Приказивање постова са ознаком skupstina. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком skupstina. Прикажи све постове

уторак, 25. септембар 2012.

Trice i prasina...ili jadi neobjavljene Kafine

...Uvek mi se cinilo, da pored svih velikih i pretencioznih filmova u kojima sam uzivala, kada je o politici rec, jos uvek najvise volim scenu Carli Caplina iz Velikog diktatora, u kome se on poigrava, u ulozi Vodje, sa velikim balonom u obliku globusa, koji na kraju - pukne...
Velika ocekivanja...
Od politike, umetnosti, zivota... Tako je to kod mene...
Celo leto sam radoznalo iscekivala predstavu Nikite Milivojevica Henri VI koja je svoju premijeru imala proletos u Globu, u Britaniji kao prvo izvodjenje Sekspira u ovom mitskom teatru na srpskom jeziku.
Cekala sam je, podsecajuci se, kako sam uzivala nesrecnih devedesetih u Nikitinoj verziji Banovic Strahinje, kada je Branimir Popovic, kao Vlah Alija na motoru uletao na scenu, gde smo sedeli i mi publika, ostavljajuci nas bez daha...Od demonskog, mladog, zanosnog... Kako obezbedjenje nekog od predsednika (Zorana Lilica, valjda) nije htelo da pusti autora Vladimira Arsenijevica, koji je tek dobio NINovu nagradu, a kasnio na izvodjenje, onako mladog i tek izaslog iz kuvarske struke (valjda!?) na Nikitinu verziju U potpalublju na Sterijinom pozorju...Kako sam volela San letnje noci sa onom zanosnom modnom revijom vencanica A.Atlagic i kako sam plakala za Maksimom Crnojevicem, mada mi je bio malko dosadan, moram priznati...
Sa sve onim boginjama i zrtvovanjem...Maksim Crnojevic, mislim...
Onda je dosao kraj devedesetih i moja trudnoca i ja sam prestala da radim u RTS, a Nikita je malo bio u pecalbi...Pa ga ja vise nisam pratila, ali sam ga i dalje volela...Kao Sremca, bar. On iz Indjije, ja iz Rume rodom...A cini mi se da sam nekad davno, dok sam radila u televiziji i neke intervjue radila sa njim...Nebitno.
Nisam vise u toj prici...Pominjem je tako, vise radi pripovedanja...I da se sto bolje dozivi stepen moje zelje da gledam Sekspiraov komad, koji nisam citala, recicu i to posteno.
Predstavu gledam na zatvaranju Bojcinskog kulturnog leta, za dzaba, u srcu svinjskog Srema. Prohladno vece  posle divne setnje izmedju sremskih sela, sa drugaricom. Laju sremacke kere... U kafani u Bojcinskoj sumi, koja je tik do scene, svadba sa sve muzikom na razglas. A na sceni...
O boze...Da sam je gledala za lovu, bila bih bas ljuta...Ko Krleza bih nekad, ustala i izasla iz prvog reda...
Mora da su to moja velika ocekivanja...
Jedna zbrka od Rata Ruza i Jovanke Orleanke i sukoba i spletki na dvoru...
Sjajna i mastovita scenografija Borisa Maksimovica, koja ide od Arturovog okruglog stola, do talasa mora..Izvrstan scenski pokret..Sofisticiran i sveden...
Ma znam ja da je komad nedovrsen i da je i Nikiti ovo prvi deo triologije...
Pa malo estrade, tek kapljica u uvodjenju naseg melosa kroz muziciranje Bore Dugica...
Da Engleze zabavi, a nama kaze da je prica o sukobima oko vlasti, nasa danasnja prica, a ne nekog tamo poludelog HenrijaVI sto je kao beba seo na vlast...
Ono sto me je potreslo i zbog cega posle skoro godinu dana sedoh ponovo da pisem blog je kraj predstave u kojoj su nama publici u oci baceni posmrtni ostatci vladara, koji su samo digli veliku prasinu...i nista vise...
Kao pepeo pepelu...
Kao mnogo buke ni oko cega...
Kao moja cela godina, bez pisanja.
Kao Modelsica u Skupstini. Videla sam je napucenu u nekim leopardastim cipelama u nekom zenskom casopisu ovih dana...
To ide uz ukus i pucenje i nekih muskih visokih funkcionera ovih dana...
Kao moje ukradene cizme iz podruma i najbolje kisne cipele (samo jedne, druga mi je ostavljena na sred istog ) umesto pronadjenog izdavaca za objavljivanje mog romana Kisa i moje nove cipele.
Valjda je lopov citao moj roman!
Valda misli da sam ja iz nekog spijunskog filma, sta li!?
Bar neko da ga procita, laskam sebi.
Posto mi ni jedan od tri ozbiljna izdavaca, kojima sam se obratila isti nije ni pipnuo...
E, o tome sam htela da pisem...
Jedan cuveni, iz Novog Sada, koga poznajem dvadest i pet godina mi je rekao da nema kome da ga da, da ga procita !
Jedan cuveni iz Beograda, kome sam u kucu odlazila davnih godina njegove teske mladosti, kada je bio samo talentovani pesnik se pravi da me ne prepoznaje, od kad sam mu roman poslala...
 Jedna od vodecih teoreticarki srpske kulture mi je napisala veliko, ali bas veeeliko pismo (za to vreme je mogla da me procita) zasto ne moze da me cita...Tih dana je bas objavila, posto je bila u ziriju za dodelu NINove nagrade, nadahnut tekst o tome kako u srpskoj kulturi NEMA dobrog novog romana..I sa njom se poznajem bar dvadeset pet godina, mislim...
To su ljudi sa kojima sam intenzivno saradjivala, da se razumemo, ne neki tamo poznanici...
U sustini, osecam se kao nesrecna junakinja neke tragedije...
U svakom smislu...
I jos nesto...
Ovih dana sam citala i o smeni Kokana Mladenovica u Ateljeu 212. I njega se secam kada je devedesetih, smelo istupao na vec pominjanom Sterijinom pozorju, koje ga je i napravilo, protiv rezima Slobodana Milosevica i njegove klike, od kojih su neki i sad uspesni i uzireni u srpskoj politici.
Izmedju redova vidim, na zalost,o lovi je rec...
Mislim da je tako i sa mojim, nazovite, bednim slucajem...
O lovi i o prasini je rec.
Trice i k... prasina.
Ali, ja cu nastaviti da pisem...