Приказивање постова са ознаком vanredni izbori u Vojvodini. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком vanredni izbori u Vojvodini. Прикажи све постове

субота, 9. март 2013.

Ne znam ti ja nista

Da se razumemo...Poslednji put kad sam se smucala po podzemlju imala sam susret sa onom zmijurinom u Turskoj...Kao da sam neki anticki junak, bogte, ili vec pominjani caobnjak iz britanskog mega hita.
Zato sam, kada sam ustala, dobrano razmislila o akciji koja me je cekala u biblioteci. Morala sam da nadjem i baterlampu, posto mi nije padalo da se nigde zavlacim bez iste. Popila sam veliki nes, pojela komad ananasa i jedan punjeni djevrek. Istusirala se. Razgovarala preko neta sa mladjim sinom. Procitala nase novine, koje su redovno stizale u konzulat. Razgovarala sa kancelarijom u Beogradu, koja me je poprilicno naljutila. Postojala je mogucnost, nagovesteno mi je, da se ceo posao oko izrade monografije stopira, posto je rec mahom o vojvodjanskim Srbima, sa kojima Beograd nije u najboljim odnosima ovih dana...
Mrzela sam dnevnu politiku. Mrzela sam i Ministarstvo kulture u kome se sve resavalo preko kolena i na prvu loptu. Kao da smo mi jedina generacija. Kao da je posle nas potop. Kao da je kultura neka udzerica za banalna i jeftina potkusurivanja. Kao da zivot staje sutra, kad ovi sidju sa vlasti.
Pitala sam se. Da li njihova deca piju mleko? I, ako ga piju, koje je to?
Majcino?
Srpsko?
Neko posebno, nacionalno?
Ma, receno mi je, ako krenu vanredni izbori u Vojvodini, nema nista od monografije. Da preciziram: bas tako, tim recima.
Sa osecajem gorcine pred divnim ljudima kojima je trebalo nagovestiti mogucnost neobavljenog posla, ronjala sam po konzulatu u potrazi za lampom. Pronasla sam je u dvorisnjoj kucici u kojoj je stajala oprema za bastovanluk. Stavila sam nove baterije koje sam uvek imala u nocnom stocicu, zlu ne trebalo i otperjala u biblioteku.
Jedva sam podigla vratasca na podu ispod tepiha. Nije bilo nikakve sarke, pa sam morala da se posluzim nekakvim ukrasnim zaracem koji je stajao na jednoj polici za knjige, na knjigama. Stalno sam se pitala za sta sluzi, posto u biblioteci nije bilo nikakve peci ili kamina u kome bi se dzarala vatra. Sada sam otkrila njegovu namenu; izgleda da je on i trebao da sluzi kao kakva poluga kojom su se otvarala vratasca ...
Po kolicini paucine i prasine koja se podigla, kada sam uspela da otvorim "dveri" zakljucila sam da niko nije skoro ulazio u isti prostor. Tu su bile malusne merdevine sa tek tri precage i jedan mali hodnicic kroz koji sam morala skoro da cuceci prodjem. Na kraju hodnika sam se lecnula. Nesto je bilo na prasnjavim skripavim daskama po kojima sam skoro puzala. Uperila sam baterlampu, dok mi je srce kucalo kao ludo!
Bio je to jedan majusni, uginuli slepi misic. Sav plisan i sa okicama kao malesnim spenadlama. Uginuo je skoro, jer je jos bio lep i sav cokoladan sa tako tim malim slomljenim krilcima. Ili je bar meni, preplasenoj, izgledao lepo. Svakako je bio bolji nego kakva zmijurina koju sam iscekivala.
Jebo Rumuniju i slepe miseve. Pomislila sam zabrinuto...