Приказивање постова са ознаком Pakao. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Pakao. Прикажи све постове

четвртак, 16. октобар 2014.

Ne znam ti ja ništa


Ne bih da zvučim uobraženo i egocentrično, jer su to osobine koje zaista ne posedujem. Ali, nekako, posle ovih par poslednjih godina života na oštrici noža, na strah sam se navikla. A za nekog ko je odrastao na Geteovom Faustu i Danteovom Paklu, ni đavo nije bio crn kao što izgleda. Njegovo lice je bilo mnogostruko i već sam ga videla, na žalost, više puta.
Upravo sam sedela preko puta njega, u jednom sasvim svedenom restoranu Terzo Piano, na krovu Umetničkog instituta u Čikagu. Možda jednog od najlepših muzeja na svetu. Pogled je bio spektakularan, u svakom smislu. I onaj na Milenijumski park i onaj na Džonija. Nisam se više bojala zlih frajera. Nisam povraćala, napijala se, drhtala. Bila sam mirna kao ledeno more nad kojim nema ni daška vetra, a sprema se duga, duga zima.
Videla sam kao u cameri obscuri - Džonijev divni, sofisticirani, neverovatni Chopard, u kome je treperilo nekoliko sjajnih dragih kamenova, sa više različitih mehanizama, trenutak kada je ocečena mrtva ruka i trenutak kada je sat spao sa nje, malo krvav, u prašinu. Trenutak kada ga je Džoni uzeo iz  ruku štektavog, jer se on nije saginjao...Crnogorci ne ljube lance, pomislila sam ironično. Trenutak, kada je zadovoljno obrisao lepotu od krvi po vojničkim pantalonama u kojima je bio, te riđe boje da se krv na njima nije ni primećivala, a mirisao je i tada u Vukovaru i sada tako jako i dobro na tako kvalitetan parfem, da se ni miris leševa ni krvi takođe nije osećao. Dugmad na blistavoj svilenoj košulji, staro vukovarsko znamenje, Vucedolsku golubicu i trenutak kada su uzeta iz muzeja. Sve sam to već videla.
I znala sam da je budućnost došla po mene i da više neću imati snoviđenja. Da će se od sada stvari prosto dešavati. I da sam na pravom mestu u pravo vreme.
Jeli smo neku neverovatnu jagnjetinu sa limunovim sosom na neki uvrnuti italijanski način u tišini. Nisam pila alkohol, znajući da sam neuračunljiva kad popijem.
Bila sam svesna da je čak i izbor hrane bio tendenciozan, a ja u njemu uopšte nisam učestvovala. Nisam bila ni pitana, što mi se činilo krajnje nepristojno. Neki muškarci su bili tako samouvereni...Ali, ovaj je znao da je osim piletine, koja bi bila jeftin izbor, jedino meso koje sam podnosila bila jagnjetina. I to je bila poruka - Znam sve o tebi.
Nisam bila ni uplašena ni fascinirana. Boraveći pored Todorova, bar na kratko, navikla sam se na pretnje i život u strahu. U krajnjoj liniji, zato sam i bila u Americi, zar ne.


четвртак, 27. март 2014.

Ne znam ti ja nista

“Vučedolska golubica je simbol grada Vukovara, ona je najpoznatija keramička posuda s arheoloških iskopavanja u Vučedolu, koji se pak nalazi veoma blizu Vukovara. Vučedolska kultura potiče iz mlađeg eneolitika, tu se nalazi veliko naselje iz bakrenog doba. Oblici tih drevnih Vučedolskih kuća bili su pravouglog oblika s predvorjem i središnjim ognjištem. 
Važnu ulogu u životu pripadnika Vučedolske kulture, je imao kult poštovanja kovača. Narocito kovača bakra. Čak se verovalo da kovači imaju utiecaj na prolazak vremena te da su uticali na godišnja doba. Verujem gospodjo da taj portal koji ste pominjali ima realno uporiste u susretu sakralnih elemenata sa hrvatskim nacionalnim znamenom, koji je kao orginal, jedno vreme zaista bio izvan Hrvatske. No, to je pretilo da postane ogroman kulturni skandal, pa su ga Vasi vratili Hrvatskoj drzavi…Ali mnogo sta je nestalo, pa i predmeti koje ste Vi pronasli u …Rumuniji?”…Nas tajanstveni domacin me je pogledao ispod nasusurenih sedih obrva sa zanimanjem, postavljajuci mi vise retorsko pitanje, no sto je stvarno bio zainteresovan za odgovor. Sedeo je u velikoj koznoj fotelji, znacajne snazne biste, prelepih negovanih ruku, pokriven nekim pledom sa bogatim indijanskim sarama. Video je da sa zanimanjem gledam cebe pa je prokomentarisao:” Ovo je orginal, od starosedelaca. Morate primetiti gopodjo da ja ne volim nista sto nije orginal…”Uzdahnuo je zadovoljno, milujuci portret na Predicevoj slici rukom. U tome je bilo neceg…nekrofilnog, ili se to meni tako cinilio. Stari gospodin je nastavio predavanje, prelazeci sa lakocom sa golubice na Cikago i indijance: “Predeo na severu Amerike, oko jezera Mičigen, na kome se nalazi ovaj metropolis, pre oko dve stotine godina, indijansko pleme Algonkini zvalo je Polje luka (Čikago). To ime je prvo dobila reka, a potom i grad, koji je nikao 1833. godine. U njemu je bilo četrdesetak kuća i dve stotine žitelja. Prvi su u njega počeli da se doseljavaju francuski Kanađani i urbani Indijanci, a potom mi došljaci iz Evrope i sa istoka Amerike. Kako se naselje industrijski razvijalo, tako se povecavao i broj njegovih stanovnika. Danas Čikago ima sedam miliona žitelja, koji vode poreklo iz čak osamdeset nacija sa svih krajeva sveta. Srbi su zato u ovom gradu mala etnicka zajednica. Ovo cebe je od Algonkina. Lepsa sara od pirotskih cilima, a?” Odjednom sam mu u glasu osetila ironiju… 
Vladimir se umesao. Morala sam da priznam. Imao je savrsen tajming za prekid neprijatnih situacija. Pogledala sam ga sa novim postovanjem. Skoro da bih mogla da zaboravim ono sranje sa amfetaminima…I mojim laznim nervnim slomom…
Ako je ista bila laz…
Stvari su se konacno pomerile sa mrtve tacke. Sledece jutro, iako samo sto nije bio Bozic, umesto u zabavni zivot grada, po nalozima iz domaje, Vladimir i ja smo rentirali auto i uputili se na nasu prvu destinaciju, predaje Prediceve slike na njeno odrediste.
Put je bio prava autostrada, navigacija izvrsna, ledeno jezero blistavo, automobil divni crveni Dodge Caliber . Sve je bilo ogromno i ja sam se prvi put, ali zaista prvi put osetila slobodnom od okova bracnog cutanja kome sam bila izlozena godinama, sad sam toga postala svesna. Onako kako je snezno belo moralo da bljesti kroz zasencene prozore Calibera. Na nekom dubokom nivou, meni je bela boja uvek bila boja smrti. Kao da sam citala Danteov Pakao, iznova i iznova istrazujuci deveti krug…
U divnom domu naseg domacina docekale su nas livreisane sluge, sto je, videla sam krajickom oka iznenadilo i Vladimira, koji je, mora se priznati bio jedan prilicno lezeran svat.
Starac, cije ime nam nije dato da saznamo, se odjednom pomerio sa svojom foteljom. Iznenadjenje je bilo da je mocno sedalo ustvari bilo vozilo za invalida. Pomerio je pled i ja sam videla nemocne noge koje se ni malo nisu slagale sa gornjim delom tela. Video je moj pogled i nastavio:”Sta bi jednom starcu vise znacilo nego lepota kojom bi se okruzio?…Narocito u mom stanju…” Kolica je usmerio ka cosku ogromnog salona u punom drvetu u kome nas je primio. Divni kolonijalni prozori su gledali prema ogromnom plavetnilu jezera…
Tamo su bili nekoliko rasirenih zanosnih pirotskih cilima i jedan divan beli, pohabani svileni ogtrac sa perjem kao kragnom. Predicevu sliku je stavio tacno na stafelaj pokraj sofe na kojoj je na crvenom samtu nehajno lezao ogtac. Bila sam duboko potresena…Sve sa slike bilo je tu uzivo. Iluzija je bila tako potpuna da sam samo cekala da zanosna gospa sidje sa stafelaja i sedne na lezaj…
Starac me je zadovoljno pogledao, smrkcuci:” Posle toliko godina…Odlicno, ona je tu gde treba. Pomoci cu Vam svakako oko Vase namere.”
Mislim…Kakve nase namere!?