недеља, 30. новембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Amerikanci imaju cak …sedamnaest raznih sluzbi koje se bave pitanjima bezbednosti. Nista od toga ne bih znala da se nisam uvalila u ovu groznu i neopisivu avanturu kojoj se nije video kraj, i koja je vozila kao karusel iz koga bih najradje iskocila po cenu da razbijem glavu i polomim noge.
Ja sam jednostavna zena.
Volim da pravim kuglof. Danas sam ga pravila posle dugo,dugo vremena. Karlovacki. Divan. Nisam imala bermeta, pa sam skuvala malo Vranca, dodala cimeta i djumbira, klincica. Pustila ga da uvri. Uzela sam jednu crnu cokoladu, saku brusnica i suvog grozdja…Cetiri jajeta, trista grama secera i brasna, mesanog…Jedan margarin…Bio je fantastican. Posula sam ga prah secerom. Nismo ga jeli. Samo smo ga mirisali. Bio je to miris Fruske gore i doma.
Sreca.
Volim ljubav. Jedan na jedan, bez prenemaganja i izdrkavanja.
Cipele.
Reku…
Moje sinove.
Eto.
Inace, prostor Balkana je sve interesantniji američkim bezbednosnim službama. Osim funkcionera CIA koji retko dolaze na ove prostore, poslednjih godina sve češće Srbiju i Bosnu i Hercegovinu posećuju agenti FBI i agencije za borbu protiv trgovine drogama DEA. Oni su razvili izvanrednu saradnju, pogotovo sa srpskim službama, u borbi protiv organizovanog kriminala, najčešće trgovine drogama i internet-kriminalom. Već gotovo dve godine na primer, agenti DEA nalaze se sa kraćim prekidima u Srbiji, pomažući srpskim službama u borbi protiv međunarodnog kriminala.
CIA prvenstveno ovde zanima vehabijski pokret i kolika je opasnost od njih. Takođe, zanima ih da li je Srbija i dalje tranzitno područje za raznorazne radikalne ekstremne grupe.
S druge strane, srpski bezbednjaci sve češće odlaze na obuku u SAD. Tako je nekoliko srpskih policajaca završilo obuku u borbi protiv organizovanog kriminala u američkom gradu Rozvel u Novom Meksiku, a dvojica su završila i elitnu akademiju FBI u Kvantiku.
Da me vidi, kada sam oslobodjena iz kandzi otmicara, stigao je cak i zamenik glavnog sefa americke obavestajne sluzbe za Balkan.
Ne mozete zamisliti sta su me sve pitali.
Ne mozete da zamislite sta su mi sve pokazali.
Pricacu Vam, svakako, sad zurim. Idem na neku zurku sa sinovima. Nosim i kuglof, kad ga vec nismo pojeli.
Ziveo Beograd!

субота, 29. новембар 2014.

Ne znam ti ja ništa

Znate kako stoji stvar sa tako užasnim nasiljem kada zaista gledate vrlo blisko smrti u oči. Trudite se da je ne gledate. U oči. Ni slučajno. Ne sme da se vidi strah. Da se omiriše znoj. Morate biti nepomični. Ili utrenirani tako da vam ni obrva, ni dlaka, ni mali prst na ruci, ni treptaj oka ne oda da ste na smrt prestrašeni. A ako već gledate u oči krvnika, morate bezgranično da mu verujete i da ga volite. I da se nadate da je ljudsko biće. I da će vas poštedeti.
Nisam ja bila čudovište na tavanu (jebo te, čist romanitzam, Meri Šeli stil, bez ironije, zaista). Bili su to moji otmičari. Bilo ih je više. To sam čula iz razgovora koji su vođeni u susednoj prostoriji. Bilo je više prigušenih glasova. Nisam ih najbolje razaznavala. Mene su u svakom slučaju, obilazila dvojica. Prostor je bio prilično dugačak hodnik na čijem kraju se nalazio čučavac. Kosina krova je u jednoj strani bila tolika da ni manja osoba, kakva sam bila ja, ne bi mogla da se ispravi. Biti Džon Malkovič, ako ste ga gledali. Jedan jedini prozor, više kapak, na toj kosini, je gledao u olovno sivo nebo, sa koga bi ponekad pala po koja kap kiše. Kao da sam u drugoj dimenziji. U drugom ćošku je bio oskudan krevet za koji sam kasnije, tokom vremena provedenog tu, bila vezana samo jednom lisicom. toliko sam bila bezazlena. Posle užasnog šoka i straha koji sam pretrpela, smirila sam se. Ako sam bila u grobu, trebalo je to prihvatiti. Zen, beng, bang, bong.
Lako mi je sada da se šalim. Iz divnog, svog zlaćanog i ružičastog novembarskog dana u Beogradu.
Žeđ mi je utolio stariji otmičar. Lice mu je bilo u polu senci. Nisam ga dobro videla. Nisam ga dobro videla ni jednom. Bio je oprezan. Nije se pokazivao. Bila sam presrećna. Bila sam prezahvalna. Voda je curila iz olupanog lončića po mojoj bradi, vratu, grudima...Nisam umrla od žeđi. Ne znam koliko sam dugo pila. Ne znam koliko sam dugo bila bez vode. Danima . Vekovima. Nemam pojma.
Mlađi je bio princ tame. Tako sam mu laskala dok sam ga molila da me ne ubije. Bio je spreman da me isecka na komadiće u sekundi, ako bi to bilo potrebno. Videla sam mu to u oku. Znala sam kada će da uđe u prostoriju po par sati unapred. Znala sam šta misli, kako je bio raspoložen. Sve. Prilično se opustio pored žrtve kakva sam bila. Spremna na saradnju, totalnu.
Mislim da su laskali jedan drugom, kakva su gospoda bili prema meni. A bili su isti. Mislim da je stariji laskao sebi kako je bio nežan prema meni, a očistio bi svu krv koja bi ostala posle ubistva i moj leš uništio do poslednje koske da je to bilo potrebno. Da je mlađi naredio.
Četiri puta me je taj mlađi, ispitivao. Elegantno. Injekcijom. Ni modricu mi nisu napravili. Ni vlas sa glave skinuli. Serum istine oduvek je bio san špijuna koji nisu mogli slomiti protivničke igrače. Nemci su upotrebljavali skopolamin, Rusi na Mađarima 1956. godine meskalin, a “ispiranje mozga” obavljali su uz pomoć haloperidola. Najpoznatija droga koja tera ljude da govore istinu vjerojatno je natrijev pentotal, supstanca sintetizovana još 1911. godine. Zasigurno je dosta priča plod mašte, no o sovjetskim eksperimentima na politički nepodobnim Mađarima svedoči i nobelovac, čovjek koji je iz horgoške paprike izolovao vitamin C, dr. Albert Szent-Gjorgji. A, za pentotal iz filmova zna svaki klinac. U novije su vrijeme obaveštajne službe eksperimentisale sa jakim i pogubnim halucinogenom kinuklidinil benzilatom ili, kako ga skraćeno zovu–BZ. I to sam saznala kasnije. Na meni su koristili taj sodijum pentotal iz filmova. Poznat je bio kao tiopental. To  jeste barbiturat koji stimuliše receptore u mozgu i kičmenoj moždini. Psihijatri ga u Velikoj Britaniji prepisuju pacijentima koji pate od fobija, a usled anestetičkog dejstva, koristi se i kao deo smrtonosnog koktela kojim se u nekim od država u SAD izvršavaju smrtne kazne injekcijom. Efekat supstance je redukcija moždane aktivnosti, usled čega dolazi do umanjene inhibicije, a osoba postaje raspoložena za razgovor. Zagovornici upotrebe ovog seruma u islednim radnjama tvrde da on doprinosi opuštanju osobe koja se ispituje, koja pod dejstvom supstance teže laže nego što govori istinu.
Posledica je bila da sam posle korišćenja istog bila u jako lošem stanju. Povraćala sam do iznemoglosti i imala problema sa kičmom. Postajala sam beskičmenjak.
Jebo te...Već sam prvi put izbrbljala sve što sam znala. Stvar je bila neverovatna. Sve pamtiš i kapiraš. I usta ne možeš da zatvoriš. Zevaš i pričaš...
Sve su saznali o mom braku, deci, poslu, cipelama, Rumuniji, boravku u Čikagu.. Fucking menstruaciji. Pričala sam na srpskom. pa na engleskom, odlično, jer me na srpskom nisu razumeli. Popravila sam svoj izgovor. O Todorovu, Vladimiru...Kučki u Francuskoj za koju sam bila sigurna da im je šef. Nije mogla da se pomiri sa idejom da joj nešto izmakne iz ruke...A blago Vukovara, čak ni na Zapadu, nije bio mali zalogaj.
Bili su evidentno razočarani ulovom kakav sam bila. Mlađi je bio za to  me smaknu iz momenta, već posle prvog ispitivanja. Čula sam slučajno kako je to predlagao telefonom iz susedne prostorije. Zidovi kao da su bili kartonski. Ili sam to i trebala da čujem. Nemam pojma. Verovatno je i to bila taktika.

среда, 19. новембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Kada sam Vam pricala kakao sam se presabirala u onom uzasu otete, ko su mi neprijatelji…potpuno sam pogresila. Toga sam bila potpuno svesna sada u Beogradu. Grad je bio pun groznih i negativnih ljudi, a na poslu su uporno pokusavali da me zakolju. Bukvalno. Vrhunac sam dozivela ovih dana kada sam se grcevito borila da izguram jedan projekat koji je i meni licno, ali i celom Ministarstvu, pa konacno i Srbiji mogao da donese veliki boljitak. Moj mladji sin me je svako vece tesio i mazio, govoreci da sam ja njegov Jernej Kopitar. Sto bas Kopitar, nisam mogla da ukapiram, ali… Nije vazno. Bili smo zajedno i ja sam bila ziva. To je svakako bilo najvaznije. No, jedan kolega, prost i vulgaran covek, nemoralan i zao, je o meni smisljeno sirio neverovatne glasine, koje su se po svemu sudeci primile na plodno i vlazno tlo srpskog blatista. Kada je trebalo da se izglasa, izmedju svih ostalih kandidata, kvalitet projekata, on koji je najvise lagao, dobio je najvece simpatije. Ja najmanje. Njegov projekat je pobedio. A u ocima zlobnika sam videla trijumfalni sjaj. Picka, bila u Americi, pa je sad ona neki kurac. Nece moci.
Nece.
U Srbiji nista nece moci.
Videla sam da je jutro divno. Suncano, iako je bio kasni novembar.
Jutro je bilo raskosno, ali nije donosilo utehu. Mi Srbi smo izgleda srecu, kao kod Crnjanskog, mogli da nadjemo samo u izmisljenoj zemlji, Hiperboreji. Na severu Evrope. U snegu i ledu. Koga sam ja mrzela iz dna duse.
Deveti krug Pakla, da se ne ponavljam.
Neke price su morale da budu ispricane, iako im nisam bila sklona vise. Ni malo. Najradje bi napustila pisanje skroz, skroz.
Ali je prica zvala, sva uzbuktala i zestoka.
U sustini, svi psiholozi koji su se bavili sindromima otetih su imali potpuno pogresnu sliku kada je rec o Stokholmskom. Nije bila stvar u tome da se ljudi zblizavaju zato sto su na malom prostoru sa svojim otmicarima, pa zato posle, kada budu oslobodjeni, ne mogu lose da govore o njima. Stvar je bila mnogo dublja.
Ne znam da li ste citali Camijevog Kaligulu?
Ako niste, trebalo bi.
Jedna od najgenijalnijih drama koju sam procitala.
U njoj nesrecni Kaligula, koji ima svu vlast ovog sveta, svojim zlom ispituje granice ljudske trpeljivosti.
A granice su…Bez limita. Skroz. Skroz.
Coveku ce i kosti da izvade, a on ce se i dalje boriti za svoj zivot. I pristace na sve. I jememtijebemtijebemti dostojanstvo. I integritet. I celovitost.
A preziveti se moze samo ako volis, posebno svog tlacitelja.
Pa u tome je tajna, zar ne?

недеља, 16. новембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Bila sam sama kao pas. Bila sam bez ljubavi, a boga mi i bez pravih prijatelja, ali sam se dobro osecala u svojoj kozi. Nekad odjednom shvatis sta su pririteti, kada pogledas smrti u oci,. Ili bar smanjis ocekivanja. Zivot je tako dragocen i tako kratak. Kada bih dotakla moje sinove, disala sam punim plucima. Bila je tu i reka, sunce, zivot koji pulsira i preliva se u najlepsim bojama...
Bila sam ponovo u Beogradu i bila sam zahvalna bogu u koga ne verujem za to. Samo jos jedan dan u Americi bi me sigurno ubio. Bez obzira na sve, Srbija je bila moja matica, inspiracija, kolevka.
U Ministarstvu je bilo uzasno. Za vreme mog odsustva, iz firme su odleteli mnogi stari kadrovi. Jedva sam se snalazila sa nepoznatima. Bila ih je puna kuca. Aparatcika. Mislim da je takvo stanje bilo nesto posle Drugog svetskog rata, kada su pravi partizanski heroji zglaznuli u svojoj odlucnosti, a sitgao basibozluk. Sluzbenicici i kursadzije. Seljana neopevana. Ali su svi bili dobro obuceni i namirisani. Spolja, bar.
Ministar me nije ni pogledao.
Valjda ga bilo sramota. Nisam ja bila bas kuce od juce, da ne vidim kakve kompromise pravi. A o tome kako sam vracena iz Amerike...Nije bilo ni reci.
Oklevam da Vam pisem o tome jer bih najradje zaboravila tu skandaloznu i sramnu epizodu iz zivota. To je prvo. Drugo je cinjenica da nekako osecam da ulazim u klise. Trece, da ispadam iz zanra, a to nikako ne volim. Volim doslednost. Ako sam fantastika, onda sam neverovatna i neocekivana.Tako oklevam...
http://aleksandranm.wordpress.com/2013/02/01/kisa-i-moje-nove-cipele-15/
Helsinski, stokholmski sindrom!?
Mislim, sta je to!?
Da se razumemo, mnogo je gori onaj Londonski sindrom. Da mi se on desio, sad ne bi bila ziva. Bila bih mrtva, mrtvosana, zauvek. Da nisam tokom ovih godina naucila da savladjujem moju silovitu prirodu,najebala bih, bas jako.
Dakle...
Probudila sam se potpuno prikovana za neku uzanu i tvrdu postelju. Usta su mi bila potpuno suva. Jedva sam disala. Bilo je vruce i prasnjavo. U vazduhu se culo brujanje klima uredjaja neke velike zgrade. Krevet je ispod mene tonuo, a ja sam bila polu svesna i jako uplasena. Pokusala sam da se pomerim, ali nisam uspevala. Jedva sam malo pomerila glavu, da bi utvrdila da sam prilicno cvrsto vezana za postelju. To me je utesilo. Mrdnula sam ruke. Mrdnula sam stopala. Nisam bila oduzeta. I to je bilo utesno. Pokusala sam da vicem. Nisam uspevala. U grlu sam imala hrapavu hartiju. Pretpostavljala sam da sam bila omamljena nekim jakim uspavljujucim sredstvom, nekim gasom, jer mi je u nosu bilo nepodnosljivo a u glavi mi bucalo kao u elektrani.
Ili je to bila klima!?
Nisam bila sigurna.
Nisam znala ni koliko dugo lezim tu. Ni zasto sam tu. Ni ko me je ...Oteo?
Kidnapovana. Zasto?
Sta sam ja pa znala? Prelistavala sam svoje neprijatelje...
Par zlobnih zena na poslu, koje su me predugo znale da bi me bas zapravo mrzele...
Onda mi pala na pamet ona kucka u Parizu, koja je bila moj prirodni neprijatelj broj jedan.
Pa muslimani iz Novog Pazara, koji mi jos nisu oprostili Torinski
http://aleksandranm.wordpress.com/2013/03/01/kisa-i-moje-nove-cipele-22/
i konacno, moj domacin u restoranu koji me je upravo ispratio u taksi...
Pa Todorov.
Americke obavestajne sluzbe.
Moguci konkurenti u poslu na trzistu sverca umetnickim predmetima.
Spisak je rastao a sa njim i uzas u meni.
Postajala sam zedna.
Zelela sam da vristim.
A nista nisam mogla. Cak ni da placem.
Svega je bilo previse. 

понедељак, 10. новембар 2014.

Jošte čekam taj reč da mi rekne, Negoslava Stanojević

„Te takoj, Zaplanje ti je kraj, da pretpostavimo, ko što su Šumadija, Srem, Homolje, Zaovine… Samo, što su od njeg i bog i država od’mno digli ruke. Samo nesmo ruke digli mi, Zaplanjci. Na nas si je našo Zaplanje centar na svet. Ako mi ne veruješ, pitaj onija koji se berem poctaros vrtaju iz onija golemi svet…“ Negoslavlje, 14. 03. 2014.
Utemeljena na tradicionalnom književnom izrazu, realističke provenijencije, pojavila se uoči ovogodišnjeg Sajma knjiga prva zbirka pripovedaka Negoslave Stanojević Jošte čekam taj reč da mi rekne (priče iz Zaplanja).
Prpovetke po svojoj jezičkoj orijentaciji pripadaju regionalnoj književnosti  svrljiskozaplajnjskog koji je poddijalekt timoččko prizrenskog, sa nekoliko priča na pirotskom i leskovačkom. Ipak, autorka izvanredno vlada književnim jezikom i tada i oni, kojima je potreban rečnik na kraju zbirke, mogu sa lakoćom da je čitaju. I vide da je autorka vrstan pripovedač, sa kratkom i jasnom  rečenicom. Poetičnom, ali preciznom. Eto vam priče „Ključ ispod strehe kuće u koju se nikada neće vratiti“ (str 85 – 86), pa proverite.
Iako sam Sremica, prividna jezička barijera nije postojala. Postojalo je nešto drugo. A to je taj prividni realizam, regionalnog teksta koji sam čitala. Grbave sudbine, grbavih i nesrećnih ljudi. Usamljenost, zakinutost, izolacija, nedostatak ljubavi, optimizma, svetlosti. Priče su gorke, kao težački hleb kraja iz koga je autorka potekla. Minuciozne, kratke, efektne, seku kao oštrica noža. Neumitno, život protiče, a privid realizma postaje jedan hiperrealizam onih koji su zapitani nad ljudskom sudbinom. Pa u tom momentu priče iz regionalne književnosti, kojoj, moram priznati, nisam sklona, postaju univerzalne. I onda kada su duboko lične.
A tada, tada nema eskapizma. Ni malo.
Knjigu je objavio Stylos, Novi Sad.
Recenzent knjige je Rada Ilić, stručni saradnik za dijalektologiju dr Jordana Marković, ilustrator Saša Dimitrijević. Priča ima šezdesetak, a objavljivane su u prethodne dve godine, na Negoslavinim blogovima WordPressa i Blogspota.
Iz recenzije izdvajam: Večita generacijska, rodna i prostorna diskrepancija – raskorak, nezaobilazna je tema u kratkim ispovestima koje se slažu u tkanice raznorodnih motiva. Svet  prigušene duše, nekog iskonskog morala i patnje, teži da se oslobodi i i iskaže, ma i pri kraju života, i onda kada je već uveliko „sprema“ za „onija svet“ spremna; iako je obuća za dalje seobe istrošena i pohabana, želja za slobodnim kretanjem opstaje u kazivanju koje je lek za žensko trpljenje i gutanje, ćutanje i obespravljenost; suze i udarci nisu dotukli zdrav duh i podršku boljim porodičnim odnosima, kritikujući ropsko „rasplitanje magle“ da se svakome udovolji, postičući inventivnost, radinost, borbenost i individualnost kao mere ljudskog dostojanstva i smisla opstanka.
…Verujem da u manjim mestima ima još čuvara ono malo duha rodnog kraja koje nije pojela pečalba i loš život. Ipak, kao ljubitelj neke druge proze, kakva je sve, samo ne stvarnosna, čitala sam samo jednog savremenog pisca, našeg savremenika, koji se u vremenu postmodernističkih težnji usudio da govori jezikom svog rodnog kraja. To je Miro Vuksanović, koji je za jednu takvu knjigu (tematski ni malo sličnu Negoslavinim pričama, da ne bude zabune) svojevremeno dobio i NINovu nagradu.(Semolj zemlja, 2005 god.) Ta je nagrada, tada u više navrata osporavana, izmedju ostalog i zbog jezika.
Ono što je definitivno fantastično, je Negina radoznalost i toplina kojom opisuje, po svemu sudeći, istinite životne storije njenih junaka. To je autorka uživo, strpljiva da čuje druge, onakva kakva je i u stvarnom životu i na blogu, odakle je mi blogeri najbolje i poznajemo i doživljavamo kao svoju.
Probajte da čitate Negoslavinu prozu.
Nećete se pokajati.
A promocija u Nišu je za koji dan, pa izvolite.