Приказивање постова са ознаком Godzila. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Godzila. Прикажи све постове

субота, 4. март 2017.

Velika zemlja, rukavac

Spuštanje u jarugu je trajalo mnogo kraće nego što je izgledalo na prvi pogled. Tako je ponekad: stvari koje prvi put vidite izazivaju veće iznenadjenje od onih koje vidimo svaki dan. Čini mi se da su tako nastali i bogovi – bili su prosto ono što smo videli samo letimice i nismo umeli to da objasnimo. U strahu i neznanju.
Znanje je moćan saveznik. Ono što znaš je nenadjebivo. I onda nema straha, sumnje i bojazni. Oklevanja.
Alfa i ja smo se spustili prilično bezbedno jer je kosina u pećini izgledala oštrija nego što je stvarno bila. Ogroman žuti put do grada pod zemljom Godzile bio je prav kao strela. Nije ličio na put Oz, ali sam ga tako doživljavala. Čovek od slame, limeni i Lav smo bili samo nas dvoje, ali i to je nekad sasvim dovoljno. Bilo je jasno da veštačka svetlost koja je obasjavala ogromne svodove pećine nije bila deo zemaljske tehnologije. Mi Zemljani smo uvek bili nametljivi sa svojim izumima, ovde se nije videlo odakle svetlost dopire, kao da smo bili u neverovatnoj divovskoj sedefnoj školjci, svetlost je isijavala bukvalno iz svega, čineći celo podzemlje ružičastim. Pitala sam Alfu kako bi se Vergilije snašao u ovoj priči i da li bi ga Dante uzeo za vodiča i na Godzili. Alfa, za koga se ispostavilo da je više nego ugodan saputnik, umesto kometara poče da recituje:

Zemlju …
Sada oprezni mjerač dugàčkôm označi međom.
Nije se ljetina samo i hrana dužna od zemlje
Obilne tražila, već se u utrobu slazilo njenu
I blago skrito u zemlji nadomak Stiksovoj tmini
Stade iskapat se sad – podjarivalo ljudima na zlo.
Gvoždje i zlato od njega pogubnije iziđe tako
Na svijet, iziđe i rat, što vojuje s onim i s ovim
I što krvavom rukom zveketljivo oružje trese.
Sad se od grabeža živi..*
Zastala sam:
– Kakvog grabeža? Zar ovde dole silaze…
Alfa me je umirujuće obgrlio oko ramena:
– Silazimo samo mi, po svežu vodu i po obodu grada tragajući za nečim što bi nas uputilo na bivše stanovnike planete.
-Zar niste istažili grad?
-Nije bilo vremena, taman si se iskrcala na Godzilu tih dana kada smo pronašli ulaz u pećinu.
-Zašto smo ovde?
-Zato što je vreme.
-Za šta, upitala sam zabrinuto.
-Za tvoju ulogu u ovoj priči.
——————————–
*Ovidije, Metamorfoze prevod Tomo Maretić

среда, 24. август 2016.

Velika zemlja

13
Historija magistra vitae…Da su ljudi sa stare zemlje ikako mogli da dopru do ovog saznanja, možda se sada ne bi vraćali hordi. Možda ne bi bilo ratova, ni gladi. Grabljivaca koji samo čekaju miris krvi da se bace na umiruće. Možda, da smo mogli da učimo i  bili spremni na to: Kako je Godzila pojela sama sebe u visokom stepenu svoga razvoja. Kako su malobrojni preostali stanovnici pobegli sa planete ko zna gde u svemir, bežeći od smrtonosnog virusa koji su sami napravili…
Eh, utopija.
Eh, Grad Sunca.
Eh, renesansa.
Skoro dečije vajkanje.
Sa tugom sam se setila zemaljskih reka koje su u mome detinjstvu još uvek plavo tekle…
Rekli su mi kako na planeti postoje tragovi i zapisi koji upućuju na u pesku nestale gradove i kako je moj zadatak, kao i ostalih izabranih, da iste nađem i da od Godzile, uz pomoć zapisa stanovnika stare planete, napravimo divan novi svet. Ili njihovih preostali mašina, to nismo znali sa sigurnošću.
No, sve je trebalo da ostane pod velom tajne, dok se ne povežu činjenice i uradi ono što je potrebno. Zašto sam ja izabrana, za tako težak zadatak o kome je bilo tako malo podataka, umesto da igram klasičnu zabavnu društvenu igru ni West ni Koreja nisu imali pojma, a mladi prorok je nestao, što, tako su mi rekli, nije bilo ništa novo.
Pobunjenici su nastavljali sa napadima, kako su nas sve više promovisali kao takmičare, na taj način sakrivajući našu pravu ulogu. Užasno me je zamaralo što je svako sebično vodio samo svoju brigu i što nikako nisam mogla da se zbližim ni sa jednim od tri pola. Informacije su bile polovične, grupa nije postojala, a posao je bio više nego bitan za celu rasu, na oba sveta. O civilizacijskom šoku koji smo svi osetili sa svešću da konačno nismo sami, ne mogu ni da govorim.
Još uvek mi se vrti u glavi.
Jedno veče su nas izveli u najluksuzniji klub koji sam videla u životu, a videla sam ih na zemlji baš svakakvih. Ogromni stakleni svodovi kroz koji su se videle sve boje Godzile. Pustinski krajolik je bio veličanstven i užasan u isti mah. Nekoliko zvezdanih tela je obasjavalo prostor kontinuirano, pa je pustinja ličila na senku nekadašnjeg Las Vegasa, non stop. Crvena, plava, ljubičasta, zelena, već sam vam rekla. Unutra, zaslepljujuća belina, krzno, bleštavi metal, koža, svila. Samo najbolje iz svere inžernjeringa.
Potpuno retro kockarnica je imala kuriozum da si kroz ogromna vrata ulazna vrata na recepciju stizao direktno iz svog hoverkrafta. Opijum je bio vrhunski, pila se čista voda sa kockicama leda što nisam videla nikada.
Nas su snimali non stop, na oba sveta. Gomila interaktivnih ekrana sa kojih su se vrtela naša lica. Fama se širila, a da se ništa ustvari nije desilo. Pesme su se pevale.
Ne znam šta mi je trebalo, da sama izlazim u pustinju Godzile, kao da sam van kockarnice mogla da udahnem lekoviti planinski vazduh Zemlje.
Kako sam izašla napolje, tako se na mene obrušilo tri, četiri pobunjenika, jedan je stajao po strani, mislila sam da mu je žao ( posle sam shvatila da čuva stražu) silovitim udarcem me oborili na zemlju (!?) i šutirali svom snagom. Već obučena pentjak-silatom, savila sam se kao jež, čuvajući lice i meke organe. Setila sam se tada, da su tako na zemlji kamenovali neverne žene u nekim krajevima sveta…
A ja, ja sam samo jebeno pričala svoje priče.

уторак, 23. август 2016.

Velika zemlja

12
Sledećih mesec dana po zemaljskom vremenu bio je pravi haos. Puškaranja frakcije pobunjenika sa obe korporacije su bila skoro svakodnevna. Pobunjenici su hteli vrli novi svet bez ograda, jer zato su napustili staru planetu, a korporacije se nisu dale. Moja uloga je bila skoro potkusurivačka, tako sam je doživljavala. Malo su se cenjkali, međusobno, malo me seljakali sa odredišta na odredište, sa još par izabranih, koji, kao ni ja nisu znali koje je naš glavni zadatak. Slabo smo se družili i komunicirali, osim kada su nas upgrejdovali, što su činili skoro svakodnevno. Meni su se najviše dopadale skoro zaboravljene veštine dalekog Istoka. Za mene su odabrali, zbog relativno male visine, svega 168 cm, pentjak silat sa kojim se nikad nisam srela na Zemlji. Interesantna je činjenica da Pentjak – silat nikada nije bio predmet posebnih duhovnih spekulacija, niti privilegija svešteničkog staleža. To je javna veština odbrane, borba protiv neprijatelja. Nastala je u močvarama, džunglama, pustošima, i bila je način da se pojedinac odbrani od zveri, od neprijateljski nastrojenih suseda, od bilo kakve opasnosti. Veština je nastala iz težnje da se preživi i opstane u surovim i negostoljubivim uslovima, čak kao intuitivno, instiktivno, poslednje sredstvo odbrane fizičkog integriteta i imovine, često i života. Na pentjak – silat se najbolje može primeniti teza pojedinih teoretičara borilačkih veština, koji njihovo generalno poreklo vide u čovekovom primarnom nagonu za preživljavanjem, nagonu za samoodržanjem. Kao veština realne borbe, pentjak – silat ne poznaje pripremnu tehniku u vidu zagrevanja i slično, jer se smatra da pojedinac neće imati vremena niti prilike da se pripremi odnosno zagreje kad mu zapreti realna opasnost, već mora da joj se suprotstavi takav kakav je zatečen.
Postoji još jedna razlika između „klasičnih“ borilačkih veština i pentjak – silata. U tradiciji, ali i u istoriji (japanskih) borilačkih veština, rad na tehnici veštine je poseban rad, ima ritualni uvod i završetak, odvija se po strogim pravilima, studiozan je i unapred planiran. Pentjak – silat je mnogo bliži improvizaciji. On se vežba svuda, po stenama, planinama, na putevima, pri čemu se tehnika adaptira postojećim uslovima.
Ovakav pristup veštini najuočljiviji je u tehnici, koja je maksimalno adaptirana podneblju, standardnoj građi stanovnika (niži rast, vitkost), primeni u svim uslovima i, pre svega, svojoj osnovnoj nameni – odbrani od realne opasnosti. Stavovi su većinom vrlo niski, često ukrštenih nogu, promenljivog prenosa težine tela sa jedne noge na drugu, za neuvežbanog vrlo neudobni. Začuđujuće je to da poznavaoci veštine Pentjak – silata bez ikakve pripreme i bez štetnih posledica odmah zauzimaju niske stavove, koriste vrlo razvijeno asinhrono, ili ređe, sinhrono negeometrijsko kretanje čija je putanja kriva linija, obično nekanonizovano, već prilagođeno upotrebi, i pri tom izvode visoke udarce nogom, čija putanja često zavisi od realno date, borilačke situacije. Ručna tehnika je u potpunosti prilagođena telesnoj građi tamošnjeg življa: to su brze, često kratke tehnike, a koriste se gotovo sve moguće udarne površine otvorene i zatvorene ruke: sve površine pesnice, prsti, bridovi šake i dlanovi. Naravno, najveći problem je bila brzina koja mi nije bila zadovoljavajuća, pogotovo jer se gravitacija Velike zemlje ipak razlikovala od one, zemaljske. Iako to na Zemlji skoro nije bilo moguće, korporacije su zajedno, uspeli da mi vrate i dosta sećanja koje sam rasprodala poslednjih godina, tako da sam bila prilično celovita i u dobroj formi. Opijum naravno, nije dolazio u obzir.
Neki poznavaoci ove veštine tvrde da svaki od elemenata tehnike ima neki ekvivalenat u prirodi, bilo da predstavlja neke od pokreta svojstvenih životinjama, neki od čovekovih pokreta pri svakodnevnom radu i sl., pri čemu se, doduše neeksplicitno, koristi princip maksimuma energije, a ti „prirodni pokreti“ su obično vrlo pogodni za brza i snažna energetska pražnjenja. Imrovizacija, snalažljivost, adaptiranje na realnu situaciju – suština je tehnike veštine, tehnika kojoj je prvenstvena namena odbrana, i nju eksperti tako i prezentuju, uvek u akciji, u borbi, u realnoj situaciji. Stoga je jedan deo tehnike veštine orijentisan na odbranu od hladnog oružja koje poznaju domoroci, a to su dugački noževi, kratki zakrivljeni mačevi-bodeži i slično, a što se u ovako praktičnoj veštini može i očekivati.
Dodirne tačke ove veštine valja tražiti u samoodbrambenom momentu, oponašanju prirode, tokova pokreta životinja, drevnim verzijama veština, dok su razlike na drugim poljima sa drugim veštinama više ili manje prisutne, što, naravno, ne znači njihovo potenciranje već uočavanje u ime potpunije informacije. Odsustvo filozofske osnove, izuzev neke rudimentarne povezanosti veštine sa pojedincima, vidarima, travarima, vračima, kao i isključiva odbrambena namena, činile su ovu veštinu vrlo specifičnom, a meni su svakako pretstavljali olakšanje, pošto sam ja, to je već bilo jasno, imala izgrađen književni ukus, a u bogove nisam verovala.
Sam početak puškaranja je bio sasvim komičan, mogu da kažem to iz perspektive nekoga ko ga je preživeo. Ležali smo ispod kreveta, sa peskom u ustima, gospodin iz Westa i Taj iz Koreje. Selima, Alexa je umirala od straha, a ja nisam znala ni ko pije ni ko plaća. Obojica su govorila u isti mah, pa sam tek kasnije rekonstruisala događaje. Dakle, pobunjenici nisu znali ono što ja znam sada, od čega mi se vrti u glavi, iako se za to čovečanstvo sprema vekovima, a da su znali, ne bi se ni bunili. Pobunjenici su korporacije smatrale eksploatatorima, koji će uništiti Godzilu i njene još do kraja neistražene resurse, preslikavajući odnose sa Zemlje. Dok sam virila ispod kreveta a i u kasnijim danima, ponekad bih videla lice ponekog pobunjenika. Bili su lepi, kao što je uvek lepa revolucija. Obučeni u crveno i crno, eros i tanatos, bili su binarni, arhetipski model. Očito su imali dobru prezentaciju. Dodala bih da je prezentacija nekad sve, u surovom svetu korporacija.
Da nisam saznala šta mi je zadatak, vrlo brzo, pobegla bih sa Pobunjenicima. Ovako, iako sam do zla boga bila bez nekog intimnog uporišta, bila sam spremna.
Istina o Godzili je bila neverovatna i ujedinjavala je obe korporacije u zajedničkom cilju. Ishod se zaista nije mogao predvideti, iako sam sumnjala da potajno svako vuče na svoju stranu i već unapred dezavuiše konkurenciju.
A istina je bila veličanstvena i unapred mi stvarala vrtoglavicu, sušeći mi već dovoljno suva usta: Nismo sami u svemiru.

недеља, 3. јул 2016.

Velika zemlja

10
„Zvaćemo Vas Selima, Alexa ne dolazi u obzir. Ti ludi Koreanci su sasvim izgubili svoje korene. Posle velike podele, Zemlja je zaista ušla u haos“.
Ležala sam u krevetu i slušala ih, pomirena. Dve Westovke su klimale glavom, slične kao jaje jajetu. Ne spolja, iznutra, videla sam ih skroz. Utemeljene na pravilima korporacije bile su kao ona gomila koju sam viđala na staroj Zemlji. Rušimo pravila da bi pravili nova. Još tvrđa, konzervativnija, retrogradnija. Neomarksistkinje, moj kurac. To nije postojalo. Pogotovo ako se kuneš u Alaha. I radiš za Reunion Star West.
A ja u bogove nisam verovala.
Ovako sa distance, ceo West mi je ličio na džamiju. Allahu Akbar, aha. Alah je višak, tako ja mislim.
Sa jedne strane horde, sa druge mala grupa neoklasicista. Aha, jebem ih ja, mrzela sam ih sve.
Mrsila sam to sebi u bradu, ali su me one čule. Nasmešene, klimale su glavom zadovoljno: „Vi ste draga Aleksandra, rođena pod srećnom zvezdom. Šta bi bilo sa Vama da nas naš brod nije spasao iz one pustoši u svemiru?“Rekla je jedna.
„A vremenom ćete prihvatiti principe naše vere, videćete“ rekla je druga, proročkim glasom.
„Kao da ste u poziciji da birate“, rekla je prva odjednom ledeno.
„A bićete i bogato nagrađene, ni ne sanjate koliko“, rekla je druga pretenciozno.
Prozrela sam njihovu igru i ovako slomljena.
Bila je to stara igra sa Zemlje, dobar i loš policajac. Trgovac. Zao i još zliji, pomislila sam. Gde postoje dobri odnosi u korporacijama? Homo homini lupus est, pomislila sam. Imala sam i čudnu tišinu u glavi. Posle sudara i bega od Westovskih hoverkrafta, izgleda mi se novi čip ugasio, apsorbovao,smrzao, šta li.
Zaspala sam momentalno, potpuno rušeći konvencije lepog vaspitanja, pred njima, kao da sam bila sama. U suštini, danima sam spavala, kao da sam čekala da umrem, iako sam, ako ćemo realno, upravo živela novi život.
Na Godzili, spašena od smrzavanja na još uvek nepoznatoj planeti, udaljena eonima od Zemlje.
I sanjala sam. Isti san. Most vrlo tanušan, preko velike žute reke, kad stanem na njega, gazim po vodi, ulazim u vodu, a hodam. Christo. Hristesa, jadna, jedna. Jedina
…U  suštini, spašavanje je bilo krajnje jednostavno. Kada sam se onesvestila, na planetu Haumea, u Kojperovom pojasu, nekoliko godina udaljenom od Godzile, odmah je sleteo brod Westa. Spašavanje je bilo krajnje jednostavno.  I moj saputnik i ja smo bili živi, doduše, „jedva odajući znake vitalnih funkcija“. Monitoringom su utvrđena teža oštećenja, mnoštvo lomova i promrzlina. Ipak, sve je bilo najbolje u svim svetovima u kojima smo mogli da se nađemo. Taja su, tako sam ga zvala u sebi, vratili Koreji, mene odveli u svoje sedište. Kada sam, mnogo kasnije, saznala da sam spašena sa patuljaste planete jajastog izgleda, okovanog kristalima leda koja se zove po havajskoj  boginji plodnosti, smejala sam se. Smejala sam se što sam živa.
Lečili su me mesecima. Spavala sam nedeljama.
Kada sam mogla da ustajem, hodala sam pustim hodnicima potpuno belog bolničkog krila koje je više ličilo na ludnicu, nego na prijatno mesto za oporavak. Život je za mene uvek bio pun jarkih boja, crno je asociralo na uzbuđenja, a belo je ličilo na istu onu ledenu smrt koju sam mogla da nađem na Haumei. Da me nisu pronašli.
Nekoliko dana samo je tu bio neki više dečak nego mladić u jednoj od soba, čije sam prisustvo jako osećala. Prvo sam posle dugo vremena videla normalno, uredno i nahranjeno dete, vrlo koncentrisano. Na  zemlji su se deca izgubljena, valjala po putevima, više ličeći na male životinje nego na ljudska bića. Deca povlašćenih su bila zaštićena kao beli medvedi. Prvi put sam ih i videla u prihavtnom centru kada smo sleteli na Godzilu.
Ovaj dečak nije dizao glavu. Igrao se sa nekom skalamerijom od kocaka, šipki,elipsi, šrafova, svih dimenzija i boja koje je slagao u neverovatne oblike i forme. Životinja, ptica, gradova i zvezdanih sistema. Kada bi napravio nešto, par sekundi bi to gledao, a onda rušio sve. Činilo mi se da gradi sa beskrajnim zadovoljstvom i ruši razočarano. Šta je taj dečak video iza horizonta, nisam mogla da znam. Čip mi se, kako sam Vam već rekla, pokvario.
Ipak, bila sam fascinirana. Umetnost je za mene bila najveća i jedina magija. A u njegovom dodiru na kockama je bilo toga: čiste, moćne, zanosne umetnosti. Koja može da spase život. Kao Aska pred stotinu vukova.
Svaki dan su me stavljali u neku kupku koja je ličila na plodovu vodu i tako i mirisala, od čega mi je bilo muka. Kao da se rađaš ponovo iz neke veštačke vulve, što nije bilo bezbolno. Hoću li posle rekonstrukcije biti bolja i lepša ja?
Militantna kraljica bez svoje zemlje, korena, nasleđa? Carica makovog zrna?
Sumnjala sam u sve, pa i u svoj zdrav razum.
Kada su posle nekoliko dana odveli dečaka, pojavio se ozbiljan igrač ispred Westa. Bilo mi je jasno da stiže konačna ponuda i da se sa tim nije šaliti.
Taj dan sam se čak i ukrasila, nekim perjem i zlatnim i ružičastim senkama koje su tako dobro prijanjale uz pesak Godzile.
Bila sam smirena i opuštena, skoro vedra.
Zgrada Westovaca nije bila u obliku džamije, zaista, nego u obliku vrlo raširenih krila neke ptice. Bilo mi je jasno da je koštala čitavo bogatstvo. Ogromne staklene površine koje u vremenu sna bile zatamnjivane i blistava belina oštrih ivica je moćno izranjala iz peska. Pre nego će predstavnik Westa ući, pogledala sam kroz prozor u jednolični peščani pejzaž ispred tvrđave. Zaista Westova zgrada, a videla sam oba krila, najviše je ličila na dobar omaž naci Berlinu, alias starom Rimu. Ispred zgrade,  na hovrekaftdromu, vibrirala su iznad peska, dva hoverkrafta, jedan Korejin, jedan Westov.
Šta je ovo, zapitala sam se, onako gluva iznutra, bez ikakve, davno zaspale intuicije, uništene čipovima.  Sastanak na vrhu?
Draga moja Selima, tačnije …Alexa…Aleksandra, možete da birate. Okrenula sam se ka unutrašnjosti prostorije odakle je dopirao poznati glas. Bio je to Taj, manje više, glavom i bradom.
O bože, mislila sam da je ovde reč o životu i smrti! Pomislila sam iznenađeno.

петак, 3. јун 2016.

Velika zemlja

9
..."Zvaćemo vas Alexa. To je efektnije od Vašeg imena, Aleksandra. Ko se još zove tako?"nasmejao se Unlimited Korea, prezrivo. I maj Taj je izgledao kao da se smeje. Ne kaže se uzalud da kućni ljubimci počnu da liče na svoje gospodare, i obrnuto. Unlimited je bio jedna odvratna otrovnica, bilo je jasno.
Prevukao je rukom po mojim leđima. Skroz, do poslednjeg kičmenog pršljena. Skoro sam se onesvestila. Nisam volela da mi zalaze sa leđa. Nisam volela ni da se jebem tako. Kad god sam hodala, dobar deo svesti mi je bio iza leđa. Nisam imala dobra iskustva sa događajima iza leđa. Nekoliko puta sam i jedva živa ostala.
Brzo sam se spakovala, kao da sam imala neki prtljag. U krajnjoj liniji, kao da sam imala i neki izbor.
Unlimited Korea je bio čitav moj novi život. Mogućnost novog života, ispravila sam se. Moram naučiti da ih volim, pomislila sam zabrinuto.
Tako je to sa velikim korporacijama. Moraš voleti ono što radiš, ili si mrtav.
"Muerte", kao da je siktao Taj.
Ispred staništa nas je čekao najlepši hoverkraft koji sam videla u životu. Na crvenom suncu, izgledao je kao velika riba nasukana na pesku.
Bilo je jako toplo, i pustinja Godzile u sazvežđu Bossa je disala svojim specifičnim ritmom, skoro pulsirajući. Čim smo se smestili, podigao se i krenuli smo klizeći po pesku kao po vodi.
Trebali smo da odemo u sedište Unlimiteda, gde ću proći standardnu takmičarsku obuku.
Jebene Igre gladi pomislila sam. Jebeni stari filmovi, pomislila sam.
"Mnogo psuješ, Alexa, to je odlika slabih. Moraš naučiti da sublimiraš svoj bes i nemoć". Rekao je glasno moj vodič i domaćin.
"Puši kurac", pomislila sam.
"Izvini", rekla sam.
Prvi put se zaista nasmejao. "Prestani da pominješ genitalije. Ako hoćeš  seks, samo reci. Ili pomisli, sredićemo Ti nešto, ako ti ja nisam dovoljan."
Ćutala sam i gledala kroz prozor, u sve vreme isti pejzaž, bez igde ičega. Nebo i pesak, koji su promicali velikom brzinom.
Taj je mirovao naslonjen ležeći na ramenu Unlimiteda.
Koncentrisala sam se na potragu Korejinog imena. Nigde ga nisam nalazila, kao da nije bio ljudsko biće. Pretraživala sam baze podataka, adresare koji su mi ostali sa zemlje i koji nikome nisu trebali kada sam prodavala sećanja.
Šta je ovo?
Taman sam se spremila da ga pitam, ko je on ustvari, kada su se iza jedne dine pojavila tri ogromna hoverkrafta koja su više ličila na ajkule nego na vozila. Kretale su se ogromnom brzinom. Na jednoj sam videla oznaku RSW.
"Brzi su", rekao je Korea, majstorski upravljajući svojom mašinom. Povećao je brzinu na maksimum. "Mislio sam da će me napasti pre nego što uđem kod Tebe, još noćas".
Konkurencija, dakle, pomislila sam.
"Da, ne mogu da zamisle Westovci da se dokopamo nekoga pre njih". Pritisnuo je jedan displej i mašina se polako transformisala u malu letelicu.
Dobro, ne baš tako malu.
Nisko smo leteli iznad pejzaža koji je počeo da se menja. Visoki useci, ogromni kanjoni su me podsetili sa nostalgijom na Kolorado u kome sam odrasla.
"Imali su gubitke na prethodnom takmičenju, pa su nervozni i agesivni".
Naglo je promenio pravac i jedan hoverkraft se svom snagom zabio u ogromnu stenu koja je ličila na izvaljenu veliku kljovu divljeg vepra.
Taj i ja smo se tumbali po kabini. Jednog momenta mi se uspuzao na nogu i obmotao se. Leden.
Smrzla sam se. Čvrsto sam se rukama uhvatila za naslon stolice u kojoj sam sedela, preplašena.
U kabini je bilo previše adrenalina.
Pomislila sam, ako  se Taj  povredi, ispašće mu čip... Uzela sam ga, nežno u ruke, puštajući naslon. Jedva sam se suzdržavala da ne povraćam. Pomislila sam da ga udavim svojim rukama.
"Da se nisi usudila", čula sam zapovednički, besan glas Koreje u svom mozgu. "Smiri se, meditiraj", nastavio je blaže. "Koncentriši se, ovo ti je prva lekcija. Beg iz pakla iz ruku neprijatelja".
Druga dva hoverkrafta su promenili formaciju. Jedan nam je nestao iz vidokruga, dok je drugi bio tik do nas. Bilo mi je jasno šta rade. Čak i meni, koja nikad nije učestvovala u ludoj trci na Bossu.
"Spremaju se da nam prepreče put", rekao je Koreja.
Hoverkraft nas je gurao prema ogromnoj steni koja je izgledalo je, dotiče nebo.
"Prešli su se, ovo nije običan hoverkraft", rekao je Koreja zadovoljno. Leteli smo velikom brzinom, penjući se uz stenu kojoj nije bilo kraja, vertikalno. Sa druge strane, odjednom iznad nas, pojavio se i drugi hover u koga smo mogli samo da uletimo, da bi poginuli svi zajedno.
Opraštala sam se od života.
Hoverkraft pored nas nas je udarao svom silinom, oštećujući nam uređaje za navigaciju.
Koreja je odjednom pritisnuo malo crveno dugme i mi smo se našli u hiper svemiru.
Ošamućena, samo sam videla ogromnu stenu, deo repa neke komete, sigurno, u dubokom svemiru, koja je letela pravo na nas. Udarac je bio silovit.
Leteli smo negde, na neku planetu, ili satelit oko Godzile, nisam znala. Koreja je bio suviše zauzet pokušajima da uspori pad dok smo ulazili u orbitu da bi se bavio mnome. Udarac je bio silovit, tako strašno, da sam ja izgubila svest.
...
Kada sam se probudila, videla sam mrtvu zmiju, nabodenu na neki šiljak koji je izleteo iz poda pri padu pored mene. Mogla sam to biti i ja, pomislila sam sa olakšanjem i užasom. Koreja je ležao naslonjen na komande, obeznanjen ili mrtav, nisam znala, u gomili stakla, loma, delova metala. Kroz prozor se videla ogromna zaleđena površina nekog sasvim drugog sveta. Meni se sa čela cedila krv, ulazeći mi direktno u usta.
Nema veze, pomislila sam srećno, živa sam.
Valjda su ovi iz Westa uspeli da nas isprate doovde.
Počelo je da mi se vrti u glavi. Verovatno od potresa mozga. Poslednje što sam pomislila, pre nego sam utonula u bezdan, bilo je; "A šta ako me niko ne pronađe? Tako mrzim zimu".


четвртак, 17. март 2016.

Velika zemlja

3.
Planeta se zove Godzila. Veća je od Zemlje sa nešto jačom gravitacijom, toliko da sam malo spora i moram da koristim kapsulu za disanje, iako vazduh obiluje kiseonikom i peskom, usred užasnog vetra koji po svemu sudeći ne planira da stane. Da nemam masku sigurno bih vrlo brzo bila i slepa i udavljena, a to je najmanje što želim. Život je za mene uvek najlepši izazov.
Volim ga.. Smrt u pesku ne dolazi u obzir.
Gravitaciona sila je proporcionalna proizvodu masa dva tela i kvadratu rastojanja. Veličina tu nema ulogu. Ako je neko telo veće ne znači da ima veću masu. Samo telo nema gravitacionu silu, potrebno je još jedno, jer je to sila izmedju dva tela. Veličina u svemiru nije bitna, tamo možes da budes mali kao igla, a da budes težak milijardu tona, to je nesto nepojmivo za zemaljski život.
Nepojmiva je i kafana na obzorju (ako se tako može zvati kontinuirani kosmički lajtšou kome prisustvujem) pustinje. Kroz nju prolazi granica dve zemaljske korporacije koje se otimaju za Godzilu, javlja mi čip. To je krajnje neobično, ako je ova planeta tako pusta, kako izgleda na prvi pogled. Nešto je trulo u državi Danskoj, pomislila sam nepoverljivo. Kada konačno uspem da otvorim vrata, vetar huji unutra, zajedno sa mnom i peskom.
Nikada nisam videla tako nešto.
Prepuna kosmičkog ološa sa jedne i zvezdanih putnika sa druge strane, kafana je najluđa pušionica opijuma koju vidim, a na Zemlji, staroj zemlji sam videla baš svašta.
Skidam kacigu i dočekuje me muk.
Jedina sam žena unutra, a pozicija žene čak ni u svemiru, nikad nije sigurna.
Nedostaje mi prijatelj.
I pištolj, šapuće glas u meni.
Vremena su mutna, a đavo je odneo šalu.
4.
Iako smo bili udaljeni milijardama svetlosnih godina od Zemlje i na Godzili je bila vidljiva jadna moda ovoga doba. Naime već duže vreme dikatat za modne frikove je bio Pokret za prava izumrlih životinja, a činjenica je bila da si mogao da odštampaš svaki organ, osim mozga, što je podrazumevalo, po genetskom kodu i svaki deo izumrle životinjske vrste.
Dok je srednji pol često i birao neke hermafroditske dodatke, žene su se najrađe kitile repom od lisice, ponekom zmijskom glavom, nogom od srne ili leopardovskim accessesorizom, šta god. Retko koja žena bi nosila rog belog nosoroga na čelu ili grivu belog lava. To je ostajalo za iskusne muškarce.
Meni je ta moda bila patetična i bogohulna i bila sam cela ja. Mada sam imala malu bioničku pomoć. Ali, o tome, ako bude bilo vremena.
Sada u ovom kosmičkom ništavilu, u kafani na kraju svemira, bila sam okružena sa nekoliko aligatorskih hrbata, par pandinih šapa, dve vilice divlje svinje...A o divljim mačkama i pticama visokoletačima da ne govorim. Bilo je tu čak i petlovih kresta, šapa domaćih pasa i rogova bika.
O onome što je eventualno moglo biti u zaštitnim pantalonama, nisam smela ni da pomislim.
Baš sam se uplašila.
Srećom, tišina je kratko trajala.
Glas o novom takmičenju je stigao i do uživalaca opijuma.
Uđite, sedite za šank, draga moja, širokim osmehom hijene obratio mi se po svemu sudeći domaćin kuće.
Vadeći divnu, potpuno retro flašicu prepunu neke providne tečnosti, koju je stavljao pred mene, ukazivao mi je dobrodošlicu.
Šta je ovo? Pitala sam, a već sam znala odgovor. Domaćin se nasmešio, još šire.
Bila je to flašica čiste divne vode, koju nisam pila decenijama...
Voda bi mogla da bude spas, pomislila sam žedno, osvrćući se oko sebe.
Ekipa se kladila u pobednike, javljao mi je čip.
...Nalazim se na Godzili,u pesku, u BOSS Velikom zidu, superjatu galaksija koje ima prečnik od milijardu svetlosnih godina, u okviru 830 galaksija raspoređenih u četiri super jata, 10000 puta većem od Mlečnog puta i pokušavam da pijem vodu.
Zatvorila sam oči i prinela flašicu usnama....
Mogla sam isto tako i da plačem.
No, trebalo je biti štedljiv i ne rasipati se.
5.
"Sada kada sam Vas upoznao, shvatio sam da su sve o Vama izmišljotine. Nećete preživeti Godzilu. Trebaće Vam sponzor".
Spustila sam flašicu, a da sam tek dotakla grlić. Žedno sam se oblizivala.
"O čemu govorite"? Pitala sam domaćina, koji mi je sad kada sam prestala da se plašim, izgledao manje kao hijena, više kao vuk. Popila sam gutljaj vode. U telu mi se rascvetalo hiljadu cvetova. Obrisala sam krišom suzu u kraju oka.
"Pa znate, osim što se kladimo u to ko će biti pobednik, velike i male kompanije preko svojih ljudi angažuju igrače da budu deo njihovog tima. Noseći njihovo ime, reklamiraju brend. Ovde sa nama su letači iz najudaljenijih kutaka svemira. Niko nije usamljen. Svi rade za nekoga".
Bila sam prilično iznenađena. Ovo je bila era kapitalizma o kojoj sam samo čitala. Na Zemlji je bila davno napuštena, još onda kada su krenule velike migracije. Grupe su se brinule za potrebe svojih ljudi, kao nekakva horda, krdo, šta li. Velike humanitarne organizacije su jedva egzistirale, kao i eksploatatori. Sve je bilo, manje ili više, iskorišćeno. Rudna bogatstva, mora, energenti. Sve.
Živelo se od danas do sutra.
Ovde je dakle bilo šta da se eksploatiše, pomislila sam sa nadom.
"Osim toga," nastavio je moj domaćin, dok su se par njih zainteresovano muvali oko nas,"sad kada sam vas čuo, tačnije kada Vas je čuo moj čip, jasno mi je da ste potpuno sami ovde".
"Godzila je velika, i nije mesto za samu ženu, posebno ne svežu, sa Zemlje, poput Tebe" dobacio je jedan rogonja koji je sedeo za šankom. Domaćin ga je nestrpljivo ućutkao, mašući rukom:"Neki su se već reklamirali da radiš za njih, a potpuno je jasno, igraš samo za sebe. Uzmi lulu, pa ćemo nastaviti kad se opustiš".
"Kakvo pušenje", rekla sam tiho i zabrinuto, "neću više liznuti opijum. Treba mi trezna glava, ako hoću da preživim". Nisam bila budala, valjda.
A onda sam šapnula još tiše, na uvo domaćina, "Gde i kako mogu da nabavim oružje na Godzili"?
"Tu su predstavnici i Unlimited Korea i Reunion Star West, pa pogledaj sama", profrktao je domaćin.
"Previše se očekuje od mene," pomislila sam, popivši flašicu vode konačno do kraja.

Velika zemlja

1.
...Kada sam pobegla sa stare planete, nisam to uradila iz hira. Jedan dan sam se vozila heliobusom ulicom kroz koju stalno prolazim i nisam prepoznala njen izgled. To me je užasnulo. Beda, izobličena lica, arhitektura grada koji se širio kao neka guka u svim pravcima, gore u nebo, dole pod zemlju. Na zemlji odavno nije bilo mesta. Nestašica vode, energenata i osnovnih životnih namirnica čiji sam ukus već davno zaboravila... Usamljenost u gomili koja je ličila na potpuni armagedon, ako je iko više čitao prastare tekstove i znao šta je to. Svet se promenio i ja to nisam mogla da podnesem.
Skok kroz hiper svemir nije bio takav kako je pisalo u turističkim vodičima koji su trebali da ti putovanje ogade, a ne da te  na njega privuku.Tek mali štrecaj; više kao kosmički uzdah, neki mali zaokret kroz crvotočinu, ništa drugo.
Nisam imala da platim drugačije nego svojim sećanjima. Njih sam sve prodala jednom navigatoru za malo mesto u najlošijoj klasi. Kapsula je bila tako tesna da sam mislila da ću se udaviti. Stajala sam u njoj u nekom polufetusnom položaju, onako kako se živelo u lošim stanovima koji su, kada se Azija sasvim raširila po svetu, bile deo onog standarda na koji su se ljudi polako navikavali. Spavaš u stanu u jednoj smeni, u svojoj posudi, onda ideš dalje u dan i poslove koje obavljaš. Bez suvišnog tereta, bez ličnih stvari... Tako sam naučila da u poslednjim decenijama dišem štedljivo, da u noćima bez polusna, osluškujući pažljivo, da te neko ne...
Kada smo sleteli, iako sam bila blago omamljena od leta, ili od opijuma kojim sam se dobro napušila (Kinezi nikada nisu bili blesavi), bilo mi je jasno da je druga planeta, totalni promašaj. Postala sam svesna da turistički vodiči nisu lagali i da nije bilo izlaza. Pakao je bio svuda. I na nebu i na zemlji. Pustinski krajolik je bio veličanstven i užasan u isti mah. Nekoliko zvezdanih tela je obasjavalo prostor kontinuirano, pa je pustinja ličila na senku nekadašnjeg Las Vegasa, non stop. Crvena, plava, ljubičasta, zelena. Nigde nije bilo žutog sjaja okrepljujućeg zemaljskog Sunca koje se ipak, ipak, kada bi se atmosfera malo razbistrila moglo videti na Majci Zemlji.
Raj na drugom svetu je bio samo...urbani mit.
Bila sam beskrajno tužna.
Prihvatni centar je ličio na one centre u kojima sam bila i na Zemlji dok sam radila za UN. Lekarski pregledi, zaštitna oprema, plač dece, male porcije. Gužva, neizvesnost, miris straha. Ko si, odakle si, šta očekuješ od nove planete, kako možeš da budeš koristan? Vađenje starih čipova, ubrizgavanje novih. Sve je trebalo platiti, a ja, ja nisam imala nikakav novac. Sećanja, kojih je bilo, o još kako, sećanja na smeh, lepotu, sjaj, kupanja u divnim morima i ljubavi, sam već prodala onom prevarantu.
Onda se desilo čudo. Jedno crveno jutro, dok sam izmoždena ležala (blagoslov pravog kreveta je bio jedini luksuz u mom novom domu) oporavljajući se od ljubičaste noći u kojoj sam se osećala kao nekad ribice koje sam gledala u akvarijumu moga detinjstva, dišući na škrge, koje naravno nisam imala, ponuđeno mi je da učestvujem u takmičenju  kojim bi otplatila dugove prema novom domu, i ako pobedim, mogućnost dobijanja nagrade. Život na delu planete, koji je ipak postojao, što sam saznala tom prilikom. Život u izobilju, lepoti i sunčevom sjaju koji smo zaboravili. Svako ću biti u dobitku, mislila sam, ako Vas ne ubiju, rekli su mi.
Rukavica je bačena, pomislila sam sa strepnjom.
Avantura je valjda mogla da počne.

Dobro mi bilo, crveno jutro u Bašti crvenog sljeza, pomislila sam skoro šeretski.
Jedva sam disala.
2.
Eskalacija geopolitičkih tenzija čini se da vuče Zemlju u pravcu povećanja militarizacije svemira i zaštite postojećih sredstava, sa rastom fondova za obezbeđivanje sredstava za zaštitu svemira kao rezultat. Svemir postaje sve manji, bliži, i jeftiniji, iznova pokrećući privredu koja stagnira već́ decenijama i otvara prostor za nove aplikacije, tehnologiji i konkurenciju. Šta ako vam kažemo da je  već u 21 veku slanje u svemir koštalo 11 puta manje nego pre 5 godina i da sateliti mogu da koštaju 100 puta manje? Naša sposobnost da se otisnemo u svemir se  promenila u poslednjih 5 godina više nego tokom celog prethodnog perioda istraživanja svemira. Novi lakši pristup može radikalno promeniti naše aktivnosti u svemiru.
Niski troškovi lansiranja omogućavaju primenu jeftinih satelita sa kraćim očekivanim trajanjem života smanjuju barijere za komercijalne, vojne i naučne aktivnosti u svemiru. "Sazvežđa" odnosno flote ili konstelacije manjih satelita sada mogu da obavljaju posao starijih satelita uz značajne uštede u troškovima. Bez ove visoke barijere ulaska, ekonomija svemira može da se podvrgne eri kreativne destrukcije. Proizvođači satelitske opreme i provajderi lansirnih rampi moraju brzo reagovati i sami sebe ponovo redefinisati da bi uspeli da iskoriste ono što može biti tržište sa visokim rastom. Zašto je to važno? Jeftiniji pristup svemiru je ono. što ovu igru čini ponovo živom.
Poslednje dve zemaljske godine ja sam uglavnom provela pušeći opijum, jer više nisam mogla da podnesem banalnost svakodnevice. Opijum mi je takođe pomagao da zaspim. Bez njega je sve bilo nemoguće. Ukidao mi je snove, tako da sam padala u bezbedno ništavilo. Noć bez opijuma je bila pravo mučenje. Puna šumova i buke, osluškivanja mogućeg asasina. Velika greška je bila što sam pristala na beta verziju čipova, koji su osim ličnih podataka ubrizgavali i realiti programe, filmove, pa čak i sećanja onih koji su svoja prodali velikim reklamnim kompanijama, ili političkim kampanjama. Sa malo vežbe, opcija se mogla isključiti ili se navići na nju, onako kako se čovek nauči na buku ulice. Nisam bila dovoljno imuna na tuđa osećanja, jednostavno mi se previše toga vrzmalo po glavi. Posla je bilo i preko glave. Stalni protok grupa koje se dolazile i kretale se sa jednog dela sveta u drugi, kao da je negde bilo bolje. Galimatijas jezika i kultura u prožimanju. Razne vrste usluga koje sam sa ovako mnogo životnog iskustva mogla da ponudim.
Trange frange, tante za kukuriku, tamo vamo, gore dole. Sve ostalo je bila prokleta umreženost, a ja - ja sam uvek bila individua i sve me je strašno zamaralo.
Ono što je bilo najproblematičnije je činjenica da je nekadašnji san o otiskivanju van zemlje sad bio realnost,
A svemir je bio hladan i neprijateljski, ništa bliži nego kada smo začarani sa Zemlje gledali u noćno nebo.
Kako god, nazad se nije moglo.  Bila sam ovde, a ne tamo, na Zemlji. Ovde, gde su sve privatne relacije bile ukinute i gde sam mogla da budem vazduh, ako sam to htela.
Nisam najbolje razumela sva zamršena pravila takmičenja, ili ih nisam ni dobila do kraja. Na glavnom sastanku, kada su nas postrojavali u grupe, shvatila sam da se svako bori protiv određene osobe u rešavanju nekih zadataka, koji su bili najraznovrsniji. Neka vrsta Opstanka kombinovana sa kvizovima tako popularnim u doba televizije, kako se zvao medij pre digitalne revolucije, a pre moždane evolucije.
U suštini, nisu me interesovali ostali takmičari, i onako je bilo vremena da ih upoznam. Mnogi od njih su mogli da mi budu deca, toliko su bili mlađi, pomislila sam, ali nisu. Mogla sam da ih hladno ubijem, ne trepnuvši, znala sam.
Ali i to je mogla da bude čista iluzija, kao i činjenica da nisam znala protiv koga zaista igram.
Bilo je to kao u onom kvizu iz dvadesetog veka: da li ste Vi Petar Petrović, osvajač dalekog svemirskog raja?
Osoba A. Ja sam Petar Petrović...
Osoba B. Ja sam Petar Petrović, osvajač...
Osoba C. Ja sam Petar Petrović osvajač dalekog...
Osoba D. Ja sam Petar Petrović osvajač dalekog svemirskog...
Utopija.
Stajala sam u pustinji opskrbljena malom kacigom za dodatni kiseonik, i finim naočarima podešenim  ne samo za zaštitu od vetra nego i za dobar vid, dok je vetar, užasno jak vetar, nemilosrdno duvao.