Приказивање постова са ознаком Pescana planeta. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Pescana planeta. Прикажи све постове

субота, 18. јануар 2014.

Ne znam ti ja nista

Sledeci dan sam rucala sa Jelenom u Konzulatu, nas dve same. Pricale smo o umetnosti, muskarcima, umetnosti. Sa njom nije bilo banalnih tema; a i kad jeste, svakoj stvari je davala znacaj koji bi je ucinio posebnom i uzbudljivom kao pravo slavlje duha. Sve vise sam volela njenu nepresusnu energiju. Nasuprot njoj, ja se nisam osecala najbolje. Na ledjima mi je raslo neko tkivo koje je pocinjalo da lici na grbu. Pomislila sam kada sam to videla, da je to od silnog cutanja. Precutkivanja . Distance, zivotne u svakom smislu.
Kada sam prvi put videla da mi ledja vise nisu potpuno prava, uplasila sam se. A onda sam se setila Pescane planete i princa Leta koji se  u nekoj …ntoj knjizi pretvorio u kosmickog crva, sveznajuceg, vecnog i mocnog. Mozda je i mene cekala nekakva transformacija koja mozda, i nije bila bas tako losa.
Mislim, biti kamila u pustinji je sasvim korisna stvar…
A biti kamila u Rumuniji…
Pila sam cistu vodu i snatrila o mom novom zivotu kamile, kad me je Jelena, treperavo upitala nesto. Nisam odmah ukapirala sta, ali sam cula tisinu i osetila sam da nesto ocekuje od mene. Popila sam jos jedan gutlja i pogledala je preko ruba case:”I?”
“Sta i, draga, nisam Vas bas najbolje cula…”
“Vladislava, vidim da si rasejana. Sta se desava sa Tobom? Vec nekoliko dana, od kad si bila bolesna, nemoguca si za komunikaciju. Ides po konzulatu, krsis ruke, pricas sama sa sobom. Pre neki dan sam nasla tvoje naocare u sanducicu za hleb. Neki ves u mom…Jesi mozda zaljubljena? Gde je B, uostalom,  za njim patis, a?” Upitala me je vragolasto. Ne cekajuci odgovor, nastavila je: “Kako Ti se svidja film, videla sam da si ga sinoc odgledala. Cujem da zajedno idemo u Ameriku, na festival. Bas sam iznenadjena. Imas li Ti iskustva…” 
“Jelena, pa Vi ce te mi pomoci, nadam se”, rekoh diplomatski, oduglovaceci sa odgovorom na pitanje koje mi je postavila. Istina je bila da sam mrzela domace filmove. Jelena je bila blistava i odlicna, ali film…Jos jedna prica o srpskim netrpeljivostima i neslogama. Siva, mracna, neduhovita. Kritika ga je cenila kao “omaz drustvenoj stvarnosti” i “srpski neo crnog talasa”. “Povratak korenima”. Puj!
Brze bolje sam ustala od stola da Jeleni zabasurim odgovor,ali ona nije odustajala.
Odjurila sam u moju sobu i resila na brzinu da joj nesto poklonim samo da ne bi razgovarale o filmu. Odlucila sam se za novu bocicu ruzine esencije, ekstravagntni poklon Todorova.
Vratila sam se u trpezariju i stavila joj poklon pokraj cinijice sa desertom koji smo same spremale.
Bila je iznenadjena i obradovana, a kada je otvorila bocicu zamirisale su najlepse ruze iz nekog vrta na kraju sveta. Mirisalo je na leto, raskosno sunce, radost. Lukavo me je pogledala: “Bas Ti se nikako film ne dopada, jel da?” Klimala sam zalostivo glavom:”Ali ste Vi sjajni. Kao i uvek”.
“Kao i uvek” uzdahnula je, udisuci opojni miris….”Sve je manje dobrih uloga za moje godine, znas li to, Vladislava. Starost je grozna”,frknula je, udarivsi bocicom svom snagom o sto.
Na B. je zaboravila.