Приказивање постова са ознаком knjiga. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком knjiga. Прикажи све постове

понедељак, 25. април 2016.

Velika zemlja

7.
A u knjizi je pisalo:
Fr. 1 Kobile koje me nose, dokle god srce mi žudi, vukle su kad su me boginje povele na put glasovit s onu što stranu svih naselja  nosi čovjeka znalca. Njime bjeh nošen: njim su me nosile kobile mudre, vukle su kola, dok su ih djevojke vodile putem. Uglavljena osovina puštaše pištave zvuke, žareći (sva se) (jer dva su je hitra vrtjela točka s jedne i s druge strane) kada su Helija kćeri, ostaviv nastambu Noći, hitale (mene) da prate u susret svjetlu, skinuvši s glava rukama vela. Ondje su dveri (što vode) na putove Noći i Dana, i njih omeđuje nadvratak zajedno s kamenim pragom; sama su (vrata) eterska, u njima velika krila; Dike s kaznama mnogim drži im ključeve dvojne. Njoj se obrate djevojke riječima blagim i vješto (nju) nagovore da im zasun što zatvara čvrsto smakne okretno s dveri; poletjevši, njihova krila širom se otvore, okrenu sasvim u suprotnom smjeru uglavljene stožere, cijele od mjedi i koje snažno su držali šiljci i klinovi. Upravo kroz njih ravno su djevojke vodile cestom kola i konje. Primi me boginja naklono, desnu (mi) uhvati ruku svojom rukom i riječ mi ovako progovori, reče: „Mladiću kojega prate besmrtni (ovi) vozači, kojega kobile nose dok prilaziš mojemu domu, zdravo, jer nije to pogubna sudbina nagnala ići ovim putem (daleko je izvan ljudskih putanja), nego pravda i pravednost. Potrebno sve je da spoznaš – lijepo zaokružene Istine sigurno srce, a i dokazâ istine lišena smrtnikâ mnijenja. Ipak, naučit ćeš  i to kako je mišljenja takva nužno ispitati brižljivo posve kroz sve u svemu.
Fr. 2 Hajde, kazat ću, a ti slušaj, zapamti riječi, Koji su samo zamislivi istraživanja puti: prema jednome bitak jest a nebitka nema – staza je (to) uvjerenja (/koja/ Istinu slijedi); prema drugome nebitak jest i nužno postoji – to je, kažem ti, sasvim nespoznatljiva staza: ne možeš spoznati ono što nije (jer moguće nije) niti izreći.
Fr. 3 … jer isto je misliti (kao) i biti.
Fr. 4 Gledaj: što izmiče umu stalno je prisutno u njem; neće on, naime, odvajati biće od veze s bićem niti (kad je) rasuto posvud po kozmosu cijelom niti (u jedno) zbito.
Fr. 5 Jer nije mi važno gdje ću da počnem: opet ću natrag onamo doći.
Fr. 6 Nužno je reći i misliti: postoji biće. Dok bitak postoji, ništa ne postoji – promisli, nalažem, o tom. S puta te takva istraživanja prvo, zatim i s onoga kojim ljudi što ne znaju ništa lutaju dvoglavi. Naime, vodi im um što tumara smutnja u njihovim grudima; oni se nositi daju, gluhi i slijepi, zbunjeni, bez rasuđivanja rulja, koji smatraju da su bitak i nebitak isto (ali) i neisto; (za njih) u svemu je povratna staza.
Fr. 7,8 Nikada neće nadvladati to da nebiće jeste, od toga puta istraživanja razum odvrati, neka te navika s mnogo iskustva tim putem ne nagna da bez pogleda upravljaš oči, zaglušen sluh i jezik, nego prosudi mišlju prijeporni dokaz koji ti iznosim. Jedino opis preostaje puta prema kom (biće) postoji. Na njemu vrlo su mnogi znaci da je nenastalo i neuništivo biće, jer je cjelovito (ono)8 , nepomično, bez završetka ;niti je bilo niti će biti, čitavo sad je, jedno, neprekidno. Kakav ćeš tražiti nastanak njemu? Kako se, odakle razvilo? Da je iz nebića, neću dati da kažeš ni misliš: ni misliti, naime, ni reći ne smiješ da nebiće jest. Jer, da se iz ničega rodi, koja bi nužda ga, kasnije ili prije, potakla? Tako je nužno sasvim da jeste ili da nije. Nikada dokaza moći iz nebića pristati neće da se što rađa do nebića. Stog, ne popustivši negve, ne dade Dike da nastane niti da propadne (biće) nego (ga čvrsto) drži; a odluka o tom je ova: jest ih nije. Odlučeno je – kako je nužno – da se napušta put nezamisliv i neizreciv (istinit nije), a drži se zbiljskog i pravog puta. Kako bi moglo propasti biće 11? Nastati kako? Ako je nastalo, ako (tek) nastaje, (tad) ne postoji. Tako se ugasnu nastanak, ne zna se (tako) za propast. Nije ni djeljivo jer je cijelo jednako (sebi), ničega nema više da njemu okupljanje priječi niti manje, već cijelo puno sasvim je bića. I neprekidno sve je, jer prianja biće uz biće. Uz to je nepokretno u međama golemih veza bez početka i kraja: daleko su izgnani jako propast i nastanak. – otjera (njih) nepobitan dokaz. Isto i u istom ostaje, počiva sâmo po sebi; na mjestu stalno ostaje tako, jer moćna ga Nužnost drži u vezama međe što ga okružuje (sasvim). Zbog toga ne smije biti beskonačno da bude: tako mu ne treba ništa, onako bi trebalo svega. Isto je misliti (kao) i ono o čemu se misli; nećeš, naime, bez bića u kojem je (to) izrečeno pronaći mišljenje: drugoga nema niti će biti ičega osim bića – okovala ga Moira nepokretno i cijelo da bude. Sve što su ljudi nazvali, s vjerom da istinu vide, tek pusto je ime: nastanak (kao) i propast, nebitak (kao) i bitak, promjena mjesta (kao) i mijena blistavih boja. A jer ima krajnju granicu, sa svih je strana konačno, nalik na masu lijepe okrugle kugle, posvud od središta jednako daleko: potreba nema ovdje i ondje da bude što veće ili što manje. Nebića nema koje bi priječilo suvislost njemu, nema ni bića koje bi bilo tu više a tamo manje od bića, jer sve neokrnjeno postoji: sebi odasvud isto, jednako doseže međe. S tim ti o istini pouzdan govor i misao (svoju) svršavam. Odsada slušaj mnijenja smrtnikâ (ljudi) pa ćeš čuti moje riječi o poretku lažnom. Njihov je nazor da dvama oblicima ime se daje – jednome od njih ne treba ono (zalutali to su). Lik im razlučiše oprečno, suprotne značajke svakom od njih pridaše: ovdje je plamen eterski ognja, blag i veoma lagan, sebi istovetan svuda, no neistovetan s drugim; ondje je sušta suprotnost: mrkla noć, a njezin je lik i zbijen i težak. Poredak iznosim taj ti što suvislim čini se posve, zato da nikad se ne daš zavesti smrtnika stavom.
Fr. 9 No kad sve je nazvano (imenom) svjetla i noći, pa je po vlastitim silama (nazvano) ovo i ono, jednako puno je svjetla sve i nevidljive noći, u istom razmjeru, izvan obojega ničega nema.
Fr. 10 (Tako) ćeš etersku prirodu i sva u eteru zviježđa pronići, kao i razorni učinak svjetlosti čiste blistava Sunca, i odakle (sve) su nastale (zvijezde), čut ćeš o učinku, prirodi Mjeseca putanje kružne s okruglim očima, o Nebu uokrug saznat ćeš isto odakle nasta i kako ga vodi i okova Nužnost da bi zvijezda držalo međe.
Fr. 11 … kako su Zemlja, Sunce i Mjesec, i sveobuhvatni eter i mliječna staza, najudaljeniji Olimp, te topla zvjezdana snaga stali da postaju.
Fr. 12 (Prsteni) uži nemiješane puni su vatre, slijedeći puni su noći, gdje dio plamena struji; u sredini je boginja koja upravlja svima. Potpuno, naime, rađanjem mrskim i parenjem vlada,šalje na parenje mužjaku ženku, i suprotno opet mužjaka ženki.
Fr. 13 Najprije Erosa od svih bogova izmisli ona.
Fr. 14 zajmljeno svjetlo, noćna luč što obilazi Zemlju
Fr. 15 okrećući se stalno prema zrakama Sunca
Fr. 16 Kao što u svakog udovi, smiješani, lutaju mnogo, tako i um se u ljudima javlja; jer isto za ljude, za sve i svakog (čovjeka sasvim) je ono što misli priroda udova: misao naime je pretežni dio. Fr. 17 Zdesna dječake, slijeva opet djevojčice…
Fr. 18 Kad muškarac i žena pomiješaju ljubavne klice, djelatna sila u žilama stvara iz različne krvi, držeći (pravi) omjer, dobro građena tijela. Ako bi sile, kad smiješa se sjeme, došle u sukob, pa u smiješanu tijelu ne bi se slile u jednu, strašno bi dvojnim sjemenom škodile spolu što niče.
Fr. 19 Tako su nastale (stvari) – po mnijenju –, i sada su (takve), te i ubuduće rast će i iščezavati (zatim); a svakoj od njih su ljudi nadjeli posebno ime.“*
Knjiga mi je ispala iz ruke. Konačno sam zaspala.

*U tekstu korišćeni fragmenti, Parmenid, Grčka filozofija, prevod Dubravko Škiljan Zagreb 1995.