четвртак, 7. јул 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i prvi deo









Vise mi ni cipele ne mogu pomoci!
Temperatura u gradu je rasla, a sa temperaturom i moj osecaj beznadja.
Zato sam resila da napravim veliko spremanje.
Kad ne mogu u zivotu, gde je sve postajalo sve teze, ono bar u kuci. Uzela sam bolovanje, bez obzira na Ministrovo insistiranje da pod hitno zavrsavam posao u Pancevu.
Pobegla sam glavom bez obzira. Zvao me je i Goran i dr Kupus i Hamza, bas ovim redom. Sinovi su komentarisali, da imam visoku temperaturu i gusobolju i da ne mogu da se javim. Nikom.
Gorana sam ipak nazvala na neki broj koji je ostavio mom mladjem sinu. Rekao je da nije u Srbiji i da ce me on nazvati. To me je malo umirilo. Brine o meni!
Valjda nece dopustiti da se ledena ruka sa gajtanom spusti i na moj vrat. Dok sam pricala sa njim, mlatila sam nogama u mojim svilenim nebesko plavim papucicama koje sam donela iz Turske. Bile su decenntne i krajnje neuobicajene za islam, sa samo jednim zanosnim perom na njima. Osecala sam se kao rajska ptica, ugrozena vrsta, naravno.
Goran mi je rekao da se ne brinem, da ja nisam kriminalac i da moj komsija sigurno nije udavljen zbog obrazovanja i Torinskog sporazuma. Ko zna kakve je poslove on obavljao...Na moje insistiranje, samo je rekao da je on bio dvostruki igrac i da je suvise znao o nekim mnogo vecim poslovima za koje ja bolje da ni ne znam...Zbog svoje bezbrednosti, dodao je , sada vec ironicno.
Ipak, meni je neki glas u uhu saputao, da to nekako ipak ima veze sa mnom i sa celom gungulom u kojoj sam.
Izes proklete evropske integracije, mrmljala sam sebi u bradu, dok sam pomerala namestaj.
Jebo me Torinski, dok sam prala prozore i da bog da svi pocrkali, dok sam lastila parkete...