понедељак, 28. април 2014.

Ne znam ti ja nista

Zatvorenih ociju sam slusala sina kako mi prenosi pozdrave od bivseg muza i naseg drugog, velikog momka. Njega, pak nisam mogla da se nagledam. Porastao je, smrsao i dobio jednu boru, sa strane, u dnu osmejka, koja ga je cinila muskarcem, a ne mojim malim decakom. Ipak nije bilo vreme za porodicne peripetije i ljubavnu drame, vec za posao. Bilo ga je i preko glave.
I dok je megalomanska nepismena vlast vracala ikonografiju devedesetih, servirajuci nacionalni patos i istorijske megalomanske teme, uz jedno “obecanje ludom radovanje” i zvalave govorancije, na meni i Vladimiru je bio spas celog naseg poznatog sveta.
Eh, umetnosti, umetnosti.
Na niske si grane pala  kada treba da te brane dvoje zaludjenika, oboje sa teskim promrzlinama na nogama u onoj snezini. Izgubila sam i dva prsta na levoj nozi. Nije mi bilo zao. To su simbolicno bile bacene jebene jebene jebene usrane visoke stikle u kurac.
U snegu sam izgubila i lepe manire.
Sve sam vise licila na moju autorku, a sve manje na Vladislavu.
Ustvari, belina mi je potpuno promenila zivot.
I karakter, ako je to moguce.
Kao da zivis neki drugi, sasvim tudj.
Jedva sam cekala da ostanem nasamo sa Vladimirom, ispracajuci naoko strpljivo nase americke domacine iz sobe.
Evo sta mi je rastumacio iz dela papira koje smo dobili od naseg domacina.
Ono sto je bilo zabrinjavajuce je da je on, nas misteriozni domacin, bio vlasnik transportne kompanije kamiona koji nas je udario.
Kamion je pronadjen napusten, na jednom doku Cikaga, ali bez ikakvih otisaka i tragova u njemu. Samo na osnovu broja sasije motora je utvrdjeno njegovo poreklo. Nije imao ni tablice.
Pitala sam se kome je bilo stalo da optuzi naseg domacina?
Ili, zasto bi nas domacin prvo davao takve tragove, a onda iste unistavao. Bio je zaista istinski presrecan zbog Prediceve slike. To se nije moglo glumiti. Sumnjala sam da je bio potomak lica sa slike. Samo to bi objasnilo takvu posvecenost i strast. Ili je bio, potpuno, totalno lud. 
Tragedia demonica.
Dakle…
“Hrvatska, iako je tek zakoračila u Evropsku uniju, već je počela da koči ulazak svog suseda – Srbije. Hrvatski poslanici N.N zatražili su u Evropskom parlamentu u Strazburu da povraćaj „opljačkanog hrvatskog kulturnog blaga tokom rata devedesetih bude deo pregovaračkog paketa za ulazak naše zemlje u Evropu“.
 Kako je navedeno u dokumentu, do 1993. je iz Hrvatske „otuđeno“ 22.829 muzejskih predmeta i 3.097 kulturnih dobara. Veliki deo vraćen je do 2008. godine, ali je od tada do danas iz pravca Srbije otišlo „svega nešto više od stotinu“.
“To blago nije otuđeno ili ukradeno, već je sklanjano kako bi bilo sačuvano od uništenja. I to nije hrvatsko kulturno blago, već blago Srpske pravoslavne crkve. Ili Hrvati ne znaju šta traže ili možda Hrvatska hoće da pošalje poruku Srbima da želi da se vrate.” (pise u drugom dokumentu) 
Niko iz Srbije ne protivi se tome da ono što je sačuvano iz srpskih eparhija u Hrvatskoj u njih bude i vraćeno, ali tamo gde žive Srbi i gde su obnovljene crkve. Problem je gde vratiti one ikone iz hramova koji su uništeni.
Nekada je postojao Muzej Srba u Hrvatskoj, a Srbi su bili konstitutivni narod u Ustavu. Sada nema ni jednog, ni drugog. 
Iz Srbije tvrde da oni koji su spasavali kulturna dobra tokom rata, izričito su protiv da Srbija podleže „hrvatskim ucenama“ i podsećaju na mnoštvo srpskih crkava i manastira koji su spaljeni i uništeni:
- Kad se vrati narod i kad se poprave crkve, i mi ćemo vratiti ikone. Većina stvari koje su do sada vraćene vraćene su političkom odlukom, bez konsultovanja struke, porcuje srpska drzava.
Osim crkvene imovine do sada je vraćena čuvena Bauerova zbirka, u kojoj je bilo i srpskih umetnika, i deo kolekcije iz Muzeja u Vukovaru, koji je takođe bio srpsko-hrvatski, pa je kroatizovan.
Ipak, ogroman deo blaga koje je nestalo, ako već nije spaljeno i ruinirano, završio je u rukama hrvatskih lopova i trgovaca umetninama. Asocijacija izbegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske podseća da je nestalo oko 7.000 ikona, od kojih se neke i danas prodaju „na crno“. Takođe, navodi se da je, osim ikona i bogoslužbenih predmeta, uništen i najveći deo srpske spomeničke građe, među kojom i 3.000 spomenika NOB, vezanih za antifašističku borbu Srba.”
 “Ovo bi se moglo nazvati kulturocidom, odnosno kulturnim genocidom, ako se zna  da su knjige pisane ćirilicom odavno završile na lomači”, pomislila sam.
“Najvise kulturnih dobara vraćeno je manastirima u Boboti i Dalmaciji. Tako je, recimo, u Crkvu Svetog Georgija u Boboti vraćeno osam ikona sa ikonostasa, zatim barokne keramičke peći iz dvorca Eltz u Vukovaru, pet srebrnih okovanih ikona s ikonostosa Crkve Sv. Arhanđela Mihaila u manastiru Krka. Vraćene su i skulpture od drveta iz kolonije naive iz Banje Janković, kao i vukovarska biblioteka, koju je evakuisala JNA, sa oko 3.500 knjiga.” Bila sam zabrinuta, a razloga je bilo i previse. Dakle, nismo mi losi momci, zajedno sa Rumunima. Ili, ipak jesmo!? I sta onda uopste radim u Americi?

недеља, 27. април 2014.

Ne znam ti ja nista

…Stajala sam na ivici sume, divnog i suncanog dana. Moj Anselmo, gospodar celog sveta, od Oseka do Zemuna, ovde u Vukovaru, celom linijom reke, mi je prilazio, mekano, kao neka velika sarena macka . Iako su me majka, a i opatice ucile da kontrolisem svoja osecanja, nisam to uspevala. Osecala sam laku vrtoglavicu. Zarumenela sam se. Moj verenik je u rukama nosio nesto. Kada mi je prisao, rekao je pruzajuci mi predmet: “Stigao je i krst. Rubin je neprocenjiv…Svadba ce biti…Najbolja na svetu”.
Sretno sam se nasmejala. Nisam mogla da docekam dan kada cu mu pripasti. Cela. Nije me interesovalo drago kamenje. samo i jedino ljubav…
Kada su me obecali Kazimiru Anselmu, nisam bila zadovoljna sto ulazim u tu staru, nemacku porodicu. Sto me odvode iz mog doma gde sam rasla okruzena udobnoscu i bezbriznoscu. Od moje dadilje kojoj sam pricala sve svoje tajne. Od mojih konja i mojih drugarica. Moje sestre. Ali, moje je bilo da se pokorim. Vazda je bilo tako. Roditelje sam i onako retko vidjala. Za njima nisam zalila.
Mislila sam da ce tako biti i sa Kazimirom..
Poneka vecera. Poljubac u ruku. Bracne duznosti na brzinu obavljene.
Nisam znala sta je strast.
Nisam znala sta je ljubav.
Cim sam ga videla, znala sam da je on taj. Moj muz i ljubavnik. Krst sa rubinom mi je ispao u travu, gde sam se i ja spustila, onemocala od ljubavi…Anselmo je legao u travu pored mene. Na mene. Da osetim njegovu snagu.
To vece sam legla ozarena. Ocarana lepotom mogucnosti.
U pola noci sam se probudila od uzasa.
Sanjala sam blisku smrt i kratak brak.
Sanjala sam kako me ovde u Kroaciji udaju za cigana, a ja vicem da mi je muz ziv. Ziv. I kako mogu da me udaju za drugoga?!
Sanjala sam kako nase blago skupljano generacijama raznose u drugi svet preko neke velike vode, vece od Danuba.
Sanjala sam tri elementa: vodu, vatru i zemlju.
Vazduh mi je nedostajao.
Oh, tako mi je nedostajao.

“O cemu to pricate, zaboga? ” Iznemoglo sam pitala pomocnika ministra koga sam jedva cula iako smo bili na satelitskoj vezi. ” Samo sto me nisu ubili, a vi pricate o ulasku u Evropsku Uniju.”
Vladimir me je gledao iz stolice umorno, ali sa simpatijama, koje ranije nije pokazivao prema meni.
Bilo mi je drago sto ga vidim. 
U sustini, osim lica moga dragog sina, koji je konacno stigao u Cikago, Vladino lice sam jedino i zelela da gledam.
Ona nesreca nas je definitivno zblizila, a cinjenica da smo jedno drugom spasili zivote, uticala je na neku novu bliskost koja se razvijala medju nama. 
Jedva sam zavrsila razgovor, od koga pola nisam cula. 
“Vlado, da li to znaci da nas nece primiti u EU ako ne vratimo Hrvatskoj vukovarsko blago, koje je u stvari u Americi? Jesam li ja to dobro razumela? Sudbina Srbije je u nasim promzlim rukama? A?”
Vlada je klimao glavom, bez reci. 
Sada sam vec bila ironicna.
“Sve cu Ti objasniti, videces. Dok si ti spavala, ja sam dobro istrazio one spise.” 

уторак, 22. април 2014.

Ne znam ti ja nista

…Znala sam da za mene uvek zeljnu sunca i svetlosti ovaj put u ledeni Ilinios moze biti totalno poguban. Ali da postoji mogucnost da umrem u nekoj americkoj vukojebini je bilo skoro na ivici ironije. Bila sam tako zeljna zivota.
Tema smrti me ni malo nije uzbudjivala. Bas, bas.
Ne znam sta me je probudilo.
Miris dima ili toplina vatre koja je tinjala ispred mog nosa su verovatno bili alarm za moje osamucene receptore. Bilo je jasno da je air bag bio spas za oboje. I Vladimira i mene. Cak ni sofersajbna nije bila ostecena. Nisam imala predstavu na sta lici limarija spolja, posto zadnji deo automobila kao da nije ni postojao. Kamion ga je naprosto oduvao.
Bila sam dezorijentisana, uplasena, sokirana dogadjajem.
Ali, bila sam ziva. 
Vrlo.
Mislim da sam Vam vec rekla da kad je drama, funkcionisem.
Nisam imala predstavu kome je trebalo nase ubistvo.
Pogledala sam Vladimira.
Bio je jos u nesvesti, ali ziv.
Auto je nosem bio zaboden u sneg, ali ja nisam smela da rizikujem.
Vatra se sirila.
Jedva sam otkopcala pojas za spasavanje.
Jedva sam oslobodila Vladimira od pojasa. Njemu je neki bocni udarac po svemu sudeci, razbio glavu. Niz celo mu se slivao tanak mlaz krvi. Krkljao je. Brisala sam krv nadlanicom.
Vatra se sirila.
Setila sam se krzna i dokumenta u dokumentu u dokumentu.
Nisam imala pojma sta se desava. Papire sam nasla na srecu, podno mojih nogu.
Stvarno bi bilo smesno da drugi put izgubim neka vazna dokumenta, kao onaj Torinski, onomad.
Stvari bi mogle postati predvidive, a ja totalno neuracunjiva.
Jedva sam otvorila deo vrata. Tek sam sada bila svesna sta znaci kad te tresne Interkontinentalni, bez obzira sto imas solidnu limariju.
Oklevala sam da izadjem iz automobila.
Nisam znala sta je gore.
Da pustim da auto eksplodira, ili da se smrznem u snegu.
Boze.
Tako sam mrzela hladnocu.
Pronasla sam telefon, koji je srecom radio.
Prestao je prekid na vezama.
Nazvala sam sina. Niko se nije javljao. 
Auto se polako punio dimom.
Sa telefonom i stolom u jednoj ruci i dokumentima pod njom izbauljala sam iz automobila.
Presekla me je grozna hladnoca napolju.
Tako mora da izgleda Danteov Pakao, pomislila sam. Poslednji krug.
U Monci, mislim.
Auto je pozadi bio sazvakan kao od papira.
Odteturala sam do Vladimirovih vrata, jer se vatra i pored snezne oluje sirila neumoljivo.
Dok sam otvarala njegova vrata, povredila sam neku zilu na ruci.
Mora da je bila vazna, posto mi je krv sikljala kao slap.
Pobacala sam sve iz ruku u sneg.
I dokument u dokument u dokumentu.
Vec totalno dezorijentisana od gubitka krvi i hladnoce, jedva sam ga izvukla iz Dodza.
On se probudio i u delicu sekunde zgrabio dokumenta i mene.
Gurnuo me je niz nasip, i skocio za mnom.
Auto iza nas je eksplodirao.
A ja sam, od gubitka krvi, ponovo izgubila svest.
****
Dvorac Eltz se nalazi u hrvatskom gradu Vukovaru. Filip Karlo Eltz nadbiskup u Mainzu i nemački knez izbornik 1736. godine kupuje ovaj ogroman posed s 35 naseljenih mjesta. Gradnju dvorca počeo je 1749. g. vlasnik vukovarskog feuda grof Anzelmo Kazimir Eltz. U početku je bio sagrađen samo središnji deo, a kasnije je dvorac više puta dograđivan. Već 1781. g.izvršeno je prvo veće proširenje dvorca, a konačan izgled dvorac je dobio početkom 20. stoljeću po nacrtima bečkog arhitekta Siedeka. Velikih je dimenzija, raskošne koncepcije, obiluje bogatstvom stilskih detalja, ali zadržava skladne odnose. Ubraja se među najreprezentativnije objekte baroknog razdoblja na hrvatskom tlu. Od 1968. g. U dvorcu Eltz smješten je Gradski muzej Vukovar. Zgrada je 1991. g. pretrpela strašna oštećenja za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku. Predivna   riznica u Burgu Eltz u Nemackoj otkriva   predmete  koji  su  se  stotinama  godina  prenosili  sa  generacije  na  generaciju.Tu  se  moze  naci  familijarna  zbirka  oruzja, skupoceni   porculan  i  keramika, nakit, oruzje  i  oklopi  ratnika  konjanika, vredni  tepisi  i  tapiserije, umetnicke  slike  kao  naprimer  Ölgemälde Madonna mit Kind und Weintraube von Lucas Cranach dem Älteren. Najvise paznje privlaci  zbirka  iz  Vukovara  i  jedan  natpis  na  kome  pise  da  je  1945   godine  dvorac  u  Vukovaru  ostecen  i  opljackan. Samo  delic  zbirke  uspeo  ja da  bude  prenesen  u  Nemacku.  Pored  toga,  tu  su  divni  kafe-servisi, nakit, sablje  ukrasene  dijamantima  i  cilimi  – pokloni  tadasnjih  turskih  vladara…Turci pod Sulejmanom Veličanstvenim, u svom pohodu ka Beču 1526.godine, osvajaju Ilok, Vukovarsku tvrđavu, Borovo…U osvojena mesta naseljavaju stanovništvo carstva koje je prihvatilo islam. Domaće stanovništvo je uglavnom napustilo kraj.
Godine 1662. kroz Vukovar prolazi Evlija Muhamad Zilli sin Dervišov (1611.-1679.) nama poznatiji kao turski putopisac Evlija Ćelebija. U svojim knjigama Sejahatnama ostavlja zapis o Vukovaru. Grad ima oko 3.000 stanovnika, Turaka, Ugra, Židova, pravoslavne i katoličke raje. Pet mahala, nekoliko džamija, hanova, hamama i puno dućana. Dve škole. Na mestu gde je danas dvorac Eltz nalazilo se turbe H’ndu Babe koji je navodno predvideo pohode Sulejmana Veličanstvenog. Mesto gde su mnogi Turci dolazili izdaleka da se poklone..

 Mora  nema  u blizini, ali  zato  ima  prelepog   zelenila  i  suma, vazduha  koji  mirise  i  odise  svezinom  i  cistinom, drveca  koje  je  tako  prkosno  na  svoju  sveze  zelenu  krosnju ..Do  ulaska  u   dvorac   vodi  krivudavi  sumski  putic, a  kroz gusta  stabla  proviruje   tek  po  koji   zracak  svetlosti …Iako  je  gusta   i   tamna, ova  suma    u  sebi  krije  svakojake  bobice  i  gljive, mirisno  sumsko  cvece, zvuke  pticijeg  cvrkuta,  pa  mozda  i  po  koje  lane  i  vevericu.

недеља, 13. април 2014.

Ne znam ti ja nista

…To vece smo bili zadrzani i na spavanju. Posle vecere, omamljena vetrom koji nikako nisam volela, stajala sam pored prozora spavace sobe gledajuci u beskraj ledenog jezera. Vetar je hucao skoro nepodnosljivo, a ja, ja sam opet, umesto o Americi u kojoj sam pretpostavljam trebala da uzivam, razmatrala pocetak kraja sa mojim bivsim muzem. To nije bila tema koju sam zelela, zaista ne, ali se nekako nametala sama od sebe. Verovatno je obozavanje Prediceve slike, tacnije davno mrtve zene, za koju sam pretpostavljala da bi mogla biti predak naseg domacina, uticala na to. Ili mozda bolecivost koja se nametala kao streotip uz moje godisnje doba; jeseni, rane ili kasne, kako Vam drago.
Ili, zavisi od tacke gledista.
Pila sam lagano belo vino (uz sliku bi se vise slagao neki seri ili porto, ali me je od obojenih pica bolela glava), omamljena i secala se. Kako sam mu u Sorentu rekla istinu i samo istinu i kako je tada zauvek zacutao. Kako sam ga zeljna cekala jako, jako dugo a umesto njega nalazila tragove drugih zena. Prijateljica, govorio je lakonski. Vrhunac su bili odlomci neke prepiske koju sam slucajno nasla na zajednickom mailu. Neka krakata plavusa, zacudo (uvek sam mislila da sam ja idealna mera za mog muza) koja se javljala sa raznih delova sveta i kojoj je ushiceno klicao…Dok je meni tako dugo i bezdusno cutao…
Kao da ja nisam bila heroina.
Kao da ja nisam…
Nekako mi je pateticno i da se secam, zaista.
Kao da trazim od njega dozvolu za dalji zivot.
Kao da je to ikom potrebno. 
Da sam bila u Beogradu, sigurna sam da bih te vetrovite sekunde pobacala sve one cipeletine koje sam tako marljivo skupljala svih tih godina.
Legla sam da spavam ojadjena i u samosazaljenju koje je pretilo da poplavi celu obalu moga sveta.
Sanjala sam bez snova neki tudji grad bez ljubavi, pust i prazan.
Sanjala sam…
Vukovar opet. I leseve po ulicama. I zenu kako trci sa malim detetom u rukama, a drugo vodi za ruku, dok se ono saplice a cuje se zavijanje sirena.
I mene, bosonogu.
Bosonogu.
Jutro nije donelo olaksanje. Maprotiv. Dan je pretio da bude gust i snezan. Leden i dalje. Meni je mucnina lezala na grudima kao tmasta smola.
Posle neverovatnog dorucka dostojnog rudarskog kopa, moj ludi i ekscentricni haker Vlada i ja smo krenuli za Cikago. Sekretar naseg domacina nam je potvrdio da smo vec sutra dan dobro dosli u kuci cuvenog dilera umetnickim delima Midwesta, koji je bio poreklom iz nasih krajeva.
Na poklon sam dobila malo krzno koje je licilo na Jeleninu stolu. U njoj sam stopirala one zlosrecne noci u Temisvaru, kada sam srela Todorova. Bio je to divan nerc, utesan prilicno. Skup i redak poklon.
Domacin mi se bledo i suvo osmehnuo kada sam mu zahvalila, odmahujuci rukom. Gledajuci u moju kratku kosu, zapitao je: “Kako mislite da prezivite nasu zimu, tako nezasticeni?”  
U sustini, od svih predrasuda koje sam imala o Americi, mozda je najvise vozila ona o tome kako je u njih vreme novac. Svi koje smo upoznali su naprotiv, izgledali kao da imaju sve vreme ovoga sveta na raspolaganju. Ili su samo imali dovoljno novca, nisam sigurna.
Nas domacin nam je uputio jos jedan poziv za ostajanje kod njega i taj dan, sto je za Vladu i mene bilo previse. Ta memorijalna atmosfera, artificijelnost, vetar, ogromna kuca, invalidska kolica, nisu bili nasa energija, bilo je jasno.
Oboje samo sa olaksanjem seli u nas iznajmljeni auto.
Slusali smo Doorse. Back door man, yeah. Uzivala sam.
Po hiljaditi put; jebo bivseg muza i mracne snove.
Life is beautiful, zar ne?
Dobro jutro, Ameriko.