недеља, 17. фебруар 2008.

Prica o Jadranu

Jadran je imao oči boje mora čije je ime nosio. Bile su svetlo plave u proleće, moćno tirkizne u leto, skoro zlataste u jesen i olovno sive u zimu. Dok je bio mlađi, bistrina pogleda mutila se retko - oči su tada bile gotovo smeđe, samo kada je želeo nedostupno. Što je bio stariji, ta boja je sve više preovladavala u njegovom pogledu. Njegova porodica je tako ukus mora, doselivši se čudnim "putevima gospodnjim"u Zemun početkom XX veka, sačuvala u očima i ponekom sada egzotičnom imenu, kakvo je bilo i njegovo. Treba dodati, da kada se on rodio, početkom šezdesetih, takva imena nisu bila retkost. Brat mu se rano oženio, a otac umro, ostavivši majku samu u godinama kada se o njoj trebalo brinuti. Odlučio je da živi sa njom, iako već tridesetogodišnjak, u skoro idiličnoj porodičnoj kući. Kuća je bila u relativno mirnom i skoro otmenom kraju, karakteristika kakvu je zasluživao nekada samo kraj pored Dunava i oko Parka. Oko tog udobnog, sada već starosedelačkog kraja njih, nekadašnjih doseljenika, u tankom potezu geografije Zemuna, bilo je naselje izbegličkih baraka od ovog poslednjeg rata. One su bile jedva vidljive u podnožju mastodonta stambenog bloka radničke klase, čiji su sinovi, sada po dvorištima pušili krek, gutali eksere i ponekad pljačkali neku prodavnicu. Te zgradurine su se smenjivale sa jednim kakofoničnim naseljem podignutim bez urbanističkog plana onih, koji su kao i oni iz baraka izbegli užase rata devedesetih, ali su imali više sreće i mnogo više novca. Njihove kuće su još patile za planinama, imale prizemlja za snegove od 2-3 metra, za stoku i čuvale od upada vukova. U gornjem delu one su bile hiper-moderne, kada se vlasnicima, što su bili više nebu, počinjalo vrteti u glavi. Od novca i od grada. Na kraju tog poteza, u suštini, na neverovatno malom prostoru, kao po obodu, protezalo se cigansko naselje -"mahala", od glave do pete.

Sav taj urbanistički haos, sav taj ljudski galimatijas, sva ta sodoma je verovatno uticala na Jadranovu psihu.

Dok je pisao ovu priču o samom sebi, čuo se potmuli tutanj koji je bio sve jači; treperili su štokovi i stakla na prozorima, sa plafona je već padao ne samo kreč, već i malter, a kuća se ljuljala u temelju. Jedan kadar u kontra-zumu naglo napuštajući Jadranovu sobu, seleći se u ptičiju perspektivu, daleko iznad krovova, osvetlio je tajnu zastrašujućeg bata: Grozni Hipohondar, gospodar tame, koji je neodoljivo ličio na Godzilu iz prvog japanskog mega-hita rušio je zgrade... Ljudi su vrištali, on je urlikao, bivši sve bliži Jadranovoj kući. Jadran je ubrzo ustao od stola prekinuvši priču o načetom psihičkom zdravlju, odjurivši na tavan. Tamo je držao svoju zbirku slika monstruma kroz vekove. Oslobodio je, kao pravi postmodernista, svoj "Super ego", a odabrano čudovište je bilo...mnogo strašnije nego što je iko mogao da zamisli...Pustio ga je na ulicu, da pobedi strašnog Hipohondra.

Tako će Jadran spasiti svet od zla...

Ustvari, sve je počelo jako davno, još u Jadranovom ranom detinjstvu,kada stvari uvek i počinju. Tada je dobio boginje. Naoko naivna bolest nije bila prepoznata na vreme. Lečena je antibioticima, pa boginje nisu izbijale kako treba. Kada je otkriveno od čega Jadran zapravo boluje, bilo je kasno. Sve boginje su se koncentrisale na njegovo lice i izbile užasnom silinom - zauvek mu upropastivši ten. Jedva su mu spasili vid. Rastao je ličivši na nekog ko je goreo u velikoj vatri - lepih očiju, tananog stasa, šarmantnog osmeha i užasne, bolne kože, kojoj, tako su mu lekari kasnije rekli, ni dermoabrazija ne bi pomogla. Njegovo lice je i kada je bio u najboljoj kondiciji i skoro srećan, izgledalo kao da krvari. Mnogi ga nisu gledali ni u oči zbog toga. Zato ga i nisu videli celog, usresređeni na gornje dugme njegove košulje. A Jadran je bio pametan...radoznao...gladan... Željan smeha, lepote, ljubavi. Što je bio stariji, njegove želje, jasno je, bivale su sve veće. Hteo je najlepše žene i da bude okružen onima koji ga gledaju, a ne samo slušaju. Posle skoro pubertetskog sukoba na bratovoj svadbi, koja se ticala onoga šta se od njega očekuje, kada je na oca izvukao čak i pištolj, napustio je studije. Ovaj podatak o pokušaju nasilja nad ocem, nije govorio da samo oca krivi za strašni nesporazum u detinjstvu, nego i o njegovoj vulkanskoj prirodi koju je brižno, ali sve teže skrivao. Shvatao je, da bi ga njegova silna energija odbijala od ljudi i da bi ga se još više plašili. Zato je bio neiskren i pun suprotnosti. Stalno se suzdržavajući, a bivši stalno na ivici. Zaposlio se u domenu usluga u saobraćaju, koje su mu za divno čudo, donele jako dobar profit. Dovoljan da posle nekog vremena napusti i posao, a posle izvesnog vremna kada se brižno starao o njoj i majku. Sada je bar sebi mogao da prizna da mu traba put kojim će se nametnuti ljudima. Da ga vole i da ga slede. Put je kao i uvek, bio tu, na dohvat ruke. Skoro tajno prisutan u Jadranovom životu više od decenije. Bio je to put čuda, reinkarnacije i duhovnih učitelja, koji su bili sjajan način da Jadran zaboravi na svoju kožu i da oko sebe okupi grupu onih koji nisu znali da prepoznaju istinu i svetlost u sebi. Zanos otkrića Puta, bila je svojevrsna uteha i zamena za kožu - po Putu, Jadran je u nekom od ranijih života bio član Inkvizicije koji je drao ljudima kožu u potrazi za priznanjima bogohulnika. Naravno, bilo je još mračnih Jadranovih inkarnacija, i on je skoro ubedio sebe da će se u OVOM napokon prosvetliti i biti blagosloven. E metar, Kroli, Slavinski, Intenziv prosvetljenja,Tarot, Ji đing, prizivanje boginje Maat i ko zna kakve sve koještarije, ali, boga mi i drevne mudrosti, postale su Jadranova svakodnevica.

Kada je počeo sa samostalnim životom-događaji su se ubrzali. Sebe je proglasio za novog Mesiju koji je imao svoje sledbenike. Par puta su imali posla sa policijom, koja obuzeta Kosovom, švercom i političarima nije imala dovoljno daha za isleđivanje. Neki događaji su bili i tragični, ali, Jadran je, izgledalo je tako, napokon živeo kako je želeo.
Dok je pripadao još svetu običnih ljudi, uvek je želeo devojku izrazite i moćne seksualnosti. Neku, koja bi bila potvrda njegove moći i mogla da zasiti njegovu već pominjanu, vulkansku prirodu. Ipak, takve žene, ma koliko se Jadran trudio, nisu nikad pogledale više iznad gornjeg dugmeta košulje. Sada, u iznajmljenom novobeogradskom stanu u koji se uselio, sa novim spiritualnim životom, stizali su i novi tipovi žena iz grupe. Izgubljene, poslušne, tanane. Na njima se tolila silna glad. Za zajedništvo je odabrao Unu, čije je ime, kao i njegovo asociralo na bivšu Jugoslaviju. ratno siroče početkom devedesetih u velikom gradu se izdržavalo uz pomoć singerice. Šila je jeftino za butike, koji su na njene maštovite kreacije posle lepili svetski poznate marke. Ponekad bi i dobro zaradila, kada bi neki vlasnik očaran njenom maštom i sažaljen njenom prozračnošću, dublje zavukao ruku u novčanik. Ipak, bilo je to retko, pošto nikome nije padalo na pamet da joj oda koliko je talentovana bila. To bi ih koštalo naivne radnice-izbeglice. Unina fantazmagorična priroda je buknula u opsadi Konjica, kada su joj roditelji stradali. Do Beograda su je u ranom pubertetu i u šokuod nasilja, prebacile neke muslimanske komšije koje su znale da u istom ima tetku. Tetka je bila namćor - osim što ju je naučila da šije i kupila joj mašinu, nije uradila ništa za nju. Puštala ju je previše samu. Una je puno ćutala, puno hodala, traživši emotivno utočište tu i tamo. Tek je ušla u dvadesete, kada je srela Jadrana i njegovu grupu. Bila je premršava i ćutljiva, ali se u njoj krila rasna lepotica,bujne iako izgubljene prirode. U grupi je našla porodicu, a u Jadranu, već zašlom u četrdesete, izgubljenog oca. Jadran je u njoj napokon ostvario san - bila je lepa, poslušna, strasna. Hteo je da njihovu ljubav zaustavi u večnosti. Hteo je da kao Kafkin "umetnik u gladovanju" dostigne ekstazu. Hteo je da umru zajedno u spiritualnom i erotskom zanosu. Una je i onako na sve pristajala. Una je bila žena koja ga je napokon gledala u oči. Ono što bi za obične bio pakao i užas, za njih dvoje bilo je zadovoljstvo, ushićenje i pročišćenje.

Ugledajući se na ekstatičnost već pominjanog"najvećeg maga XX veka", Alistera Krolija, Jadran je rešio da napiše novu "Knjigu zakona". Za padanje u trans izabrao je kafkijanski način - gladovanje...

Niko nije znao kako je izgledala njihova ekstaza. Pronađeni su posle tri meseca. Njihovi leševi su bili u zagrljaju. Bili su skoro mumificirani. Tanjušni i bez oonog uižasnog zadaha raspadanja. Beleške pored Jadrana bile su uredno vođene. Na prvim stranicama beleške su govorile o smislu postanja. Naravno, nisu pratile njihov samrtni ropac i fizičku glad koja ih je, predpostavimo, obuzimala. Kako su se datumi smenjivali, tako su beleške bile sve nerazumljivije i nejasnije, sve besmislenije....Poslednje stranice, pred smrt, bile su samo nečitljive šare./)9asjlgwvg lknlkn--3qolćaer5 One su govorile o još jednom Jadranovom neuspehu. Da napiše priču.

Bilo kakvu...
Posted by Picasa

петак, 15. фебруар 2008.

Karijera jednog smutljivca, Aleksandra Nikolić Matić

Moj glavni urednik je nestao! Iako, ponekad mi se čini, obzirom na more medija dostupnih svima, da ga vidim kako prolazi kroz neki kadar. Sedi na nekoj sednici upravnog odbora, ili tapše na nekoj svečanoj akademiji... Proces nestanka je izgleda bio dugotrajan, jer on je na kraju, nestao na radnom mestu! Ponekad mi se učini čak da vidim redakcijsku ispravku moga teksta ispisanu njegovim rukopisom! Ubrzo pošto se zaposlio, procenio je koji je njegov domet i šta nedostaje redakciji. Nebo je bilo njegov limit, a put do zvezda posut prisluškivanjima, nameštaljkama i prevarama. Tvrdio je da kad jednom uđeš među odabrane, u veliku kancelariju, nikada više ne izlaziš odatle. Tvoja reprezentativna stolica eksperta samo menja ime, ništa drugo. Na početku je kao pravi Lucifer, bio ljubazan sa svima i družio se sa avangardom. To mu je donelo imidž blagog čoveka, širokih nadzora. Sedeo je u malenoj kancelariji punoj kolega i velikih ideja. Kako je napredovao na profesionalnoj lestvici, postajao je sve gori. Osoran prema podređenim, pokoran prema nadređenima. Svet ideja doživljavao je kao svog suparnika, polako se okružujući uskogrudim, licemernim i netalentovanim saradnicima, u čijim licima se ogledao. Takvi, netalentovani, biti zahvalni što su primećeni, pa će ispunjavati i njegove najbizarnije želje. Postajao je sve pohlepniji - hteo je sve velik, glamurozno i bogato. Ništa nije bilo sveto i ništa nedodirljivo. Tokom uspona, oženio se ženom sličnom sebi - grubom, ambicioznom i genijalno pametnom da te osobine sakrije iza obrazine šarmantne intelektualke. Zajedno su počeli da vode ceo sistem, tako da se nikad nije znalo "ko kosi, a ko vodu nosi".

Nestao je kada je napokon sebi obezbedio kancelarijski prostor veličine omanjeg fudbalskog terena. Nekih 140 kvadrata, koliko je, ako ne i nešto više iznosio i prostor stana u kome je živeo. Neko je valjda procenio da njegova fizička veličina nije proporcionalna kvadratima koje je posedovao. Jednoga jutra, posle duge rasprave koja se čula prethodne večeri, spremačica nije mogla da otvori vrata njegove kancelarije. Iz nje je još mirisalo na cigarete i dobar alkohol, i kao da se i dalje čuo žagor...Vrata su, čini se, bila zaključana iznutra...Kako je živ posao u redakciji..! Tetkica je zvala momke iz obezbeđenja, pa bravara. Svi zajedno su provalili vrata i uleteli u velelepnu kancelariju, u kojoj se, na stolu u pepeljari, još uvek dimila upaljena cigara. Jedna od onih moćnijih, kubanskih. fotelja malog despota je bila ulegnuta, kao da je on tek sad ustao iz nje. Na više upaljenih ekrana zvrjali su informativni programi raznih TV stanica i razmene. Čak ni telefonska slušalica nije bila na mestu, kao da je on prekinut u razgovoru na brzinu istu ostavio, da bi se posle par sekundi vratio. Vrata koja su provalili, bila su jedina kroz koja se moglo proći, jer su prozori bili hermetički zatvoreni. Vetrilo se naravno, preko složenog ventilacionog sistema.

Njegovu gospođu su posle ovog nestanka svi izbegavali, jer su na svetlo dana isplivale njegove nepodopštine. duboko u sebi, ona je prvi put osećala strepnju - činilo joj se da su ipak negde pogrešili. Da su se grabeći, odali pohlepom. Ruku na srce, jedno vreme je stvari vodila sama, izgovarajući se muževljevom zaboravnošću. Ipak, stvari su brzo izašle na videlo, obzirom da se tetkica izbrbljala! Izbrbljala se novinarki koja je mislila da ima posebno mesto u urednikovom srcu! Ova je, čuvši strašnu istinu, da njega nigde nema, i da ga žena traži čak i pod šifrovanim oglasima u novinama, vest brže- bolje raširila po branši. Stvari su reorganizovane, iako se supruga zabarikadirala u njegovoj kancelariji. Izbačena je na jedvite jade, ali su joj privatne prostorije ostale (onih drugih više od 140 kvadrata!), iz dužnog poštovanja prema zaslugama gospodina supruga.

Ali, kako sam Vam rekao, gospodo na početku priče; eto njega opet! nije iluzija njegovo prisustvo. I to ne bilo gde - nego u prestonici, u najvažnijoj sferi javnog života - politici i informisanju. kada mu se pomene nestanak, tajanstveno se smeška, tvrdeći isto - kad jednom uđeš u veliku kancelariju, nikad iz nje ne izlaziš... Žena mu je odahnula.
Posted by Picasa

понедељак, 11. фебруар 2008.

Najlepša ljubavna priča - Aleksandra Nikolić Matić

Pored velike reke na čijim su razuđenim obalama stanovale mnoge države, šume, planine, gradovi i sela, čitava istorija, sadašnjost i predpostavimo, budućnost velikog dela Evrope, živeli su dvoje staraca. Zvali su se Milan i Ivanka. Živeli su tamo gde "Dunav ljubi nebo". Skoro na samom ušću Save u Dunav. Videli su perspektivu starog Zemuna, Gardoša, Kule i ribarskih čamaca sa jedne, a beogradskog industrijskog bloka sa druge strane, pored koga se tek nazirao Kalemegdan. U sredini, između te dve perspektive treperio je leti, kada bi se Dunav povukao pesak velikog ostrva i boja novobeogradskih solitera, koji, kao da su pripadali nebu, a ne obalama. Tako, sa druge strane reke, imali su kuću. U tom šumskom naselju nije bilo ni pravog puta, bilo je tik uz nasip, izgrađeno privremeno, na prostoru poljoprivrednog dobra, koje ga je moglo svaki čas sravniti sa zemljom, da ni traga ne ostane.U kući su imali zečeve, divotne bele patke koje su se leti mešale sa divljim, petliće i kokice, psa i dve mačke. Imali su i negovan travnjak, jedan orah, puno grožđa, cveće, ljute paprike, ogromne paradajze i krastavce, tikvice i kupine. Bilo je tu i bresaka, kajsija, jabuka i šljiva... I dvoje unuka. I dva sina. I ribarske mreže i čamac i puno alata. I jednu pušku, kojom su se zimi- zlu ne trebalo - mogli braniti od zalutalih, smrznutih i gladnih probisveta, koji bi stizali ko zna odakle sa te banatske strane da gledaju sa čežnjom preko reke. Kao da bi tamo za njih bilo boljeg života... Ivanka je stigla u tu neobičnu divljinu, tako naočigled velikog grada u poznim Milanovim godinama. Bila je vitka i treperava, kao neka ukrasna stabljika. Milan je bio naučen na jake vetrove koji progrizaju meso do kosti, ljute zime i često podmuklu vodurinu. Večito u borbi sa elementima, nije ni primetio da mu je prva žena iskopnila. Tiho, bez prebacivanja što ju je iz udobnosti grada preselio u negostoljubivo stanište, je i umrla. Za razliku od osetljive prve žene, Ivanka je imala dublji koren. Imala je i težak život, koji ju je prekalio, a ne uništio, kako to često biva... Ipak, nešto je bilo i u konstituciji. Bila je borac. Od momenta kada je stigla na reku - sadila je sve što se moglo posaditi, iako je reka, kada bi došle velike poplave, sve to odnosila. Sadila je već pomenute kupine, smokve, bundeve! nešto je ostajalo, a nešto istrulilo. Tako su se životni ciklusi smenjivali...



Ivanka je bila ratno siroče. Posle kraćeg boravka u domu, čega se nije ni sećala, već 1947-e ju je iz doma izveo neki dalji rođak. Bio je to rođak njene herojske majke, koja je svoj život dala braneći nju, svojim telom od zalutalog šrapnela na početku rata. Preživela je zahvaljujući nepoznatim dojkama i ženama koje su je prenosile iz ruke u ruku. Kako se moglo. Ratni vihor joj je odneo oca, koji nije ni znao, kada je odlazio u rat, da mu je žena trudna...Pošto je njihovo selo bilo spaljeno, a otac mrtav, takođe, dugo godina nije znala ni ko je. Ujak je mislio da je dovoljno ljubazno od njega što ju je primio u kuću, a ne još da joj priča o Bosni i o majci...Ne sada, kada su živeli u velikom gradu. Kao prava nesrećna sirotica, retko je dobijala osmeh, a samilost i toplinu doma, nikada. U ujakovoj kući sve je bilo na minut, ne na sat. Ianko nije imao svoje dete, nikad nije prigrlio sestrino. Imao je ženu, jednu osušenu krušku. Što je bivala starija i počinjala da pupi, bilo je sve gore. Ujna sa stisnutim usnama, ujak sa sjajem u oku. Ivanka je instinktivno, znala da se čuva. Nije dizala glavu i bila je smerna. Gutala je suze i grdnju svakodnevno. Kada je išla po hleb, na primer, do pekare je uvek trčala, jer joj je ujak davao dva minuta manje nego što joj treba da stigne kući brzim hodom. Tako ne bi mogla da otkine ni mrvicu vrele vekne. Jela je hranu od juče, ma kako to u priči patetično i neverovatno zvučalo. A ako bi zakasnila, zatvarali su je u ledenu i mračnu ostavu... Ipak, taj trk po hleb, bilo je retko doba dana kada je mogla da se posveti sebi. Kada je bilo lepo vreme, ona bi se urnebesno spuštala niz strminu, da bi u povratkuz imala više vremena za plavo nebo nad njom i veliki grad oko nje....



Jako rano je otišla iz te kuće. Već kao nesvršena učenica osmoljetke. Otišla je da služi u jednoj već tada bogataškoj kući. Drug je bio ratni heroj iz njenog kraja, koji se kao "Oficir s ružom" "udao" u velegradu...On ju je razumeo i bio blagonaklon. Valjda ga je podsećala na devojčice iz rodnog kraja. Ponekad je od gospođa drugarice dobijala poneku prelepu, malo nošenu haljinu, koja je brzo prestajala da landara na njenom sve raskošnijem telu. Iako više nije bila gladna, a ni premorena, jer je imala slobodne dane, bila je jako usamljena. Posebno u svojim lunjanjima gradom... Svog prvog muža upoznala je u svojim samotnim šetnjama. On je živeo nedaleko od kuće u kojoj je služila, i kao pravi velegradski probisvet brzo je shvatio ko je Ivanka. Zalutala, sveža i netaknuta. Nije on bio istrošen i star. Ne, nikako. Bio je mlad i strašno, strašno iskvaren. Obijanjima trafika, ženama sa štajge, žickanjem i bandama... Stvari su se desile brzo. lagao ju je strasno, valjda unapred osećajući da će ona biti jedino čisot u njegovom životu izvan zatvora. Ona je bila presrećna, a on se naravno, lažno predstavljao. Kao asketa. I kao "inžinjer". Jedino što nije krio, bilo je da je razmaženi jedinac. Njegovi roditelji su je primili oberučke, misleći da će se razbludni život sina ženidbom promeniti. Na početku je to tako i izgledalo. Možda je to što je ona prebrzo ostala u drugom stanju prouzrokovalo i urnebesan sunovrat. Ko zna? Njen muž, i sam derište nije umeo da prihvati odgovornost. Brzo se slomio. Već u šestom- sedmom mesecu njene trudnoće neobjašnjivo je nestajao. Vraćao se sa skupocenim poklonima. Ona je mislila da radi nešto važno i lepo. kada je mali Stevan napunio godinu, posle jednog muževljevog tajanstvenog izbivanja, koje je već bacilo senku na njiho, naoko idiličan porodični život- jednog ranog jutra, saznala je istinu. Njen lepi muž je bio običan lopov.Uhvaćen u mrežu pohlepe, ovog puta je prešao granicu i ubio i čoveka. Provalio je u jednu vilu za koju je mislio da je prazna. A gazda se baš probudio i branio svoj posed... čak su i nju ispitivali, misleći da su u dosluhu. Ona je danima držala u rukama malog sina - zagrcnuta, zblanuta, užasnuta.Njen mali lepi život se razbio u paramparčad. Osim bez muža, ostala je i bez iluzija. Sve sem nbjenog dečaka je bila laž. Ogorčena i zgađena na svekra i svekrvu koji su joj tako sebično krili istinu, otišla je iz te kuće, da se više nikad ne vrati. Golgota je trajala godinama. Radila je kao servirka, spremačica pa i kuvarica. Dlanovi su joj bili puni žuljeva, a srce slomljeno. I sve je to istina... Najstrašnije je bilo što je svog tića ostavljala samog. Već sa dve -tri godine. U iznajmljenoj sobici. Po ceo dan. Da se snalazi. Da plače, da gladuje, da uči sam sebe da ide na nošu. Jaooj. Bilo je to strašno vreme. Sa mužem se videla samo jednom kada mu je otišla u posetu. Kao da je tada sišla u mutnu i duboku vodurinu. Pokazao joj je pravo lice. Zlobno, cinično, grabljivo. Nije ni pitao za sina. Jaooj. Bilo je to strašno vreme.

Milan je i njoj stigao u srednjim godinama, kad je progutano mnogo suza i sahranjeno puno snova. Došao je tvrd, već ispucao od dunavskih vetrova. Imao je divnu osobinu da osvaja strpljenjem, blagošću i poverenjem. Rekao joj je "Ostani". I ona je ostala. Osunčala se, porasla i procvetala.
Postala pomalo vlasna. Ključarica kuće. Domaćica. Majka. Milan je kao i ona bio siroče. Njega je rat dočekao kao dečkića. kao momak, ipak je uspeo da odlomi komadić entuzijazma u izgradnji socijalizma. Bio je akcijaš, udarnik. Kasnije, metalac. Pobednik i kreator. Njih dvoje su bili nepobedivi. Njen i njegov sin iz prvog braka su rasli zajedno, nikad u svađi, uvek zahvalni na blagom životu. Razumeli su kad Ivanka nekad prasne, jer toliko godina se suzdržavala...

Dakle...Bila je to kuća sa patkama i mačkama, šljivama i orasima...

Onda je došla velika voda. Ona stogodišnja. Pokrila je sve... Mrtve životinje su plovile kroz dvorišta. Mutna, ledena vodurina je klokotala rušeći sve pred sobom. Milan se razboleo. Oni su jedini ostali da vise na čardaku, kao dve pokisle ptice koje neće da napuste svoje ognjište...Kada se voda povukla i ostala blatišta i lomovi, niko nije mogao da nađe Milana i Ivanku. Priča se da su šajkom odplovili u večnost...

Čujem da će tu, u blizini, podići most.