недеља, 29. септембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Sledeci dan sam jedva docekala. Krvava do kolena i sva obamrla, lupala sam vec oko 11 pre podne na vrata naseg bastovana, koji je ziveo u kucici pored ulazne kapije. U poslednje vreme je bio i vratar, posto je ministarstvo u napadu stednje pootpustalo pola zaposlenih. Cinjenica da je stari bastovan imao ulogu bodyguarda nije ulivala sigurnost, a bogami ni respekt. Licili smo na cvecaru a ne na Konzulat, pomislila sam ironicno…
Da sam koristila najbolju mogucu asocijaciju u alanfordovskom smislu nije mi bilo ni na kraj pameti..
Otvorio mi je vrata sa blagim osmejkom u uglu ociju. Licio je pre na nekog tibetanskog trenera tigrova, odjednom sam se lecnula, nego na bastovana.
Kada sam ga pogledala malo bolje, shvatila sam da nije ni tako star. Ispod iznosenih starih tregerusa i kockaste kosulje, virila je cista svila i mocan bivolski vrat…
Hm. Bio je prilicno uzbudljiv.
Ovo je sad licilo na jeftinu pricu iz serijala Emanuela. Sta? Sad se palim na bastovane? Da mi posadi kitu cveca??? 
Bez reci mi je ponudio divan lingistul za sedenje i limunadu, kakva se mogla piti samo u Temisvaru.
Kada me je smestio, zakljucao je vrata, pazljivo izvirujuci iza zavese, koju je takodje navukao.
Skinuo je kockastu kosulju i siroko se nasmejao.
O moj bogo!
Ko je rekao da ovo nece biti erotski roman???
Podsetio me je na Gorana, mog kompanjona iz avanture Kisa i moje nove cipele.
Samo je Goran bio mladji i sladji. A ovo. Ovo je bila Oluja. Pescana. Mracna. Iz najdublje dzungle. Divlja zivotinja. Mocni panter. Goranov otac, u najbolju ruku.
Poceo je da prica, dok sam se ja nalivala limunadama, zureci izgladnelo u njega.
Jebo me pesnik, pomislila sam. 
Dakle: On jeste bio Goranov ucitelj i mentor.
Dakle: On je bio specijalac na tajnom zadatku.
Dakle: trebalo je uloviti medjunarodnu grupu krijumacara umetnina.
dakle: ja sam bila Izabrana da taj zadatak ispratim u ime majcice Srbije.
Jebala me majcica Srbija da me jebala vise puta, pomislila sam pacenicki sve vise krvareci.
Ne pamtim da sam bila kod ginekologa, pomislila sam.
Treba mi tusiranje, pomislila sam.
Upiskicu se od silne limunade, pomislila sam…
Sto bre nisu uzeli nekog istoricara umetnosti da juri lopove po EU, zavapila sam glasno!?

субота, 28. септембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Tih dana se nista posebno vise nije desavalo. Iz Ministarstva su duvali neki novi vetrovi, koji su se ovde u dijaspori jedva osecali. Vise kao promaja. Vratili su nam prinadleznosti. To radi svaka nova vlast, dok se ne ustali. Ovi sa komentarom da dijaspora ne sme da trpi… pa sam opet uzivala u naznakama blagog luksuza. Jela sam ribu, neke pastrmke rumunske bozanstvene, pila neka opora vina i manje vise lunjala pripita po gradu koji je, kako se vreme prolepsavalo, sve vise cvetao.
Sve me je zuljalo kao lose skrojena cipela, ali sam se nekako osecala sapeto, beznadezno i mutno. Ponesto se dalo pripisati vinu, ali ponesto je bilo i neresivo.
Pokusavala sam da sebe ubedim da je sve bio samo los san, ali sam pogled na predmete, koji su mi sada stajali u sefu (sto sam vam mozda Vec i rekla) mi je ledio krv u zilama. I Vukovar i rat i proslost i sadasnjost i buducnost…
Bila sam u jebenom Alefu i nisam imala nikavu moc da se izvucem iz istog.
Prihvatila sam cak i udvaranje jednog lokalnog pesnika, koji je bio bolji na racima nego na delu, koliko god to jeftino i banalno zvucalo. Moram da kazem, za sve one koji su ocekivali bilo kakav erotski prizvuk, pobogu u zenskom romanu, mogu samo da se manu citanja istog.
Ovo je politicki triler sa primesama fantastike. Toliko.
Jedino sto je valjalo u celoj toj epizodi je da sam bila manje usamljena, sada kada sam sinove videla samo preko ekrana i da su me manje gnjavile gospe iz dijaspore. Inace posao zbog koga sam bila tu, objavljivanje onog kapitalnog dela, nije bio ni pri kraju. 
I usla sam mu u nekoliko pesama.
Koje su mu bile bolje od …
Pa, i to je nesto. Ako ne slatki limun i kiselo grozdje, ako razumete sta sam htela da kazem…
Kad nisam svrljala po Temisvaru, sedela bih u basti konzulata citajuci knjige koje sam nasla u istom. Poduhvatila sam se Lorensa Darela i Aleksandrijskog kvarteta, koji nekada davno, nisam uspela da procitam.  Sada sam to radila sa lakocom. Mislim da je to imalo veze sa godinama. Ili sa sposobnoscu da istovremeno radim vise stvari odjednom. Mislim da se to danas zove multitasking.
Ono vrljas mobilni telefon i sedis i pravis se da slusas dosadni kolegijum, brifing, sastanak, sednicu, predavanje…
Ili kuvas rucak i surfujes po internetu.
Pricas sa sestrama i prelistavas novine.
Flertujes sa dva muskarca u isto vreme.
Tako ja dozivljavam Darela. Jedno oko cita jednu pricu a drugo..neku sasvim, sasvim drugu.
Sedela sam dakle u basti na suncu i zmirkala citajuci knjigu rasejano misleci i dalje na svog bivseg muza, koga evidentno i pored svega, nisam prestala da volim. Ta svest i spoznaja su me zaista pokosili. Pitala sam se, inspirisana knjigom u kolikoj meri nas ljubav opravdava kad povredjujemo ono sto volimo? I da li je to uopste ljubav?
Zmirkala sam lagano uzbudjena erotikom Aleksandrije i spijunske afere glavnog junaka kada sam osetila senku hladovine iznad prevrele glave. 
Podigla sam pogled sa knjige i videla bastovana, koji je u rukama drzo malu cinijicu.
Pruzio mi ju je sa malim osmejkom u uglu usana, ni malo servilno me gledajuci pravo u oci. Bila sam prilicno iznenadjena, jer osoblje Konzulata nije stupalo ni u kakve kontakte sa domacim zivljem zaposlenim u njemu.
To je bilo neko nepisano pravilo, bar sam ja tako mislila, o zivotu u diplomatskim predstavnistvima. Pokusala sam da na rumunskom, koji sam pomalo sricala, pitam sta mi to pruza.
Bastovan mi je na odlicnom srpskom, sto me je prilicno iznenadilo rekao…”slatko od ruzinih latica.Latice majske roze ruže. Njen miris je jakog inteziteta. Vidim citate Darela…Da sam znao, da ga volite, ovog proleca bih vam napravio usecerene ljubicice kakve se jedu u tom delu sveta i njegovim romanima…”
Bila sam iskreno ocarana darom koji mi se nudio.  Uzela sam neuglednu cinijicu iz koje se zlatio ovaj slatki nektar i polako zahvatila jednu kasicicu…Bilo je to vise od hrane… Bilo je to secanje na divne godine braka sa muzem i sinove kada su bili mali i mene koja nasmejana i mlada pravim sok od crvenih mirisnih puzavica. Na belu kosulju moga muza koju sam kupila pa umazala te noci kada smo ulepljeni sokom vodili ljubav, mozda poslednji put iskreno i sa strascu.
Rastuzila sam se. 
Rekla sam “Hvala” i zagrcnula se. Pogledala sam ga upitno. Dodao mi je i casu ledene vode koja je bila spremna na malom srebrnom posluzavniku.
Posto sam popila casu upitala sam ga :”Odakle ovakva lepota u basti Konzulata?” I bez ikakve ironije”Kakav ste Vi to bastovan koji pravi ovakvo nostalgicno slatko. Rastuzili ste me opasno”.
“Gospodja je suvise osetljiva” rekao je. “Nisam to ocekivao od Vas”
“Sta znaci niste to ocekivali od mene?” upitala sam iznenadjeno.
“Pa, dok sam Vas cekao”.
“Kako dok ste me cekali?” upitala sam ja, alarm je pocinjao da zvoni.
O boze, mislila sam Aleksandrijski kvartet uzivo!!! Doba spijunaze i senki u predvecerje.
” Ja sam Vasa nova veza” rekao je bastovan, lagano se naklonivsi.
U momentu sam osetila kako sam dobila menstruaciju.
Tako je to kad zena udje u izvesne godine.
Cim se uzbudi, odmah prokrvari.
Moram otici do Mola da kupim neke nove cipele, panicno sam pomislila.