Приказивање постова са ознаком Todorov. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Todorov. Прикажи све постове

четвртак, 16. октобар 2014.

Ne znam ti ja ništa


Ne bih da zvučim uobraženo i egocentrično, jer su to osobine koje zaista ne posedujem. Ali, nekako, posle ovih par poslednjih godina života na oštrici noža, na strah sam se navikla. A za nekog ko je odrastao na Geteovom Faustu i Danteovom Paklu, ni đavo nije bio crn kao što izgleda. Njegovo lice je bilo mnogostruko i već sam ga videla, na žalost, više puta.
Upravo sam sedela preko puta njega, u jednom sasvim svedenom restoranu Terzo Piano, na krovu Umetničkog instituta u Čikagu. Možda jednog od najlepših muzeja na svetu. Pogled je bio spektakularan, u svakom smislu. I onaj na Milenijumski park i onaj na Džonija. Nisam se više bojala zlih frajera. Nisam povraćala, napijala se, drhtala. Bila sam mirna kao ledeno more nad kojim nema ni daška vetra, a sprema se duga, duga zima.
Videla sam kao u cameri obscuri - Džonijev divni, sofisticirani, neverovatni Chopard, u kome je treperilo nekoliko sjajnih dragih kamenova, sa više različitih mehanizama, trenutak kada je ocečena mrtva ruka i trenutak kada je sat spao sa nje, malo krvav, u prašinu. Trenutak kada ga je Džoni uzeo iz  ruku štektavog, jer se on nije saginjao...Crnogorci ne ljube lance, pomislila sam ironično. Trenutak, kada je zadovoljno obrisao lepotu od krvi po vojničkim pantalonama u kojima je bio, te riđe boje da se krv na njima nije ni primećivala, a mirisao je i tada u Vukovaru i sada tako jako i dobro na tako kvalitetan parfem, da se ni miris leševa ni krvi takođe nije osećao. Dugmad na blistavoj svilenoj košulji, staro vukovarsko znamenje, Vucedolsku golubicu i trenutak kada su uzeta iz muzeja. Sve sam to već videla.
I znala sam da je budućnost došla po mene i da više neću imati snoviđenja. Da će se od sada stvari prosto dešavati. I da sam na pravom mestu u pravo vreme.
Jeli smo neku neverovatnu jagnjetinu sa limunovim sosom na neki uvrnuti italijanski način u tišini. Nisam pila alkohol, znajući da sam neuračunljiva kad popijem.
Bila sam svesna da je čak i izbor hrane bio tendenciozan, a ja u njemu uopšte nisam učestvovala. Nisam bila ni pitana, što mi se činilo krajnje nepristojno. Neki muškarci su bili tako samouvereni...Ali, ovaj je znao da je osim piletine, koja bi bila jeftin izbor, jedino meso koje sam podnosila bila jagnjetina. I to je bila poruka - Znam sve o tebi.
Nisam bila ni uplašena ni fascinirana. Boraveći pored Todorova, bar na kratko, navikla sam se na pretnje i život u strahu. U krajnjoj liniji, zato sam i bila u Americi, zar ne.


недеља, 13. април 2014.

Ne znam ti ja nista

…To vece smo bili zadrzani i na spavanju. Posle vecere, omamljena vetrom koji nikako nisam volela, stajala sam pored prozora spavace sobe gledajuci u beskraj ledenog jezera. Vetar je hucao skoro nepodnosljivo, a ja, ja sam opet, umesto o Americi u kojoj sam pretpostavljam trebala da uzivam, razmatrala pocetak kraja sa mojim bivsim muzem. To nije bila tema koju sam zelela, zaista ne, ali se nekako nametala sama od sebe. Verovatno je obozavanje Prediceve slike, tacnije davno mrtve zene, za koju sam pretpostavljala da bi mogla biti predak naseg domacina, uticala na to. Ili mozda bolecivost koja se nametala kao streotip uz moje godisnje doba; jeseni, rane ili kasne, kako Vam drago.
Ili, zavisi od tacke gledista.
Pila sam lagano belo vino (uz sliku bi se vise slagao neki seri ili porto, ali me je od obojenih pica bolela glava), omamljena i secala se. Kako sam mu u Sorentu rekla istinu i samo istinu i kako je tada zauvek zacutao. Kako sam ga zeljna cekala jako, jako dugo a umesto njega nalazila tragove drugih zena. Prijateljica, govorio je lakonski. Vrhunac su bili odlomci neke prepiske koju sam slucajno nasla na zajednickom mailu. Neka krakata plavusa, zacudo (uvek sam mislila da sam ja idealna mera za mog muza) koja se javljala sa raznih delova sveta i kojoj je ushiceno klicao…Dok je meni tako dugo i bezdusno cutao…
Kao da ja nisam bila heroina.
Kao da ja nisam…
Nekako mi je pateticno i da se secam, zaista.
Kao da trazim od njega dozvolu za dalji zivot.
Kao da je to ikom potrebno. 
Da sam bila u Beogradu, sigurna sam da bih te vetrovite sekunde pobacala sve one cipeletine koje sam tako marljivo skupljala svih tih godina.
Legla sam da spavam ojadjena i u samosazaljenju koje je pretilo da poplavi celu obalu moga sveta.
Sanjala sam bez snova neki tudji grad bez ljubavi, pust i prazan.
Sanjala sam…
Vukovar opet. I leseve po ulicama. I zenu kako trci sa malim detetom u rukama, a drugo vodi za ruku, dok se ono saplice a cuje se zavijanje sirena.
I mene, bosonogu.
Bosonogu.
Jutro nije donelo olaksanje. Maprotiv. Dan je pretio da bude gust i snezan. Leden i dalje. Meni je mucnina lezala na grudima kao tmasta smola.
Posle neverovatnog dorucka dostojnog rudarskog kopa, moj ludi i ekscentricni haker Vlada i ja smo krenuli za Cikago. Sekretar naseg domacina nam je potvrdio da smo vec sutra dan dobro dosli u kuci cuvenog dilera umetnickim delima Midwesta, koji je bio poreklom iz nasih krajeva.
Na poklon sam dobila malo krzno koje je licilo na Jeleninu stolu. U njoj sam stopirala one zlosrecne noci u Temisvaru, kada sam srela Todorova. Bio je to divan nerc, utesan prilicno. Skup i redak poklon.
Domacin mi se bledo i suvo osmehnuo kada sam mu zahvalila, odmahujuci rukom. Gledajuci u moju kratku kosu, zapitao je: “Kako mislite da prezivite nasu zimu, tako nezasticeni?”  
U sustini, od svih predrasuda koje sam imala o Americi, mozda je najvise vozila ona o tome kako je u njih vreme novac. Svi koje smo upoznali su naprotiv, izgledali kao da imaju sve vreme ovoga sveta na raspolaganju. Ili su samo imali dovoljno novca, nisam sigurna.
Nas domacin nam je uputio jos jedan poziv za ostajanje kod njega i taj dan, sto je za Vladu i mene bilo previse. Ta memorijalna atmosfera, artificijelnost, vetar, ogromna kuca, invalidska kolica, nisu bili nasa energija, bilo je jasno.
Oboje samo sa olaksanjem seli u nas iznajmljeni auto.
Slusali smo Doorse. Back door man, yeah. Uzivala sam.
Po hiljaditi put; jebo bivseg muza i mracne snove.
Life is beautiful, zar ne?
Dobro jutro, Ameriko.

понедељак, 10. март 2014.

Ne znam ti ja nista

"Postoji, čini mi se, još jedan fenomen vezan za ove naše moderne seobe. Naši ljudi sa sela maštaju da odu u grad, naši ljudi u gradu maštaju da odu u inostranstvo, a naši ljudi u inostranstvu maštaju da se vrate u selo ili grad iz kog su došli. Središte tog začaranog kruga nezadovoljstva po kom se vrtimo, čini se, u nama je samima. I jedino ga mi možemo prekinuti... Najteže je biti tu gde jesi, jer ti se uvek čini da je bolje negde drugde. I tako gubimo silnu energiju i vreme, koje bismo mogli utrošiti da tu gde smo učinimo ono što možemo i koliko možemo. I da, dok se ne steknu uslovi da pređemo tamo gde mislimo da ćemo se osećati prirodnije, budemo zadovoljni i zahvalni onim što imamo, tu gde smo." Ovo su bile prve reci naseg americkog domacina, Srbina davno pristiglog u Cikago, laureata necudaVamkazem koje nagrade, kada smo se konacno oskupili na lakoj veceri dobrodoslice u njegovoj kuci.
On je bio zauzet covek i pravo cudo je bilo da nam je uopste otvorio svoja vrata. Slatko se nasmejao kada je cuo kako nam je Vlada otkazala dati posao u kome je on kao posrednik imao da odigra vaznu ulogu. Rekao je nesto u stilu da smo uvek bili diletanti i da je u celu pricu usao samo zbog naseg ministra kulture ciji je otac bio njegov dobar prijatelj... Gledala sam te pametne sive oci koje su nas hladno premeravale i u kojima topline nije bilo ni za njegovu ispisnicu, cuvenu filmsku i pozorisnu glumicu Jelenu. Podsetio me je neodoljivo na ekipu iz Turske sa Univerziteta, iz moje prosle zmijske avanture. Pamet, nedostatak empatije i sentimenta. Vreme je zaista bilo novac, bilo je jasno kao ledena cikaska noc koja je kucala na ogromne prozore doma naseg domacina....
Moram nesto da dodam, pre nego nastavim moje pripovedanje.
Dakle, u kakvom domu je ziveo taj covek! U kakvom domu!!!
Nikada nista slicno nisam videla. Bila je to neka fabricka zgrada koju je on sa svojom zenom preuredio i u kojoj su ziveli samo njih dvoje. Plafon se jedva nazirao u visini pa...cetvorospratnice, u prostoriji koja je sluzila kao dnevni boravak. Da bi sacuvali primarni izgled tog ogromnog prostora, nisu srusili ni neku vrstu visoke peci koja je sluzila za izradu hartije do, kako su mi rekli, osamdesetih godina dvadesetog veka. Sada je to cudoviste bilo totalno artificijelno sa kaminom i pecnicom za hleb u dnu i sjajnim instalacijama nekog neverovatnog umetnika koji ju je oslikao... Fabricka hala je u sustini licila na Matroz u Sremskoj Mitrovici, sa sve dimnjacima koji su parali americko nebo. Spolja nisu radjene nikakve intervencije, tako da kad smo se taksijem dovezli na datu adresu, mislili smo da smo istu promasili...
Zgrada je imala nekoliko staklenih liftova kojima ste se penjali do soba. U mojoj gostinskoj sobi, bila je cak paleta za hartiju i stamparska presa, koja je izgledala prilicno orginalno.
Kasnije se ispostavilo da je i ta presa, kao i sve ostalo u ovom neverovatnom domu, zaista orginal. Nas domacin je bio novinar. I to je Amerika, pomislila sam.
"Necu da idem u hotel. N-e-c-u!" Dovikivala sam se preko okeana sa Todorovim, koji me je preko Skajpa zvao pred spavanje.