среда, 9. новембар 2011.

Kisa i moje nove cipele - KRAJ

...Kuci sam stigla u potpunoj groznici.
Muz i sinovi su me gledali zaprepasceno i zabrinuto.
Moj dragi, pazljivi muz mi je skuvao jedan divan caj od jasmina u koga je dodao dosta meda od bagema. Cela kuca je mirisala. Dan ranije (ili godinu ipo ranije, kako Vam drago) napravila sam divne medenjake sa puno oraha, vanil secera, meda, djumbira i limunove korice koje mi je servirao sa cajem.
U vodu za kupanje je sipao morske soli i bukvalno me oterao na kupanje. Komentarisali su sva trojica da me je uhvatila Bozicna groznica i da sam prava kupoholicarka. Smejali su se mojim novim cipelama, blagonaklono.
Ja sam uranjala i izranjala iz vode, sve vreme misleci, da ako izronim, naci cu se na obali Dunava, na vikendici, sama, godinu ipo dana kasnije.
U kadi sam jela mirisne kolacice i pila mirisni caj, duboko disuci...
Vece smo proveli mirno, u skladu sa praznicima koje smo slavili.
Nisam ni novine citala.
Uvece smo legli da spavamo relativno rano.
Muz je sa nekim pricao telefonom, kada sam ja usla u sobu, naglo je prekinuo razgovor.
Da se to desilo pre, pojela bi me ljubomora.
Sada sam bila potpuno mirna.
Nije me bilo briga.
Poljubila sam ga ovlas i zaspala, konacno ubedjena da je ipak sve bio samo san...
Ujutru, probudila me je zvonjava telefona.
Bio je to poznat glas: " Vladislava, moramo se naci pod hitno...Nista nije gotovo".
Ili jeste? 

Kisa i moje nove cipele - sezdeseti deo

Izgleda da sam zadremala...
Oko mene je odjednom bilo bucno.
Bila sam na Uscu, buljeci zaprepasceno u par cipela na mojim nogama.
Pa zar te nisam kupila jos prosle godine!?
Pa zar je zivot samo san!?
Borhes?
Kalderon?
Pored onih cipela koje sam probala, bio je par izuvenih i blatnjavih,  takodje novih.
Koje nisam obula, mislila sam groznicavo, od Bozica prosle godine...
Zavukla sam ruku u torbu i uzela mobilni.
Bila je to...Diva??
Pa zar nisam promenila mobilni telefon?
Iznad mene je stajala prodavacica, koja me je zabrinuto gledala sa casom vode u ruci:" Gospodjo, da li ste dobro? Odjednom je izgledalo kao da niste ovde. Cak smo se uplasili da nemate neki napad..Evo, casa vode za Vas..."
"Koji je datum?" Prekinula sam je, hvatajuci je za ruku sa casom vode, tako jako, da se malo tecnosti izlilo na cipelu koju sam probala...
" Gospodjo, pa Bozic je.." mrmljala je ona prekorno, vise gledajuci polivenu cipelu nego mene..."Moracete da platite..."
"Ma koja godina?" Pitala sam je ja, sa teskobom.
"Gospodjo, salite se sa mnom. To nije lepo, na nogama sam vec deset sati, a ovo su rasprodaje..."
"Molim Vas", vapila sam.
"Upravo je pocela 2010." Rekla je prodavacica uvredjeno.
Zgrabila sam casu i naiskap popila vodu.
Platila sam novi par cipela i izletela sa Usca.
Napolju je videlo se, upravo prestala kisa.

уторак, 8. новембар 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i deveti deo

...Dosadilo mi je. Sve mi je dosadilo, mislila sam sedeci pored Dunava i po ko zna koji put prevrcuci svoj zivot kroz mutne vode ove velike i teske reke.
Na lepom plavom Dunavu, moje dupe! Nekad bilo!
Cudni su ti dunasvski alasi. Nista te ne pitaju. Moj spasilac  je bio ubedjen da sam pokusala samoubistvo, a ne da me je vadio iz ralja mocne politicke struje. Zaista. Hranio me je dimljenim stukicama i pekao mi smudja u pivu.
Lozio mi vatru uvece i uopste nije pitao ni da li treba nekog da zove...
Posle onog prvog komentara.
Prala sam mu sudove i iskrpila mu neku pocepanu mrezu.
Kada se vratio iz ribarenja, samo me je iznenadjeno pogledao.
Rekla sam mu da imam i ja kucu na Dunavu.
Promrmljao je:" Sve je onda, jasno".
Ujutru me je probudio rano i samo rekao:"Hajde da Te odvezem do Tvoje kuce, gospoja".
Klimnula sam glavom.
Bilo je divno jesenje jutro, sa tek po malo magle na vrhovima dunavskih talasa. Vozio je uzvodno, pa je put od pancevacke obale do Crvenke, i Batinog kanala gde je bila moja kuca, malo duze trajao.
Mislila sam kako bi najbolje bilo da nestanem.
Kako mi je zivot pruzio novu sansu, koju ne treba tek tako da prokockam.
Kada sam se iskrcala na obalu i pozdravila sa starinom, kome ni ime nisam znala, otkljucala sam svoju kucu rezervnim kljucem ispod stepenika ( ziveli smo u sojenici, ako sam to propustila da Vam kazem), skuvala sebi jednu veliku kafu i sela umotana u vrecu za spavanje na jos prohladnu terasu.
Magla se spustala sve vise.
                                               U najavi: kraj romana Kisa i moje nove cipele
                                                               

недеља, 6. новембар 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i osmi deo

Mrak po drugi put... Mislila sam, dok mi je uzasan bol u potiljku parao mozak.  Dok sam se lagano budila, obuzeo me je strasan talas mucnine. Morala sam da povracam. Iz mene je curila vodurina...Verovatno sam povratila pola Dunava, mislila sam, a onda sam opet izgubila svest.
Bila sam u bunilu. Trcala sam kroz neki polumrak, trazeci neke papire, kroz ogromni sivi arhiv.
Kad god bih se priblizila nekom tekstu, obuzimalo me je takvo gadjenje i takav bol u potiljku, da bih morala da se .. probudim, po svemu sudeci.
Ipak, u svemu tome, mada sam mislila da je vrlo moguce da sam mrtva, nije bilo nelagodno. Bilo je relativno mekano i nije bilo mokro. Cula se reka, ali vise kao sum nego kao mesto u kome ja gubim zivot... Sledeci put kada sam se probudila, videla sam da sam u nekakvoj kucici u kojoj je bubnjala pecka i sa cijih drvenih zidova su vislile ribarske mreze.
Pojavio se i moj domacin i spasilac: bio je to nekakav ribar, poput onih na koje sam navikla oko moje kuce na reci.
Trepnula sam i slabasno mu se nasmesila.
On me je pogledao i rekao; "E gospoja, ne vredi se samoubistvo u tvojim godinama. Grehota je. I za boga i za ljude. Imas li Ti gospoja dece i nekog coveka? Nisam nasao nikava dokumenta kod tebe sem nekih pocepanih papircina koje nista ne razumem, sa nekim velikim pecatima..."
Skocila sam iz kreveta ne obracajuci paznju na to da sam bila odevena, po svemu sudeci, samo u gornji deo najbolje domacinove pidzame, koja je smrdela na masinsko ulje, rakiju i duvan, od cega mi je bilo jos gore.
"Pobogu, gde mi je Torinski?" Vrisnula sam, ocajnicki.
Od naglog skoka, opet mi se zavrtelo u glavi, pa sam iznemoglo pala na krevet.
"Kakav T..orski?" Pitao je
"Ma sta ste to nasli kod mene?" Pitala sam tiho jecajuci.
" Ma evo ovo" - pokazao mi je on  mokre ostatke Torinskog sporazuma, pocepane na vise delova i umazane nekim zelenim blatom. Odmah sam ih prepoznala.
Izes i Novi Sad i Tursku i Bugarsku i Novi Pazar i Beograd, neutesno sam plakala, znajuci da je ceo posao otisao do djavola, bas kao i ja sama.

субота, 5. новембар 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i sedmi deo

U toj belini i gluhoti, zazvonio mi je telefon. Bio je to moj zamalo bivsi muz, koji je izgleda imao sjajan osecaj da najnusi... Moj strah, kanda.
Pitao me je nesto banalno, tipa, gde su carape koje sam pre neki dan oprala, ali to je bilo dovoljno da me malo izbaci iz tripa u kome sam, po svemu sudeci bila. Dobro dosla u stvaran svet, Vladislava, rekla sam sama sebi.
Nisam imala pojma gde sam ostavila carape, sto mi se sve cesce desavalo. Da gluposti ostavljam za sobom. Makar to bile i carape nasih sinova.
Makar to bile i carape moga muza za koga i dalje ne znam gde zivi. Da li se to on neprimetno vratio kuci!?
Nemam pojma.
I pojma nemam.
Sa olaksanjem sam usla u dijalog sa njim, pokusavajuci uzaludno da nabodem gde su, do djavola carape.
U glavi mi se muvao malopredjasnji susret, koji je bio tako tipicno faustovski ( Ni djavo nije tako crn, kao sto izgleda) da je licio na jeftin roman.
Do djavola.
Opet sam osetila miris barustine koji se sirio oko mene kao neka nezaustavljiva masna mrlja.
Cini mi se da sam zalutala, gore nego dok sam u Novom Pazaru trazila zgradu Univerziteta.
Odjednom sam shvatila da ne hodam po trotoaru, nego da mi se cipele zavlace u meki pesak dunavske obale.
Osetila sam jak udarac u potiljak.
Oko mene je bio mrkli mrak.


петак, 4. новембар 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i sesti deo

Mrzovoljna i sa tezinom u stomaku, kao kakvom povecom pesnicom, izasla sam u odjednom svetlo pancevacko jutro. Bilo je vreme da posetim bivsu fabriku spajalica u cijem prostoru je bio sada departman.
Spajamo ljude, mislila sam ja saljivo, hrabreci se.
Departman je bio za razliku od novopazarskog, prilicno skroman, sto me je prilicno iznenadilo. I gospodin u sivom tergal odelu je izgledao, dosta pristojno, sto je za mene bilo takodje, moram priznati, prijatno iznenadjenje. Pruzio mi je ruku, a onda je usledio sok: imala sam utisak, kada sam pruzila ruku i kada me je uhvatio za istu, da milujem ruznu zmijsku krljust. Stisak nije bio slabiji od Boovog. Ali, Booov je bio leden i velicanstven. Ovaj je bio, leden i uzasan. Zasmrdela je bara oko mene. Kosa mi se digla od uzasa.
Kao da sedim naspram.......licno.
Osetila sam strasnu mucninu i glavobolju.
Gospodinov glas je bio metalan i suskajuci, suv, kao ostra hartija.
Nisu me ponudili ni kafom.
Receno mi je, otprilike, izmedju ostalog ovo: da se nase ministarstvo lepo nosi u tri jebene picke materine, da su oni na Bolonjskom sporazumu i da ih boli k.... za Torinski...I onako ni jedan srpski Univerzitet nije na spisku pet stotina pravih...
Da me ne zavara periferija i fabricki kraj u kome su, te da ce skoro sutra, preci u velelepno zdanje u centru Panceva. I jos: da su ciljevi Internacionalnog mnogo siri, dalekosezniji i ozbiljniji nego sto ja mogu i da zamislim.
"To je vec pitanje dominacije na Balkanu", skoro je sistao gospodin palacajuci ostrim jezickom izmedju zuba.
Sistanje i skripa su se zaustavili, a gospodin je naglo zacutao. Isto tako je naglo i ustao te se, uz jos jedan jezivi stisak ruke, pozdravio sa mnom. Nestao je takvom brzinom da mi se cinilo da sam samo sanjala. Jedan ruzan san...
Nas ulici sam bila neverovatno brzo, kapirajuci sav znacaj onoga sto se upravo nije desilo.
Ma kakva saradnja i zajednicki interesi...
Nema od Srbije nista...
Nista, kao ni od nasih sporazuma.
Sunce je na ulici nestalo jednako kako se i pojavilo, cule su se sirene koje su nagovestavale visok stepen zagadjenja vazduha. Magla koja je pala, odjednom, bila je tako gusta i tmasta, da sam jedva disala.
Oci su mi se napunile suzama, a pluca smogom.
Ponestajalo mi je vazduha.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i peti deo

Stigla sam prerano. Dok sam u umazanoj pekari pijuci losu kafu i jeduci neverovatno ukusnu buhtlu iz koje je curio divan domaci dzem, gledala u pancevacku rusticnu secesiju i provincijski bidermajer gradjevina, razmisljala sam o jednom filmu koji me je ovih dana potpuno dotukao. Melanholija Larsa Fon Trira, cije sam filmove Europu i Kroz talase nekad obozavala do ludila i suza...
Mislila sam o depresiji i melanholiji koje su me obuzimale sve cesce i kojima ni sjajne cipele nisu mogle da pomognu... Mislila sam o junakinjama filma koje na kraju, posto je otac porodice u nemogucnosti da zaustavi propast, izvrsio samoubistvo, ostaju same sa detetom, u suzama, pred sudar sa drugom planetom. I kako u tom filmu, koji je presao svaku granicu ljudskosti, u sustini, nema dalje.
I kako ni u zivotu, ponekad, nema dalje.
Srknula sam jos jedan gutljaj lose kafe, a bozanstveni dzem od nekih divnih bobica mi se slio iz usta na bradu. Polizala sam zalostivo isti. Bio je tako...Nostalgican, taj ukus, da mi je odmah bilo bolje.
Ma nije valjda susret sa odeljkom jednog univerziteta, ravan propasti sveta... Hrabrila sam i bodrila samu sebe, narucujuci i jednu buhtlu sa makom. I ovako je jos bilo, tek svitanje.
Izula sam i cipelu sa noge, koja me je zuljala.

недеља, 30. октобар 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i cetvrti deo

Ih, bre. Da sam bar Isidora, pa da iz Panceva zbrisem na sever...Ili muskarac, Crnjanski svakako, pa da pozovem njihovog dekana na fudbal, koji kao odlicno igram, i ako ja pobedim... Ima Torinski da se potpise...Jakako. Dasta. I svasta.
Nego, znate li da su Isidora Sekulic i Crnjanski dvadeset godina kasnije, stvarno bili nastavnici u Pancevu?
Ne znam sta ce mi to, ali prelistavajuci kulturnu istoriju Panceva, bezala sam iz sumornog Beo voza i jos sumornijeg dana, putujuci konacno na zakazano mesto. Na ispostavu novopazarskog Univerziteta...
Bas sam sad nasla da putujem!
Samo par dana posle onog cuda u Sarajevu.
Izgleda da je sada bilo jasno i laicima, da se novopazarci nece poklanjati nikome, i da ce destabilizovati sve sto se moze destabilizovati.
Juce sam opet isla kod Ministra, ne bi li otkazala ovaj besmislen put, a on me je pogledao tako ledeno...Da sam se smrzla.
"Hajte Vladislava, manje price, vise rada. Samo Vi idite na sastanak. Moramo pokazati dobru volju...Uostalom zeno, zaprecili ste mi put, pa pomerite se malo, ne mogu od Vas kroz hodnik da prodjem...O ljudi...Moracu sekretaricu i u klozet da vodim sa sobom..." Mrmljao je sad vec nestrpljivo do krajnih granica, ministar.
Na putu do WC.
Sta da Vam kazem? Kriva sam.
Bila sam ocajna. Prvo u njegovom ormanu, a sad kod njegovog toaleta...
Jebacina cista.
Ugrizla sam se za usnu.
Ovo je bilo previse za moj ukus. Necu vise psovati, obecavam.
Cim me je nazvala Ministrova sekretarica, i pre nego sto mi je rekla, znala sam sta ce to biti.
Prvi put u zivotu Vladislavi Petrovic je poslovni sastanak zakazao neko drugi, a ne ona sama...
Eto.
A za psovke...Stvarno je bilo previse.

U Pancevo sam stigla izguzvana, sa onim specificnim mirisom zeljeznice koji davno nisam osetila... Od detinstva mojih decaka, koje sam, bez obzira na guzve cesto vozila od Vuka do Zemuna, da deca vide i osete caroliju putovanja.
To sam uvek radila krisom od muza, a on bi nas svaki put provalio po mirisu.
On nije voleo te sentimentalne gluposti i zarazu koju bi klinci mogli da dobiju...
A ja bih im obavezno kupila burek i tako bi jeli burek iz masnog papira i vozili se.
Mislim da me je to negde i samu vracalo u sretne dane moga ranog detinjstva, kada smo, pre nego sto smo kupili Skodu, pa posle boga mi i Ajkulu, isli na more vozom.
Secam se jednog bracnog para koji je do Sida, na vozu Beograd - Ploce, vec pojeo celo pile kupljeno na zeleznickoj stanici i celu jednu tepsiju bureka...
Majke mi!
A sto bih Vas lagala?
Dakle, posle jednog ozbiljnijeg zastoja na mostu, stigla sam u Pancevo , ledenog jutra, skoro jos po mraku, leta gospodnjeg , 29. oktobra 2011...

понедељак, 24. октобар 2011.

Kisa i moje nove cipele, pedeset i treci deo

Sledeci dan sam sve perjajuci bila na poslu. Odmah u ministrovoj kancelariji. On je bio jako neraspolozen, studenti Filozofskog i Filoloskog fakulteta su mu se penjali po glavi. Pokusala sam da odlozim neizbezno, mrljajuci kako idem u Banat, a to je Vojvodina, pa novosadski univerzitet...On se skoro izderao na mene - "Mani se novosadaskog, bre, oni se bave ekologijom... Brisi u Pancevo. Nema vise femkanja. Vidis da im dekanu ni Turska ne dopusta da se prtlja u politiku. Sad je vreme da im pruzimo ruku. Ovo je pitanje od nacionalnog znacaja. Shvatas li Ti to uopste?!" Odmerio me je poluprezrivo, polusazaljivo, kao da sam neki neizleciv slucaj od koga je i bog digao ruke. "Toliko si putovala...Drzava Ti je omogucila takve benefite... Znas li Ti zeno, gde zivis uopste??? Vreme je da platis ovaj lepi zivot koji si vodila toliko godina." Rekao je na kraju skoro pomirljivo.
Pobogu, kakvi dugovi. Mislila sam ja dok sam cutala zagledana u vrhove svojih bez cipela. Kakvi crni dugovi... Ako ih Boo nije naplatio, ne znam ko ce...
Pogledala sam ga svojim najtuznijim pogledom, koji zaista nije bio manipulativan, ni trunku, onim pogledom kojim sam nekad, kada su bili mladji, gledala sinove kada sam pokusavala da ih nagovorim na nesto sto za njih ni u kom slucaju nije dolazilo u obzir.
Samo ovo nije bio pogled moleciv, nego pogled ruznih pancevackih isparenja i maglustina...
Oh. Crnjanski. I Pancevo i reka i barustine i umiranje.
Umiranje.
Odoh ja u patetiku, u picku materinu!

уторак, 30. август 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i drugi deo










Kako god bilo, strasno i pretece, nove cipele bar kratkotrajno ispune prazninu. To je bar jasno.
Ovih dana sam citala da su u modi one boje koze, "koje vizuelno izduzuju nogu", pa sam u skladu sa istim trendovima, sestre zene britanskog princa,(HA!) odmah kupila dva para. Jedne prakticne, sa zumbanim djonom, stabilne i nepromocive, prve jesenje, naravno firmirane i druge, Perline, vise u boji uvelog zlatnog lisca koje se sprema da padne na nas grad, nego u boji moje preplanule koze. Vrtoglave, pomalo kic, sa malo strasa i sa spicem koji bi se lepo zabio u dupe svakome ko bi pokusao da ugrozi moju individuu. Ako bi pokusao.
No salu na stranu, kako je stvarnost uvek fantasticnija od teksta koji pisem,i ja sam se u stvarnosti susrela sa porodicom moga komsije koji je dobio svilen gajtan.
Njegova majka me je, kada sam isla da im izjavim saucescsce i ponudim neophodnu komsijsku pomoc, sva uvela i uvijena u crno, suzno nudila domacim sokom od breskve. Njegova zena i sin su komentarisali da nije bilo nikakve istrage, a sin je rekao da ce on toljagom presuditi onome ko je to uradio njegovom ocu...
Eh, dragi moj, kada bi to bilo tako jednostavno...Mislila sam ja pijuci rakiju za dusu komsije.
Ma, znamo se godinama.
Kada smo konacno sahranili komsiju, bacila sam se na mesenje i kuvanje.
Ne bi li me i to udaljilo od obaveza koje su me cekale na poslu.
Konacno sam naucila da pravim krofne, iako su i moje sestre i moja majka imale citav niz najrazlicitijih trikova za postizanje zlatnozute supljine u istim.
Pravila sam krofne do iznemoglosti, posebno onih ledenih dana koji nisu licili na letnje.
Moji sinovi su bili izrazito zadovoljni: kuca je ponovo licila na dom, a mirisi kuhinje su privukli i mog muza da cesce svraca.
No, ja i dalje nisam bila srecna. Zuljala su me ona muzevljeva druzenja sa drugim zenama (nista nisam zaboravila, naravno), zuljalo me je lose vreme, pa lepo vreme, pa najradosniji muslimanski praznik, a u Srbiji: Ramazanski Bajram...
Jebali nas muslimani!
A i ako ce...Kanda skoro.
Bas sam peti sat relaksirano i koncentrisano, posto sam ustala u cetiri ujutru, da to radim po jeftinoj struji, mesala varjacom po najvecoj serpi sa divnim i mirisnim sljivama od kojih sam pravila dzem sa vrlo malo secera i ni malo aditiva, jer krofne nisu krofne bez dobrog pekmeza, kad je zazvonio telefon.
Bilo je pola devet ujutru, kasni avgust, a na telefonu je bio ministar, licno.
Bez ikavog pijeteta i popustljivosti - pretecim glasom sipao je na mene.
Nesto u stilu - dokle mislim da budem na odmoru i da "vucem dupe u Pancevo, momentalno".
I kada sam rekla da ce pekmez da mi zagori - " jebo me pekmez".
Verovali ili ne, tim recima.


четвртак, 7. јул 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i prvi deo









Vise mi ni cipele ne mogu pomoci!
Temperatura u gradu je rasla, a sa temperaturom i moj osecaj beznadja.
Zato sam resila da napravim veliko spremanje.
Kad ne mogu u zivotu, gde je sve postajalo sve teze, ono bar u kuci. Uzela sam bolovanje, bez obzira na Ministrovo insistiranje da pod hitno zavrsavam posao u Pancevu.
Pobegla sam glavom bez obzira. Zvao me je i Goran i dr Kupus i Hamza, bas ovim redom. Sinovi su komentarisali, da imam visoku temperaturu i gusobolju i da ne mogu da se javim. Nikom.
Gorana sam ipak nazvala na neki broj koji je ostavio mom mladjem sinu. Rekao je da nije u Srbiji i da ce me on nazvati. To me je malo umirilo. Brine o meni!
Valjda nece dopustiti da se ledena ruka sa gajtanom spusti i na moj vrat. Dok sam pricala sa njim, mlatila sam nogama u mojim svilenim nebesko plavim papucicama koje sam donela iz Turske. Bile su decenntne i krajnje neuobicajene za islam, sa samo jednim zanosnim perom na njima. Osecala sam se kao rajska ptica, ugrozena vrsta, naravno.
Goran mi je rekao da se ne brinem, da ja nisam kriminalac i da moj komsija sigurno nije udavljen zbog obrazovanja i Torinskog sporazuma. Ko zna kakve je poslove on obavljao...Na moje insistiranje, samo je rekao da je on bio dvostruki igrac i da je suvise znao o nekim mnogo vecim poslovima za koje ja bolje da ni ne znam...Zbog svoje bezbrednosti, dodao je , sada vec ironicno.
Ipak, meni je neki glas u uhu saputao, da to nekako ipak ima veze sa mnom i sa celom gungulom u kojoj sam.
Izes proklete evropske integracije, mrmljala sam sebi u bradu, dok sam pomerala namestaj.
Jebo me Torinski, dok sam prala prozore i da bog da svi pocrkali, dok sam lastila parkete...

четвртак, 30. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeseti deo











Nocas sam opet sanjala zmijurinu. Nikad vecu. Sklanjam se da me ne ujede, a ona pokazuje znake blagonaklonosti. Uvija se oko mene kao pas, a ja znam i vidim da nije. Belicasta, velika, sluzava.
Ustaje i oblaci odelo od zmijske koze. Hoda kao covek. Sakriva rep i upasuje ga u pantalone da se ne vidi. Ali vidi se, jebi ga, rastimovano hoda, zmija je, a ne covek.
Boze!
Vidovita sam nacisto.
Ujutru sam ustala potpuno osamucena. Jucerasnji dan na poslu mi je bio totalno porazavajuci, pa onda mama i sestre i sad ova luda noc koja se nikako nije zavrsavala.
U ogledalu sam videla podocnjake jos crnje nego juce.
Pogledala sam se i sa ledja, da taj rep koji sam sanjala, kojim slucajem nije moj. Iza mene, na zalost nista nije bilo. Nista sa mene nije ni visilo.
Eh. Kamo lepe srece da je sakriveno repiste bilo moje.
Bar bi sve podavila. Kao Boo.
Na poslu sam dobila slobodan dan, zbog jucerasnjeg poginuca.
A sva ona Ministrova obecanja o povratku na stare obaveze su izgledala, kao i ona koja je davao naciji.
Prazna prica!
Nas Ministar je bio tipican demagog.
Ponekad sam se pitala, kako je moguce, da nas prosecan politicar izgleda isto kao i oni kada sam bila dete.
Mozda oni ne umiru?
Mozda ih drze u nekom zombilendu i pustaju po potrebi?
Funkcija i politicar po potrebi?
Fraza i obecanje po potrebi?
Eto, radila sam u srcu drzavne uprave, a nisam znala najvaznije odgovore.
Jos jednom sam samoironicno pomislila, da nikad od mene...
Nista...
Jos uvek su mi pred ocima igrali krstici statistickih podataka koje sam ubacivala u kompjuter juce, posle male mature.
Celo ministarstvo je radilo punom parom, ali gde mene da zapadne takva pilula?
Ma, nisam ja ni najmladja da radim takav statisticki posao.
Objasnjenje je bilo da to svake godine zapadne nekog drugog, da se ni mi iz samog vrha uprave ne mozemo izvlaciti, da nemamo dovoljno ljudi (!?) i da sam stigla na red.
Tako su mi kroz ruke prosle sve nade, sva znanja i strahovi osmaka Srbije.
Svih 80000 strahova i nada.
Kamioni testova.
Pocesala sam se po ruci po kojoj sam se bila osula nekim ljuspicastim osipom.
Pomislila sam da bih trebala da odem kod koznog lekara svakako.
Mora da sam alergicna na papir.
A mozda i menjam kozu.
Ko ce ga znati!?
Obukla sam se bolje nego ovih dana, jer je prilicno zahladnelo, a i krenula je da pada i neka kisa.
Opet sam isla u prodavnicu sa osecanjem straha i gadjenja, pred jos uvek neskinutim snom sa sebe.
Na ulici sam srela jednu komsinicu, koja je uvek znala sta se desava u kraju.
Mislim, mi smo svi voajeri u neku ruku,volimo da znamo sta se desava u nasem okruzenju.
Kad nisam kupovala, moram priznati, bolovala sam od radoznalosti.
Nije imalo smisla da joj krijem da mi muz vec danima ( mesecima) nije kuci,pa sam je informisala u kojoj smo sad fazi, te kako smo isli porodicno na veceru.
Jedva me je slusala, sve vreme masuci rukom, da me zaustavi:
"Je li komsinice, pa Vi ne znate?"
"Sta treba da znam?" Upitala sam zabrinuto.
Pogledala me je uplaseno:"Znam da ste putovali u Novi Pazar...Komsija, Vas komsija je nocas nadjen mrtav"...
"Koji moj komsija"? Pretrnula sam, unapred znajuci odgovor...
"Znate koji" , prosaptala je.
"kako je stradao? Neko ga je upucao?" Pitala sam ja, uzalud se nadajuci.
"Ne, udavljen je. Velikim i belim svilenim gajtanom..."

недеља, 26. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i deveti deo



Quod est inferius, est sicut id quod est superius...
Ono sto je dole, odgovara onome sto je gore...
Hermes Trismegistos


Sledeci dan su mi dosle obe sestre. I mama. Kao u mirovnu misiju. Osetila sam ozbiljnu nelagodnost. Slicnu onoj kakvu sam osetila kad sam pricala sa komsijom.
U stvari, nocas sam osetila, dok sam spavala, ozbiljan pritisak na grudima...
Kada sam otvorila oci, u krevetu pored mene, umesto mog muza, videla sam komsiju kako zuri. Ne pomera se. Samo zuri, onim njegovim urokljivim ocima. Pravo u moj mozak!!!
I nije ni go, ni u pidzami, pa da pomislim na nezdravu erotsku klimu koju sam verovatno sama stvorila oko sebe, nego onako obucen, u neku svilenu trenerku kakve je voleo da nosi; zeleno- plavu, naravno, u bojama lokal patriotskim.
Munze konza svuda. I na Novom Beogradu.
Zatreptala sam u soku, a on je nestao.
Da su tada i petlovi zakukurikali, kunem se, umrla bih!!!
Naravno, posle toga, o spavanju nije bilo ni reci.
I sad, posle takve noci ( a i na poslu je bilo ludo) samo su mi nedostajale njih tri.
Unosile su mi se u lice i huktale.
Kao tri Parke, boze me oprosti, pomislila sam.
Samo sto su imale odgovarajuci broj ociju.
Valjda bih Parke lakse podnela. One su imale samo jedno oko.
A ove sest razrogacenih...
Onda su mi izvadile poklon...
Mili boze, zabezeknula sam se!!!
Cak mi je neprijatno da govorim o tome.
Ipak sam ja opasno delikatna dama.
Bez obzira na sve!
Ja sam cutala i prevrtala po poklonima, a mama je, mrtva ozbiljna progovorila.
U stilu - da nije normalno da zena mojih godina zivi u celibatu i da ako necu da se mirim sa muzem, treba da krenem dalje...Pa su mi eto, njih tri, dosle da mi kazu da imam njihov blagoslov. Sa poklonima. U ruzicastoj, crnoj i drecavo crvenoj boji.
Ne mogu da kazem da je to bio neukusan poklon...
Daleko od toga.
To je stvarno bio neverovatno seksi cipkani ves.
Nesto sto nije bilo grudnjak ni donji ves...
Nesto sto je bilo trake cipke koje se preklapaju preko grudi, pa pozadi kao duboko izrezano preko guze, pa onda neke trake sa strane... Cudo.
Eroticno do granice nepodnosljivog.
Ali, ja sam nosla iskljucivo boju bisera, peska, vanile i bez kao ves. Nikada nista ruzicasto, to svakako ne. Vulgarno i kurvanjski.
Crno kao fatalno i crveno kao vamp.
Sedela sam sa ogromnim podocnjacima i gledala belo u njih tri.
A onda sam pocela da se smejem.
Smejala sam se i dok su pile kafu i dok sam ih pratila.
Sestre su bile uvredjene, a mama bas zabrinuta.
Mrmljala je nesto u stilu, da mi je klimaks bas rano poceo, a sestre, da sam nezahvalna.
Cuj klimaks?!
Zena na medjunarodnoj spijunazi i klimaks!?
Ma, hajte, molim Vas...
A i nek sam nezahvalna.
Nek ture poklon sebi u...

субота, 25. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i osmi deo












Isli smo na porodicnu veceru. Svi zajedno, posle... Skoro godinu dana. Ili je prosla i cela? Ne znam. Necu da znam. I necu ni da mislim. Muz mi je dosao lep, podmladjen, mirisan. Kao da i nije moj. Kao neki stranac. Nismo nista planirali. Uzivali smo u ponovo pronadjenim vezama. Ako smo ih pronasli. Ako smo ih pronasli.
Bili smo na Tasmajdanu. U onom istom restoranu u kome je i zapocela moja epska prica.
Toplo prolecno vece koje je rosila ona fina vodena izmaglica koju u tom restoranu pustaju na terasi, ne bi li gosti uzivali u ozonu. Eto, kisa me prati i simbolicno. Kada se vecera zavrsila, decaci, sada vec nasi momci, su insistirali da otac dodje sa nama kuci.
Ja sam cutala.
Ta odluka je ovoga puta bila samo i iskljucivo na njemu.
Vise nisam bila sigurna ni u sta.
Pa ni u ljubav.
Moj mladji sin je besno krenuo za mnom u toalet, posle mog cutanja. Siktao je. Bio je sladak.
Nesto u stilu - sta sad izvodis? Sta hoces vise? Da kleci pred Tobom? Sta li!?
Nisam htela nikakvo izvinjenje.
Htela sam toplinu u oku i izgubljeni sjaj.
To nisam videla.
Videla sam opustenost, zanimanje, brigu.
Ali, ne sjaj u oku.
Gde se to izgubilo?
Sin je bio ljut na mene. Urlao je u zenskom toaletu iz koga sam ga jedva izgurala:" Da li si Ti mama, normalna!? Koliko Ti zeno, izvini, imas godina?! Kakav te sjaj u oku spopao? Da li si Ti, ne daj boze, u klimaksu!? Pa to ne traze ni moje devojcice, pobogu!!!"
E eto.
Hocu sjaj u oku.
Pre cu da crknem bez sjaja.
Duh je za mene najveci afrodizijak.
Eto.
To mu nisam rekla, naravno.
Pomirljivo sam ga posasoljila po njegovoj pametnoj glavici.
Srecom, usla je jedna zena u toalet, koja nas je pogledala sa prezirom.
Starija zena i mladji momak.
Ko zna sta je pomislila.
Moj pametnjakovic je sve ukopcao, pa je izleteo iz klozeta, kao furija.
***
U krevet sam to vece otisla sama.
Opet i opet.

субота, 11. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i sedmi deo

Apsolutno pomilovanje i vise od toga!!!
To je ono sto sam dobila kada sam se pojavila sledeci dan na poslu.
Mislila sam u glavi: mora da se blize te evropske integracije, cim je sef tako ljubazan.
A ko bolje poznaje sve zavijutke evropske administracije, sve mracne budzake i precice od mene?
Trenutno sam u stvari, bila jedan od najduze zaposlenih u Ministarstvu.
Bilo je par brilijantnih mladih, moram to priznati, ali njihove glave su bile jos uvek evropski usijane ; prvaci koji su se skolovali na najprestiznijim svetskim univerzitetima i koji jos nova saznanja nisu uspevali da usklade sa nasom scenom...Divni mladi rodoljubi koji su se ipak, i uprkos svemu vracali, da klepe nosom o nasu, srpsku, uzoranu ledinu...
Ostali su bili...trice i ...kucine.
Trebala sam mu.
To je bila sustina ministrove ljubaznosti.
Nije znao gde mu je dupe, a gde glava...
A kao vrhunac, blizio se dan novoustanovljene male mature, kada ce svi osmaci, sa svojim roditeljima, babama i tetkama da kucaju na vrata Ministarstva, trazeci vezu za upis u zeljenu skolu...
Trebalo je razuzdanu gomilu drzati na uzdi...
Dakle, ministar mi je obecao; vracanje svih prinadleznosti, ukoliko hitno zavrsim sve sa odeljenjem u Pancevu koje je bilo kljucna ispostava novopazarskog Univerziteta. I uoliko se jednako brzo vratim u Beograd, da se prikljucim, rukovodeci naravno, operativnom timu za upis u srednje skole. Posle toga, vratice mi se svi evropski poslovi, svecano je obecao ministar. A i mogu da uzmem ceo godisnji odmor - od polovine jula do kraja avgusta, ako treba.
Trebalo je samo da se nadjem sa pancevackim dekanom, popijem kaficu, dam na uvid Torisnki i sacekam potpis..
Zasto sam onda bila tako uznemirena?
Jesam li ja to postala vidovita?
Vidovita stvarno?

четвртак, 9. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i sesti deo

Joooj. Sanjam Nedodiju, a nalazim Stradiju.
Pogledala sam u moje anatomske papucice, koje sam sad jedino mogla da obujem, posle onih egzibicija.
Mislim na stil bosonoca kontesa, naravno.
Pobeci u tekst, nestati sasvim, istopiti se zajedno sa kisnim kapima koje precesto padaju ove godine na zemlju Srbiju.
Precesto.
Mogla bih da placem.
Opet. Opet. I opet. Do kraja zivota.
Ako ga igde ima.
Jer, moj sve vise lici na imitaciju.
Komsija me je seretski pogledao:"Gde si, bre, gospodjo. Sta ima?"
"Nista. Stigla sam kuci". Promrsila sam ja.
Jedva.
" Cujem i muz ti se vraca, a?"
Pogledala sam ga zaprepasceno.
Stajao je i cerio se, kao da je znao sve o mom zivotu.
Mislim, bas SVE.
Setila sam se one price njegove cerke kad je bila mala. Kako tatica prisluskuje sa svojim kolegama na nekoj masini.
"Pa, to je dobra vest" Rekoh pomireno, svesna da nesto negirati ili se zatrpavati recima ne vredi.
Sve je jasno.
"Nikad od mene ministar. Ne bih ja mogla sa ovakvima..." Pomislila sam.
"Slusaj, oni dole prave i akademiju nauka, a ti ides na bolovanje. Povezuj, zavrsavaj poslove, radi. Ne sedi. Treba nas ojacati. Treba pokazati dobru volju. A sa njom ide i kontrola. Nosi taj sporazum u Pancevo. Sta cekas?"
Komsija je, sada sam bila sigurna, necastivi licno.
Najezila sam se.
Vidojkoviceve Kandze su mi se zarivale u vrat.
"Uh, komsija... Opasan si...Ko si ti u stvari?" Zapitala sam, trudeci se da zvucim bezbrizno.
"Tvoja necista savest"". Brecnuo se on na mene.
"Sta bre seres. Kao da me ne znas."
"Ma, ne znam ni sebe..."
Tuzno sam dodala.
U samousluzi sam kupila: kefir, crni hleb i jedan bavarski, mleko sa smanjenim procentom masnoce, maslinovo ulje, nesicu, kafu, nesto voca i malo ribe.
Trebace mi omega tri masne kiseline.

четвртак, 2. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i peti deo

U ponedeljak sam resila da otvorim bolovanje. Ma ko ih sve jebe, mislila sam muljajuci po krevetu u koji sam se vratila, isprativsi sinove na njihove radne zadatke. Iz kreveta sam nazvala i Ministarstvo, ne bi li rekla da otvaram bolovanje. Mrzovoljni glas koji nisam poznavala mi je rekao da ce zabeleziti poruku, kao i da nema pojma sta ima novo, posto sam to pitala. Naravno, posto nije imala pojma ni sta je staro, pomislila sam zlurado. Mora da je to bila jos jedna nesuvisla ministrova rodjaka. Nema pojma gde je upala. Tako se to kod nas desavalo. Dolazili su srecni rodjaci iz unutrasnjosti, opijeni cinjenicom da se zaposljavaju u tako vaznu instituciju... Nesretni provincijalci, koji su posle par meseci siveli od prestonickog blata i postajali osorni i nesigurni. Sjaj ministarstva je brzo bledeo.
Kao i moja vec pomalo usahla lepota, pogledala sam se ceznjutivo i tuzno u ogledalo koje mi je bilo na ormaricu pokraj kreveta.
Eh mladosti, mladosti moja. Zapevala sam u glavi. Arsen Dedic, valjda.
Uzged, ja sam na poslu bila uvek ljubazna i nasmejana. Jok, jok, sto bi rekli prokleti turci.
Jok ja.
Sta ko mora da zna ?!
Dok sam se i dalje ispitivacki gledala u ogledalo, nasla sam neke nove bore. Ove nisu bile od smeha. One su me naterale da ipak ustanem, iscedim sebi jedan sok od grejpfruta i uletim pod tus.
Dizanje tonusa.
Stopala su me bolela od one akcije sepetanja bosonoga od kola do naseg stana. Iskocio mi je plik na tabanu, koji nikako nije hteo da zaraste za vikend.
Taman sam zavrsila sa tusiranjem, kad je zazvonio telefon. Digla sam slusalicu, a sa druge strane je bila licna ministrova sekretarica. Mal nisam onako gola i mokra stala mirno.
Koja je ono prica u kojoj se frajer duboko klanja milicajskom dugmetu na ulici?
Danga ili Stradija?
Radoje Domanovic?
No, da ne duzim, sef je trazio da odlozim bolovanje, ako je to moguce i sutra, odmah u osam ujutru budem kod njega na brifingu. Inace, danas mi daje jedan dan slobodno, rekla je velikodusnim glasom sekretarica, bivsi iznenada izuzetno ljubazna.
Sta je ovo znacilo?
Da su drugovi, pardon, gospoda IPAK zadovoljni sa mnom???
Da sam pomilovana i da su mi vracene stare prinadleznosti, mislila sam, sad vec seretski.
Eto, kako je potrebno malo da se zena pokondiri.
Gospodja ministarka, smeskao mi se brk.
Branislav Nusic?
Razgaljena, pristala sam na sve, terajuci knjizevne reminescencije iz glave.
Kad sam krenula na pijacicu u mom kraju, postavsi svesna da moje odsustvo u kuci zaista nije napunilo frizider, malo mi se smracilo.
Nisam prosla ni stotinak metara, kad sam naletela na onog mog komsiju krimosa koji mi je bio veza za Novi Pazar.
Niste ga valjda zaboravili?
Hm. Da ga poznajete, to Vam se sigurno ne bi desilo.
Da sam mogla da biram, on bi sigurno bio poslednja osoba na svetu koga bih sada volela da vidim.

понедељак, 23. мај 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i cetvrti deo

Kuca je bila u poprilicnom neredu, kada sam se napokon nasla u njoj. Stajala sam na vratima zeljno udisuci poznati miris. Momci su me oberucke docekali. Podsetili su me na vreme kad su bili mali i kada smo bili bez dilema. Svi smo bili srecni. Pricali smo u isti glas.
Beograde, Beograde, na uscu dveju reka ispod Avale, pevalo je moje srce, moja krv, moj zivot. "Necu vise da putujem nigde". Objavila sam im, skidajuci pocepane carape sa nogu.
"Crna majko, sta Ti je to. Gde su ti cipele!?" Pitao je moj mladji. Stariji ga je zaustavio jednim pokretom ruke, komentarisuci da im se otac redovno javlja i da mu je ispricao, do detalja, nas susret u Novom Pazaru. Pitao me je, da li moze da mu javi da sam stigla.
Klimnula sam glavom. Zivot nam se vracao u normalne tokove.
Bar sam se tome nadala.
Posle kupanja i pijenja nesice sa momcima, te detaljnog izvestaja koji sam im konacno podnela, legla sam da spavam.
Ne treba ni da vam kazem koliko se moj mladji decak uzrujao, kada je konacno sklopio celu pricu. Bio je uzasnut i ocaran u isti mah. "Moja majka, tajni agent 001!!! Kako cu ovo preziveti!? Sad mi je jasno sto se tata tako naljutio. Nije fer, trebala si ranije sve da nam ispricas". Stariji je cutao. Iz njegovog pogleda sam shvatila da mu je otac rekao sve, odavno. Imala sam zmajeve za sinove, pevalo je moje srce, po drugi put ovog dana.
Beograd mi je bio divan. Mirisan, pun rascvetalog bilja i vetra, kao i moja porodica.
Posle desetocasovnog sna u kome nisam nista sanjala, ustala sam, spremila veliki dorucak koji sam pojela zajedno sa sinovima. Razgovarala sam i sa muzem. Kratko, ali slatko. Manje je bolelo.
Vikend koji je bio preda mnom, sam provela na reci.
Na stazi ispred kuce suncala se jedna velika i raskosna belouska, koja je podigla glavu kada me je videla, cak ni ne bezeci.
Izgleda sam naucila nemusti jezik.
Bila sam junakinja bajke.
Beograde, Beograde.

четвртак, 5. мај 2011.

Kisa i moje cipele - cetrdeset i treci deo


Sedela sam pozadi u kolima, drzeci ruke na Goranovom naslonu. Imala sam neodoljivu zelju da ga odalamim po glavi, onako kako sam to, doduse jako retko, radila mojim decacima, kada bi za vreme jela, pravili neke gluposti.
Postajem opasno nasilna.
"Dobro", rekoh,"osecam se gore nego kad me je smotao Boo. Mogao si me bar upozoriti..."
Goran se okrenuo ka meni, cak zaustavivsi auto:
"Ti stvarno imas jako visoko misljenje o meni. Sta mislis, da mene informisu bas o svakom koraku unapred?! I ja stvari saznajem, tek kad se dese."
Prvi put sam ga videla da se nervira.
"Sta mislis, da je meni svejedno!? Insistirao sam da ostanem u Ismiru, onaj dan kad su te doneli iz bolnice. Ali, povukli su me."
Pokusala sam da se ubacim, ali me je nestrpljivo zaustavio:
"Rekli su da nekog sa dosijeom kakav je moj, ne treba mesati sa Tobom. I da bi moje prisustvo napravilo od price medjunarodni incident...Ovako je to bila mala nezgoda sa nesmotrenom turistkinjom..."
Zacutali smo oboje.
Ja sam sedela umazana u secer.
On me je sa zaloscu odmerio, uzdahnuo i upalio motor:"Dakle, nista od nase vecere..."
Ja sam cutala i dalje zureci sa gadjenjem u moje cipele.
Onda sam otvorila prozor i bacila ih kroz isti.
Pomislila sam da skinem i svoje eklekticno crno, sa flekama, pa da i njega bacim kroz prozor. I umotam se u neko cebence koje je bilo pozadi...
Goran me je samo pogledao u retrovizoru i pustio muziku.
Na ceo sistem.
Odustala sam od striptiza i upitala ga:" Kako si uopste stigao do sporazuma"?
" Doneli su mi ga par sati posto su ti ga ukrali...Samo su ga kopirali..."
Sada sam bila stvarno...
Bez reci.
Kako se ono zove Sekspirova komedija - Much Ado About Nothing!?
Oh boze, prava sam Seherezada...
Ispredam price za poludelog sultana...
"

уторак, 3. мај 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i drugi deo

Sedela sam i jela kolace. Pocelo je kao da ne ispadnem nepristojna... Jedan mi je iscurio na moje decentno i ekleticno crnilo. Sa sve orasima.
Setila sam se kako sam se napila sa Hamzom. Sta je to sa mnom i sa muslimanima u Srbiji??? Navode me na prezderavanje. Sedela sam, slusala i umesto knedli, gutala te teske i lepljive slatkise koje odavno ne volim...kako li cu se samo slatko ispovracati...
Gospodin je bio opasno iznenadjen mojim apetititom. Valjda je naucio na licemerne novopazarske bule koje sigurno pred muskarcem usta nisu otvarale, osim u nekim prilikama...
Razumete sta hocu da kazem!?
Sa ceznjom sam se setila studentskih dana, kada smo sa ovakvim slatkisima mlatili po finom avganistancu.
Eto, to je moja najgora mrlja na savesti.
Pa sta?
Nista...
Morala sam nesto da kazem:"Uvazeni gospodine", nakasljala sam se prociscujuci grlo od meda - " da je sinoc bilo autobusa, ne bih ni bila sa Vama ovde na razgovoru...Molim Vas"...
Htela sam jos da kazem da skrati pricu, pa da krenem mojoj kuci, ali se on slatko nasmejao: "Pa sta Vi mislite gde ste?! Pa mi imamo bolje veze do Beograda nego Ovca, Borca i Crvenka koji su samo sa druge strane pancevackog mosta. Autobus, moja Vladislava, za Beograd ide na svaki sat, nego sam hteo da Vas vidim...Jos se prepricava prica o vama i onoj zmijurini u Turskoj. Ah, tako ste me nasmejali...Kako se ono zvala zmija!?"
"Bo", procedila sam kroz zube, potpuno ponizena, trpajuci jos jedan zalogaj baklave u usta. Pogledala sam cipele. Bile su umazane od meda koji je, ko zna kako, kapljao sa kolaca. Odlucila sam da kad dodjem kuci sve sa sebe bacim u kantu za djubre. I vise se ne osvrcem.
Kako je poceo da se smeje, tako je i prestao. Pogled mu je sve vreme bio zlurad i potcenjujuci, sa malom dozom dosade. Osecala sam se kao Ahmet Nurudin kad ide da moli milost za brata, a svi od kojih ista zavisi, gledaju kroz njega kao kroz staklo.
"Ustvari, imam zadatak za Vas, Vladislava. Inace, ne brinite za povratak. Vratice Vas Goran. Poznajete ga, zar ne?" Upitao je vise retorski, nego zainteresovano.
Klimnula sam glavom, pomireno.
"Treba da uz Torinski, koji Vam je vracen, dodate i klauzulu koja ce zadovoljiti nas Bosnjake u svim carstvima...Ona je spremna. Ne treba da Vam kazem, od kolikog je znacaja, da tih par recenica provucete u Ministarstvu..."
Htela sam da prokomentarisem, ali sam zaustavljena jednim pokretom njegove obrve... "Znate da Vasa vlada sve vise zavisi od Turske drzave, i ekonomski i kulturno...Klauzula je pripremljena u Turskoj. Nismo hteli da namecemo sporazum, pa smo pustili da sve izgleda kao kradja.. Da se sve resi tiho i bez buke. Kada je o obrazovanju mladih rec, svi smo osetljivi...Izraziti i radikalni sledbenici bi se ljutili da uzimam ista iz Evrope...A ja nisam tako kratkovid...Treba uzimati sa svih strana...a to kazite ministru. Neka to izgleda kao potez dobre volje Srbije...I svi cemo biti zadovoljni..."
Naglo je ustao, sto je bio jasan znak da je audiencija, sada je bilo jasno da je o tome rec, gotova.
Njegov cuvar mi je otvorio vrata i ja sam sva ulepljena, otpustena.
"Samo idite do recepcije, tamo Vas ceka dokument". Rekao mi je gorila naprslim glasom.
Gospodin Mehmedspasic je vec bio zaronio u neke papire,jedva mi klimnuvsi glavom na pozdrav.
Na recepciji sam dobila kovertu i komentar, da me auto ceka na prilazu zgradi.
Sve je bilo organizovano savrseno.
Kisa je stala, a magla se davno povukla. To sam videla i kroz prozor prijemne sobe.
Isla sam u mojim umazanim cipelama ka Goranu, koji je polu seretski,polu zabrinuto, izvirivao kroz prozor:"Pravo za Beograd, a?"
"A moje stvari?"
"Ma sve sam Ti spakovao. Sedaj! Idemo kuci!"
"Za Beograd".Pomislila sam sa olaksanjem.

понедељак, 2. мај 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i prvi deo


"Evo i Bil Laden je ubijen, ali terorizam u svetu nece nikad! U vojnoj rezidenciji u Karađorđevu pored Bačke Palanke pokojni predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević su 1991. godine dogovarali podijelu Bosne i Hercegovine.A sad...Vidite sta imamo sad!" Slavobitno mi je rekao moj vrli sagovornik. "Svi znamo da je proces evropskih integracija zemalja regije od izuzetne važnosti, kao i da je regionalna saradnja neophodan preduslov uspjeha tih integracija. Ipak,nepravda koja je napravljena Bosnjacima i Albancima Belinskim kongresom, pocela je da se ispravlja. Bosne je bilo prije Srbije i CG, a o Hrvatskoj da i ne govorimo. Bit ce Bosne i Bosnjaka, a i Sandzaka u Bosni, to dobro upamtite. Ne zaboravimo da je skoro deset miliona Bosnjaka u Turskoj i da jos mnogi cuvaju svoje tapije i da je Bosna, Sandzak i veliki dio Srbije gruntovno Bosnjacki."
"Uz duzno postovanje..." Krenula sam da se meskoljim, prilicno oborena sa nogu,iako sam sedela, ovim predavanjem.
Nije mi dopustio komentar:"Jedan musliman ne moze imati drugi cilj osim Alahovog zadovoljstva. Ostalo su sve sredstva. Ipak,a ovo ne kazem prvi put - ono što se događalo na trgu u Kairu moglo bi lako da se dogodi na Trgu Isa-bega u Novom Pazaru ili na Trgu Republike u Beogradu. Balkan je zemlja Ilira, pa nije samo njihovo do Nisa, nego do Dunava i Save, a Bosnjaci su potomci tih drevnih balkanaca.
Vi Srbi ocekujte egzodus i seobu, jer dosta su zla nanijeli narodima sa Balkana..."
Zastao je, nasmesivsi se:"Ipak, nisam ni malo dzentlmen. Sta bi ste popili?"
Bilo mi je muka po ko zna koji put...
Sta bre da pijem, kad su mi najavljene Seobe, po ko zna koji put u nacionalnoj istoriji.
Samo sam mahnula rukom, sto je u ovom svetu ocito imalo neko drugo znacenje.
Gorila je otvorio vrata, na kojima je stajao kelner sa neverovatno sarolikim posluzenjem. Slatko u svim oblicima - tulumbe, baklave, tufahije, orasnice...
Too much sugar...
Pomislila sam.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeseti deo

Pogledala sam kroz prozor. Kisa je opet padala. Slusala sam ga, pokusavajuci da odgonetnem koja je moja bedna uloga u ovoj pozorisnoj predstavi u "kojoj se glave i carstva gube". Mislila sam kako mi je kisa sada saveznik. Spira osecaj gorcine.
Dok je iz uvazenog Mehmedpasica sipala bujica, narcisoidna i opasna, mislila sam i o sebi. Kako ne mogu vecno ostati u Novom Pazaru. I kako se, kad tad, moram vratiti svojoj kuci. I kako, odjednom mi je bilo kristalno jasno, i dalje volim svoga muza. I kako moramo naci zajednicki put kroz ovu maglustinu od naseg zivota. I kako, dok smo isli iz restorana do sobe, u tih nekoliko zajednickih koraka , sam imala jasan osecaj zajednistva...Kao kad nekog izgubljenog pronadjes. I kako ova prica mora imati srecan kraj.
Jer se samo price sa srecnim krajem citaju.








Mehmedspasic je i dalje govorio. Verovatno ga je moje cutanje provociralo. Verovatno sam delovala nepristojno, mada sam se trudila da gledam smerno, u vrhove svojih cipela...Kako je monolog isao dalje, nazirala se i moja uloga u ovoj raboti:nametnuti evropske standarde obrazovnom procesu koji se opasno opire evropeizaciji...Na sta bi licilo u krajnjoj liniji, da ekstremni verski vodja, musliman, namece , bez obzira na Univerzitet, ciji je osnivac bio, evropske standarde.
Trebalo je od Evrope uzeti najbolje sto je davala, provuci to izmedju redova, da se ne primeti. Tiho i necujno. Odatle i zena u celoj prici. Nisam bila bitna ja. Bila sam samo pion, napokon sam shvatila.
Zena nece udarati na sva zvona. Nece biti VAZNA i nametljiva. Nece traziti specijalnu nagradu i biti heroj. Zena ce proci, neumitno i neprimetno, kako prolazimo sve. I niko je nece primetiti...Osim...Ako ima dobre cipele. I noge. Da iste iznese. Opet sam pogledala u vrhove mojih.
Da li se to vidi mala mrlja od blata na njima!?
Da li cu proci u ovoj teskoj prici neokaljano?
Ili ce me ona zauvek promeniti?
Ili sam vec promenjena, samo ne vidim to!?

недеља, 20. март 2011.

Kisa i moje nove cipele - trideset deveti deo
















Obukla sam se krajnje jednostavno i ogolelo. Crnu rolku, crne pantalone, koje su fino padale niz moje bokove, ravne cipele, male rukavice i crni kaput. U usi sam stavila samo krupne i rusticne mindjuse od kovanog srebra, koje inace volim da nosim i jak i veliki sat sa srebrnom narukvicom. Da ne izgleda kao da nekoga zalim, nego da sam zena na koju se moze racunati...
Valjda...
Pomislila sam gorko u sebi, sumno udisuci hladan vazduh kasabe u koju sam se uputila, peske. Jutro je bilo kao mleko, maglovito i belo. Kao moja neizvesna buducnost...Isla sam ulicama cepeneka i ceramida, zapinjuci i tumarajuci...
No way out.
Razmisljala sam o ironiji da ovaj mali grad, ima cak dva univerziteta...Smejurija...Mehmedspasicev je bio stariji od drzavnog... Prosla sam pored ovog drugog. Lepa i svetla zgrada...Da li je ona Srbiji trebala? Realno gledano, da u ovoj drzavi postoje ikakvi kriterijumi koji bi vodili racuna o kvalitetu fakulteta i univerziteta oba univerziteta u Novom Pazaru bila bi zatvorena. I ne samo univerziteti u Novom Pazaru, vec i gotovo svi univerziteti u Srbiji. Zatvorili bi se svi i osnovao jedan koji bi okupio najbolje profesora sa svih univerziteta i to bi bilo dovoljno za jedan, u evropskim okivirima, skroman univerzitet. To je realnost. Ne moze stanje u visokom obrazovanju da bude ni bolje, ni gore od stanja u drzavi. Cak bih rekla da je stanje u drzavi u najvecoj meri odraz stanja u obrazovanju, posebno visokom. A kako ne postoje nikakvi kriterijumi, danas u Novom Pazaru imamo najezdu instant magistara, doktora nauka itd... Zao mi je sto ovo pisem, ali imala sam prilike da se susretnem sa par turbo doktora nauka iz Novog Pazara i mogu mirne duse da kazem da je to tuga jedna...Nis, Pancevo, Subotica...
Sta cu mu ja?
Pitala sam se u maglustini koja je bila sve gusca...
Morala sam da pitam retke prolaznike za pravac...
Jedan ljubazan starac me je cak odveo do moga cilja...
Zgrada je bila divna. Bela i otmena, sa urednim travnjacima i drvetima okolo. Prostor je bio cistiji i uredniji od i jednog beogradskog studentskog, na zalost. Mozda je novosadski kampus mogao da konkurise ovome, ne znam.
Postmoderan prostor minimalisticke arhitekture sa jedva primetnim obelezjima finog, orijentalnog . Nisam cekala na prijem ni pet minuta, primljena sam neverovatno poslovno i ljubazno i u zgradu i kod samog Mehmedspasica.
Bila sam iznenadjena kada sam ga ugledala,iako sam ga znala sa tv-a.
Bila sma iznenadjena, iako sam citala P.......
Sacekao me je jedan istinski fensy frajer, mocnog i inteligentnog pogleda, koji nije skrivao zadovoljstvo onim sto vidi ispred sebe. Postmoderan kao i zgrada. Minimalista sa jedva nagovestajem...
Utisak je kvario muskarac koji je stajao u cosku divne, svetle, elegantne i udobne kancelarije.
On je izgledao kao zemunski tvrdi momci, oni najgori.
Pomislila sam, obzirom ko me je uputio u Novi Pazar, da i pripada drustvu iz zemunske stranke.
Ej Srbijo. Najraznovrsnijih mracnih strasti i interesa.
"Mi smo dosta dugo čekali da Sunce univerziteta obasja ovo parče neba iznad nas, ali to čekanje nas nije nimalo pokolebalo, i mi smo odlučni da doista, ulažući svoj trud, oslanjajući se na sve potencijale ljudi koji žive na ovom prostoru, uživamo u tom Suncu. Istina, mnogo je tamnih, zloslutnih oblaka nadvijenih, kako nad ovim, tako i nad mnogim drugim prostorima, tako da će tom našem Suncu trebati puno svjetla da ih odagna. A mi smo uvjereni, uz Božiju pomoć, da će to Sunce uspjeti odagnati sve te zloslutne oblake, bilo da se taj oblak zove droga, kriminal, korupcija ili neki drugi oblik nemorala.
Mi smo potpuno svijesni jedne činjenice, a to je da je Bog dragi dao da živimo na ovom raspuću. Ovo sandžačko raspuće je u teškim vremenima jedna teška vjetrometina, gdje nije bilo baš lahko postojati i opstati. Ali to isto raspuće zapravo predstavlja mjesta susreta kultura, civilizacija i vjera. Dobro dosli. Sjedite." Bile su prve reci koje sam cula od gospodina.
Pomilslila sam ironicno i fascinirano: "Bogte. Pa ovo je zvanicno"!

Kisa i moje nove cipele - trideset i osmi deo

Nemam pojma sta smo vecerali. Preplakala sam celu veceru. Nemam pojma ni kad se prijavio na recepciji, ni kad smo se popeli u sobu. Nemam pojma...
Doneo mi je poklon,koji nisam ni pogledala i rekao mi da treba da idemo kuci i da se manem corava posla i sta mi je falilo, dok je on bio po sluzbenim putovanjima a ja kupovala, kupovala, kupovala! Pitao me je sta se to desava sa mnom,kakva sam zena to postala i dokle tako?
Da njemu treba zena, a ne medjunarodni spijun. To mi je rekao. I da ne bi ni dosao, da nisam u toj vukojebini. I to je rekao, a on nikad ne psuje. Zapalio je cigaretu, a on ne pusi. Kada sam ga pitala za druge zene, cutao je. Kada sam ga pitala da li me voli, cutao je. Kada sam pitala da li mogu da zavrsim bar zapoceto, cutao je. Rekla sam mu da onda ostajem i da on moze da ide. Ne uvece, nego ujutru, zato sto kisa pada. Rekla sam mu da uzme drugu sobu i da ne mogu da provedem noc sa njim. To sam rekla vise iz ocaja, kao najekstremniju meru, a on se odmah slozio...Izasao je iz sobe bez reci. Celu sam noc povracala. Zaspala sam izmucena u neko doba.
Recepcija me je probudila u devet sati. Pitala sam ih gde mi je muz, a recepcionerka mi je ljubazno i sa nekim zluradim zadovoljstvom u glasu rekla da""se gospodin odjavio rano ujutru i izleteo iz hotela kao furija"...
Eto.
Toliko o ljubavi.
Nije mi ostavio ni poruku na recepciji.
Odmotala sam poklon. Bila je to divna zelena Hermesova marama. Valjda je to bio novootkriveni smisao za humor - zeleno, muslimani, Novi Pazar, nikabi, burke, zarovi, feredze...
Nije mi bilo smesno. Ni malo.
Mozda bi on voleo da ja tako zivim - zavijena u svoje kupovine i svoju usamljenost...
Ne znam. Stara Vladislava bi sad sigurno mnogo mislila o tome.
Nova ima vrlo skori sastanak sa Muftijom...

субота, 19. март 2011.

Kisa i moje nove cipele - trideset i sedmi deo

Dok su mi se susila usta, od uzbudjenja i neizvesnosti, gledajuci u drago mi lice,tako blisko i tako daleko, zazvonio mi je mobilni telefon. U isti mah, decko za sankom mi je pruzao slusalicu fiksnog...Ala je guzva, pomislih iznenadjeno, sta je sad ovo!? Jednom rukom sam zadrzavala barmena, glavom sam klimala muzu i otvarala Divu, misleci kako je vreme da menjam mobilni i da valjda po prvi put u zivotu, od kada sam odrasla, nemam pojma koji je model u trendu...Zaista, ne licim vise na sebe, pomislila sam sa...Olaksanjem...
Sto me je iznenadilo, moram priznati.
Sta, vise nisam robinja mode?
Sta se desava sa mnom?
Trepnula sam i duboko udahnula vazduh:"Da?"
Bio je Goran:"Samo sam hteo da vidim kako se snalazis u ovom opasnom kraju. Da li Te neko dira? Sta ces obuci, da znam gde da Te izvedem...Ili da ostanemo tu, u hotelu..." Seretski i vedro, raspitivao se moj, izgleda, najbolji drug.
"Bas si zlatan, hvala Ti. Samo...Moram otkazati nas susret..."
"A zasto?" U glasu sam mu osetila razocarenje:"Nije te valjda zaveo neki lokalni..."
Prekinula sam ga nestrpljivo:"Slusaj,imam i drugu vezu, pa ne mogu da Ti objasnjavam. Stvar je jako licna. Izvini...I ovako se moramo cuti. Javicu Ti se kasnije...Zurim!" Dok sam sa jednog uha sklanjala Divu, ne cekajuci odgovor, drugom sam prinosila fiksni:"Izvolite?"
Sa druge strane me je cekalo iznenadjenje, drugo ove veceri."Kancelarija dr Mehmedspasica. Svetost se vratio veceras i izrazava zelju da Vas sutra primi u centralnoj zgradi Univerziteta. Takodje Vam salje najtoplije pozdrave i nada se da ste se udobno smestili. Sastanak je zakazan za 11 sati. Dovidjenja". Klik.Tu...Tu...
Bila sam bas iznenadjena. Ne toliko sto ce me Muftija ipak primiti, koliko celicnom ljubaznoscu glasa koji me je obavestio o promeni plana. Glasa koji ne bi trpeo pogovor. Lecnula sam se. I stresla...
Muz me je zabrinuto gledao: "Sta je, uzbudjena si sto me vidis, ili si primila lose vesti".
Nije bilo vreme za diplomatiju, nego za iskrenost:"Ma, i jedno i drugo...Imam ozbiljna posla ovde. Otkud da si sad resio da dodjes? Da nisam dobila ove pozive verovatno bih te udarila, po prvi put u zivotu pravo u nos ovom rukom na kojoj je oziljak od burme. To silno zelim da uradim. Da te nokautiram i da te gledam kako krvaris i umires. Tu, u sred Novog Pazara". Sad sam vec uzivala u pravednom besu koji sam osecala.
Moj muz je vidno bio iznenadjen. Nenaviknut na moje izlive besa, narocito ne na javnom mestu.
Boze,kakav je on formalista.
Pomislila sam iznenadjeno.
Kako to nisam videla sve ove godine!?
I pozer!!!Bio je pozer.
Bila sam sve ljuca i ljuca.
"Hajdemo na veceru, umirem od gladi",rekao je, pokusavsi da me intimno uhvati za nadlakticu, sto ja nisam prihvatila.
"Hajdemo".
Rekoh i ja i odmarsirah u restoran.

четвртак, 17. март 2011.

Kisa i moje nove cipele - trideset i sesti deo

U sobi mi je zazvonio telefon. Imala sam mobilni, naravno, pa sam se lecnula: ko li to sad zove, u nevreme?!
Bio je moj stariji sin; zvucao je napeto: "Kako si?" Upitao je satro, opustenim glasom.
"Dobro lepi moj, u ovoj vuko......A sto me nisi zvao na mobilni? Da li se desava nesto nepredvidjeno? Kako ste vas dvojica? Kako se snalazite bez majke svoje jedine?" Pitala sam ja, kao saljivo.
"Ma, moram nesto da Ti kazem...a mozda ce potrajati..."
Sada sam vec bila uplasena. Kad sin majci ovakav uvod pravi, sigurno nije sala.
"Bolje sedi". Rece moj stariji nezno.
"Kuku, sta je sad!?"
Hvatala me je panika.
Sela sam na krevet, brzo:"Govori, ne cuti".
"Otac dolazi po tebe". Ispalio je sumno duvajuci u slusalicu.
Meni je kamen pao sa srca. Vec sam se istinski uzbudila misleci da se nesto desava sa mojim macanima. Brzinom vetra sam jurila po mogucim ozledama duse i tela, porocima i uzasima koji mogu da ozlede decake. A otac...To cu valjda preziveti.
Odahnula sam sa olaksanjem i vedro rekla decaku:" Sine, pa mi i ovako moramo kad tad razgovarati. Ne vidim razlog da se uzbudjujes. Pa to je dobro,valjda!?"
Sad se i u njegovom glasu culo olaksanje:" Mama, bas si super. Mislio sam da ce te to naljutiti. Sad si me smirila. E i da onaj mali jednom bude u pravu. On je rekao da ce to biti dobro za sve nas...A ja sam se bas brinuo..."
Eto vremena za patetiku...I suze. Ma ako on vise ne brine o meni, imam ja moje decake. Oni su tu. Nisam sama.
Moram da priznam, bila sam ganuta. I ponosna. Poslala sam im sto hiljada poljubaca i zavrsila razgovor. Naravno, uz neophodne savete za samostalni zivot dvojice mladica. Gde je serpica sa sarmama, i da nisam ispeglala cist ves i na kojoj temperaturi da ga njih dvojica ispeglaju...Ma ne moraju ni da ispeglaju, samo nek ga obuku...i o svakodnevnom tusiranju i dovodjenju ekipe u stan...I tako... Znate vec. Vi, majke. Znate.
Kad sam spustila slusalicu, odjednom sam cula tisinu hotelske sobe. I sve zvuke Novog Pazara. Hodzu sa nekog minareta, skripu lifta, tihe korake. Sustanje vode u kupatilu neke od susednih soba. Priguseni govor. Glasove. Kisu koja je opet pocinjala da pada. Skripu automobilskih guma u prolazu. Neke decake koji su se dovikivali ispred hotela...
Zurno sam izasla iz sobe i krenula da za sankom popijem nesto zestoko, bilo mi je potrebno. Da se saberem i razmislim o nenajavljenoj poseti. Dok sam sedala za sank, sa ironijom sam pomislila, koliko sam se promenila. Kad sam ja sedela za sankovima u provinciji. Pomislila sam da treba da popijem dupli vinjak, pelinkovac ili lozu, da bi skroz bila u fazonu. Zapalim neku jeftinu cigaru i razglabam sa sankerom na neku levu temu.
To tako rade muskarci, zar ne!?
Ili, ipak ne.
To rade oni, ne ja. Ja pijem sverps za sankom.SSSSSS.
I razmisljam...
Hm...Goran. Muz. Novi modeli cipela. Neke debele cizme mozda...
I tako u razmisljanju, na kraju, eto, o novim modelima obuce (sta ti je zensko!?), nisam ni osetila da mi je neko prisao iza ledja...
Sesto culo, sta li, me je nateralo da se okrenem i zagrcnem se.
Bio je to moj muz, glavom i nekoliko dana starom bradom. Neobrijan, dakle.
Bio je malo oslabio i malo osedeo. Dobro mu je stajalo. Znalacki sam ga odmerila, ja putnica evropskih destinacija. Bio je to neki stranac, doduse zgodan. Dzord Kluni u novom filmu Amerikanac, nasalila sam se u sebi. Sa izrazenim znacima starenja, sa olovkom koja je iscrtana na donjem kapku davala znatnu dramatiku i strast njegovom pogledu...Klunijevom pogledu, mislim, ne pogledu moga muza...
Valjda je to bio on.
Silno sam zelela da mu se obrisnem oko vrata...O spontanosti, gde si zakazala?
A nisam to uradila. Mozda sam trebala. Ne znam. Sedela sam ukoceno i jedva uspela da promumlam:
"Nisam te ocekivala danas..."
"A zar si me ocekivala uopste?" upitao je on, pomalo povisenim glasom.
Pocinjala sam da prepoznajem signale. Kada je bio uzbudjen, moj muz je imao neznatno poviseni ton. Inace se dobro kontrolisao.
Odahnula sam. Stalo mu je. Sve ce ipak biti u redu.
"Momci su mi javili", rekla sam pomirljivim tonom...