Приказивање постова са ознаком blogerka. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком blogerka. Прикажи све постове

уторак, 3. септембар 2019.

Tamo daleko

Gospođa Đurđina Duković se to jutro probudila izuzetno uznemirena: sanjala je da je zakopana do grla u zemlju pored puta. Samo joj je glava virila i bila slobodna. Da je gospođa Đurđina čitala Frojda mogla je odmah da shvati svu ironiju svog položaja i sretnih dana…
Pogledala je sa nelagodom u rezbareni drveni strop i uzdahnula. Stomak ju je sve češće boleo. Ili je to bio sjajan izgovor da noći provodi bez potrebe da udovolji mužu. Danju uglađen i dosta stariji od nje, noću se pretvarao u bestijalnu životinju koja ju je uzimala bez pogovora, kao psa, ili jašući je kao ždrebicu. Ponekad je lupao i korbačem po zadnjici.
Nikada nije uživala. I vrlo često je plakala.
Znala je sa gađenjem da je sobarica Pava gleda sa žaljenjem. Ili ponekad, kada je bila gruba prema njoj, podsmešljivo. Jedared je prolazila pored njene sobe rano ujutru. Ona u krevetu nije plakala, nego slasno uzdisala u žaru snošaja sa Jovanom, mladim oficirom koji je često dolazio kod njenog muža na raport. To jutro ju je išibala do krvi. Njena sobarica nije smela da prima oficira.
Spustila je svoje fino belo stopalo tršćanske gospođe na ledeni ružičasto beli mermer iz Joanine. Naježila se zadovoljno. Leto je bilo u punom sjaju i krfski dani su, ako nije mogla da ode na plivanje iz nekog razloga etikecije, bili dugački kao gladna godina…
Sa žaljenjem se setila vremena dok je bila devojka u Trstu i dragog i bledog Jadranskog mora.
Jonsko je bilo tako jako plavo. Uhvatila se za glavu, refleksno, kao da joj beli kamen krfskog podneva buši mozak.
Dok je pila belu kafu u bašti pokraj šedrvana i jela lagani doručak, parče tosta sa džemom od kajsija i malo parčence sira sa smokvama, sa dosadom je gledala kako se po kamenoj ogradi, več užegloj od sunca brzo kreće maleni gušter, tražeći rupicu da se sakrije od njenog pogleda.
„Mogla bih to da budem ja, u begu od Baje, noću po bračnoj postelji“, pomislila je žaleći sebe.
U bašti nije bilo ostalih gospođa, što ju je čudilo. Ni njene dve kćeri nisu bile tu.
U dnu bašte ugledala je Pavu koja je nosla sveže ispeglane presvlake, sva rumena i oznojena, sa dubokim dekolteom na njenim velikim i čvrstim dojkama.
Gospođa Đurđina se zagrcnula, kad ih je videla. Pitala  je jedva skrivajući zlobu: „Pavo, gde su svi?“
„Lepa moja gospođo“,odgovarala je Pava mazno, svesna svoje premoći nad gospodaricom, koja je morala da se sakrije,“Gospodar je na Konferenciji, a vaše ćerke su sa ostalim društvom otišle na more. Niko se nije usudio da Vas budi“.
Gospođa Đurđina je stisla usne. Nikada neće zaboraviti juli 1917, pomislila je uznemireno.
Posle doručka gospođa Đurđina je otišla na jahanje. Ranč Sali je bio u blizini, u Dasiji, u jednom maslinjaku. Stara drveta su se pružala preko pola brda sve do mora koje se leskalo. Bio je to pitom i mekan pejzaž, ni malo nalik onom jadranskom, u Herceg Novom kada je odlazila kod rođaka.
Mislila je baš na njih. Kako su njihove žene bile sputane i uvek zavidljive. Ni jedna nije smela da pomisli na jahanje ili da ume da pliva.
Njoj je naprotiv, u Trstu sve bilo dopušteno. Kao muškarcu. I da ona bude ta koja će učiniti prvi potez u udaji. Uzdahnula je tmurno. Od kada  se udala nije napisala ni jednu pesmu. Rođake su je zadevale: „Ne pišeš poeziju, ali vodiš državu.“
Uznemireno je pobola sapi Akaši, a on je pojurio između maslina. Bio je to najbolji ždrebac koga su imali u bogatim štalama, sjajnih crnih sapi koje su  se pušile od sile i besa mladoga mužjaka.
„Oženio se sa mnom samo zbog miraza“, pomislila je stoti put od kad su boravili na Krfu.
„Da nije bilo ove užasne kavalkade, ove srpske propasti… Ne bih nikada saznala istinu.“
Mislila je i na Radeta, zenicu oka. Slušala je svašta: da je nastavio da pravi skandale, da sa jahte pokazuje golu zadnjicu šetačima pored obale, uglavnom vojnicima, da lumpuje, pa je na kraju, divljajući državnim automobilom, pregazio jedno dete. Stvar je nekako zabašurena, posle plaćene odštete porodici.
Đurđina je platila, krišom od muža.
Od tog nemilog događaja, Đurđina je bar jedared nedeljno u predvečerje, umesto na more i plivanje, odlazila da poseti najmlađe vojnike u šatorima i odnese im provijant.
Sa konja je vično sišla sama, nisu njoj trebali pomoćnici kao bogatim engleskim gospođama koje su jahale sa njom. Bila je popularna među njima. Bila je vitka kao one, govorila je engleski i bila spretna jahačica. Svetska žena.
Sa njima se jedino dobro osećala.
Pomislila je sa gorčinom, da je bilo bolje da je poslala sliku nekom engleskom lordu kojih je u Trstu bilo..svako malo. Voleli su bogate srpske trgovce.
Voleli su novac i bledo Jadransko more koje je oplakivalo tršćansku obalu.
Posle, kad se udala i kada je muža upoznala u krevetu, čula je i šta je pričao za nju. Bila je svesna da je pogrešila što je bila tako slobodna i da će u krevetu iskijavati taj greh slobode doživotno: “ Kako gospođica piše “iskreno i od srca”, a nije me ni videla? Takve su danas jevropske gospođice, slobodne u ponašanju za razliku od naših koje samo što ne nose feredže… Dobro, videla je možda moju sliku u novinama, ali to je nešto drugo. Mora da je onaj tamo Aničić mnogo nacifrao o meni kad sam već u devojačkom srcu i opet pominje veliki miraz. Pa, ne ženim se ja zbog novca! Ali, ako joj otac tako bogat kao što se priča, onda treba uz ćerku dati, ovaj, za početak novog života.“
Fazanerija je bila odmah pored, pa pošto je popila skoro pun bokal ledene vode naredila je sluškinjama da pohite i uhvate tri najlepša. Znala je da njen Rade uz jarebice najviše voli fazane.
U raskošnoj bašti pansiona, a da se nije presvukla iz jahaće odežde, ubrala je svojom rukom lavande, majčine dušice, ružmarina, origana, čubra da začini fazane.
Posle klanja, koje je lično nadgledala (volela je te male glave koje su pri klanju bile tako mirne i pomirene, dok su tela još nekada trčala obezglavljena), šurenja, čišćenja i čupanja, lično se uputila u kuhinju da nadgleda kuvarice.
Ceo pansion je mirisao slatko. Na meso fazana i lavandu. Fazane, kada su isekli na komade, prvo su stavile u šerpu sa vodom i kuvale oko 45 min. Ovako se postizalo da meso fazana omekša i kasnije se lakše prži, a vodu koja je ostala posle kuvanja, iskoristila je da napravi izvrsnu supu.
Sutra ću poraniti i šta ostane, odneti deci na Vido, pomislila je brižno Đurđina, pljeskajući rukama da se žuri, jer muž samo što nije stigao.

Izbačeni tako na vrleti i ambise negostoljubive Albanije, desetkovani glađu i bolešću, tučeni nedobom i u besputnoj i divljoj zemlji, sačekivani i mučeni, iz zasede, od Arnauta puškarani – mi smo se kretali nemo i na tom putu umirali od najstrašnije smrti koja uopšte čoveka može snaći: od zime i gladi. Išli smo i stalno defilovali pored svojih drugova koji mrtvi ležahu i levo i desno od nas pored puta.*
Nikad nisam video more. Majka mi je noću, dok sam drhteći pored nje ležao, a planina odjekivala od hujanja ledenog vetra, pričala da je tamo, gde idemo, lepo i toplo. I da je more plavlje od najplavljeg neba nad našom livadom. I da je slano.
To me je posebno čudilo. Kako slano? Ko je toliko plakao?!
Seka je inače, plakala stalno. Majka je govorila da plače od gladi. Bila je mala, kao hlebac u majčinim rukama.
Jednu noć je zaćutala. Ujutru je nije bilo.
Pitao sam majku, gde nam je seka?!
Majka me je  stegla oko ramena i kroz jecaj rekla: Na boljem mestu Rade, na boljem mestu.
Dugo sam mislio da smo seku ostavili nekoj porodici i da ću se posle rata vratiti po nju.
Posle, kad smo stigli na more…Sve je bilo tako. More je bilo slano, a ja sam puno plakao.
Jedno jutro, dok su nas prebacivali sa obale na brod, noga mi je kliznula i ja sam poleteo u provaliju. Majka je jako vrištala. Niko me ne bi spasao, jer je brod bio pored samog doka, jako visok, a more duboko. Ko bi skočio za mnom, zaglavio bi se između doka i broda. Posle su mi rekli da bi me podvuklo pod brod i da bi se sigurno udavio.
Jedan mornar, tako su se zvali ti momci koji su sa osmehom na preplanulom licu vozili brodovlje, me je uhvatio za ruku u poslednjem momentu. Tako sam visio iznad provalije dok me nije on podigao i predao majci.
Mislim da ju je to dotuklo.
Ubrzo je umrla, a ja sam ostao sam da na grčkom suncu odrastam u čoveka.
Mnogo sam ćutao.
Mislim da sam bio jedan od najmlađih dečaka kome su dali pušku. Imao sam ja i crne cokule koje su skinuli sa leša jednog starijeg dečaka…Njega su bacili u more. Brrr. Nisam hteo da ih nosim. Dok nisam video zmijurine.
Iscepao sam krajeve mojih dugih gaća i tako sam u kratkim pantalonicama, sa zavojima umesto čarapaka na mojim premršavim nogama nosio ogromne cipele…bar tri broja veće.
Ali je to bilo odlično, jer sam se ih se jako plašio…
Iako su mi rekli da nisu otrovne, lagali su! U zidovima prema drugim vilama i levo i desno u periodu u kom smo mi bili, pojavljivale su se zmije…Ukupno 4 komada sam video…Sunčale su se po zidovima tj. ogradama kuća…Pored toga na plažama ih je takođe bilo…
Jedan dan sam skočio u more, naučio sam da plivam, kakva je to radost bila!
I izronio pravo na jednu…
Nisam mogao da zamislim, nisam mogao da zamislim da mi poskok bude na putu, a bilo ih je rogartih kao nečastivi. Nas decu su zbog zmija, stavile talijanske sestrice da spavamo zajedno. Ja sam spavao sa cokulama pod glavom i puškom u ruci…Pod šatorskim krilom…
Bila je jedna sestrica, sa loknavom sedom kosom i velikim sikama, debela i vesela, sa jednim velikim mladežom iznad usne, koja nam je uveče pevala, a ja sam zatvorenih očiju zamišljao da je to moja mama i tiho plakao da niko ne vidi. Rade, junačina sa puškom, a plače…Stella Stellina…
Dolazila je i jedna divna gospoja koja je govorila i talijanski i naš jezik. Bila je utegnuta. Ne debela. Lepotica. Sa belim licem i rukama. Hranu je davala najmanjima. Mene nije ni pogledala.
Jedan dan me jeste pogledala.
Stajao sam dok su mi bale curile gledajuću u nešto što je imala u ruci. Neki kolač kakav nikad ni video nisam.
Vadila je polako komadiće, otkidala i delila malima.
Neko me je pozvao:“Rade“
Ona se trgla, pogled joj je omekšao, čak je i pocrvenela.
Pozvala me je rukom, a Milorad me je zavidljivo gurnuo. Mrmljao je da gospodarica Đurđina ima sina koji se zove Rade, pa sam je verovatno podsetio na njega. Rekao je jedva gutajući suze: BLAGO TEBI!!!
Otkinula mi je komadić kolača. Ja ga nisam uzimao. Razumela je. Otkinula je još jedan za Milorada. Odahnuo sam i rasplakao se. Zgrabio sam ga iz ruke i odjurio kod Milorada.
Nas dvojica smo imali samo jedan drugoga.
Đurđina je odjednom obrisala suzu, koja joj se teško skotrljala niz obraz.
A bio je tako divan, topao, letnji, slani krfski dan.
Zagrizao sam kolač. Sok od borovnice mi se rasprsnuo po mom musavom obrazu. Bilo je to nešto najlepše i najslađe što sam ikad imao u ustima.
Zatvorio sam oči, dok mi se more ljeskalo u njima.

Rade je pljunuo na pod pansiona prezrivo, gledajući oca kako se umiva. U dnu sobe, Pava, sa velikim sisama, nameštala je gospodarev krevet. Rade ju je odmerio, oblizujući se.
Otac ga je lukavo pogledao kroz od umivanja čupave velike obrvuške.
Pogladio je bradu, žalostivo se gledajući u ogledalu. Duboko je uzdahnuo.
„Da se nisi usudio, to je omiljena služavka tvoje majke. Italijanka bi odmah namirisala“…
„Pa nisam joj ja muž, Bajo, nego ti. Tebe će da miriše. Mene neće, ja sam joj sin jedinac“, zakikotao se Rade ironično.
Pašić ga je besno pogledao: „Rekao sam ti da me ne zoveš tako…“
Rade se lecnuo. Znao je kako otac ume razorno da besni. Iako je bio odrastao, čuvao se njegovog štapa. Reče pomirljivo: „Dobro Bajo, tajo, šalim se. Neću više. Nego sam došao da popričamo o onim rudnicima“…
„A ja mislio o tvom ponašanju“, reče rasejano otac.
„Pavo“, viknuo je sluškinju, „Idi zovi malog Radu, da mi donese presvlaku i čizme da se sijaju“. „Danas ćemo se slikati. Potpisujemo deklaraciju“ nastavio je sinu, brižljivo mažući bradu mirišljavim arganovim i jojobinim uljem koje mu je iz Amerike doneo neki diplomata još pre rata. Nije mogao bez njega, a sad ga je jedva nalazio: pogledao je sa zadovoljstvom malu braon bočicu na kojoj je pisalo Honest Amish – Classic Beard Oil.
Đurđina mu je još onomad prevela naziv sa gađenjem i prezirom ga gledajući. Pošteni Amiš klasično ulje za bradu.
Pava je izašla iz gazdine sobe, merkajući sina. „Ne bi bilo loše raširiti noge“… pomislila je raspusno. „Gazdarica bi me mrzela još više“. Osetila je kako joj bradavice bubre od straha i od uzbuđenja.
U hodniku je naletela na malog Radu. Čizme su se sijale i da mu se ne zapoveda. Rastužila se i poljubila ga u kosu. Prošašoljila ga je po njoj. „Dođi posle u kujnu da doručkuješ. Vidi kakav si“, promrmljala je.
Rada je stajao i ćutao dok su mu ogromne oči bile pune suza. Jedna je kapnula i na čizmu.
Pava se setila: „Zovi i Milorada iz štale i on mora da doručkuje“.
Rada  je odmah obrisao nos rukavom i bosonog odjurio u Pašićevu sobu,  bez kucanja.
„Moramo detetu naći neku obuću“, pomislila je Pava brižno, sa gađenjem se setivši onih čizmetina u kojima su dete doveli kod nje.
Rade je grunuo u sobu kao svako malo dete, a kada je video Đurđininog sina, ukočio se. Nije prošao dan, da ga ovaj ne odalami preko leđa.
Sada ga je gledao zlobno.
„Šta si očekivao sine? Da će majka pustiti da sve prođe onako? Kad god vidim ovo dete, pomislim na tebe…kad si bio mali. Možeš misliti kako ti je majci. Italijanka…“
Rade je besno ćutao.
Otac je zadovoljno pružio stopala da ga mali nazuje: „Rade moj mali, baš si vredan“,bacio mu je novčić u krilo.
Okrenuo se sinu:“A ti, ti bi onu platinu, a?“
Rade ga je iznenađeno pogledao: „Mislio sam da ne znaš…“
„Sve Baja zna…Samo pazi, ako te uhvate, ja ću se odreći. Imam posla sa ovom deklaracijom i prekošire“. Nastavio je Pašić gladeći sa zadovoljstvom mirišljavu bradu.
„Ništa ne govori“, ozareno mu se obratio sin. „Ovo mi je sasvim dovoljno. Au revoir mon père“.
„Jebem te u strane jezike“, zadovoljno promrmlja otac, mazeći glavu malom Radetu koji mu je još uvek vezivao pertle na čizmama u kojima se možeš ogledati.
Krišom je rukavom obrisao mrlju od suze koja je kapnula.

Have a peak into every corner of Đurđina’s wardrobe, find inspiration while browsing through her outfits and favourite fashion pieces. Mlada blogerka je kliknula savezadovoljno pogledavši kroz svoj londonski prozor. Živahni Dalston u kome je živela i dalje ostaje jedno od najzanimljivijih i najenergičnijih područja u Londonu. Posebno je popularan kod studenata i mladih profesionalaca privučeni velikim barovima i klubovima. Sa kombinacijom viktorijanskih kuća sa terasama, imanjima bivših političara i novim modernim, visokim zgradama, Dalston je najkul mesto u gradu.
Dotakla je oko vrata divnu minimalističku ogrlicu od platine. Pre neki dan su je zvali iz Srbije, da napiše priču o svom pradedi. Bio je to velik izazov za nju, osećala je.
Priča joj je stalno izmicala. Danas je, pravi dan da je počne. Za ceo svet ona je bila čuvena modna blogerka. Za Srbiju, mislila je, mogla bih da budem nešto više.
Otvorila je svoj MacBook Air: Gospođa Đurđina Duković se to jutro probudila izuzetno uznemirena: sanjala je da je zakopana do grla u zemlju pored puta.
Za mog prapradedu Radeta, pisalo je u posveti.



I need your support to keep delivering quality journalism and literature to maintain our openness and to protect my precious independence. Every reader contribution, big or small, is so valuable. Support me from as little as 1€ – and it only takes a minute. Thank you.
pretplata i podrška https://www.patreon.com/aleksandranm