Приказивање постова са ознаком Gonkurova nagrada. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Gonkurova nagrada. Прикажи све постове

четвртак, 30. мај 2013.

..I malo o Puliceru

 
Uvod, koji treba da posluzi u svrhu samoreklame:

Najcesce pisem, kada ne pisem svoje price, o politici i filmovima. Ni u jedno se u sustini ne razumem i nisam iz te struke, pa mi lako. Nisam emotivno obojena. O filmovima pisem kao strasni ljubitelj, o politici kao strasni mrzitelj. Nisam clan ni udruzenja filmskih radnika, a ni jedne stranke i boli me dupe. Mogu da me... U isto poljube.
Ponekad pisem i o zivotu, u kome sam, bar se nadam, aktivan ucesnik. Mislim, ne lezim i blejim.
Medjutim, kada me zivot prestigne fantasticnoscu fakta, u odnosu na moje skromne knjizevnicke artefakte, izgubim inspiraciju. I ne mogu da pisem. I sad se moja sirota Vladislava muci tamo u Temisvaru (moj novi roman Ne znam ti ja nista), a ja ni makac. Pa se onda nerviram. A kad procitam i neki dobar roman, sto mi je struka (mislim magistratura na zensko pismo i srpska knjizevnost, dugogodisnji rad u kulturi RTS, pa posle u srednjoj skoli), tek onda haos. Budem ljubomorna sto ja ne pisem tako dobro. Pojedem se ziva. Pa onda pocnem da imitiram i prepisujem omiljenog pisca. Pa moram da brisem post, jer ja nisam lopov i ne kitim se tudjim perjem. Dodje mi da se aktiviram i u Udruzenju knjizevnika Vojvodine, ciji sam jos clan, valjda. Al ne placam clanarinu pa su me mozda i izbacili.
I jos i placem kad je knjiga dobra.
Da zakljucimo: retko citam poslednjih godina, da ne prepisujem tudje divne price. A i dosadilo mi da citam druge. Nek malo citaju mene, pobogu!
Dakle, posle dugo vremena sam plakala, zato sto je knjiga dobro napisana. Mada sumnjam u prevod. I u izdavaca. Ne mogu da verujem u konstrukciju recenice koja je ponudjena. I u gomilu pravopisnih gresaka... Uzas.
Necu da napisem o kom izdavacu je rec. Ne zasluzuje ni ime da mu pomenem. Na ovom svetu, gladnom informacija, je i negativna reklama, reklama. To je opste poznato. 
Mislim, placem i kad je knjiga losa. Ali, ovo je drugacije. Skroz. 

Razrada, koja je logican nastavak posta o raku, dojkama i Andjelini Dzoli. Treba da posluzi da se isti procita, pre ovog. 

Kad procitam dobru knjigu, setim se koliko je rec mocno oruzje i koliko je lepota, cak i kad je o estetici ruznog, nama jadnim malim smrtnicima, neophodna. Jer nekad to zaboravim, udavljena u fantasticnoj svakodnevici. Pri tom termin fantasticno koristim ne kao super, vec kao cistu gotiku. Ili epiku, ponekad, da predahnem.
Prva knjiga, koju sam istinski volela iz savremene knjizevnosti je bila Makinovo Francusko zavestanje, za koju je dobio Gokurovu nagradu. Mislim da nikada vise nije dosegao taj fantasticni tekst. I mislim da nikada nisam plakala vise zato sto je neko majstor pripovedanja. Naravno, to nije prva knjiga koju pamtim, nego ona kada sam odrasla i poprilicno izbrusila svoj ukus. Pre toga sam zivela daveci se tonama klasicnih tekstova, romana, pesama, memoara, zapisa, putopisa, drama, epova, stripova. 
Mislim, nije bilo interneta.
E takve knjige, maestralno napisane kakva je bila Makinova, sam trazila kao bisere, jedva ih pabirceci.
Poslednjih godina, u moru zaista sjajnih pisaca, jedina dva pisca u cijim romanima sam zaista uzivala, bili su Michael Uelbeck, i Doris Lesing. Uelbeck je prosle godine dobio Gonkura za Kartu i teritoriju, Lesingova je ovencana Nobelovom nagradom. Citam da je Uelbek ovih dana na velika zvona izdao, posle dugog niza godina zbirku pesama. Mogu da mislim na sta to lici. Na uzas, ujed, apsurd i ironiju na granici pornografije. Kakvi su uostalom i njegovi romani. Bez izuzetka. I Elemntarne cestice i Ostrvo i Prosirenje podrucja borbe i Platforma. U jednom od njih, na kraju romana, u buducnosti vidimo hordu koja nadvijena nad katastrofu planete, jede svoje slabe prezivele. Pod bakljama. Lesingova me je od svih tekstova sa nogu oborila Memoarima prezivele. U tom uzasnom utopiskom romanu ponovo vlada zakon horde. Glavna junakinja je mojih, nesrecnih srednjih godina i gleda kroz prozor jezivi zivot koji vlada. Bestijalan i brutalan. Pod bakljama. U hordama. I izlaza nema.
"Ne znam kojim će se oružjem voditi treći svjetski rat, ali znam da će se četvrti voditi kolcima i kamenjem" Albert EinsteinDakle, otkrila sam novi roman, po kome je snimljen i film. I dobio je Pulicerovu nagradu i to ne ove godine.. I plakala sam. I dobila sam zelju da ga prepisujem.
Iz recenzije:
Snimljen prema istoimenom romanu Cormaca McCarthyja, za koji je dobio Pulicerovu nagradu, The Road je epska postapokaliptična priča o putovanju oca (Viggo Mortensen) i sina (Kodi Smit-McPhee) kroz opustošene predele Zemlje ubrzo posle nepoznate apokalipse koja je uništila civilizaciju i veći deo života na planeti...

Sta je ono u tom romanu sto me je posebno uzbudilo i zbog cega napisah ovoliki tekst?

Zakljucak, u kome nalazite zasto treba citati Kormaka MekKartija i o cemu ja to, pobogu, pricam sa svojom ljubavlju za katastroficno, fantastiku i apsurd:

Dakle, otac i sin putuju uzasnom planetom.  Roman sledi tu liniju katastroficnog Uelbeka i Lesingove.
Horde, bestijalnost, uzasna seksualnost koja ne bira, kanibalizam. Nema zakona. Gradovi su mrtvi. Ptice su mrtve. Planetom duvaju ledeni vetrovi. Nema hrane, nema svetlosti. I baklje su retkost.  
Ono sto ovaj roman cini izuzetnim je da za razliku od dvoje pominjanih, MekKarti na kraju romana bira zivot. A ne smrt i katastrofu. Nade ima. Decak je moderni Prometej koji nosi svetlost. On je zivot sam. Moderni Prometej koji nosi plamen. 
I sto bi rekao Alihodza Mutavelic; "Ali neka, mislio je on dalje. Ako se ovde rusi, negde se gradi. Ima valjda jos mirnih krajeva i razumnih ljudi."
I to je ta lepota o kojoj govorim. 
I od koje nikada necu odustati.

Toliko o Puliceru.