недеља, 16. новембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Bila sam sama kao pas. Bila sam bez ljubavi, a boga mi i bez pravih prijatelja, ali sam se dobro osecala u svojoj kozi. Nekad odjednom shvatis sta su pririteti, kada pogledas smrti u oci,. Ili bar smanjis ocekivanja. Zivot je tako dragocen i tako kratak. Kada bih dotakla moje sinove, disala sam punim plucima. Bila je tu i reka, sunce, zivot koji pulsira i preliva se u najlepsim bojama...
Bila sam ponovo u Beogradu i bila sam zahvalna bogu u koga ne verujem za to. Samo jos jedan dan u Americi bi me sigurno ubio. Bez obzira na sve, Srbija je bila moja matica, inspiracija, kolevka.
U Ministarstvu je bilo uzasno. Za vreme mog odsustva, iz firme su odleteli mnogi stari kadrovi. Jedva sam se snalazila sa nepoznatima. Bila ih je puna kuca. Aparatcika. Mislim da je takvo stanje bilo nesto posle Drugog svetskog rata, kada su pravi partizanski heroji zglaznuli u svojoj odlucnosti, a sitgao basibozluk. Sluzbenicici i kursadzije. Seljana neopevana. Ali su svi bili dobro obuceni i namirisani. Spolja, bar.
Ministar me nije ni pogledao.
Valjda ga bilo sramota. Nisam ja bila bas kuce od juce, da ne vidim kakve kompromise pravi. A o tome kako sam vracena iz Amerike...Nije bilo ni reci.
Oklevam da Vam pisem o tome jer bih najradje zaboravila tu skandaloznu i sramnu epizodu iz zivota. To je prvo. Drugo je cinjenica da nekako osecam da ulazim u klise. Trece, da ispadam iz zanra, a to nikako ne volim. Volim doslednost. Ako sam fantastika, onda sam neverovatna i neocekivana.Tako oklevam...
http://aleksandranm.wordpress.com/2013/02/01/kisa-i-moje-nove-cipele-15/
Helsinski, stokholmski sindrom!?
Mislim, sta je to!?
Da se razumemo, mnogo je gori onaj Londonski sindrom. Da mi se on desio, sad ne bi bila ziva. Bila bih mrtva, mrtvosana, zauvek. Da nisam tokom ovih godina naucila da savladjujem moju silovitu prirodu,najebala bih, bas jako.
Dakle...
Probudila sam se potpuno prikovana za neku uzanu i tvrdu postelju. Usta su mi bila potpuno suva. Jedva sam disala. Bilo je vruce i prasnjavo. U vazduhu se culo brujanje klima uredjaja neke velike zgrade. Krevet je ispod mene tonuo, a ja sam bila polu svesna i jako uplasena. Pokusala sam da se pomerim, ali nisam uspevala. Jedva sam malo pomerila glavu, da bi utvrdila da sam prilicno cvrsto vezana za postelju. To me je utesilo. Mrdnula sam ruke. Mrdnula sam stopala. Nisam bila oduzeta. I to je bilo utesno. Pokusala sam da vicem. Nisam uspevala. U grlu sam imala hrapavu hartiju. Pretpostavljala sam da sam bila omamljena nekim jakim uspavljujucim sredstvom, nekim gasom, jer mi je u nosu bilo nepodnosljivo a u glavi mi bucalo kao u elektrani.
Ili je to bila klima!?
Nisam bila sigurna.
Nisam znala ni koliko dugo lezim tu. Ni zasto sam tu. Ni ko me je ...Oteo?
Kidnapovana. Zasto?
Sta sam ja pa znala? Prelistavala sam svoje neprijatelje...
Par zlobnih zena na poslu, koje su me predugo znale da bi me bas zapravo mrzele...
Onda mi pala na pamet ona kucka u Parizu, koja je bila moj prirodni neprijatelj broj jedan.
Pa muslimani iz Novog Pazara, koji mi jos nisu oprostili Torinski
http://aleksandranm.wordpress.com/2013/03/01/kisa-i-moje-nove-cipele-22/
i konacno, moj domacin u restoranu koji me je upravo ispratio u taksi...
Pa Todorov.
Americke obavestajne sluzbe.
Moguci konkurenti u poslu na trzistu sverca umetnickim predmetima.
Spisak je rastao a sa njim i uzas u meni.
Postajala sam zedna.
Zelela sam da vristim.
A nista nisam mogla. Cak ni da placem.
Svega je bilo previse. 

Нема коментара: