четвртак, 30. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeseti deo











Nocas sam opet sanjala zmijurinu. Nikad vecu. Sklanjam se da me ne ujede, a ona pokazuje znake blagonaklonosti. Uvija se oko mene kao pas, a ja znam i vidim da nije. Belicasta, velika, sluzava.
Ustaje i oblaci odelo od zmijske koze. Hoda kao covek. Sakriva rep i upasuje ga u pantalone da se ne vidi. Ali vidi se, jebi ga, rastimovano hoda, zmija je, a ne covek.
Boze!
Vidovita sam nacisto.
Ujutru sam ustala potpuno osamucena. Jucerasnji dan na poslu mi je bio totalno porazavajuci, pa onda mama i sestre i sad ova luda noc koja se nikako nije zavrsavala.
U ogledalu sam videla podocnjake jos crnje nego juce.
Pogledala sam se i sa ledja, da taj rep koji sam sanjala, kojim slucajem nije moj. Iza mene, na zalost nista nije bilo. Nista sa mene nije ni visilo.
Eh. Kamo lepe srece da je sakriveno repiste bilo moje.
Bar bi sve podavila. Kao Boo.
Na poslu sam dobila slobodan dan, zbog jucerasnjeg poginuca.
A sva ona Ministrova obecanja o povratku na stare obaveze su izgledala, kao i ona koja je davao naciji.
Prazna prica!
Nas Ministar je bio tipican demagog.
Ponekad sam se pitala, kako je moguce, da nas prosecan politicar izgleda isto kao i oni kada sam bila dete.
Mozda oni ne umiru?
Mozda ih drze u nekom zombilendu i pustaju po potrebi?
Funkcija i politicar po potrebi?
Fraza i obecanje po potrebi?
Eto, radila sam u srcu drzavne uprave, a nisam znala najvaznije odgovore.
Jos jednom sam samoironicno pomislila, da nikad od mene...
Nista...
Jos uvek su mi pred ocima igrali krstici statistickih podataka koje sam ubacivala u kompjuter juce, posle male mature.
Celo ministarstvo je radilo punom parom, ali gde mene da zapadne takva pilula?
Ma, nisam ja ni najmladja da radim takav statisticki posao.
Objasnjenje je bilo da to svake godine zapadne nekog drugog, da se ni mi iz samog vrha uprave ne mozemo izvlaciti, da nemamo dovoljno ljudi (!?) i da sam stigla na red.
Tako su mi kroz ruke prosle sve nade, sva znanja i strahovi osmaka Srbije.
Svih 80000 strahova i nada.
Kamioni testova.
Pocesala sam se po ruci po kojoj sam se bila osula nekim ljuspicastim osipom.
Pomislila sam da bih trebala da odem kod koznog lekara svakako.
Mora da sam alergicna na papir.
A mozda i menjam kozu.
Ko ce ga znati!?
Obukla sam se bolje nego ovih dana, jer je prilicno zahladnelo, a i krenula je da pada i neka kisa.
Opet sam isla u prodavnicu sa osecanjem straha i gadjenja, pred jos uvek neskinutim snom sa sebe.
Na ulici sam srela jednu komsinicu, koja je uvek znala sta se desava u kraju.
Mislim, mi smo svi voajeri u neku ruku,volimo da znamo sta se desava u nasem okruzenju.
Kad nisam kupovala, moram priznati, bolovala sam od radoznalosti.
Nije imalo smisla da joj krijem da mi muz vec danima ( mesecima) nije kuci,pa sam je informisala u kojoj smo sad fazi, te kako smo isli porodicno na veceru.
Jedva me je slusala, sve vreme masuci rukom, da me zaustavi:
"Je li komsinice, pa Vi ne znate?"
"Sta treba da znam?" Upitala sam zabrinuto.
Pogledala me je uplaseno:"Znam da ste putovali u Novi Pazar...Komsija, Vas komsija je nocas nadjen mrtav"...
"Koji moj komsija"? Pretrnula sam, unapred znajuci odgovor...
"Znate koji" , prosaptala je.
"kako je stradao? Neko ga je upucao?" Pitala sam ja, uzalud se nadajuci.
"Ne, udavljen je. Velikim i belim svilenim gajtanom..."

недеља, 26. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i deveti deo



Quod est inferius, est sicut id quod est superius...
Ono sto je dole, odgovara onome sto je gore...
Hermes Trismegistos


Sledeci dan su mi dosle obe sestre. I mama. Kao u mirovnu misiju. Osetila sam ozbiljnu nelagodnost. Slicnu onoj kakvu sam osetila kad sam pricala sa komsijom.
U stvari, nocas sam osetila, dok sam spavala, ozbiljan pritisak na grudima...
Kada sam otvorila oci, u krevetu pored mene, umesto mog muza, videla sam komsiju kako zuri. Ne pomera se. Samo zuri, onim njegovim urokljivim ocima. Pravo u moj mozak!!!
I nije ni go, ni u pidzami, pa da pomislim na nezdravu erotsku klimu koju sam verovatno sama stvorila oko sebe, nego onako obucen, u neku svilenu trenerku kakve je voleo da nosi; zeleno- plavu, naravno, u bojama lokal patriotskim.
Munze konza svuda. I na Novom Beogradu.
Zatreptala sam u soku, a on je nestao.
Da su tada i petlovi zakukurikali, kunem se, umrla bih!!!
Naravno, posle toga, o spavanju nije bilo ni reci.
I sad, posle takve noci ( a i na poslu je bilo ludo) samo su mi nedostajale njih tri.
Unosile su mi se u lice i huktale.
Kao tri Parke, boze me oprosti, pomislila sam.
Samo sto su imale odgovarajuci broj ociju.
Valjda bih Parke lakse podnela. One su imale samo jedno oko.
A ove sest razrogacenih...
Onda su mi izvadile poklon...
Mili boze, zabezeknula sam se!!!
Cak mi je neprijatno da govorim o tome.
Ipak sam ja opasno delikatna dama.
Bez obzira na sve!
Ja sam cutala i prevrtala po poklonima, a mama je, mrtva ozbiljna progovorila.
U stilu - da nije normalno da zena mojih godina zivi u celibatu i da ako necu da se mirim sa muzem, treba da krenem dalje...Pa su mi eto, njih tri, dosle da mi kazu da imam njihov blagoslov. Sa poklonima. U ruzicastoj, crnoj i drecavo crvenoj boji.
Ne mogu da kazem da je to bio neukusan poklon...
Daleko od toga.
To je stvarno bio neverovatno seksi cipkani ves.
Nesto sto nije bilo grudnjak ni donji ves...
Nesto sto je bilo trake cipke koje se preklapaju preko grudi, pa pozadi kao duboko izrezano preko guze, pa onda neke trake sa strane... Cudo.
Eroticno do granice nepodnosljivog.
Ali, ja sam nosla iskljucivo boju bisera, peska, vanile i bez kao ves. Nikada nista ruzicasto, to svakako ne. Vulgarno i kurvanjski.
Crno kao fatalno i crveno kao vamp.
Sedela sam sa ogromnim podocnjacima i gledala belo u njih tri.
A onda sam pocela da se smejem.
Smejala sam se i dok su pile kafu i dok sam ih pratila.
Sestre su bile uvredjene, a mama bas zabrinuta.
Mrmljala je nesto u stilu, da mi je klimaks bas rano poceo, a sestre, da sam nezahvalna.
Cuj klimaks?!
Zena na medjunarodnoj spijunazi i klimaks!?
Ma, hajte, molim Vas...
A i nek sam nezahvalna.
Nek ture poklon sebi u...

субота, 25. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i osmi deo












Isli smo na porodicnu veceru. Svi zajedno, posle... Skoro godinu dana. Ili je prosla i cela? Ne znam. Necu da znam. I necu ni da mislim. Muz mi je dosao lep, podmladjen, mirisan. Kao da i nije moj. Kao neki stranac. Nismo nista planirali. Uzivali smo u ponovo pronadjenim vezama. Ako smo ih pronasli. Ako smo ih pronasli.
Bili smo na Tasmajdanu. U onom istom restoranu u kome je i zapocela moja epska prica.
Toplo prolecno vece koje je rosila ona fina vodena izmaglica koju u tom restoranu pustaju na terasi, ne bi li gosti uzivali u ozonu. Eto, kisa me prati i simbolicno. Kada se vecera zavrsila, decaci, sada vec nasi momci, su insistirali da otac dodje sa nama kuci.
Ja sam cutala.
Ta odluka je ovoga puta bila samo i iskljucivo na njemu.
Vise nisam bila sigurna ni u sta.
Pa ni u ljubav.
Moj mladji sin je besno krenuo za mnom u toalet, posle mog cutanja. Siktao je. Bio je sladak.
Nesto u stilu - sta sad izvodis? Sta hoces vise? Da kleci pred Tobom? Sta li!?
Nisam htela nikakvo izvinjenje.
Htela sam toplinu u oku i izgubljeni sjaj.
To nisam videla.
Videla sam opustenost, zanimanje, brigu.
Ali, ne sjaj u oku.
Gde se to izgubilo?
Sin je bio ljut na mene. Urlao je u zenskom toaletu iz koga sam ga jedva izgurala:" Da li si Ti mama, normalna!? Koliko Ti zeno, izvini, imas godina?! Kakav te sjaj u oku spopao? Da li si Ti, ne daj boze, u klimaksu!? Pa to ne traze ni moje devojcice, pobogu!!!"
E eto.
Hocu sjaj u oku.
Pre cu da crknem bez sjaja.
Duh je za mene najveci afrodizijak.
Eto.
To mu nisam rekla, naravno.
Pomirljivo sam ga posasoljila po njegovoj pametnoj glavici.
Srecom, usla je jedna zena u toalet, koja nas je pogledala sa prezirom.
Starija zena i mladji momak.
Ko zna sta je pomislila.
Moj pametnjakovic je sve ukopcao, pa je izleteo iz klozeta, kao furija.
***
U krevet sam to vece otisla sama.
Opet i opet.

субота, 11. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i sedmi deo

Apsolutno pomilovanje i vise od toga!!!
To je ono sto sam dobila kada sam se pojavila sledeci dan na poslu.
Mislila sam u glavi: mora da se blize te evropske integracije, cim je sef tako ljubazan.
A ko bolje poznaje sve zavijutke evropske administracije, sve mracne budzake i precice od mene?
Trenutno sam u stvari, bila jedan od najduze zaposlenih u Ministarstvu.
Bilo je par brilijantnih mladih, moram to priznati, ali njihove glave su bile jos uvek evropski usijane ; prvaci koji su se skolovali na najprestiznijim svetskim univerzitetima i koji jos nova saznanja nisu uspevali da usklade sa nasom scenom...Divni mladi rodoljubi koji su se ipak, i uprkos svemu vracali, da klepe nosom o nasu, srpsku, uzoranu ledinu...
Ostali su bili...trice i ...kucine.
Trebala sam mu.
To je bila sustina ministrove ljubaznosti.
Nije znao gde mu je dupe, a gde glava...
A kao vrhunac, blizio se dan novoustanovljene male mature, kada ce svi osmaci, sa svojim roditeljima, babama i tetkama da kucaju na vrata Ministarstva, trazeci vezu za upis u zeljenu skolu...
Trebalo je razuzdanu gomilu drzati na uzdi...
Dakle, ministar mi je obecao; vracanje svih prinadleznosti, ukoliko hitno zavrsim sve sa odeljenjem u Pancevu koje je bilo kljucna ispostava novopazarskog Univerziteta. I uoliko se jednako brzo vratim u Beograd, da se prikljucim, rukovodeci naravno, operativnom timu za upis u srednje skole. Posle toga, vratice mi se svi evropski poslovi, svecano je obecao ministar. A i mogu da uzmem ceo godisnji odmor - od polovine jula do kraja avgusta, ako treba.
Trebalo je samo da se nadjem sa pancevackim dekanom, popijem kaficu, dam na uvid Torisnki i sacekam potpis..
Zasto sam onda bila tako uznemirena?
Jesam li ja to postala vidovita?
Vidovita stvarno?

четвртак, 9. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i sesti deo

Joooj. Sanjam Nedodiju, a nalazim Stradiju.
Pogledala sam u moje anatomske papucice, koje sam sad jedino mogla da obujem, posle onih egzibicija.
Mislim na stil bosonoca kontesa, naravno.
Pobeci u tekst, nestati sasvim, istopiti se zajedno sa kisnim kapima koje precesto padaju ove godine na zemlju Srbiju.
Precesto.
Mogla bih da placem.
Opet. Opet. I opet. Do kraja zivota.
Ako ga igde ima.
Jer, moj sve vise lici na imitaciju.
Komsija me je seretski pogledao:"Gde si, bre, gospodjo. Sta ima?"
"Nista. Stigla sam kuci". Promrsila sam ja.
Jedva.
" Cujem i muz ti se vraca, a?"
Pogledala sam ga zaprepasceno.
Stajao je i cerio se, kao da je znao sve o mom zivotu.
Mislim, bas SVE.
Setila sam se one price njegove cerke kad je bila mala. Kako tatica prisluskuje sa svojim kolegama na nekoj masini.
"Pa, to je dobra vest" Rekoh pomireno, svesna da nesto negirati ili se zatrpavati recima ne vredi.
Sve je jasno.
"Nikad od mene ministar. Ne bih ja mogla sa ovakvima..." Pomislila sam.
"Slusaj, oni dole prave i akademiju nauka, a ti ides na bolovanje. Povezuj, zavrsavaj poslove, radi. Ne sedi. Treba nas ojacati. Treba pokazati dobru volju. A sa njom ide i kontrola. Nosi taj sporazum u Pancevo. Sta cekas?"
Komsija je, sada sam bila sigurna, necastivi licno.
Najezila sam se.
Vidojkoviceve Kandze su mi se zarivale u vrat.
"Uh, komsija... Opasan si...Ko si ti u stvari?" Zapitala sam, trudeci se da zvucim bezbrizno.
"Tvoja necista savest"". Brecnuo se on na mene.
"Sta bre seres. Kao da me ne znas."
"Ma, ne znam ni sebe..."
Tuzno sam dodala.
U samousluzi sam kupila: kefir, crni hleb i jedan bavarski, mleko sa smanjenim procentom masnoce, maslinovo ulje, nesicu, kafu, nesto voca i malo ribe.
Trebace mi omega tri masne kiseline.

четвртак, 2. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i peti deo

U ponedeljak sam resila da otvorim bolovanje. Ma ko ih sve jebe, mislila sam muljajuci po krevetu u koji sam se vratila, isprativsi sinove na njihove radne zadatke. Iz kreveta sam nazvala i Ministarstvo, ne bi li rekla da otvaram bolovanje. Mrzovoljni glas koji nisam poznavala mi je rekao da ce zabeleziti poruku, kao i da nema pojma sta ima novo, posto sam to pitala. Naravno, posto nije imala pojma ni sta je staro, pomislila sam zlurado. Mora da je to bila jos jedna nesuvisla ministrova rodjaka. Nema pojma gde je upala. Tako se to kod nas desavalo. Dolazili su srecni rodjaci iz unutrasnjosti, opijeni cinjenicom da se zaposljavaju u tako vaznu instituciju... Nesretni provincijalci, koji su posle par meseci siveli od prestonickog blata i postajali osorni i nesigurni. Sjaj ministarstva je brzo bledeo.
Kao i moja vec pomalo usahla lepota, pogledala sam se ceznjutivo i tuzno u ogledalo koje mi je bilo na ormaricu pokraj kreveta.
Eh mladosti, mladosti moja. Zapevala sam u glavi. Arsen Dedic, valjda.
Uzged, ja sam na poslu bila uvek ljubazna i nasmejana. Jok, jok, sto bi rekli prokleti turci.
Jok ja.
Sta ko mora da zna ?!
Dok sam se i dalje ispitivacki gledala u ogledalo, nasla sam neke nove bore. Ove nisu bile od smeha. One su me naterale da ipak ustanem, iscedim sebi jedan sok od grejpfruta i uletim pod tus.
Dizanje tonusa.
Stopala su me bolela od one akcije sepetanja bosonoga od kola do naseg stana. Iskocio mi je plik na tabanu, koji nikako nije hteo da zaraste za vikend.
Taman sam zavrsila sa tusiranjem, kad je zazvonio telefon. Digla sam slusalicu, a sa druge strane je bila licna ministrova sekretarica. Mal nisam onako gola i mokra stala mirno.
Koja je ono prica u kojoj se frajer duboko klanja milicajskom dugmetu na ulici?
Danga ili Stradija?
Radoje Domanovic?
No, da ne duzim, sef je trazio da odlozim bolovanje, ako je to moguce i sutra, odmah u osam ujutru budem kod njega na brifingu. Inace, danas mi daje jedan dan slobodno, rekla je velikodusnim glasom sekretarica, bivsi iznenada izuzetno ljubazna.
Sta je ovo znacilo?
Da su drugovi, pardon, gospoda IPAK zadovoljni sa mnom???
Da sam pomilovana i da su mi vracene stare prinadleznosti, mislila sam, sad vec seretski.
Eto, kako je potrebno malo da se zena pokondiri.
Gospodja ministarka, smeskao mi se brk.
Branislav Nusic?
Razgaljena, pristala sam na sve, terajuci knjizevne reminescencije iz glave.
Kad sam krenula na pijacicu u mom kraju, postavsi svesna da moje odsustvo u kuci zaista nije napunilo frizider, malo mi se smracilo.
Nisam prosla ni stotinak metara, kad sam naletela na onog mog komsiju krimosa koji mi je bio veza za Novi Pazar.
Niste ga valjda zaboravili?
Hm. Da ga poznajete, to Vam se sigurno ne bi desilo.
Da sam mogla da biram, on bi sigurno bio poslednja osoba na svetu koga bih sada volela da vidim.