недеља, 31. август 2014.

Ne znam ti ja nista

Bila sam negde u mraku dok se vrlo blizu, odmah sam prepoznala zvuk, iako sam ga znala samo iz filmova cuo zvuk stektanja mitraljeza. Potmuli povici i krici. Zvuci rata. Osetio se miris zgarista i neki odvratni miris koji mi je prevrnuo utrobu, automatski me terajuci na povracanje. Kosa mi se dizala na glavi, a glasovi nekih ljudi, bili su sve blizi. Culo se, grubo i resko, kao stektanje besnog psa: „Ma daj, sta ce nam te krstace i case i ikone. Ona druga ekipa uzima televizore, sta mi radimo. Gde si nas to doveo, govori, nemoj da provociras ili…“Drugi glas je bio tisi, mazan i ljigav. Nisam ga najbolje cula.. Vajlda se udvarao onom stektavom. Cuo se i nervozan smeh i jos neki mrmljajuci glasovi.Jedan je komentarisao, kako je sve pantalone isprskao krvlju, danas, kad je…Dalje nisam cula, glas je uminuo. A meni je postalo jasno zasto mi je bilo hladno, kao da sam umrla to vece. Mozda i jesam. Cula se lupa i mazni i licemerni glas je rekao: “Dzoni je trazio iskljucivo ovu zbirku. Ona na trzistu umetnina ima…“
***
Znala sam ko je to bio. Prosto sam znala. Bojazljivo sam se okrenula po dvorani, kao da sam trazila potvrdu, iako mi nije trebala. Bili su kod vrata. I mazni i stektavi, koji je tom divnom Dzonijevom rukom, jednom prilikom, dobio samarcinu. Secate li se? Pricala sam Vam o tome...
Bila su tu, u Cikagu sva trojica, prikaze iz mojh snova.
A mi smo bili u carstvu trzista nekretnina.
Ustala sam i provukla se pored Dzonija, koji me je blagonaklono pogledao, i otisla do toaleta. Opet sam krvarila. Tanak mlaz krvi mi se slivao niz nogu.
Pomislila sam, dok sam stajala onda, pored obale jezera i gledala u sunce osluskujuci mogucu srecu, kako sam bila prestala da krvarim.
Popravila sam puder, stavila ulozak. Pogledala se u ogledalo. Odjednom sam imala ogromne podocnjake.
Jako sam se plasila.

петак, 15. август 2014.

Ne znam ti ja nista

Ne znam da li Vam je poznata cinjenica da je onaj Cvetan Todorov ( ne ovaj moj, zastrasujuci zli genije koji me je uvukao u pricu) autor jedne od najboljih studija iz teorije knjizevnosti koja se tice fantastike: Uvod u fantasticnu knjizevnost. Skoro je neverovatno koliko je ta knjiga u sustini, promenila moj odnos prema tekstu, skoro jednako koiliko je moj Todorov, u meni, promenio odnos prema mom zivotu.
Bila sam jaka i bila sam potpuno sama. Verovatno je to i bio moj odnos prema snazi, koji bi se pretpostavljam, srusio kao kula od karata pri majmanjoj naznaci vetra. Ili ne bi. Nemam pojma.
Vladimira sam videla samo jos jednom, kada je velikom brzinom uleteo, nenajavljeno u nase konaciste, da pokupi sve ono sto je ostalo od njega. Bila sam sokirana: obrijan do glave, istetoviran do usiju, vise je licio na nekog skinsa, nego na na heroja mog zivota. Kada je odlazio,nije se ni oprostio sa mnom. Valjda je to tako trebalo.
Muza, bivseg muza, obecala sam, necu vise ni pominjati. Nema razloga. 
Ni za sta vise nema razloga. Mene, u srcu, samo lepota moze da zadrzi.  
Mladji sin je bio u takvom haosu, da sam cak dobila dozvolu od Todorova da na kratko napustim Ameriku. Trebala sam sa sinom da se nadjem za vikend u Italiji, kao nekom hodocascu na kome bi se pokrpili iskidani komadici nasih dusa.
U medjuvremenu, posecivala sam aukcije slika i bioskopske projekcije, sto mi je fantasticno omogucavao moj domacin sa svojim neverovatnim vezama.
Bar vise nisam isla u soping.
Takva realnost, a ni metafora, mi nije ni trebala.
Bila sam celovita. Bila sam rascepkana. Bila sam bas onakva kakva treba da budem. 
Jedno vece me je domacin vodio i na pravu, planetarnu premijeru velikog holivudskog blokbastera, ciji junaci su se ironicno, bavili spasavanjem umetnickog blaga koje su nacisti za vreme drugog svetskog rata spasli, preciznije pokrali od cele Evrope. Film je bio pretenciozan, ali su u njemu glumili holivuski lavovi, svi prisutni na premijeri. Viorile su se americke zastave. Bili su spasioci sveta. Strah od varvara, sto bi rekao pravi Cvetan Todorov, u svojoj drugoj knjizi...
Bila sam prava provincijalka. Ceznjutivo sam razmisljala koliko je moja prica bolja od njihove i koliko u stvari, mali jezik kakav je srpski, ogranicava.
Nikad nista od nas.
Na premijeri sam se od muke, napila kao dupe, cemu uopste nisam sklona. To je bar jasno, zar ne.
Crveni tepisi, blicevi, velike zvezde,,,
Bila sam u crvenom,ako to nesto znaci. Bila sam tepih prostrt ispred bioskopske dvorane.
Na aukcijama, inace, nije bilo ni traga od srpsko/rumunsko/hrvatskih veza.
Tek sam sad postala svesna koliko smo mali u ocima sveta i koliko je dragoceno, tako mali, da se sacuvamo. U jeziku, bar, u umetnosti, bar. Lepota moze spasiti svet, svakako. U to sam uverena. Krvlju potpisujem. I menstrualnom i arterijskom i venskom.
Jedno posle podne, dok sam dokona gledala katalog aukcije koja je bila u toku, pored mene je seo izuzetno zgodan muskarac. Nisam ga ni videla, vise osetila, zenski, intuitivno. Mislm, to, da je zgodan. Pogledala sam ga krajickom oka. Prosed, izuzetno visok, ekstravagantan. Dugu, divnu saku je nemarno polozio na naslonjacu moje fotelje . Odjednom sam osetila da mi zvone svi alarmi...
On, taj zgodni muskarac je bio trag koji sam cekala.
Nisam bila luda, definitivno. Vukovar je konacno stigao u Ameriku. 

недеља, 3. август 2014.

Ne znam ti ja nista

Izmedju ostalog, neki proces pripovedanja dozivljavaju kao svojevrsnu psihoterapiju. Moja autorka, to svakako ne cini. Ona smatra da je pisanje proces iz 1001 noci, blistavo ispredanje price koja ne spasava samo jedan zivot vec mnoge. Zato se bavi samo sustinskim stvarima, ne ostavljajuci prostora za epizode i epizodiste. No, posto je zivot, sto smo vec ustvrdili, reziser najneverovatnijih dogadjaja, nekad se pravilo opovrgne, da bi ga potvrdio izuzetak. Jednom prilikom sam Vam rekla da se ne druzim sa zenama, Imam dve sestre, koje ni ne pominjem, tako da ne znam ni da li ih se secate. One su mi zaista dovoljne. Retko se cujemo i jos redje vidjamo. Ne mogu da kazem. Dok sam bolovala u Cikagu, cule smo se svaki dan. Kad sam prezdravila...Samo da mi naruce neke krpice za njih i decu. Volela sam ih, bez daljneg. Ali su one uvek bile okrenute jedna drugoj. Ne meni.
Ipak, dok sam bila klinka imala sam drugarice. Sjajne, duhovite i pametne. Bar sam ih ja tako dozivljavala. O vecini i danas mislim isto. Da su najbolje zene koje sam poznavala u zivotu. Ipak, jedna, kojoj sam se godinama divila, zbog pameti i snage, potamnila je taj utisak o zenskim prijateljstvima do te mere da i njih sada mogu da stavim u stereotip/ sve su zene...Ma...
Istinu o prirodi nasih odnosa sam saznala slucajno, skoro trideset godina kasnije. Jedan dan sam naletela na njenog bivseg decka sa kojim je ona provela godine. Igrom slucaja, i to sam tada uradila i nikad vise, ( da se cmacem sa deckom moje prijateljice) jedno nevino ljubakanje sa njim pre pocetka njihove veze, iako sam znala da joj se dopada, pretvorilo se u pravi debakl. On mi je ispricao, da je tada, kada smo bili klinci, ona bila vinovnik jedne uzasne price koja je skoro godinu dana kolala o meni. Sada je bila smesna, ali mi je tada donela mnogo suza. Bila sam nevina devojcica, a ona je svuda pricala da sam ostala trudna sa nekim probisvetom, jer je bila kao, ljubomorna. Odjednom mi je sinulo mnogo sto sta sto mi tada nije bilo jasno/ i zasto njena inace gruba i osiona majka stalno drzi predavanja o moralu, kada sam im ja u gostima i zasto ja moram da izlazim sa njom kada se nalazi sa tim deckom, i zasto se ljubi sa njim, a mene gleda preko ramena...I zasto se njene ostale, prilicno proste i vulgarne drugarice podgurkuju kad ja dodjem...A ja sam je volela i sve to trpela. Posle razgovora sa njenim bivsim sam se dugo tusirala. Nikad nisam shvatila zasto mi je to ispricao i zasto je pristao na tu saradu.
Cak smo i menstruaciju dobijale u isto vreme. Nas dve.
Slatko vreme moje nevinosti.
Nikada nisam bila ljubomorna bez razloga, a osvetoljubivost mi nije bila jaca strana.
Jedan dan sam, dok je jos Vlada bio u Cikagu, sedela u nekom bozanstvenom trznom centru gledajuci iz kafea novi minimalizam americke mode po buticima koji su me okruzivali. Cene su bile povisoke i uopste se nisu uklapale u jos jedan stereotip koji sam imala/ da je u Americi u trznim centrima jeftinije nego u Beogradu. Drugi stereotip o debelim americkim zenama u zerseju je takodje bio unisten: zene su bile lepe, vitke i negovane. Materijali...Lan, svila, pamuk. boje zagasite i svedene. Boja zemlje crnice i one pecene gline. Bela kafa. Cokolada. Moka.Krem. Boja peska. Bisera. Boje glamura i elegancije. Boje na koje treba da se bazirate kada se osecate ranjivo i nesigurno, kao ja tada.
Kao ja sada.
Poslednja osoba na svetu koju sam mislila da bih srela u sred Cikga, bila je ona.
Sedela je za susednim stolom sa nekim drustvom.. Bila je glasna i pripita, u sred dana, to sam videla kada mi je prisla.
Nisam joj nista rekla, sokirana susretom. Poljubile smo se. Setile se mladosti. Osecala sam se uzasno lose.
Ispricala sam joj sve sto je bilo za pricu. O saobracajki. O lecenju. O zahvalnosti koju sam osecala prema Vladimiru.
O tome kako je sjajan u obradi podataka. Izmislila sam jedino razlog mog boravka u Americi. Pomislila sam...da Todorov svakako ne bi bio srecan da ispricam istinu. Setila sam se kako sa slomljenom petom hodam po noci u Rumuniji.
Ona je rekla da joj jedan takav treba, za neki posao koji je sa svojom kompanijom obavljala u Cikagu. Hvalila se kako je uspesna. Nisam je cak ni pitala cime se bavi, Nisam bila srecna sto smo se srele, ni malo. Bila sam srecna sto smo se srele, jako. Nekada sam je volela. Kada sam stigla u dom mojih domacina, dugo sam se tusirala.
Vladimir je dakle, bio u Parizu, odakle su stizali zabrinjavajuci izvestaji...
Srbija je blago trebala da vrati Vukovaru, a dobar deo blaga je jos bio na carini u Francuskoj. Administracija te zemlje nije bila bolja nego srpska. Samo bogatija. Proces povratka blaga u Srbiju je mogao da traje vecno.
Proces je bio Proces.
Ipak, znala sam da nase poslodavce nije interesovalo to zvanicno blago, nego komadi zalutali u Americi, oni njavredniji, kojima ja nisam bila ni blizu.
I kog je djavola Vlada radio tamo, u Parizu?
Zar se to nije moglo prepustit nekom drugom? Uopste ga nisam vidjala. Samo sam citala izvestaje, dok mi jedan dan preko satelita nisu dali vezu (iz naseg Minstrastva) sa Vladinim sefom. Preko linka su me gledale njene podrugljive oci...Ugasila sam kompjuter i otisla da se istusiram.
Isti dan sam se videla preko linka i sa bivsim muzem.
Toliko je ostario, da mi je pozlilo.
U svakom smislu.
Jebo Te.
Dajte mi neku spijunsku aferu da je razresim.
Necu vise o svom private, casnu rec Vam dajem.
Rat i mir.