skroviste u Konzulatu. Nekoliko godina sam pazljivo pokusavao da vratim vukovarsko blago sa svih strana sveta. Spiskovi i dokumentacija koja je bila na kompu, srecom skenirana, u orginalu je cela morala da bude unistena. Na svu srecu, sto nije ukapirala nista.
Ni sa kim ima posla. Valjda sam je tako fizicki privlacio, da se gubila. Sa tim njenim ljubicastim usnama i podocnjacima od gubitka krvi...Klimaktericna kucka. Posebno mi je islo na zivce to stalno podrhtavanje i to sto se stalno zalila da joj je hladno.
A ja sam je jos stalno pojio sokovima.
Moracemo je ubiti. Bila je suvise blizu.
Samo da se prvo resimo te grupe Amerikanaca koji su je zajahali.
Todorova ko jebe.
_________________________
Probudila sam se udavljena. Pogledala sam sat. Bilo je oko tri ujutru.
"Kretencino, ubi se sam, cudoviste".
Oteo mi se krik.
Bila sam progonjena i umirala sam od straha.
A progonio me je neko koga sam dobro poznavala, sada sam bila sigurna u to.
Samo...

петак, 17. април 2015.

Ne znam ti ja nista

…Povratak u Beograd je bio mucan, svakako samo za mene. Ameri nisu zatvarali usta. Bila sam svakako njihov covek. Blagonaklono su prihvatili i cinjenicu da nisam htela da vezbam pucanje. Sve je stimalo. Bio je to najbolji svet od svih uredjenih svetova. Jedino sam ja povracala na svakoj benzinskoj pumpi na kojoj smo se zaustavili. Nisam vise bila sigurna da li je u pitanju bila hrana sa salasa. I onako sam do kraja dana jela samo sir, sve ostalo mi se gadilo. Mozda je u pitanju bila kadarka, vino koje sam probala u vinariji u koju nas je vodio domacin u bogato backo predvecerje. Kadarku je, kao autohtonu srpsku sortu, u velikoj seobi 1689. ovde doneo patrijarh Arsenije Čarnojević i ona je tokom 18. i 19. veka potisnula sve druge sorte. Tada je činila gotovo 70 odsto svih zasada grožđa u celoj Panoniji. Bilo je to lepo crveno vino i nisam mu odolela, iako sam znala da mi je posle crvenog vina uvek zlo.
Vino je bilo intenzivne rubincrvene boje sa purpurnim odsjajem na obodu, odlične bistrine i veoma čistog odsaja u čaši. Laganog tela i vrlo pitko i sveže, voćnog ukusa, elegantno i dobro izbalansirano imponovalo je, pa nisam odolela. Mogla sam i da se udavim u casi. Toliko nista toga dana nije imalo veze sa mnom.
Kasnije su mi, kada smo stigli u Beograd, pretpostavljeni iz Amerike drzali vakelu. Nije tu bilo pretnji kakve sam mogla da dobijem od Todorova na primer, prosto konstatacije: da nisam jedina i da u Srbiji ima gomila sveta u svim sferama, od show biza do politike, koji bi svoje dupe prodali za moju poziciju. Isli su na gadjanje mog takmicarskog duha, ali nisu znali jedno, a to je cinjenica da kompeticija nikad nije bila motivator za mene, vec samo ljubav. Bilo koje vrste, da me ne biste pogresno razumeli. Ljubav prema Srbiji, na primer.
Bila sam veliki rodoljub. Tacnije; ja jesam veliki rodoljub. I nista mi ne znace ni skepsa ni ironija. Groteska mi nije stimulans. Ni politicka ni privatna.
Ma, jebite se. Sa kim hocete, da preciziram.
Mene sve rane moga roda bole.
Saznala sam jos da ce u Beogradu svi oni ostati duze vreme, zbog cega mi je pao mrak na oci.
Bilo je puno posla (i jos uvek ga ima) oko otvaranja necega sto su nazvali umetnicki inkubator. Bio je to tezak laznjak. Beogradska kancelarija je spolja izgledala kao moderna galerija a iznutra…
Rado ide Srbin u vojnike.
A to svakako nije bilo sve…

понедељак, 30. март 2015.

Ne znam ti ja nista

"Objasnite Vi meni zašto smo potpisali taj IPAP sporazum sa NATO-om, ako se tvrdi da je taj sporazum posledica zakona „Akt o prevenciji ruske agresije 2014” za period od 2015. do 2017. koji je doneo Kongres SAD u jeku ukrajinske krize, u maju prošle godine?!" Upitala sam, dok je ekipa birala igracke, a ja se odjednom osecala kao neka potpuno iscasena verzija Lazanskog. Sva sam bila od vojnih intervencija. Najezila sam se od gadjenja.
"Mi smo tu u društvu Ukrajine, Gruzije, Moldavije, Azerbejdžana, BiH, Kosova, Makedonije i Crne Gore. Sad će NATO moći da kruži po Srbiji kako hoće i da koristi vojnu infrastrukturu Vojske Srbije, da ima eksteritorijalni i diplomatski status." Rekao mi je jebeni Zvonko Bogdan, nas mladi domacin, koji je gostima upravo pokazivao jedan pistolj. "Postoji ritual prenošenja oružja ovde, gde sam odrastao. Oružje se nasleđuje od predaka. Moj brat je dobio očevo, a ja dedino još dok sam bio u obdaništu. Pozitivna strana toga je što me je otac naučio da poštujem oružje", nastavio je. Bio je to obican mali m84, ali sa lepim okvirom za drsku, izgleda od tresnje. Gledao ga je sa ljubavlju i cak ga pomazio.
Istog trenutka je prestao da mi bude zgodan.
Setila sam se kako sam tu noc sanjala vuka koji mi prilazi,a ja ga odvracam tako sto ga gadjam svojom patikom. Mislim, tako ste mogli oterati psa, ali ne i vuka. On se nije ni stresao, samo je pregazio patiku i nastavio zureci u mene onim zutim neocekivanim ocima.
Probudila sam se jedva srcuci vazduh, uzasnuta. Trebala sam odmah da znam; ali, nisam. Bila sam vidovita za druge, ne i za sebe. Verovatno bih se roknula, da sam vidovita, pomislila sam skepticno, zezajuci se na sopstveni racun.
"Ako smo vojno neutralni zašto nismo takav isti status dali i Rusima, pripadnicima srpsko-ruskog humanitarnog centra u Nišu? Gasili su nam požare, spasavali ljude u poplavama. Da li je iko u ovoj zemlji svestan šta je potpisano? Pa, sutra će nam Albanija tražiti da stacionira četu svoje vojske u Bujanovcu, ili na Kopaoniku." Nastavila sam skoro mrmljajuci.
"E, vidiš, Vladislava, kako ne razumeš stvari. Naši su to lepo smislili, dođe Vama četa albanske vojske u Bujanovac, a Vi odmah četu vojske Srbije pravo u Prištinu." Nastavila je Olivija, konacno vadeci tompus iz usta." Osim toga, sada možete da pošaljete Vaše vojnike i u Čikago, tamo je mnogo Srba, da ih zaštitite. Možete da pošaljete vase oficire u supertajne američke baze, odakle se komanduje nuklearnim sredstvima." "Recimo u bazu Ofut u Nebraski," dodao je zadovoljno najstariji gost, za koga sam pretpostavljala da im je bio mentor, jer je bio negde mojih godina. Mislim da je to prvi put da je i rekao nesto meni licno.
Vise mi nisu licili na hipstere, a ni ja sebi na sluzbenicu Ministarstva kulture.
Bila sam izdajica, a oni Amerikanci. I kao izdajica sam se i osecala. Izdato, iznevereno, prodato.
Ima Seoba, al smrti nema, ponovila sam gorko u sebi. E necu pucati, pa nek me jebu, pomislila sam prkosno.
I onako bih mogla umesto mete samo da roknem neku domacu zivotinju na salasu.
Ili ne daj boze, nesto od divljaci u zoloskom vrtu koji je bio u blizini, osetilo se i po mirisu.
Mirisalo je tu, na Palicu na rano prolece, stale, jezero ali i na divlje zivotinje.
Provirila sam napolje, jer se dobovanje kise vise nije culo. Sunce se stidljivo pomaljalo iza oblaka. Kisa je prestala.

четвртак, 19. март 2015.

Ne znam ti ja nista


U suštini, da sam bila alfa mužjak, uživala bih u ovom neverovatnom otkriću. Jebene mornaričke foke! Ili već…Uživala sam i ovako u divnom danu i ravnici koja se pružala do u beskraj. Vojvodina mi je uvek bila jednako uzbudljiva. Isparcelisana, uredjena, definisana. Iz tek napuklog kraja zime, koja se i nije razmahala, nego onako, više štipala obraze tek, tek zarumenjene od hladnoće, virile su ljubičice. Bledo ružičaste, svetlo plave i one modre, mirisne, kakve ljubičice i treba da budu.
Posle kasnog doručka, domaćin nas je odveo u jednu omanju zgradu za koju sam bila sigurna da su u pitanju pomoćne prostorije, eventualno neka soba u kojoj se može predahnuti posle rada ili timarenja konja.
Unutra je u stvari bilo najveće skladište oružja koje sam videla.
Bio je tu, savršeno složen Heckler & Koch Mark 23 Mod 0, jedan od temeljno testiranih pištolja. SEALsi koriste ovaj pištolj kada su u džunglama i tropskim šumama, kao i SIG-Sauer P226. To je osnovni pištolj SEALsa, koriste ga i savezni agenti i brojne druge zakonske službe uključujući FBI, teksaški rendžeri, saobraćajna patrola Ohaja i policija u Mičigenu. SIG ima izuzetnu ergonomiju i balans. SIG-Sauer P228 je krajnje pouzdan kompaktan pištolj. U američkoj vojsci zove se M11. Bio ih je čitav red. Nisam stigla da ih prebrojim, vrtelo mi se u glavi.
Hell, nisam ja bila mužjak, ni u naznakama.
Nekoliko 357 Magnuma. Olivija ih je prokomentarisala da se više koriste kao alat, nego oružje. Koriste se u vodi i izvan, zbog jake vatrene moći.
Remingtonke 870 koje se koriste za razvaljivanje vrata i nekoliko sačmarica Mossberg 590A1 i Benelli M 1014.
Glavno oružje kod većine SEAL-sa COLT M4A1 je zauzimao ceo zid. Najčešće SEAL-si stavljaju optičke, refleksne holografske ciljnike poput EOTech-a 551, 552, 553 itd. Bilo ih je pun sto.
Onda nešto kraće varijante M4, koji se koristi u zatvorenim strukturama i za blisku borbu. HK416, i najpopularniju FN SCAR H da i ne pominjem.
Snajperi su bili tako visokog sjaja da sam skoro oslepela.
Rat je neodoljivo čudovište, pomislila sam. Guta ljude i ne zaboravlja se nikako. Barrett M 107 me je očarao. Velikokalibarska poluautomatska snajperska puška dizajnirana za mete na dalekom dometu. S ovom puškom može se zaustaviti bilo kakvo neoklopljeno vozilo.
Cela polica snajperske varijante M4 ili M16.
Pet vrsta mašinki i kao kruna, kompaktan prenosni raketni bacač M72LAW koji je nemarno stajao u ćošku.
„Šta radimo ovde?“ upitala sam teskobno.
„Dosli smo da malo vezbamo gadjanje, da budemo u formi“ rekla je Olivija lakonski, uzimajući u ruku jedan divan i lagani dugi pištolj.
„Izaberi nešto“, dodala je.
Sakupljali su se niski oblaci, svuda. 
Čule su se krupne kapi kako dobuju po krovu. Napolju je počela da pada kiša.
A šta ću sad, pomislila sam potišteno.
Puške i ja. Aha.
Vladislava has a gun.

недеља, 22. фебруар 2015.

Ne znam ti ja nista

Sledeci dan sam konacno pronasla Todorova: "Vladislava, tako je u ovom poslu. Ispao je kolateralna steta. Nema veze. Kako Vi Srbi kazete? Ono...ko se maca laca, od njega ce i da pogine. On je bio ubica. Sta kazete? Znao je ono sto Vama treba? Ma znace i drugi...Morate biti strpljiviji, znate. Uostalom, nemam vise vremena za Vas. Pozdrav".
Razgovor je bio kraci nego sa inspektorom za krvne delikte.
Bila sam prepustena sama sebi, po ko zna koji put poslednjih godina.
***
Zabava je usledila kada smo stigli na salas. Vlasnik je bio fucking pljunuti Zvonko Bogdan iz mladjih dana, mogla bih se zakleti. Nisam prestajala da zurim u njega sirom otvorenih usta, sve ocekujuci da zapeva.
Bio je bas uzbudljiv u cizmama sa visokom sarom i nekim kaki pantalonama koje su ocrtavale misice na vitkim nogama.
Olivija, tako se zvala moja gosca, je primetila da zurim u naseg domacina, pa se kikotala, komentarisuci da sam Amerikanka, da me nista ne bi sprecilo da ga startujem i da se vec valjam po senu sa njim u konjskoj stali koja je bila raskosna i dobro odrzavana.
Jos je i dodala kako ne razume nase zene, tako stegnute i nedojebane, mislim da je upotrebila bas tu rec, glume devojcice i u cetrdesetim, kao da je nevinost neki kvalitet.
Morala sam da se slozim sa njom. Bila je u pravu potpuno.
Balkan je bio prokleta turska periferija i kad je o jebacini rec. Sto se toga tice, uvek sam imala manje inhibicija kada sam odlazila na Zapad.
Morala sam da joj objasnim da me nas domacin, P.P. neodoljivo podseca na legendu srpske muzike iz mladjih dana i da mi nije bilo do seksa ovih dana, posle onolikog krvarenja.
Pogledala me je saosecajno, iako je bila dosta mladja od mene."U Americi bi vec izvadila celo to govno napolje. Zenu nista ne treba da ometa", dodala je, paleci tompus.
Ta mlada zena je bila respektabilna, apsolutno.
Na stranu sto je pusila najdeblje cigare koje sam u zivotu videla. Da budemo iskreni, nisam ni poznavala nikoga ko je pusio tompuse.
Znala je sta hoce i tu nije bilo dileme. A to je veliki plus.
Domacin P.P nas je dobro ugostio. Kretao se gipko i lako kao da nije bio Bacvanin sa debelog vojvodjanskog blata. Pili smo sjajnu domacu i jeli krastavce iz tegle koji su se kiselili sa hlebom na suncu proslog leta. Iako sam izbegavala suseno meso, ovoj sunki nisam mogla da odolim, a bilo je i dimljene ribe. Hleb je bio vreo i toliko svez sa zlatnom korom da me je posle boleo stomak.
Posle frustuka, odveo nas je do stala koje sam vec pomenula. Nekoliko raskosnih vranaca je kopalo zemlju kopitama, dok se vrela para sirila iz njihovih nozdrva. Perfektno je vladao engleskim jezikom, a na moje pitanje odakle to, promrljao je da se skolovao na Pomorskoj akademiji americke vojske u Anapolisu, u Merilendu.
Na to je Olivija dodala, da su svi oni drugari iz klase.

Ne znam ti ja nista

...Posle kratkog boravka u Urgentnom, kao glavni svedok, privedena sam u miliciju. Uzeli su mi osnovne podatke i vrlo brzo, sto je bilo iznenadjujuce, poslali me kuci, uz komentar da ce me kontaktirati neko iz krvnih delikata, koliko sutra. Bila sam jako uznemirena i iznenadjena brzinom postupka. Nisam bila, kada se sve sagleda, cak ni previse uplasena. Sve se skupilo i ove poslednje godine i relativno ozbiljna obuka koju sam ipak prosla u USA, ostavili su traga na meni. Postajala sam operativac, bez daljnjeg.
Ono sto me je skoro zabavilo, a svakako iznenadilo, bilo je moje troje Amera. Oni su sledeceg dana, dok sam u Ministarstvu, uz prvu jutarnju kafu, bezuspesno trazila vest po novinama oko pucnjave i ubistva kod Stare Hercegovine insistirali da opet idemo u Suboticu. Nisu hteli nista da mi kazu, osim, da je put isplaniran do tancina i da je on neka vrsta zahvalnosti za moje gostoprimstvo i strpljenje sa njima. Svanulo mi je, mislivsi da cu im uskoro videti ledja i da cu moci da se vratim rutini. Setnjama, reci, mojoj kuci na Dunavu, decacima. Tisini, koja mi je tako nedostajala.
U novinama i onako nije bilo nicega, sto me je grizlo, a ni na poslu, takodje, tako da sam lako dobila slobodan dan. Krenuli smo vec oko deset.
Sunce je bilo blistavo, iako se u vazduhu nije osecalo prolece. Rezalo je i jos mirisalo na obecanje zime, koje je bilo tako malo. Malo sam se bavila pejzazom, a i samo krajickom uha sam slusala sta prica ova trojka. Komentarisali su neka americka desavanja i ljude koje uopste nisam poznavala. Bili su bas bliski, njih troje. I ovako i onako, nisam se uklapala sa njima.
Jedino mesto gde sam nasla nesto o jucerasnjem danu, bio je Tviter. Neko je od gostiju u restoranu snimio dogadjaj, ali prekasno, kombija nije bilo u kadru. Samo ja sa ledja i zrtva,ali vec u momentu kada sam se naginjala nad njega, ne sam pad. Izgledalo je vise kao da mu je pozlilo i da ja pokusavam da ga reanimiram. Taj ko je snimao, nije imao pravo ime, nego nekakav kinky avatar, pa nisam mogla da mu utvrdim identitet. Snimak je bio bez ikakvog komentara,sem alarmantog naslova: Haos ispred Hercegovine. Sledeci kadar je vec pokazivao dolazak hitne i policije i vise se nista nije ni videlo. Ocito je policija bila zabranila dalje snimanje, sto ja juce u onom, ipak soku, dozvolicete, nisam ni primetila. Snimak je bio lose rezolucije, sa ocito obicnog mobilnog, jedva sam se prepoznala. Jedna brlja od snimka, ukratko, koja mi nije mnogo koristila. I taj snimak sam jedva nasla. Niko ga nije ni podelio, kao da nije ni postojao. Surfovala sam sve vreme puta po netu, pa sam ga ipak jedva pronasla...
Kada smo stigli do Subotice, unajmljenim automobilom, nastavili smo prema Palicu. Nisam nista pitala, misleci da cemo zavrsiti na jezeru, sto me je istinski radovalo. Volela sam gospodstvenost stranda i leti, zelenu povrsinu vode od algi i socivice, koja nije bila bas raj za kupanje. Ipak, podignut nad jezerom, Ženski štrand je bio veličanstveni primer mađarske secesije. Bajkovita drvena građevina bogata detaljima me je podsećala na narodnu umetnost. Lepote nikad nije bilo dosta, mislila sam opustajuci se i pitajuci se, kako to da me policija jos nije kontaktirala!?
Nismo se zaustavili na Palicu, vec smo nastavili ka granici. Vec sam htela da komentarisem kako nisam ponela pasos, kada me je stariji Amer, Dejv, koji je sa mnom sedeo pozadi u autu, samo uhvatio za ruku, pokazujuci jedva primetnu reklamu za neki salas ka kome smo skrenuli sa puta, u sumu. Moram reci da sam bila prilicno razocarana i iznenadjena izborom. Niti su oni licili na ljubitelje domace kuhinje, niti je meni bilo do lovackih paprikasa, snasa i salasa.
Vajlda mi se na nosu videlo razocarenje (nikako nisam umela da zadrzim blaziran ili nezainteresovan izraz lica), kada se mlada zena okrenula i namignula mi seretski, prokomentarisuci da cu biti iznenadjena. Vozac me je prodorno pogledao preko retrovizora, klimanjem povrdjujuci Olivijine reci.
Moram napomenuti, da do ovog trenutka price, nista nije ukazivalo na znacaj mojih gostiju, pa nisam imala nameru ni da citaoce detaljnije upoznajem sa njima. No o njihovom liku, a i delu ce posle ovoga, biti jos reci...
U Beogradu sam, posle povratka sa Palica, provela jedan ceo vikend u iscekivanju poziva iz policije. Cudenju i neizvesnosti nije bilo kraja. Pokusavala sam da nesto saznam preko Gorana, ali on nije bio dostupam. Preciznije, svi njegovi telefoni nisu bili u funkciji, sto je znacilo da je promenio brojeve. I bio, ko zna gde. Ni Todorov mi se nije javljao, iako sam i njega zvala vise puta.
Sledeceg ponedeljka, nisam izdrzala, pa sam se sama javila preko onog opsteg broja policiji. Vozali su me, a ja sam svaki put pricala istu pricu. Da sam bila svedokom ubistva i da zelim da cujem sta se desava oko pronalazenja ubica. Niko nije zvucao iznenadjeno, kao da su svaki sat samo pricali o sacekusama i atentatima, mislila sam zlovoljno.
Konacno, posle dobrih petnaestak minuta, javio mi se prijatan muski glas. Uredno sam se predstavila, verglajuci svoju pricu po ko zna koji put. Glas sa druge strane mi je strpljivo odgovorio da se nikakav zlocin nije desio. Bila sam sokirana. (Koji put, a?!)
Pitala sam sa kim razgovaram. Glas, odnosno muskarac sa druge strane je rekao: "Inspektor za krvne delikte A. Djordjevic. Gospodjo...Vama zaista nije dobro. Imamo odlicnog psihologa koji radi za nas. Mogu da Vam ga preporucim...Mada, za Vase psihicko zdravlje, bi bilo bolje da ste sve to sanjali". Dodao je seretski.
Zalupila sam slusalicu.
Ne znam kome je tu trebao psiholog.
A to ni izbliza nije bilo sve.
 

понедељак, 16. фебруар 2015.

Ne znam ti ja nista

...Ne znam da li znate poziciju restorana? Nalazi se na cosku u kuci staroj preko vek. Mali krovic, kao nastresnica, natkriljuje ulaz do koga vodi crveni tepih. Tu su i one grozne bele gipsane posude za neki zelenis, u sustini, koje su ovde osim ukrasne imale i funkciju zastite od automobila...
Rucak je do kraja bio odlican, a moj novi kompanjon, bez obzira kako sam ga se na pocetku uplasila, bio je duhovit i vispren sagovornik. Mislim da mi je za ruckom prestalo i krvarenje. Ili se bar malo smanjilo. Svakako sam osecala olaksanje. Jebi ga, u strahu su velike oci, ili sam se na stanje strepnje vec toliko navikla, da mi je sve postalo normalno. Ko ce ga znati...
Odahnula sam posebno kada se ispostavilo da je bio u grupi sa Dzonijem i da mu je on bio pretpostavljeni. Odatle taj model predatora koga sam vec snimila u Terzu Pianu na Rene Margitu, sa pomenutim. Ono sto me je brinulo, bila je cinjenica da njemu veza nije bio Dzoni, nego Todorov, te da se po prici, posle rata Dzoni i on nisu ni sretali.
Kako i bi, kada je Dzoni zazdio za Ameriku a ovaj covek, koji mi nije dao ni svoje ime, nastavio da ratuje...Hm.
Za ruckom mi je mnogo pricao o zivotu u savremenoj Moskvi, prema kojoj sam ocito imala mnogo predrasuda...
Prijatelji, koji moj. Mislila sam i dalje, mudro cuteci.
Rekao mi je vidno oraspolozen sjajnim ruckom, da Dzoni tada, u pljacki Vukovara, nije imao glavnu ulogu. Rekao mi je i da je samo jednom video glavnog i da tada nije ni znao da je to ON. Da je to shvatio tek kada se raspodela opljackanog blaga  zavrsila. Rekao mi je da ce mi cim izadjemo i restorana u kome je pocela da biva guzva, jer se blizilo vece, sve ispricati...Dok smo izlazili iz restorana, drzao me je za misku. Na samom ulazu, cim smo krocili na crveni tepih, desilo se nesto uzasno. Sa leve strane je naisao nekakav beli kombi, sta li, sa prozorima mracnim kao noc.
Jedan prozor se spustio, moj kompanjon me je svom snagom gurnuo na desnu stranu, tako da sam silovito tresnula na zemlju. Dok je neverovatnom brzinom vadio pistolj koji mu je bio ispod sakoa, prozor je vec bio spusten, a kroz njega se promolila cev. Moj novi drugar je bio izresetan preko grudi, u po poslepodneva u sred Beograda. Pao je preko mojih nogu, na mestu mrtav. Krv je tek tek poskropila tepih. Nisam ni usta otvorila.
A po svemu sudeci, ni necu.

Ne znam ti ja nista

Sve je to bio samo jedan dah. Dah samo.
Mrvila sam divni sir medju zubima i skupljala mrvice sa stolnjaka, odmahujuci rukom na ponudu:"Hm...kazes da se secas svega iz Vukovara? Bas svega? Svih likova?"
Pucale su kosti medju njegovim zubima. Predator, kojima nikada nisam pripadala, pomislila sam zadivljeno. Uvek su me fascinirali bez obzira na duboki prezir koji sam osecala. To je ona pozicija zabe pred zmijom o kojoj sam vec pisala. Mecis na sav glas, ali ne bezis. Ne bezis.
"Secam se. Mozda ne svih imena", iznenadjujuce otmeno se posluzio salvetom posle zalogaja. Video je moje iznenadjenje u pogledu. "Ma nisam ja seljacina. Znas koliko sam preko snajpera smaknuo ovom rukom. To je hirurska preciznost. A tek preko..."
Uhvatila sam ga za ruku koju je pokazivao, sva prebledela."Slusaj, ne moram to da slusam..Samo sam zena u mutnim vremenima. Da li je to u redu? " Odjednom sam bila svesna da sam mozda pred pravim i dragocenim izvorom informacija. Morala sam da budem cvrsta i dosledna. A nisam se osecala nikako.
Tako. Kako.
"Pricaj o Vukovaru", rekla sam nestrpljivo.
Lukavo se nasmesio:"Nego sta cu. Zato sam i ovde, zar ne". Stigla je jos jedna porcija mesa.
Malo sam se opustila. Konacno, mozda ovo bude i dobar rucak.
Ubacila sam zalogaj mesa u usta. Ovo je bilo bas res peceno, kako ja volim.
 

субота, 14. фебруар 2015.

Ne znam ti ja nista

Podigla sam slusalicu: "Halo?" Iz slusalice se nije cuo niko. Cak ni disanje. Ponovila sam "halo,halo" vise puta. Lecnula sam se. Ovo nije bio dobar znak. Nije bio nikakav znak, da budem precizna. Lakonski sam pomislila da je mozda u pitanju greska. Spustila sam slusalicu i pogledala se u odraz na mracnom ekranu. Odjednom sam imala ogromne crne podocnjake, mracne kao nalet teskobe koji sam osetila. Bio je tako jak da sam izgubila vazduh. Jedva sam disala. Plasila sam se onoga sto je dolazilo. Mracno i zastrasujuce, valjalo se iza brda.
Istini za volju, ova prica bi trebala da dobije humoristicki obrt da bi i dalje bila uzbudljiva. Elementi apsurda i totalno neocekivan kraj su bili skoro neophodni.
A ja, ja nisam znala gde da trazim obrt, jednako kao sto nisam bila dalje od pocetka u potrazi za vukovarskim blagom.
Ono sto je bilo poseban apsolutno fucking shit bilo je cinjenica da su mi na poslu uvalili neke Amere koji su me cekali vec sledeci dan da ih upoznam sa situacijom na srpskom kulturnom nebu. Kao da sam ja odjednom postala neki strucnjak za USA i odnose sa njima, kojih mi je najiskrenije, bilo preko glave.
Bilo ih je troje. Totalno su bili moderni u onom post hipi stilu koji su nove generacije tako volele. Rekla bih hipsteraj, sto su oni naravno, negirali. Vozili smo se biciklom po Beogradu po cici zimi. smucali se po klubovima u Savamali, mlatili praznu slamu po Beton hali i njenim restoranima koje sam i ja volela. Skadarliju nisu ni pogledali, Gardos im se vise dopao. Imao je neku patinu i bio autsajderski, sto su smejuci se, priznali da vole. Vodila sam ih do Subotice koja im se strasno dopala, do Sida da gledamo Savu Sumanovica i Pijani brod, do Pozarevca i Milene Barili... Uglavnom su se interesovali za likovnu scenu sto mi je u samom startu bilo sumnjivo, ali nisam imala nikakvu informaciju od moje tajne veze u Americi da su slali ikakve nove operativce. Ovih dana i onako je akcenat bio stavljen na Zagreb, a ne na Beograd, zbog Kolindine inauguracije....
Ono sto je bila bas poteskoca, bila je cinjenica da mi je voznja bajsa po cici zimi pokvarila i onako los hormonski balans koji sam navukla sa onim groznim serumom istine u Americi. Krvarila sam najstrasnije, danima. Imala sam poteskoca i sa bubrezima, pa sam se nalivala nekim biljnim mesavinama u tolikim kolicinama da mi je uglavnom bilo muka. Miris usirene krvi svakako nije pomagao da se mucnina smanji.
Nosila sam vunene carape i par puta i pojas na ledjima....
Toliko o seksepilu, uzdisala sam ispijena i zamorena.
Da stvari budu jos gore na ledja mi se natovario i Todorov, koji je u Beograd poslao neko cudoviste da mi bude pri ruci i da me kontrolise...
Sinovi su bili bas zabrinuti za mene, a i ja, kada sam ga upoznala. Frajer je bio grozan rusofil, a ja sam imala troje amera (dva muskarca i jedna devojka) na staranju. Sedeli smo u Staroj Hercegovini dok je on komadao krvavi komad mesine a ja sedela sva uzasnuta (i krvava nista manje od njegovog parceta, mogao je i mene da prikolje, hladno):"Borio sam se od 1991-1999, Hrvatska, republika Srpska, prvi i drugi rat u Čečeniji, Srbija - Kosovo i Metohija. Bio sam onda u Vukovaru. Sve znam. Sad sam u Novorusiji već godinu dana. Imam i srpsko i rusko državljanstvo, Najmanje šta očekujem je da me dobrovoljac Toma Nikolić dočeka na transporteru kada na jesen dođem da oslobodim Srbiju od evrofanatika. Donjec - Odesa - delta Dunava - Beograd to je naš pravac.
Jedno pitanje je da li će hapsiti i one zle francuske Legije i one naše nesrećnike u UN misijama koji za sitne pare ratuju za SAD i NATO dok im je NATO na Kosovu i Metohiju. Pu, jebem Ti zivot! I sad me skinuse i poslase pre vremena u Beograd. Sto ne uzmes parce mesa, bogovsko je, zeno. Jebo te, sva si ubledela."

четвртак, 15. јануар 2015.

Ne znam ti ja ništa

Beograd, okupan suncem, imao je dimenziju zaboravljene lepote. Čak ni oronule fasade na perspektivi grada nisu bile toliko poražavajuće. Uobičajila sam da hodam pored reke. Posle svega onoga, trebao mi je svež vazduh, koga je ovde bilo na pretek. Posebno sam volela tu razliku koju su nudili Zemun, Novi Beograd i savski potez pored Sajma. Zemun sa razlivenom rekom i šmekom austrougarske palanke, a boga mi i bastiona protiv varvara u prošlosti, Novi Beograd kao mastodont komunističke arhitekture, pored reke sa ogromnim zelenim potezom i konačno, beogradska strana, puna krša, metalnih olupina, polusrušenih zgrada, željezničkih pragova. Beograd na vodi. Moj k..., mislila bih dok bi raspoložena hodala pored olupina, jer bi mi se uvek, otprilike na istom mestu u šetnji,  osmeh vrećao na lice i u sebi bi počinjala da pevam. Život je neosporno bio lep i jako sam ga volela. Bez daljnjeg. Posebno sam volela susret sa suncem koje bi, pošto bih šetala posle podne, nasedalo na onih nekoliko mostova u mojoj perspektivi ka Adi Ciganliji. Krupno, zimsko, skoro neverovatno. Blještalo je po vodi, crveno, nagoveštavajući vetrove, bledo, nagoveštavajući mir. Jedan dan je bio fantastičan. Jako topao, toliko, da su mnogi u sred januara trčali u majicama kratkih rukava. Odjednom se, baš na istom mestu, negde u blizini Novog na Adi, dan pretvorio u olujni. Mračan i zastrašujuć. Počeo je da duva ledeni vetar, a sunce je nestalo iza tako debelog oblaka da je u po dana pala tama. Zahladnelo je neverovatno, a sledeće jutro je grad bio okovan ledom.
Ali, to je prolazno. Sunce je brzo otopilo skoro sve.
Ima Seoba, ali smrti nema...
Moja novonastala pozicija u Ministarstvu, ma koliko se trudila da budem nevidljiva, nije bila zahvalna. Iza mene je bila senka moćne Amerike, koja je virila kao postava na kaputu loše isrojenom. Uprava nije znala kako da s ophodi prema meni. Zvali su me čak sa sobom i u Beč na ono preuzimanje. Odbila sam. Šta je tamo imala da radi mala službenica Ministarstva kulture i onako?
A onda je jednog dana zazvonio telefon, onako, značajno.

четвртак, 8. јануар 2015.

Ne znam ti ja nista

Ne čitam previše knjige, ali Uelbek je zaista maestralan. Juče mu je izašao novi roman. Kakva ironija u ovom pariskom haosu.
To svakako nije bilo dobro za mene. Nisam naučio da živim kao autsajder. A u Francuskoj se pojas stezao, posebno za nas, strance. Posle nove jedanaestice, biće još gore… Vladimir je radio sve za mene. Taj mali žigolo bi mi popušio kurac za novac, pored sve svoje genijalnosti. Takve sam voleo. Mreža je bila velika sa puno riba u njoj. Blago Vukovara nas je sve držalo.
Uelbek je zamislio da će 2022. godine, nakon drugog mandata Fransoa Olanda, zemlja upasti u političku krizu bez presedana sa dolaskom na vlast „muslimanskog bratstva“ pod vođstvom izvesnog Mohameda Ben Abesa. Abes, koji je zahvaljujući koaliciji sa UMP Nikole Sarkozija i socijalistima porazio na izborima ultra desničarski Nacionalni front, za premijera imenuje nekadašnjeg ministra obrazovanja i antiglobalistu Fransoa Bejrua. U društvu na ivici građanskog rata, situaciju će dodatno zaoštriti dva predloga zakona kojim se predviđa islamizacija obrazovanja i legalizacija poligamije. Glavni junak, univerzitetski profesor Fransoam, nalazi se pred dilemom da li da pređe u islam ili ne.
Mogao sam da budem šta hoću. Budistički monah, na primer. Katolički župnik. Jevrejski rabin.
Baštovan srpskog konzulata u Temišvaru.
Bilo je vreme povratka na Balkan.

Todorov je iz Bugarske slao precizna uputstva. Amerikanci, takođe. Na poslu je loše radilo grejanje.
I dalje sam se družila sa Ljubicom iz bivših dijaspora.
Bivšeg muža sam videla samo jednom. Bio je sav modar u licu i jako ostario. Neki stranac, zaista. Stariji sin je bio na turneji. Mladji, moje umiljato jagnje.
Imala  sam problem sa perspektivom, kao posledicu, očito one otmice u Americi. Kada bi se pogledala u ogledalu, na trenutak sam bila jako velika, a onda sasvim, sasvim mala. Skoro nepostojeća. Jedan dan sam u grudnjak stavljala čarape da ga popunim, drugi dan mi je sve kipelo, do pucanja.
Tako je bilo i sa cipelama.
Uporno sam sedela ispred praznog ekrana, a brdo neuradjenih projekata je čekalo. Konačno sam bila prava službenica države.

субота, 3. јануар 2015.

Ne znam ti ja nista

Na poslu je bilo strašno. Strašno. Na momente mi je bilo žao što nisam u izvesnosti otete. Znaš na čemu si i uloge su striktno podeljene. Banalnost i licemerje Potemkinovih sela trenutne vlasti je bila čista groteska. Pola ministarstva, oni što nisu odleteli sa dolaskom nove uprave se tešilo da ničija nije gorela do zore. Jedina osoba koja me je razumela, bila je moja drugarica glumica sa kojom sam se prvom i videla kada sam se vratila iz Amerike. Mazila me je po glavi kao da mazi dete. dok sam plakala. Trebala mi je topla i prijateljska ruka. Ko bi uostalom, rekao, da je ta pozorišna, dramska ruka imala toliko nežnosti u sebi. Stvari zaista nikada nisu bile onakve kako izgledaju....Ili, bar, ponekad.
U poslu, na momente sam se osećala kao ona dva sjajna klipana u novom američkom filmskom hitu, koja su krenula u severnu Koreju da ubiju velikog diktatora, za CIA i Ameriku. Posebno sam imala taj osećaj kada je bio otvaran novi, Pupinov most . Velika Kina u maloj Srbiji, a ja okružena morem stranih izveštača, agenata...Groteska, opet. Jedna Amerikanka iz Bostona mi je bila.... Uporno je, sa svojih skoro metar i devedeset i preko 100 kilograma tvrdila da je život ostriga, dok sam je vodala po Beogradu. Eat your dessert first, draga, govorila bi mi, proždiruci metre kobasica i ispijajući galone piva po Skadarliji. Pravdala se da se navukla na tu hranu, službujući u Beču i istočnoj Evropi. A ja pivo nisam podnosila.
Čista voda. čisto vino. Kao i u životu, koga definitivno nisam imala. Ukrali su mi ga.
Ej Srbijo među trulim šljivama.
Opet mi se povraćalo.

четвртак, 1. јануар 2015.

Ne znam ti ja nista

U sustini, stvari su bile mnogo komlikovanije od mog učešća u dogadjajima. U suštini, uvek je tako.
Agenti CIA sa kojima sam najvise komunicirala su mi otvoreno rekli da njihova dokumenta pokazuju da genocid nad Srbima nije bio srpska izmišljotina, već surova stvarnost. Advokati su na osnovu tih materijala već 1. avgusta 2000. dostavili Federalnom sudu u San Francisku dokaze da se u Švajcarskoj banci nalazi blago u vrednosti od 1,25 milijardi dolara, koje je oteto od pobijenih Srba. – CIA je dostavila spisak ustaških funkcionera i komandanata koji su likvidirali i pljačkali Srbe u NDH. Stvari su se vukle davno u proslost, a problem a amere koji su sve vodili pod drzavnom tajnom je bio vise od ekonomskog. Zašto se americki krimosi uopste mešaju u priču oko vukovarskog blaga…
Dokumenti pokazuju da je Švajcarska banka od ustaša primala zlato i srebro oteto posle genocida nad Srbima. Vlada SAD je pronašla i druge trezore u Švajcarskoj u kojima su ustaše sklonile oteto blago. Samo deo tog blaga vraćen je Titu. A jedan deo prebacen je u Argentinu, da bi se njime finansiralo skrivanje ustaša prebeglih iz Hrvatske.
CIA ima izveštaj iz koga se vidi da je 1952. godine, na primer, srpsko zlato iz Buenos Ajresa dovoženo u Švajcarsku i stavljano u trezore Švajcarske, ali i Vatikanske banke.

Dakle, stvari su bile…tante za kukuriku.
Srbi su uništili lepotu devedesetih, Hrvati četrdesetih…
Druga polovina dvadesetog veka je bio slika besčašća za sve nas na ovim prostorima.
Nije mi bilo dobro.
Sva lepota koju sam imala bili su moji dečaci. Inteligentni, duhoviti i lekoviti.
Beograd je bio okovan u ledu, kao i ja, od kada sam se vratila.
Noću sam mazala lice kremom od ljubičice, danju od nevena. Na oči sam stavljala kremu od bademovog ulja. Mangan, bakar i riboflavin su stvarali novu energiju, a mirisi bilja…Utehu, bar na tren.
Dobro sam se obukla i krenula na reku.