Приказивање постова са ознаком laptop. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком laptop. Прикажи све постове

субота, 15. фебруар 2014.

Ne znam ti ja nista

..."What will you drink?" bilo je pitanje koje me je trglo iz laganog polusna u koji sam zapala. Avion je leteo bez potresa, a ja sam pogledala u Jelenu koja je na susednom sedistu pijuckala, cini mi se viski, potpuno mirna i zadovoljna. Prosla ju je ljubavna groznica, pomisila sam zadivljena njenim elan vitalom.
Osetila je da sam budna i pokazala mi zestoko pice koje je drzala u ruci. Trepnula sam odbijajuci stjuarta, a njoj se nasmesila. " Znate da sam na put posla pod antibioticima" odgovorila sam na njeno neizgovoreno pitanje. "Ne mogu da pijem alkohol. "
Zignula me je rana koja se protezala preko polovine ledja. Moj stariji sin, koga sam konacno videla u Beogradu, me je na ovaj neizvesni put pustio sa osecanjem teskobe. Smatrao je da ta rana, uz hladno vreme koje je krenulo da se siri Amerikom, ne moze tako brzo i lako zarasti.
U sustini, znala sam da je u pravu. Ledja su me posle operacije, iako su mi konci izvadjeni ima vec vise dana, prilicno bolela. Imala sam rupu u njima koja mi je smetala pogotovo kad duva vetar.
Bila sam opet prava i ravna, bez grbe. Skoro fatalna. Ali sam u tom bezazlenom zahvatu ostala izgleda i bez srca. Kao da je i ono nestalo. I tu je bila jedna velika rupa. 
Postala sam Limenko iz Oza, skoro da sam bila sigurna.
Fantasticni i ogromni avion je bas u tom trenutku mog solilokvija poskocio. Ni njemu se gubitak srca nije svidjao.
Moram da priznam: za vreme svih mojih putesetvija u oba Ministarstva, i onom nesrecnom sirotinjskom u prosveti, ni u ovom kulturnom, nisam putovala ovako luksuzno. 
"Prva klasa u avionu je prava stvar", pomislila sam zadovoljno se protezuci po sedistu, koje je za moju velicinu bilo i vise nego zadovoljavajuci krevet.
Jelena je bila raspolozena za pricu, ja ne. Htela sam da gledam pramenove gustih i tmastih oblaka punih snega kroz koje smo prolazili. Htela sam i da se odmorim, jer su me putna groznica i sve oko Amerike, prilicno stresna operacija i susret sa sinom potpuno iscrpli.
Sve se zbivalo munjevitom brzinom:
Rezervacija karata za Cikago iz Temisvara sa presedanjem u Minhenu i skoro 20 sati pauze u istom.
Zatim zamena karata iz biznis klase za prvu, za troje. Sa nama je isao i Scarface, koji nije skidao pogled sa svog laptopa, cak ni u avionu, sto sam upravo gledala, jer su mi dosadili oblaci. Pogledala sam i u Jelenu, koja je zudno ispijala ko zna koje pice po redu, sa ocajnim izrazom lica. Odjednom sam shvatila da nije nikakva ljubavna groznica prosla, i da je ona samo bila jedna sjajna glumica. Kada je shvatila da je gledam, brzo je promenila izraz lica, ali je u trenu razumela da sam je procitala. Zarumenela se kao devojcica, sto me je istinski potreslo i pogledala me pomalo pijano i stidljivo. Nisam nista rekla. Potapsala sam je po ruci, a ona me je zgrabila za ruku i zahvalno je stegla. "Od kad je u avionima dopusteno koriscenje laptopa?" pitala sam pokazujuci na Scarface glavom. Upitala sam je to, da se ne bi doticale sramotne teme i njene opsednutosti onim cudovistem od starog zlatara. Bolovala je na smrt od te ljubavi, bilo je jasno kao dan. Ili mefistofelovska noc, kako Vam drago.
"L..... kad leti, on leti. A to im je nova usluga za VIP i prvu klasu, nisi to znala?" Ton je bio ironican. "Vi iz ministarstva ste bas...sluzbenici" nastavila je ledeno.
Posle trenutne slabosti, nije joj se dopadalo sto sam je zatekla u njenoj opsesiji.
Mahnula sam rukom i natocila i sebi jedan viski. Zgodni stjuart je vec nosio svezu kanticu sa ledom. Ko sisa antibiotike, pomislila sam. Mozda mi bude i prijalo. Inace sam ga retko pila.
Scarface me je letimicno pogledao, mahnuo mi rukom i udubio se ponovo u svoj virtuelni svet.
Dakle...Moram da budem precizna.
Nije bilo nikave zamene karata. Prosto su nas smestili u prvu klasu, iako je Scarface uredno rezervisao online ono sto je Srbija mogla da plati. Svi su slegali ramenima, a nasa domacica u avionu se nasalila da verovatno neko od nas troje ima obozavaoca koji je izmenio poruceno.
Munjevito sam i operisana u Beogradu, jer je lipom toliko izrastao da sam trpela ozbiljne bolove. Jedva sam i disala danima.
Isla sam po sastancima ne bi li dobila jos neko uputstvo. Dijaspora. Kultura. Informisanje. Kako se ponasati. Koga upoznati. Sa kim komunicirati. Koji su mi zadaci. Ko je u Cikagu ciji. Gde je granica koju ne smem da predjem. Koliko novca smem da potrosim. Kome ajvar da ponesem (!?) Sta da vidim. Na cega da obratim paznju....Pola ministarstva mi je zavidelo i pocelo je da se govorka da sigurno spavam sa nekim od sivih eminencija kuce. Obzirom da nam je ministar bio velika zvezda, njega nisu stavljali u neku vezu sa mnom.
"O Boze, hvala Ti bar na tome, ne spavam sa ministrom", mislila sam umorno.
Trcala sam od kancelarije do kancelarije, isla u banku, jurila kod lekara. Umirala od straha da nisam kancerogena. Veceri provodila sa mojim lepotanom koji je pricao o Americi uzduz i popreko. Koji je pricao o muzici, lepoti, karijeri, ljubavi, mladosti, buducnosti. Mislim da nije bilo njega da bi...Mozda i umrla na onom stolu, sa svom patetikom i preterivanjem koji mozete zamisliti. U krevetu sam provela svega jedan dan sa sve drenom koji me je busio i pravio mi kravavu mrlju na zavojima posle operacije. Trcala sam sa sve koncima na ledjima i uzasnim vetrom koji je duvao kroz sivi Beograd.
Dobila sam od Scarface novi imidz. Osisao me je u nekom fancy frizerskom salonu u sred Temisvara kada sam se konacno vratila u isti. Svadajli smo se, jer sam licila na njega sad. On je samo imao ranu preko vrata a ja preko ledja. Kupio mi je crne bajkerke i crnu koznu jaknu. Rekao je da moram da budem moderna za filmski festival i umetnicke krugove Cikaga, a ne da izgledam kao sluzbenica. Nakupovao mi je gomilu crnih komada garderobe. Neke retro cipkane salove i rajfove za kosu. Rukavice i neverovatne satenske cipele na pertlanje. Rekao je da je to vintage, ma sta njemu to znacilo. Trebalo je pomiriti sve strane, " a ekscentricnost bi mogla da pomogne", dodao je zamisljeno. Pravio mi je novi karakter, a ja sam se pomirila sa sudbinom. Mozda mi je to sve i trebalo.
I ovako nisam postojala.
Pogledala sam u displej u avionu. Leteli smo tek sat vremena. A meni se cinilo citavu vecnost.
"Kad ce vec jednom taj Minhen?!", proteglila sam se nestrpljivo.